Okreću li se zemlje u Europi i drugdje u svijetu od Sjedinjenih Američkih Država? Robert H. Wade piše da, iako su SAD i dalje najmoćnija država na svijetu, drugi predsjednički mandat Donalda Trumpa poklopio se s izraženim slabljenjem američkog globalnog vodstva.
Glavni mediji prepuni su izvještaja o slabljenju SAD-a. Kako je navedeno u nedavnom članku New York Timesa: „Globalni ulagači zaziru od američkih obveznica. Sve glasnije se govori o slabljenju moći dolara. Strane vlade iznose svoje zlato iz američkih trezora. Gotovo dvije godine nakon početka drugog predsjedničkog mandata Donalda Trumpa svjetsko gospodarstvo sve više traži načine da se udalji od Amerike.“
Ovaj trend vidljiv je u dva istraživanja Gallup World Polla, provedena u približno 130 zemalja tijekom 2024. i krajem 2025. U prvom istraživanju, prije početka drugog Trumpova mandata, Sjedinjene Države imale su 39 % pozitivnih ocjena, dok je Kina dobila 32 %. U drugom istraživanju, provedenom krajem prve godine Trumpova drugog mandata, Kina je zabilježila 36 % pozitivnih ocjena, dok su SAD dobile samo 31 %.
Implikacija je da SAD gubi svoj hegemonijski položaj, no kako možemo analitičkije procijeniti „hegemoniju“?
Mjerenje američke hegemonije
Stupanj američke hegemonije u određenom trenutku ovisi, kao prvo, o američkim resursnim kapacitetima, odnosno količini resursa kojima američka država i s njom povezani akteri (poput američkih multinacionalnih korporacija) mogu raspolagati u odnosima s drugim državama. Primjeri su američki udio u svjetskom BDP-u, američki udio u svjetskim vojnim izdacima i američki sustav savezništava.
Drugo, ovisi o stupnju američke kontrole nad međunarodnim strukturama unutar kojih SAD i većina drugih država moraju djelovati, primjerice nad sustavom dolara i Međunarodnim monetarnim fondom (MMF).
I konačno, ovisi o ravnoteži između transakcijskog vodstva SAD-a, koje se ostvaruje uz pristanak saveznika, i američkog vodstva koje se ostvaruje dominacijom, odnosno prisilom.
Da bi SAD i dalje nedvosmisleno ostao hegemon, moraju biti ispunjena tri uvjeta. Prvo, SAD mora i dalje imati premoć resursa u odnosima s drugim državama. Drugo, mora i dalje u značajnoj mjeri – više nego bilo koja druga država – kontrolirati strukture koje oblikuju odnose među državama. I treće, mora ostvarivati vodstvo prvenstveno uz pristanak svojih saveznika.
SAD je tijekom većeg dijela razdoblja od Drugog svjetskog rata ispunjavao sva tri kriterija hegemonije. Što se tiče kapaciteta, dugo je imao najveći udio u globalnoj proizvodnji, vojnim izdacima, deviznim pričuvama, patentnim prijavama i korporativnoj dobiti.
SAD ima najmanje 700 vojnih baza izvan vlastitog teritorija, dok Rusija i Kina svaka imaju manje od 15 prekomorskih baza, bez obzira na to koliko široko definiramo pojam „baze“. Početkom 2000-ih više od 70 % deviznih rezervi središnjih banaka bilo je u depozitima i američkim državnim obveznicama denominiranima u dolarima.
Što se tiče vodstva, SAD je uglavnom vodio uz pristanak drugih, uspješno predstavljajući američke nacionalne interese kao opće interese – koji su se potom poistovjećivali s globalnim interesima – i ugrađujući ih u globalne institucije i norme, primjerice u MMF i Svjetsku banku.
Prihvatio je institucionalna ograničenja vlastite uporabe moći, čime je postao predvidljiviji i manje prijeteći. Time je proširio krug država koje prihvaćaju poredak čiji je SAD bio glavni arhitekt i zaštitnik, iako je često teško razlikovati prihvaćanje zbog legitimnosti od prihvaćanja iz pragmatičnog pristanka.
