Ako ne vjerujete u Boga iz Biblije ili Kurana, onda morate misliti da živimo u besmislenom svemiru, zar ne? Ljudi često ostanu zarobljeni u dihotomijama mišljenja. Ako ti se ne sviđa sovjetski komunizam, onda podržavaš kapitalizam američkog tipa. Pa, ne nužno, ako postoje i drugačija politička stajališta osim ta dva (a naravno da postoje). Još jedna takva dihotomija jest ona između tradicionalne religije i sekularnog ateizma. Na čijoj si strani, Richarda Dawkinsa ili Pape? Tijekom dugog razdoblja počeo sam smatrati da su oba ta svjetonazora neadekvatna, odnosno da oba sadrže elemente stvarnosti koje ne mogu objasniti. U svojoj knjizi “Zašto? Svrha svemira” istražujem dugo zanemarivanu sredinu između Boga i ateizma.

Odgojen sam u religioznom okruženju, iako se katolicizam mojih roditelja više odnosio na okupljanje zajednice nego na prihvaćanje dogmi. Odmalena je sekularni svijet koji me okruživao imao mnogo veći utjecaj na mene nego nedjeljna škola vjeronauka, a do četrnaeste godine već sam se izjašnjavao kao ateist. Nikad mi nije palo na pamet da postoji vjerodostojna mogućnost između tih dvaju identiteta, religioznog i sekularnog. Naravno, znao sam za kategoriju „duhovan ali ne religiozan”, ali odgojen sam tako da tu mogućnost smatram neozbiljnom i u biti oblikom praznog naklapanja. I tako sam sljedećih 25 godina ostao sretan ateist.

Sve se to promijenilo prije samo pet godina, kada sam kao član akademskog osoblja došao na Sveučilište u Durhamu, gdje su me zamolili da predajem filozofiju religije. Bio je to standardni preddiplomski kolegij: podučavaš argumente protiv Boga, zatim argumente u korist Boga, a potom studenti trebaju odlučiti koji je slučaj uvjerljiviji i na temelju toga napisati esej. Tako sam predavao argumente protiv Boga, utemeljene na teškoći pomirenja postojanja Boga koji je pun ljubavi i svemoćan s užasnom patnjom koju nalazimo u svijetu. Kao i ranije, ti su mi argumenti bili iznimno uvjerljivi te sam ponovno potvrdio svoje uvjerenje da gotovo sigurno nema Boga. Zatim sam predavao argumente u prilog Božjem postojanju. Na moje iznenađenje, i oni su mi bili iznimno uvjerljivi! Posebno na argument koji se temelji na finom podešavanju zakona fizike za potrebe života nije se moglo odgovoriti tako lako kao što sam prije mislio (o tome više u nastavku).

To me dovelo u prilično nezgodnu situaciju. Za mene filozofija nije samo apstraktna vježba. Svoj svjetonazor živim i zato mi je uznemirujuće kada ne znam koji je moj svjetonazor. U osnovi želim istinu i stoga mi ne smeta promijeniti mišljenje ako se dokazi promijene. Ali ovdje sam se našao pred naizgled uvjerljivim dokazima koji su upućivali u dva suprotna smjera. U tom sam razdoblju mnogo noći proveo bez sna.

Nekoliko tjedana nakon što sam upao u tu egzistencijalnu zbrku, mirno sam promatrao patke kako kvakaju u obližnjem prirodnom rezervatu, kada sam odjednom shvatio da postoji zapanjujuće jednostavno i očito rješenje moje dileme. Dva argumenta koja su mi bila uvjerljiva – argument finog podešavanja u prilog „Bogu” i argument zla i patnje protiv „Boga” – zapravo nisu bila suprotstavljena. Argument zla i patnje usmjeren je na vrlo specifičnu vrstu Boga, naime na sveobuhvatnog Boga: sveznajućeg, svemogućeg i savršeno dobrog stvoritelja svemira. S druge strane, argument finog podešavanja podupire nešto mnogo općenitije, neku vrstu kozmičke svrhe ili usmjerenosti prema životu koja ne mora biti povezana s nadnaravnim tvorcem. Dakle, ako prihvatiš kozmičku svrhu, ali ne i onu koja se temelji na željama sveobuhvatnog Boga, možeš prihvatiti oba argumenta, a da pritom ne moraš odbaciti nijedan od njih. I tako se moj svjetonazor iz temelja promijenio.

