Željko Komšić, čovjek koji je razbio ljevicu, ako tim pojmom možemo obuhvatiti pojedine stranke u BiH izuzimajući dijelove SDP-a i omalenu Komunističku partiju za koju zna nekih sto do dvjesto građana, danas je potpuno nebitna politička pojava. Nije ta pojava, koja je u Predsjedništvu BiH provela šesnaest potpuno propalih godina razbila ljevicu onomad kad je napuštao liderokratski ustrojen SDP u kojem je Zlatko Lagumdžija glumio faraona, sultana i cara, sve u isto vrijeme, a stidio se Tita i socijalističkog nasljeđa svoje stranke. Ne, Lagumdžijin SDP nije bio ljevičarska, nego centristička stranka opsjednuta Blerovom propalom idejom tzv. trećeg puta socijaldemokratije, što znači da je Lagumdžija više bio okrenut tajkuneriji koju je stvorila SDA i druge nacionalističke stranke u BiH, nego srednjoj i radničkoj klasi. Komšićeva pobuna protiv Lagumdžije nije bila ideološka, kako su se nadali neki građani i naivni intelektualci, već je došla iz želje za unutarpartijskom vlašću i što većim komadom moći. Nakon Lagumdžije SDP je pokušavao vratiti se izvornim osnovama socijdemokratije i stajalištima o državi blagostanja, a 2018. grupa intelektualaca je formirala Savjet socijaldemokratskog pokreta kako bi ujedinila SDP i DF, te oformila tzv. BH blok. Komšić je po svjedočenju nekoliko intelektualca slagao da će se DF i SDP ujediniti, iako je u jednoj televizijskoj emisiji na FTV-u tvrdio da će to sigurno učiniti. U toj emisiji pored njega sudjelovao je i Nermin Nikšić i ničim izazvan Emir Suljagić, kojeg je Komšić vodao kao dodatnu snagu za svoju destruktivnu politiku. Slagao je, dakle, Komšić u ime i za ciljeve SDA i postao privjesak dinastije s Poljina i instrument u destruktivnim rukama Islamske zajednice.

A da nije slagao, danas bi BH blok sigurno prelazio preko dvije stotine hiljada glasova i diktirao uslove formiranja vlasti. Tom lažju Komšić je kao funkcioner SDA na službi u DF-u, i to predsjedničkoj, prevario svoje članstvo i glasače samo zbog toga da ga SDA i njena medijska, tajkunska i druga mašinerija, naročito ona iz Islamske zajednice ture u Predsjedništvo BiH. Tu je Komšić bio ozbiljna štetočina koja je sa pozicija militantnog populiste i rigidnog nacionaliste stalno širila paranoju o ugroženosti države od Hrvata i Srba, naročito ovih prvih kao najpodlijih i najopasnijih nemani koje će podijeliti zemlju i bespovratno je uništiti u njenoj, jelte, hiljadugodišnjoj tradiciji državnog kontinuiteta. Kontinuiteta, naravno, galamio je Komšić, iako je BiH bila porobljena i od Osmanskog carstva i od Austro-Ugarske imperije. Je li to kontinutet državnosti i suverenosti – neka procijene čitatelji.

Elem, Komšić kao grobar socijaldemokratije, odglumio je četiri mandata u Predsjedništvu i uspio politički zavaditi Hrvate i Bošnjake, jer je bošnjačkim glasovima dobijao izbore. Istodobno, njegova destruktivna politika rezultirala je time da nikad nije bio primljen niti u jednu općinu s hrvatskom većinom, iako je glumio Hrvata u Predsjedništvu. Takav Komšić, demonizirao je i Srbe i omogućio svojom politikom savez Dodik-Čović. Njegovo, da ponovim još jedanput, 2-1 za BiH u Predsjedništvu BiH pretvaralo se pomenutim savezom na terenu u 2-1 protiv BiH. Proćerdanih šesnaest godina u organu bez bitnih političkih ovlasti, dok je Komšić predstavljao sebe kao ključnog političkog faktora, a BiH maltene kao predsjedničku državu da bi u očima masa izgledao kao politički gorostas, iako je u stvarnosti bio običan politički kepec. Takav kepec stvarao je stalnu političku paranoju, a članovi njegove stranke dernjali su se s parlamentarnih govornica optužujući sve i svakoga za izdaju domovine ljiljana. Ta dernjava trebala je izgledati kao zanosni patriotizam, a funkcionirala je kao obična demagogija. Od nje je živjela deefovska politička kasta i dobrano se potkožila u parlamentarnim klupama. DF je u međuvremenu od nominalno socijaldemokratske multietničke stranke postajao SDA-ov sluga, tj. bošnjačka nacionalistička partija s ogromnom političkom histerijom i antiradničkim karakterom, otvoreno se zalažući za npr. ukidanje neradne nedjelje što ju je na radost velikog broja radnika i radnica uvela Vlada Nermina Nikšića.