SAD ima više od 50 savezničkih država i formalnih sigurnosnih partnera koji su desetljećima dobrovoljno odlučivali svoju sigurnost povezati s Washingtonom. SAD je također uspio uključiti saveznike u gotovo sve svoje vojne intervencije od Korejskog rata (1950.–1953.), čak i ako je njihovo sudjelovanje često bilo ograničenog opsega.
Slabljenje američkog vodstva
Danas, pod Trumpom, američka vlada i dalje raspolaže daleko najvećom količinom resursa koje može upotrijebiti u odnosima s drugim državama. SAD i dalje ima daleko najveći udio u svjetskom BDP-u te je pri samom vrhu prema prosječnom dohotku, i jedno i drugo mjereno u nominalnim dolarima. I dalje ima najmoćniju vojsku na globalnoj razini.
U području proizvodnje ima prevladavajuću kontrolu nad granicama revolucije umjetne inteligencije. U financijskom području i dalje u velikoj mjeri kontrolira međunarodne financije: 89 % globalnih deviznih transakcija i dalje se obavlja u dolarima, kao i gotovo 60 % deviznih rezervi središnjih banaka u svijetu. I u strukturama znanja SAD i dalje ima dominantan položaj. Primjerice, sedam američkih sveučilišta nalazi se među deset najboljih na Times Higher Education World University Rankings ljestvici.
Unatoč tome, SAD se značajno povukao iz vodstva koje se temelji na pristanku i sve više prelazi prema vodstvu putem dominacije. Prestao je snositi troškove pružanja međunarodnih javnih dobara od kojih, kako sam tvrdi, druge države imaju koristi bez odgovarajućeg doprinosa, te je izvlačenje koristi postalo jedno od središnjih načela odnosa s drugim državama, pri čemu drugima prebacuje troškove prilagodbe.
SAD koristi carine kao instrument bilateralnog pritiska. Pristup američkom tržištu povezuje s izjavama političke lojalnosti drugih država. Od saveznika zahtijeva da vojnu zaštitu „plate“ ulaganjima u američku imovinu. Novo istraživanje Rockefeller Foundation pokazuje da Kanađani, Meksikanci, Brazilci, Čileanci, Turci, Indonežani, Singapurci i drugi Sjedinjene Države doživljavaju više kao „veliku prijetnju“ nego Rusiju ili Kinu.
Tijekom prve godine drugog Trumpova mandata SAD se povukao iz 31 tijela Ujedinjenih naroda – uključujući Svjetsku zdravstvenu organizaciju – te iz 35 organizacija koje nisu dio sustava UN-a. To uključuje gotovo sve sporazume i organizacije povezane s okolišem i klimom. SAD je uveo sankcije sucima Međunarodnog kaznenog suda kao dio nastojanja da oslabi tu instituciju.
S druge strane, SAD i dalje ostaje vodeća članica MMF-a, Svjetske banke i Svjetske trgovinske organizacije. U prve dvije institucije jedina je država s pravom veta, koje je zahtijevala tijekom pregovora u Bretton Woodsu 1944. godine.
Ukratko, moramo razlikovati promjene u različitim područjima. SAD je i dalje hegemon u području financija i tehnologije. Ne samo da predvodi, nego je i osmislio osnovne međunarodne institucionalne strukture kroz koje druge države i dalje međusobno djeluju prema pravilima koja je postavio.
No u području političkog vodstva njegova je moć osjetno oslabila. Administracija je burno zahtijevala od europskih i drugih zemalja da pruže pomoć u napadu na Iran i ponovnom otvaranju Hormuškog tjesnaca, ali je naišla na zid šutnje. Pritom se Washington prije pokretanja napada s njima nije ni konzultirao – napada za koji sada znamo da će u vojnoj povijesti ostati zabilježen kao operacija koja nije imala čak ni Plan A, a kamoli Plan B.
Multipolarni svjetski sustav
U svim područjima SAD djeluje manje benevolentno, više imperijalistički, transakcijski i ekstraktivno. Svoju sada već izraženiju imperijalnu hegemonijsku moć nad strukturama koje gotovo svi koriste pokazuje primjenom kontrola izvoza, ograničavanja klirinških transakcija u dolarima, sankcija i pružanjem vojne sigurnosti po principu „plati pa sudjeluj“.