Jedan od najfascinantnijih razvoja u suvremenoj znanosti jest iznenađujuće otkriće posljednjih desetljeća da su zakoni fizike fino podešeni za život. To znači da su, kako bi život bio moguć, određeni brojevi u fizici morali biti unutar nevjerojatno uskog raspona. Poput Zlatokosine kašice, ti su brojevi morali biti baš pravi — ni preveliki ni premali.

Možda je najupečatljiviji primjer kozmološka konstanta, broj koji mjeri silu odgovornu za ubrzano širenje svemira. Kozmološka konstanta neobičan je broj: iznimno je malen, ali nije jednak nuli. Takve vrijednosti obično ne susrećemo među temeljnim konstantama. No srećom, ona je upravo takva. Jer da je kozmološka konstanta bila samo malo veća, sve bi se tako brzo međusobno udaljavalo da se nijedne dvije čestice nikada ne bi susrele. Ne bismo imali zvijezde, planete ni bilo kakvu strukturnu složenost. S druge strane, da je kozmološka konstanta bila manja od nule, pridonosila bi gravitaciji, što bi značilo da bi se cijeli svemir urušio sam u sebe u djeliću sekunde. Da bi život bio moguć, taj je broj morao pripadati neobičnoj, vrlo specifičnoj kategoriji kojoj doista pripada: biti iznimno blizu nuli, a da pritom ne prijeđe u negativne vrijednosti. U suvremenoj fizici postoje mnogi drugi primjeri fino podešenih konstanti.

U osnovi, suočeni smo s izborom. Ili:

• je slučajnost to što, među svim mogućim vrijednostima koje su fino podešene konstante fizike mogle imati, one pukim slučajem imaju upravo vrijednosti koje omogućuju život. 

ili:

• konstante imaju te vrijednosti zato što su one odgovarajuće za život.

Prva je mogućnost krajnje nevjerojatna; prema jednoj konzervativnoj procjeni, vjerojatnost da se fino podešene konstante pojave slučajno manja je od 1 naprema 10¹³⁶. Druga mogućnost podrazumijeva vjerovanje da je nešto na temeljnoj razini stvarnosti usmjereno prema nastanku života. Takvu vrstu temeljne usmjerenosti prema cilju nazivam „kozmičkom svrhom”.

Kao društvo, donekle poričemo fino podešavanje jer se ono ne uklapa u sliku znanosti na koju smo se navikli. To je pomalo kao u 16. stoljeću, kada smo počeli dobivati dokaze da Zemlja nije u središtu svemira, a ljudi su se teško mirili s tim jer se nije uklapalo u sliku svemira na koju su se navikli. Danas se podsmjehujemo svojim precima zbog njihove nesposobnosti da slijede dokaze kamo god oni vodili. Međutim, svaka generacija usvaja svjetonazor izvan kojega ne može gledati. Vjerujem da smo sada u sličnoj situaciji kada je riječ o sve brojnijim dokazima u prilog kozmičkoj svrsi. Zanemarujemo ono što nam je pred očima jer se to ne uklapa u verziju stvarnosti na koju smo se navikli. Buduće će nam se generacije rugati zbog naše tvrdoglavosti.

Najčešći odgovor na internetu na zabrinutost zbog finog podešavanja poznat je kao „antropički odgovor”: da svemir nije imao odgovarajuće vrijednosti za život, ne bismo bili ovdje da se zbog toga brinemo, pa se stoga ne bismo trebali čuditi što nalazimo fino podešavanje. Filozof John Leslie osmislio je upečatljiv misaoni eksperiment (ovdje predstavljen u nešto izmijenjenoj verziji) kako bi pokazao gdje antropički odgovor griješi. Zamislite da vas pet iskusnih strijelaca treba pogubiti iz neposredne blizine. Napune puške, nanišane, zapucaju… ali svi promaše. Ponovno napune puške, nanišane, zapucaju… opet svi promaše. To se ponavlja iznova i iznova više od sat vremena. Mogli biste pomisliti: „Pa, da su me pogodili, ne bih bio ovdje da se zbog toga brinem, pa se zato ne bih trebao čuditi što su svi promašili.” Ali nitko tako ne bi razmišljao. Očito je potrebno objasniti zašto su ti iskusni strijelci iz neposredne blizine iznova promašivali. Možda je netko dirao puške ili je riječ o lažnom pogubljenju. Isto tako, iako je naravno trivijalno istina kada ustvrdimo da svemir nije bio kompatibilan sa životom, ne bismo bili ovdje da o tome razmišljamo, ipak je potrebno objasniti zašto je, od svih mogućih vrijednosti koje su se u fizici mogle pojaviti, svemir na kraju imao vrijednosti u uskom rasponu koji je kompatibilan sa životom.