No, kako u politici svaki račun na kraju dođe na naplatu, tako je ove godine došao i Komšiću. Kao što je na ovom portalu već pisano, SDA ako želi ući u vlast s HDZ-om i SNSD-om, a želi, to je očigledno, onda će morati ispunjavati želje Dragna Čovića i Milorada Dodika. A to Komšiću i njegovoj stranci znači mandal za ulazak na vlast na državnom i federalnom nivou. Kraj svih nada da će ući u vlast desio se onog trenutka kada je Čović izjavio da će u nju ući oni koji osvoje većinu Domovima naroda. Tu je SDA na svom terenu, ali mora sklopiti koalicioni sporazum sa dvojcem Dodik-Čović. Prema tome, Komšić kao politički kepec leti napolje, jer je omrznut među Hrvatima, a da ga Čović instalira u bilo koju vladu njegovi glasači bi ga politički linčovali.

Prema tome, već i prije izbora Komšić igra pored aut linije. A još ako onaj bezlični i lažunjavi Kovačević bude ugrozio Darijanu Filipović, kandidatkinju HDZ-a za članicu Predsjedništva BiH – bijes Čovićevih glasača prema Komšiću bit će kosmičkih razmjera.

A šta radi Komšić da bi se dočepao makar komadićka vlast? Ni manje ni više predlaže da bošnjačke i nešto što mediji i političari nazivaju probosanskim strankama formiraju koncentracionu vladu. Takva se vlada formira u najtežim mogućim političkim situacijama kakve su ratno stanje, nesavladiva ekonomska kriza, slom političkog sistema itd. A to znači da Komšić tom idejom do maksimuma širi fobiju, jer po njemu BiH samo što se nije raspala. Glavni krivici za to su, a ko bi drugi bio, Čović i Dodik. Iz toga proizilazi da Komšić političku fobiju zasniva na političkoj mržnji. Politička mržnja proistekla iz straha da će biti šutnut iz vlasti vodi ga u političku iracionalnost. Formirati koncentracionu vladu na dominantno bošnjačkoj osnovi imalo bi za posljedicu formiranje antibošnjačkih blokova u srpskom i hrvatskom nacionalnom korpusu. BiH bi na taj način ušla u najdublju moguću političku krizu iz koje bi se teško, gotovo nemoguće izvukla. Kad bi se ujedinio bošnjačko-bosanski politički faktor, logično je pitanje: zašto to ne bi učinio i srpski i hrvatski? Naredno pitanje koje proizilazi iz prethodnog glasi: bi li to bila i definitivna politička, a ne samo administrativno-teritorijalna i institucionalna podjela zemlje?

Je li o tome mislio Komšić i njegov Kovačević, te mešalići, gratzevi, zuhrići i ostali Komšićevi poslušnici? Znaju li ti neodgovorni ljudi da bi formiranje koncentracione vlade bio politički idiotizam koji bi ugrozio zemlju do kraja?

Na drugoj strani, pitanje je šta bi to značilo po politički život u svakom od tri nacionalna korpusa? Bez opozicije vlast je svemoguća. Opozicija je garant kakve-takve demokratije. Ona je nasušno potrebna BiH u kojoj su izražene autoritarne političke težnje, a autoritarna vlast Milorada Dodika sitnica je u odnosu na ono šta bi provedbom Komšićeve ideje nastalo.

Siguran sam da u SDP-u, Našoj stranci ili NiP-u postoji dovoljno razuma da se Komšićeva ideja odbaci kao opasna budalaština. Ako se to učini, a sigurno hoće, razotkrit će se ono što stvarno stoji iza te ideje – obična manipulacija onim što se naziva patriotizmom. Tom manipulacijom Komšić tobože spašava BiH da bi je odveo na rub propasti.

E, ne može se manipulirati u beskonačnost. Da bi pojačao manipulaciju Komšić je prije koji dan u studiju kod Senada Hadžifejzovića izražavao ljubav prema zastavi s ljiljanima i govorio da mu krenu suze kad sluša onu staru himnu BiH. Osjećajan čovjek, nema šta. Zastava, himne, baklave -svašta je Komšić trpao u svoju manipulativnu politiku. Danas kad se bliži kraj njegove vlasti, priznajem, ostale su mu samo suze. Evo spreman sam da mu se pridružim u plaču nad njegovom prevarantskom političkom sudbinom.

Plačimo zajedno, plačimo skupa,

Neka nam, neka, patriotsko srce lupa.

---

Omer Ramić, Prometej. ba