No svaka takva uporaba istodobno razotkriva da su te strukture postale instrumenti američkih nacionalnih – i interesa Trumpove obitelji – a ne neutralna infrastruktura za pružanje javnih dobara. S vremenom će to potaknuti druge države i aktere da prijeđu od prihvaćanja američkog hegemonijskog vodstva zbog njegove legitimnosti, preko prihvaćanja iz pragmatične nužde, do konačnog neprihvaćanja tog vodstva i izgradnje institucionalnih alternativa strukturama kojima SAD trenutačno dominira.
To zauzvrat ubrzava postojeći trend multipolarizacije svjetskog sustava, jer sve više država SAD počinje doživljavati kao nepouzdanog partnera, s kojim gospodarska i vojna suradnja može biti rizična.
Kina, čiji je prosječni dohodak tek oko petine američkog, mjereno u nominalnim dolarima, uspostavila je snažnu polugu utjecaja na američku politiku zahvaljujući gotovo monopolskoj kontroli nad rijetkim zemljanim mineralima potrebnima za proizvodnju širokog spektra visokotehnoloških proizvoda, uključujući vojnu opremu.
Svoju kontrolu nad izvozom koristila je, primjerice, kako bi izvršila pritisak na SAD da ne isporučuje oružje Tajvanu te da ne uvodi kaznene carine na kineski izvoz. Otprilike dvije trećine zemalja danas ima Kinu kao najvećeg trgovinskog partnera. Kina je također sada daleko nadmašila SAD po broju patentnih prijava koje njezini stanovnici podnose u svijetu.
Kina i Europa ubrzano grade načine za smanjenje svoje ovisnosti o sustavu dolara. Europa izgrađuje Uniju tržišta kapitala kako bi stvorila jedinstveno tržište kapitala za financijsku imovinu denominiranu u eurima.
Kina razvija međubankovni sustav prekograničnog plaćanja temeljen na juanu (CIPS) kako bi konkurirala američkim bankama i dolaru te omogućila drugima da zaobiđu zahtjev „korespondentnog bankarstva“, prema kojem gotovo sve međunarodne transakcije u američkim dolarima moraju proći kroz banku fizički smještenu u SAD-u – gdje mogu biti podložne kontroli američke vlade.
Već je udio depozita i državnih obveznica denominiranih u dolarima u deviznim rezervama središnjih banaka pao s više od 70 % početkom 2000-ih na 58 % u 2025. godini. Ipak, zanimljivo je da Kina i dalje oko 70 % svoje trgovine obračunava u američkim dolarima.
Jedanaest država koje su sada dio koalicije BRICS+ polako i uz poteškoće radi na uspostavljanju multilateralnih institucija koje bi mogle zaobići američku kontrolu. Spektakularni vojni slom SAD-a na Bliskom istoku izaziva ozbiljne sumnje u vrijednost SAD-a kao vojnog zaštitnika.
I dalje hegemon?
Američka hegemonija – shvaćena najopćenitije kao sposobnost oblikovanja svijeta u vlastitu korist, bilo putem legitimnosti ili prisile – počela je slabjeti još prije prve Trumpove vlade (2017.–2021.), ponajprije zbog porasta kineskog utjecaja u svijetu.
Ta je promjena sažeta u memu koji kineski analitičari rado koriste: „Istok se uspinje, Zapad propada“. Američki je utjecaj dodatno oslabio tijekom druge Trumpove vlade, dok Trump neprestano govori o vlastitoj moći, istodobno postupajući na načine koji narušavaju povjerenje saveznika.
No analitičari riskiraju da se usredotoče na ono što se mijenja i pritom zanemare ono što se ne mijenja. Čak i u fragmentiranom i sve više multipolarnom poretku 2026. godine, dovoljno ranijih stupova američke hegemonije i dalje postoji da gubitak američke moći još nije dosegnuo točku u kojoj bi odgovor na pitanje postavljeno u naslovu ovog članka – Je li SAD još uvijek hegemon? – postao „ne“.
Robert H. Wade, LSE Blogs
Robert H. Wade je profesor globalne političke ekonomije na Odsjeku za međunarodni razvoj pri London School of Economics and Political Science.