Je li fino podešavanje moglo biti samo slučajnost? Ponekad se stvari spoje na iznenađujuće i neočekivane načine, a da ne osjećamo potrebu pretpostaviti neku temeljnu svrhu stvarnosti. Ali tome postoje granice. Zamislite da lopovi provale u banku visoke sigurnosti i iz prvog pokušaja pogode deseteroznamenkastu kombinaciju. Bismo li mogli reći: „Pa, možda su nasumično pokušali neki broj i jednostavno se dogodilo da je bio pravi”? To bi očito bilo iracionalno, jer je jednostavno previše nevjerojatno da bi slučajno pogodili kombinaciju. Ali mogućnost da je fino podešavanje puka slučajnost višestruko je nevjerojatnija od toga da lopovi slučajno pogode kombinaciju. Smatrati fino podešavanje pukom srećom jednostavno nije racionalna opcija.

Ipak, zar ne prihvaćamo mnoge iznimno malo vjerojatne stvari kao puku slučajnost? Moje postojanje ovisi o nevjerojatno fino podešenom spletu okolnosti: o tome da su se moji roditelji upoznali, da su se njihovi roditelji upoznali i tako dalje sve do početka čovječanstva. Štoviše, da je neku drugu spermiju oplodila jajnu stanicu iz koje sam nastao, mene ne bi bilo. Razmišljanje o tome koliko je malo vjerojatno da bi određena osoba uopće postojala može izazvati osjećaj vrtoglavice. Pa ipak, iako vjerujem da postoji kozmička usmjerenost prema životu, moj ego još nije toliko narastao da bih pretpostavio da je postojala kozmička usmjerenost prema tome da se rodi upravo Philip Goff. U čemu je razlika?

Razlika je u tome što život ima objektivnu vrijednost i stoga predstavlja ishod od značenja neovisno o tome što se upravo taj ishod slučajno dogodio. Svemir u kojem postoje biljke i životinje te ljudi koji se mogu zaljubiti i razmišljati o vlastitom postojanju mnogo je bogatiji od svemira u kojem postoji samo vodik. U tom smislu, vrijednosti koje omogućuju takve vrijedne pojave posebne su na način na koji druge moguće vrijednosti konstanti nisu. Nasuprot tome, nema ničega posebno značajnog u tome što postoji Philip Goff, za razliku od osobe koja bi bila ovdje da je, recimo, moj otac oženio neku drugu ženu.

Da analogijom dodatno pojasnimo stvar, usporedimo slučaj u kojem neka nasumična osoba dobije na lutriji sa slučajem u kojem gospodin Rich, partner šefa lutrije, dobije na lutriji. Nasumična osoba značajna je samo zato što je dobila na lutriji i stoga možemo prihvatiti da je njezin dobitak slučajnost. To je donekle poput slučaja u kojem sam se ja rodio umjesto neke druge nasumične osobe. Ali gospodin Rich ima određenu važnost neovisno o činjenici da je dobio na lutriji: on je partner šefa lutrije. Stoga, kada upravo gospodin Rich dobije na lutriji od svih ljudi koji su je mogli osvojiti, sumnjamo na namještanje. Isto tako, kada se među svim mogućim vrijednostima koje su se mogle pojaviti u fizici pojavi rijetka kombinacija koja omogućuje nastanak objektivne vrijednosti, s pravom sumnjamo da je riječ o nečemu većem od puke slučajnosti.

