Sarajevski malograđanski formatirani intelektualci vole se hvaliti multikulturalnošću svoga grada, iako je on danas postao u principu monokulturalan zbog demografskih promjena u depresivnom poraću, grad sa dominantnom bošnjačkom većinom i konzervativnim bošnjačkim političkim partijama, SDA, NiP, SBiH, SBB, NES, BPS, DF, a tome naginju i Hurtićevi BH zeleni, kod kojih nije baš najjasnije šta su eko, a šta zelene, tj. bošnjačke politike. Na drugoj strani su samo SDP i Naša stranka, koje su objektivno na centru, mada se vole predstavljati kao lijeve, odnosno socijalno-liberalne. Ali, kad se pogleda kulturna politika od općina, preko nečega što se zove gradska vlast s gradonačelnikom na čelu, do kantona, ona uistinu nema obilježja interkulturnog dijaloga, nego monokulturalnosti s dominacijom bošnjačke, arhaično shvaćene kulture kojom komanduje nešto se nekad zvalo Preporodom, ali su mu Sanjin Kodrić i njegovi haveri oduzeli ime i pretvorili ga u besmislenu Bošnjačku zajednicu kulture.
Tu nahrupi kič, poput onog spomenika kralju Tvrtku ispred zgrade Predsjedništva BiH, koji priliči 19. stoljeću, ali je eto zahvaljujući monokulturnoj politici doklipsao u nacionalni neoromantizam 21. Ili, tenk ispred Druge gimnazije, kojeg je s upravom škole i nadležnom dozlaboga rigidnom, konzervativnom ministricom Naidom Hota-Muminović, tu nacalila bivša gradonačelnica Benjamina Karić, rođ. Londrc. Pridoda li se tome kič pod blentavim naslovom Prva kraljevska opera Kralj Tvrtko u koju je skrhana ogromna lova, pa uz to i negledljiva istoimena kič pozorišna predstava u režiji Dine Mustafića – vidi se koliko štetočinstva proizvodi monokulturna politika koju je, da paradoks bude potpun, podržao SDP, jer se sve vrtilo oko Sanjina Kodrića te Jasmina Imamovića i njegovog pseudohistorijskog romana Ljetopis o kralju Tvrtku.
Takva vrsta monokulturalnog kiča podržava konzervativizam, koji smisao kulture u 21. stoljeću gleda očima 19. i dijeli kulturu grada na tri nacionalna kulturna društva koja dobijaju ogromne novce iz različitih budžeta, a čak su proglašena institucijama od značaja za Kanton Sarajevo. To znači da dobijaju redovnu godišnju finansijsku tranšu, a Sanjin Kodrić, koji je kao politički moćnik i nekadašnji član Predsjedništva SDA, izdejstvovao taj značaj može se pohvaliti time da je utemljitelj novog modela kulturnog identiteta grada. Naime, on jeste dominantno obilježen bošnjačkom kulturom koja je kapilarno premrežila grad, a druge dvije nacionalne kulture su stjerane u svoja geta.
Da, ne bi bilo zabune, u gradovima poput Banjaluke ili Zapadnog Mostara, nacionalna čistoća kulture je apsolutna. Tu drugi ne mogu ni primirisati. A živjeti u samo jednoj kulturi, a ne u međukulturnom dijalogu, znači kulturno atrofirati, uzgajati svoj kulturni geto dok se on ne uruši sam u sebe kao kuća trošnih temelja.
Paradoks koji se vrti oko kralja Tvrtka proizveden je, dakle, zahvaljujući ambiciji dvojca Jasmin Imamović – Sanjin Kodrić, a ne u konzervativnoj SDA i strankama proisteklim iz nje. Kodrić se preko Imamovića taktički mudro približio SDP-u i bošnjakizirao njegov kulturni imidž. Ali, gle vraga, umjesto osavremenjivanja tog imidža, on je arhaiziran s primjesama restauracijske nostalgije za snažnim vođom kakav je bio, jelte, naš najveći kralj. To znači i da je patrijarhaliziran, a uz to i militariziran i sveden na nacionalni kič, baš kao što je kič nedavno podizanje biste Safvet-begu Bašagiću kao tobožnjem rodonačelniku svega u bošnjačkoj književnosti. To je kič izrastao iz tipične ideologije kulturnog neofeudalizma koja traži velikog rodonačelnika, Oca nacije, ličnost, dakle, koja ujedinjuje kolektiv, čineći ga homogenim i poslušnim. Takva vrsta nacionalnog kiča razvijena je u vrijeme formiranja evropskih nacija i u pravilu je falsificirala historijsku stvarnost i na osnovu toga proizvodila različite historijske mitove. Kod porobljenih naroda, kakvi su u 19. stoljećiu bili Zapadni i Južni Slaveni, nacionalni romantizam imao je antiimperijalnu ideologiju i razvijao različite tipove ideja panslavizma i jugoslavenstva. O tome se danas uglavnom šuti, a kulturni i književni nacionalistički orijantirani povjesničari u principu negiraju jugoslavenstvo zamjenjujući ga srpstvom, hrvatstvom, bošnjaštvom ili nekom drugom nacionalno-identitetskom naracijom.
Nacionalni neoromantičarski kič doživio je svoj vrhunac u postsocijalističkim zemljama, a Skoplje je naročito nagrđeno monumentalnim nacionalnim spomenicima od kojih je najsmješniji onaj podignut u čast Aleksandra Makedonskog. Makedonski nacionalni i kulturni identitet je ugrožen bugarskim i grčkim nacionalističkim napadima, pa je zadatak spomenika da simbolički brani Makedoniju i Makedonce. Ironično rečeno, nekadašnji moćni vojni osvajač je u 21. stoljeću nacionaliziran, naravno pokršten, naravno simbolički, i naravno tim činom je pravoslavlje postalo starije od svih politeizama na svijetu.
Za razliku od romantičarskog, nacionalni neoromantičarski kič je neefikasan, jer nije uspio jedan poredak heroja zamijeniti drugim, osim u slučaju kada je komunističku antifašističku pobjedu i njene heroje historiografskim revizionizmom zamijenio kolaboracionistima sa Hitlerovom Njemačkom i Musolinijevom Italijom. (Ne reče li proslavljeni sarajevski reditelj i vječiti direktor svačega Dino Mustafić da je antifašizam usađen u gene Sarajlija, ne zna se kojim vradžbinama se to čini i kako geni postaju ideološki narativi, ali eto pouzdano se zna da su sarajevski geni antifašistički, a neki drugi, tuđi geni su samim tim fašistički.) Elem, ratni zločinci iz užasa Drugog svjetskog rata zauzeli su centralna mjesta nacionalističkih simboličkih imaginarija, a antifašisti su u maksimalnoj mjeri potisnuti iz društvenog pamćenja. To je slučaj i sa Titovim partizanima, a spomenici njima kao prekrasno Bogdanovićevo Partizansko groblje u Mostaru su uništavani. U Sarajevu su, napomene radi, neki bošnjački fašistički zločinci dobili svoje ulice. Uprkos onim genima o kojima je trabunjao režiser.
No, kad se pogleda opsesija kraljem Tvrtkom u BiH vidjet će se kako nacionalni neoromantizam vodi besmislenu borbu oko toga čiji je to kralj: bosanski ili srpski, ili ipak hrvatski, jer je jedna hrvatska brigada tokom rata u Sarajevu nosila njegovo ime. Ta bijeda kiča, koji vodi kulturni rat za daleku prošlost, bilo preko spomenika, pozorišnih predstava, arhaičnih opera ili ma čega drugog, trebala bi obezbijediti simbolička identifikacijska polja današnjim nacijama.
Ali, to nikako ne uspijeva. Kralj Tvrtko ne može zamijeniti Aliju kod Bošnjaka, Tuđmana kod Hrvata, i niz ratnih zločinaca, poput genocidaša Mladića i Karadžića do Slobodana Miloševića, a naričito intelektualnog krvoloka Dobrice Ćosića kod Srba. Njih su nacionalističke politike, s njima usklađena (ne)kultura sjećanja, religijski, akademski i medijski aparati države zanavijek ustoličili na vrh nacionalnih simboličkih imaginarija.