Često kada na Twitteru/X-u raspravljam o finom podešavanju, ljudi izražavaju stav da je hrabro prihvatiti nešto tako malo vjerojatno, da se ne bojite suočiti s tom temom. Međutim, nije hrabro vjerovati u vrlo malo vjerojatne stvari; to je iracionalno. Prema mom mišljenju, prihvaćanje kozmičke svrhe jedini je racionalan odgovor na dokaze koje pruža suvremena znanost.

Bog pruža jedno objašnjenje finog podešavanja, ali vrlo loše. Možda je našim precima imalo smisla vjerovati da Bog, koji je toliko veći od nas, može sa svojim stvorenjima činiti što god želi. Ali moralni napredak naučio nas je da svaki pojedinac ima temeljna prava koja nitko, bez obzira na to koliko je moćan ili kognitivno sofisticiran, nema pravo povrijediti.

U svojoj knjizi usredotočujem se na rad velikog filozofa religije Richarda Swinburnea i njegov odgovor na problem zla. Swinburne tvrdi da u našem svemiru postoje dobra koja ne bi postojala u svemiru s manje patnje. Kada bismo jednostavno živjeli u nekakvom svijetu nalik Disneylandu, bez opasnosti ili rizika, ne bi bilo prilika za pokazivanje istinske hrabrosti suočene s nedaćama niti za osjećanje dubokog suosjećanja prema onima koji pate. Prema Swinburneu, odsutnost takvih ozbiljnih moralnih izbora predstavljala bi velik gubitak.

Čak i ako prihvatimo da je to doista gubitak, ne vjerujem da bi Bog imao pravo uzrokovati ili dopustiti patnju kako bi omogućio postojanje tih dobara. Klasičan argument protiv grubih oblika utilitarizma zamišlja liječnika koji bi mogao spasiti živote petero pacijenata tako da ubije jednog pacijenta i iskoristi njegove organe za transplantaciju. Čak i ako bi liječnik na taj način mogao povećati opću dobrobit, ne bi imao pravo ubiti i iskoristiti zdravog pacijenta, barem ne bez njegova pristanka. Isto tako, čak i ako Bog ima neku dobru svrhu na umu kada dopušta prirodne katastrofe, time bi povrijedio prava na zdravlje i sigurnost pojedinaca pogođenih takvim katastrofama.

Srećom, postoje i druge mogućnosti. Thomas Nagel zagovarao je ideju teleoloških zakona: zakona prirode u koje su ugrađeni ciljevi. Umjesto da kozmičku svrhu temeljimo na željama nekog tvorca, možda u svemiru jednostavno postoji prirodna tendencija prema životu, koja je svojstvena samom svemiru i koja na načine koje još ne razumijemo stupa u interakciju s poznatijim zakonima fizike.

Nekima ideja svrhe bez uma koji njome upravlja nema smisla. Druga je mogućnost nestandardni tvorac, onaj kojem nedostaju „sveobuhvatna” svojstva  (sveznanje, svemoć i savršena dobrota) tradicionalnog Boga. A što je sa zlim Bogom? Kao što je Stephen Law detaljno razmatrao, hipoteza o zlom Bogu suočava se s „problemom dobra”, koji je zrcalna slika problema zla s kojim se suočava tradicionalni dobri Bog: ako je Bog zao, zašto je Bog stvorio toliko dobra? Držim da je bolja mogućnost ograničeni tvorac koji je stvorio najbolji svemir koji je u stanju stvoriti. Možda bi tvorac našeg svemira volio stvoriti inteligentni život u trenutku, izbjegavajući svu bijedu prirodne selekcije, ali njegova je jedina mogućnost bila stvoriti svemir iz singularnosti, s odgovarajućim zakonima fizike, tako da će se u njemu s vremenom razviti inteligentni život. Možda se naš ograničeni tvorac užasno osjeća zbog toga koliko je takav proces neizbježno kaotičan, ali alternativa je bila ili to ili ništa.

Nadnaravni tvorac sa sobom nosi cijenu u pogledu “načela štedljivosti”. Kao znanstvenici i filozofi težimo pronaći ne bilo kakvu teoriju koja može objasniti podatke, nego najjednostavniju takvu teoriju. Bez nekih promjena, bilo bi bolje da ne moramo vjerovati i u fizički svemir i u nefizičkog nadnaravnog tvorca.

Iz tih razloga mislim da je, sveukupno gledano, najbolja teorija kozmičke svrhe kozmički psihizam (cosmopsychism), stajalište prema kojem je sam svemir svjesni um s vlastitim ciljevima. Zapravo, to je stajalište o kojem sam prvi put razmišljao u časopisu Aeon još 2017., prije nego što sam zaključio da je multiverzum, tema sljedećeg odjeljka, bolja mogućnost. Nakon što sam se naposljetku uvjerio da multiverzum nije održiva opcija (o tome uskoro više), to me potaknulo da u svojoj knjizi Zašto? istražim razvijenije kozmopsihističko objašnjenje finog podešavanja i sada mi se ono čini najvjerojatnijim izvorom kozmičke svrhe.

Upozorenje: sljedeći je odjeljak pomalo tehnički i može se preskočiti, barem pri prvom čitanju.

Mnogi znanstvenici i filozofi dijele uvjerenje da fino podešavanje fizike ne može biti samo slučajnost, ali smatraju da postoji drugo objašnjenje: hipoteza multiverzuma. Ako postoji golem, možda beskonačan broj svemira, svaki s različitim vrijednostima u svojim zakonima fizike, onda nije toliko nevjerojatno da bi se u jednom od njih slučajno pojavile odgovarajuće vrijednosti. A zasigurno nam nije potrebno objašnjenje zašto se mi slučajno nalazimo upravo u fino podešenom svemiru; naposljetku, ne bismo mogli postojati u svemiru koji nije fino podešen. Taj je drugi dio objašnjenja poznat kao „antropičko načelo”.

Dugo sam vremena smatrao da je hipoteza multiverzuma najvjerojatnije objašnjenje finog podešavanja. No naposljetku su me, kroz duge rasprave s teoretičarima vjerojatnosti, uvjerili da zaključivanje od finog podešavanja prema multiverzumu uključuje pogrešno rezoniranje. O tome se mnogo raspravlja u filozofskim časopisima, ali u tipičnom slučaju akademika koji razgovaraju sami sa sobom, to je gotovo potpuno nepoznato izvan akademske filozofije, unatoč velikom javnom interesu za pitanje finog podešavanja. Jedan od mojih motiva za pisanje knjige “Zašto?” bio je prenijeti taj argument, koji mi je promijenio život, široj publici.

Postoji ključno načelo u probabilističkom zaključivanju poznato kao „zahtjev potpunog dokaza”. To je otprilike načelo prema kojemu uvijek trebamo koristiti najspecifičnije dokaze koji su nam dostupni. Zamislite da tužitelj poroti kaže da optuženi uvijek nosi nož sa sobom, a pritom prešuti činjenicu da je riječ o nožu za mazanje maslaca. Tužitelj nije lagao poroti, ali ju je doveo u zabludu dajući joj opću informaciju, da optuženi nosi nož, iako joj je mogao dati precizniju informaciju – da optuženi nosi nož za mazanje maslaca. Drugim riječima, tužitelj je prekršio zahtjev potpunog dokaza.

Kako se ovo načelo odnosi na fino podešavanje i multiverzum? Relevantno je zato što postoje dva načina tumačenja dokaza o finom podešavanju:

• opći dokaz: neki je svemir fino podešen; ili
• specifični dokaz: ovaj je svemir fino podešen.

Teoretičar multiverzuma koristi opći način shvaćanja dokaza. To mora činiti kako bi iz finog podešavanja izveo zaključak o postojanju multiverzuma. Postojanje mnogih svemira povećava vjerojatnost da će neki svemir biti fino podešen, ali ne povećava vjerojatnost da će upravo ovaj svemir – za razliku od, primjerice, sljedećeg svemira – biti fino podešen. Stoga hipoteza multiverzuma dobiva potporu samo ako se koristi opći način shvaćanja dokaza. Međutim, to je u suprotnosti sa zahtjevom potpune evidencije, koji nas obvezuje da koristimo specifičniji oblik dokaza, odnosno činjenicu da je ovaj svemir fino podešen. Poštivanje zahtjeva potpune evidencije stoga čini zaključivanje prema multiverzumu nevaljanim.