Čiji su stećci, šta je bogumilski mit ili koje je vjere bio kralj Tvrtko – besmislena su pitanja. Pravo pitanje glasi: šta BiH, a pogotovo njen glavni grad danas u svijetu pada neoliberalizma, pada liberalne demokratije, rasta konzervativizma, autoritarizma, militarizma, različitih vrsta društvenih fobija i paranoja može uraditi s kulturom. Tomas Piketi sjajno primjećuje kako se brahmanska ljevica na Zapadu zbog svog (kvazi)intelektualizma i promašenih politika identiteta udaljila od stvarnosti i prepustila njena tumačenja desničarima. A to znači da su liberali i ljevičari dali prostor konzervativcima, nacionalistima i rasistima da tumače socijalne odnose u društvenoj stvarnosti. I liberali i brahmanska ljevica pucali su sami sebi u nogu svojom kulturnom politikom, a ne samo ideologijom.
Šta se u međuvremenu desilo sa Sarajevom? Konzervativci, a nije slučajno da je brojčani odnos političkih partija takav da je 8 – 2 za njih, vratili su kulturu grada u osobeni milet sistem. Tri nacionalna kulturna društva i tri kulture usklađene s njima znače uništavanje kulturne infrastrukture grada. Jer, šta će ti arhaizacija kulture preko tri nacionalna kulturna društva kad imaš razvijene kulturne institucije koje ti je u nasljeđe ostavio Titov socijalizam. Imaš pozorišta od Narodnog pa nadalje, imaš muzeje od Zemaljskog pa nadalje, imaš biblioteke od Nacionalne pa nadalje, imaš galerije, imaš kina i Kinoteku, koja je uspješno uništena (tamo smo za vrijeme studija davnih osamdesetih učili historiju filma, danas moji studenti to ne mogu). Imaš, dakle, sve što ti treba da proizvedeš vrhunski kulturni identitet grada.
Ali, umjesto toga ti preko tri nacionalna kulturna društva praviš tri nacionalna kulturna geta, tri nacionalne književnosti, tri muzičke tradicije, uz to arhaizacijom kulture sakraliziraš tradiciju i zabraniš svaki oblik njenog kreativnog prevazilaženja. Onomad je Goran Bregović, ikona Sarajeva kojoj se dive današnji vlastodršci, govorio o multikulturalnosti Sarajeva nabrajajući u njemu religijske građevine. Kadar, očigledno sniman s prekrasnog Alifakovca, prikazivo je Sabornu crkvu Rođenja Presvete Bogorodice, Begovu džamiju, katedralu Srca Isusova itd. To nije multikulturalnost, pogotovo ne interkulturalnost – to je multireligioznost.
E, to su učinili konzervativci u Sarajevu – poistovjetili religiju i kulturu, dženazu i Skenderov sonet Nad mrtvom majkom svojom, nedjeljnu misu i Kranjčevićevog Zadnjeg Adama, Pravoslavnu novu godinu i Andrićevu Prokletu avliju. Drugim riječima, kultura je postala sluškinja religije, a ova ideologija koja je komandovala politici. Bio je to savršen kulturni suicid. U njemu je nestala Kršićeva Pripovjedačka Bosna, Kranjčevićeva Nada, duga časopisna tradicija Izraza, Života, Odjeka i Lica, a da o vrhunskim izdavačima kao što je bila Svjetlost ili Veselin Masleša i ne govorim. Živjeli mi nama Pod nebom vedre vjere.
A Sarajevo, nad kojim je, gledajući ga vjerovatno s istog onog Alifakovca na kojem je lupetao Goran Bregović, zaneseno govorio Andrić: TO JE GRAD, što Kodrići i njemu slični nacionalni kulturni pregaoci i nacionalistički književni povjesničari ili ne znaju ili namjerno zaboravljaju, ima od rata naovamo vrhunsku književnost i likovnu umjetnost. Konzervativci i nacionalisti nisu to uspjeli ubiti, jer raste iz individualne kreativnosti. Ali su ubili književnu infrastrukturu, dok likovne galerije jedva preživljavaju, a nova muzička scena je sve oskudnija. Zato imamo događaje poput Ilahija i kasida na stadionu Koševo, koje mnogi ironično nazivaju Ilahije i kasete podsmijavajući se bivšem reisu Ceriću i njegovoj čaši Kole sa slamčicom. Poslije je nastala neka svađa između odličnog pjesnika Džemaludina Latića (s kojim se politički i ideološki ne slažem, ali je odličan pjesnik) kojeg su hohštapleri pokrali na toj manifestaciji, pa je morao zabranjivati pjevanje svojih ilahija.