Ovu tvrdnju možemo jasnije prikazati pomoću analogije. Pretpostavimo da uđemo u kasino i da je prva osoba koju ugledamo, nazovimo je Sammy Smart, upravo usred nevjerojatnog niza sreće – iznova i iznova pogađa pravi broj na ruletu. Kažem: „Vau, kasino večeras mora biti prepun.“ Naravno, zbunjeni ste i pitate me otkud mi ta ideja. Odgovaram: „Pa, ako u kasinu igra ogroman broj ljudi, statistički postaje prilično vjerojatno da će barem jedna osoba u kasinu ostvariti veliki dobitak, a upravo smo to i vidjeli: netko u kasinu ostvaruje veliki dobitak.“

Svi se slažu da je navedeni zaključak pogrešan, a razlog zbog kojeg je pogrešan jest taj što krši zahtjev potpunog dokaza. Postoje dva načina shvaćanja dokaza koji su nam dostupni kada uđemo u kasino:

• opći dokaz: netko u kasinu ostvaruje nevjerojatan niz sreće; ili
• specifični dokaz: Sammy Smart ostvaruje nevjerojatan niz sreće.

U navedenom scenariju moje neobično zaključivanje zapravo se temelji na općem načinu shvaćanja dokaza: doista je vjerojatnije da će netko u kasinu ostvariti nevjerojatan niz sreće ako pretpostavimo da u kasinu igra velik broj ljudi. Ali, još jednom, zahtjev potpunog dokaza obvezuje nas da koristimo specifičniji način shvaćanja dokaza – Sammy Smart ostvaruje nevjerojatan niz sreće – i kada to učinimo, zaključivanje o punom kasinu više nije moguće: prisutnost ili odsutnost drugih ljudi u kasinu nema nikakvog utjecaja na to hoće li Sammy Smart upravo dobro igrati ili ne. Zaključivanje kojim se koristi teoretičar multiverzuma čini upravo istu pogrešku. Kako bismo poštovali zahtjev potpunog dokaza, moramo se koristiti specifičnom verzijom dokaza – činjenicom da je ovaj svemir fino podešen – a prisutnost ili odsutnost drugih svemira nema nikakvog utjecaja na to hoće li upravo ovaj svemir biti fino podešen.

Mnogi tvrde da upravo ovdje na scenu stupa antropičko načelo. Iako smo mogli ući u kasino i promatrati nekoga kako ostvaruje loš niz, nismo mogli promatrati svemir koji nije kompatibilan sa životom.

Naravno, trivijalna je istina da ne bismo mogli promatrati svemir koji je nespojiv s postojanjem života. No nikada nije dano teorijsko opravdanje zašto bi to značilo da smijemo zanemariti zahtjev za uvažavanjem cjelokupnih dokaza. Štoviše, lako možemo u primjer s kasinom umetnuti umjetni učinak selekcije tako da zamislimo kako se u prvoj prostoriji kasina skriva snajperist koji čeka da nas ubije čim uđemo, osim ako se u toj prostoriji ne nalazi netko tko ima izvanredan niz sreće. U tom slučaju primjer s kasinom postaje bitno sličan stvarnom slučaju finog podešavanja: kao što ne bismo mogli promatrati svemir s pogrešnim vrijednostima za nastanak života, tako ne bismo mogli promatrati ni igrača koji baca pogrešne brojeve za pobjedu. Pa ipak, nitko ne osporava da primjer s kasinom uključuje pogrešno rasuđivanje – rasuđivanje koje se, po mom mišljenju, ne može razlikovati od onoga kojim se služi zagovornik multiverzuma.

No postoji li neovisni znanstveni dokaz za postojanje multiverzuma? I da i ne. Postoje preliminarni dokazi u prilog onome što kozmolozi nazivaju inflacijom, hipotezom da je naš svemir započeo kratkim razdobljem eksponencijalnog širenja. Mnogi fizičari tvrde da prema najvjerojatnijim modelima inflacije to eksponencijalno širenje nikada ne prestaje u stvarnosti kao cjelini, nego završava samo u određenim područjima stvarnosti, koja se zatim usporavaju i postaju zasebni „mjehurasti svemiri“. Prema tom modelu, poznatom kao vječna inflacija, naš je svemir jedan takav mjehur.