Na drugoj strani, izetbegovićevski neobegovat je, tipično za malograđanske skorojeviće, festivalizirao kulturu, a ne samo folklorizirao. Razni festivali su nicali kao gljive poslije kiše, da bi se neobegovat i druge vlastodržačke skupine mogle slikati po crvenim tepisima i glumiti društvenu elitu. Sarajevo film festival kao vrijednost koja je na fascinantan način nastala u ratu i držala vrhunsku razinu jednim dijelom u poraću, održao se zahvaljujući porodičnim vezama menadžmenta sa dinastijom Izetbegović. Danas se on ne tumači kao umjetnički, već komercijalni, turistički čin koji guta velike novce namijenjene kulturi, ali zahvaljujući njemu zarađuju hoteli, kafane, kafići, ćevabdžinice, buregdžinice i svi drugi koji se bave turizmom. Komercijalizacija festivala u drugi plan je bacila njegovu umjetničku sadržinu, a Sarajevo se u medijima slavi kao veliki filmski centar. Istodobno, Beograd i Zagreb imaju male filmske festivale, ali proizvode puno više filmova. Filmska produkcija u BiH ima dva-tri sjajna filma, ima i Oskara i Zlatnog medvjeda, ali nema novaca za snimanje filmova, barem tako kažu režiseri. Fondacija za kinematografiju Federalnog ministarstva za kulturu je gotovo umrla, a prema pojedinim napisima u medijima bavila se i sumnjivim rabotama.
Džaba vama gospodo veliki filmski festival, kada nemate ozbiljnu filmsku proizvodnju. Na jednoj strani je snimanje filmova na izdisaju, a na drugoj malograđanska histerija na crvenom tepihu ispred Narodnog pozorišta. U toj histeriji film je proglašen glavnim kulturnim proizvodom, temeljem ovdašnjeg identiteta i najboljim ambasadorom države. Njegova svetost film u jednoj od najsiromašnijih evropskih država postao je poprištem borbe za kulturnu moć, ali bogme i onu finansijsku. Svi drugi festivali su u sjeni ovog filmskog, a sve druge umjetnosti su sića u odnosu na film. Dobro, nemam ništa protiv toga da grad postane veliki filmski studio, cijenim dvoje režisera, ostale ne, ali nikako ne razumijem zašto se odlični drugi festivali toliko podcjenjuju u kulturnoj politici. Npr. sjajni Džez festival, svjetski relevantan kulturni događaj, ili Fasada festival, koji je započeo 2021. godine i skuplja u Sarajevu svjetske muraliste, tj. crtače iliti slikare murala. Ima tu još bitnih internacionalnih festivala, poput MES-a, ali oni ne privlače turiste, ne prate ih televizije, mediji ih prešućuju, malograđani iz vlasti ne posjećuju, dok ih nacionalni neobegovat ne voli, jer nije u skladu s njegovom religizacijom kulture i ne sakralizira tradiciju.
Ti široj javnosti nevidljivi festivali su tačke otpora monokulturnom konceptu identiteta grada, baš kao što je to najbolji dio književnosti i likovne umjetnosti. Autor ovog teksta još u očima nosi slike i instalacije veličanstvenog Halila Tikveše s njegove izložbe u Kolegijum artistikumu. Oči su mu još uvijek pune Tikvešineog vanserijskog spoja spaljenih kućnih greda i kita cvijeća npr. ili božanskih grafika, slika koje nikad umrijeti neće. Film je u principu sezonska i vrlo često festivalska umjetnost, a slikarstvo i dobra književnost traju stoljećima.
Neoromantičarski nacionalni kič sa svojim arhaičnim kraljevskim operama, kraljevskim spomenicima (da ne bude zabune, vajara koji je po narudžbi izvajao kralja Tvrtka, cijenim, a narudžbu duboko prezirem), sakralizacijom nacionalne tradicije i arhaizacijom identiteta, njegovom heroizacijom, viktimizacijom, getoizacijom, tobožnjom kulturom sjećanja koja nije ništa drugo do transgeneracijski transport kolektivne traume – danas je nositelj kulturne moći. Ta moć kanonizira npr. književnost, pa je po njoj, o gluposti, o zemljo profundaj se, prosječni i ispodprosječni Safvet-beg Bašagić važniji od vrhunskog pjesnika kakav je Musa Ćazim Ćatić. Ali, hebi ga, jedan je bio beg, doduše s biografskom falinkom koju bošnjački moćnici kriju kao zmija noge, jer je umro od sifilisa, a drugi obični sarhoš, kako sam za sebe kaže, teška sirotinja, sahranjena izvan normativnog groblja, na Obješenici u Tešnju. Bašagić je bio lokalni folklorni trubadur s površnim herojsko-rodoljubivim pjesmama (valja mu samo poema Na pučini svjetla, objavljena 1896. kod Kranjčevića u pomenutom časopisu Nada). Ćatić je bio južnoslavenski relevantan pjesnik, poznavatelj turske moderne, a preko Matoša i one francuske, veliki pjesnik kojeg je 1936. hvalio čak i Tin Ujević (O tome sam pisao u pogovoru knjizi Ujević o Ćatiću, koju je 2023. izdao vrhunski pjesnik i izdavač Amir Brka u tešanjskom Centru za kulturu), uz sve to uvršten u Antologiju svjetskih sufijskih tekstova (Zagreb,1988) Eve Vitraj de Mejrovič, najprije objavljenu na francuskom jeziku. E, sad, hebiga opet, može begova bista pred bezimenu Bošnjačku zajednicu kulture, ali ne može Ćatićeva, jer je to sarhoš, ili ti ga pijanac, a priznat ćete, to nije u skladu s mjerilima novog islamocentričnog bošnjačkog identiteta.
Da, to je novo monokulturno Sarajevo, divni prijeratni i ratni grad, kojeg je SDA bagra u postraću pretvorila u kasabu. Zanimljivo, niti jedna partija danas ne govori o transformaciji kulturnog identiteta grada. Njima je kultura nebitna, jer njihovo članstvo slabo čita, a i to što čita je bezvrijedno. Zbog čega im onda, u zahebanciji bi rekao Džoni Štulić, ne isključuju elektriku, oni u principu ne čitaju, a i to što čitaju, krive stvari čitaju.
Da nije kasaba, Sarajevo bi imalo biste Marka Vešovića, Ilije Ladina, Abdulaha Sidrana, Nedžada Ibrišimovića ili Darija Džamonje. Nikako ne bi imalo ulice koje nose imena fašista i poput Pačariza, Rastodera ili Mustafe Busuladžića itd. Gdje je onaj antifašizam upisan u gene Sarajlija, gdje li je nestao?
Ali, ispod lica kasabe, cvjeta lice grada u kulturnom otporu, u vrhunskoj umjetnosti, ono lice kojemu se divio Andrić i zbog kojeg je Suzan Zontag došla u ratno Sarajevo i u tom divnom gradu 1992. režirala veličanstveni antiratni i antimilitaristički mjuzikl Kosa u Kamernom teatru 55., a 1993. predstavu Čekajući Godoa.
I, da, na kraju: kakav, bolan, kralj pred zgradom Predsjedništva. Tamo je mjesto velikom Emeriku Blumu, čovjeku koji je svojim genijem stvorio moćni Energoinvest i preporodio Bosnu i Hercegovinu. Ali SDA bagra je uništila Energoinvest, podijelila BiH i divni grad pretvorila u monokulturnu kasabu. E, neće, proći, ne može, ima Sarajevo svoje pisce, svoje slikare, svoje muzičare, svoje glumce – ne možete to poraziti monokulturni moćnici i vaš čitav neobegovat, ni svi vaši BZK-aovi.
Enver Kazaz, Prometej.ba