Problem je u tome što postoje dvije moguće verzije vječne inflacije:

• heterogena vječna inflacija – kada nastane novi mjehur, vjerojatnosni procesi određuju vrijednosti prirodnih konstanti, pa golema većina mjehurastih svemira nije fino ugađena za život; ili
• homogena vječna inflacija – vrijednosti prirodnih konstanti ne razlikuju se među mjehurastim svemirima.

Gotovo svi zagovornici multiverzuma polaze od pretpostavke heterogene vječne inflacije, vjerojatno zato što jedino ta verzija može ponuditi nadu da će objasniti fino podešavanje kao puku slučajnost. Samo ako postoji dovoljno raznolikosti u „lokalnoj fizici“ različitih mjehurastih svemira postaje statistički vjerojatno da je fino podešavanje tek sretan slučaj. No za to ne postoji nikakav empirijski dokaz. Štoviše, ako poštujemo zahtjev za uvažavanjem cjelokupnih dokaza, tada je samo fino podešavanje snažan dokaz protiv heterogene vječne inflacije.

Prisjetimo se da nas zahtjev za uvažavanjem cjelokupnih dokaza obvezuje da dokaz finog podešavanja shvatimo na njegov najspecifičniji način:

– specifični dokaz: ovaj svemir je fino podešen.

Prema našem standardnom matematičkom načinu određivanja što predstavlja dokaz – poznatom kao Bayesov teorem – neka hipoteza odgovara podacima onoliko koliko tu vrstu podataka čini vjerojatnom. Kada bi heterogena vječna inflacija bila istinita, bilo bi iznimno malo vjerojatno da bi upravo naš svemir bio fino podešen, jer su vjerojatnosni procesi koji određuju konstante svakog svemira potpuno nasumični. No ako homogenu vječnu inflaciju spojimo s nekim oblikom kozmičke usmjerenosti prema životu, tada postaje znatno vjerojatnije da će naš svemir biti fino podešen.

Drugim riječima, čak i ako prihvatimo multiverzum vječne inflacije, dokaz finog podešavanja i dalje nas usmjerava prema zaključku da svemir ima svrhu.

Kršćanski filozof William Lane Craig tvrdio je da je život besmislen ako svemir nema svrhu. Slično tome, ateistički filozof David Benatar smatra da je, u odsutnosti kozmičke svrhe, život toliko besmislen da smo moralno obvezni prestati se razmnožavati kako bi ljudska vrsta izumrla. Na drugom kraju spektra, među humanistima je uobičajeno tvrditi da bi kozmička svrha bila nevažna za smisao ljudskog postojanja.

Ja zauzimam srednji put između ta dva ekstrema. Smatram da ljudski život može biti vrlo smislen čak i ako ne postoji kozmička svrha, sve dok se bavimo smislenim aktivnostima, poput ljubaznosti, kreativnosti i traganja za znanjem. Ali ako postoji kozmička svrha, onda život potencijalno može biti još smisleniji. Želimo da naši životi nešto promijene. Ako možemo pridonijeti, čak i na neki sićušan način, dobrim ciljevima cjelokupne stvarnosti, to je otprilike najveća razlika kakvu možemo zamisliti da možemo napraviti.

Na ova velika pitanja o smislu i postojanju nema sigurnih odgovora. Moguće je da obilje dokaza za kozmičku svrhu koje postoji u našim sadašnjim teorijama neće biti prisutno u budućim teorijama. Čak i ako postoji temeljni nagon prema dobru, bez svemogućeg Boga nemamo jamstvo da će kozmička svrha u konačnici nadvladati proizvoljnu patnju u svijetu. Ipak, u određenoj mjeri može biti racionalno nadati se i onome što nadilazi dostupne dokaze. Ne znam hoće li se ljudi uspjeti nositi s klimatskim promjenama; zapravo, hladnokrvna procjena dokaza možda upućuje na to da vjerojatnije nećemo uspjeti. Pa ipak, racionalno je živjeti u nadi da će ljudi odgovoriti na taj izazov i u toj nadi pronaći smisao i motivaciju. Isto tako, vjerujem da je racionalno živjeti u nadi da je bolji svemir moguć.

Why? The Purpose of the Universe (2023.), autora Philipa Goffa, objavila je nakladnička kuća Oxford University Press.

---

Philip Goff, Aeon

Philip Goff je profesor filozofije na Sveučilištu Durham.