U zemlji u kojoj se stranački lideri često ponašaju kao da su njihove funkcije doživotne, odluka Sabine Ćudić da se povuče s čela Naše stranke otvara prostor za drugačiju političku kulturu.
U bosanskohercegovačkoj politici ostavka nakon izbornog poraza rijetka je pojava. Vjerojatno ih je bilo, ali teško ih se sjetiti. Mnogo češće, loši rezultati postaju povod za opravdanja, prebacivanje krivice na birače (poput Željka Komšića), političke protivnike ili nepovoljne okolnosti. Zato odluka Sabine Ćudić da podnese ostavku na mjesto predsjednice Naše stranke, nakon loših rezultata na nedavnim općim izborima zaslužuje posebnu pozornost i poštovanje, makar ta vrsta ostavke bila dio statuta stranke. Netko drugi lako bi našao izgovor.
Gospođa Ćudić je u obrazloženju svoga poteza priznala da stranka nije ostvarila očekivane rezultate, posebno u Sarajevu, gdje je imala priliku pokazati što može učiniti kroz sudjelovanje u vlasti. Umjesto da odgovornost traži isključivo izvan stranke, poručila je da uzroke neuspjeha treba potražiti u vlastitim, osobnim i kolektivnim propustima. Takav pristup predstavlja važan odmak od političke prakse u kojoj su za uspjehe zaslužni lideri, a za neuspjehe u pravilu svi drugi.
Naravno, ostavka sama po sebi ne znači da su problemi riješeni niti da će ova stranka automatski krenuti boljim putem. Ćudić je bila na čelu Naše stranke manje od godinu dana prije izbora, što otvara legitimno pitanje koliko je odgovornosti za rezultat mogla imati ona, a koliko je izborni neuspjeh posljedica ranijih odluka, načina upravljanja i djelovanja stranke tijekom prethodnog mandata. Ipak, upravo je spremnost da se preuzme dio odgovornosti ono što ovaj potez čini značajnim.
Usporedimo li to s ostatkom političke scene u Bosni i Hercegovini, razlika je očita. Brojni stranački lideri na svojim su funkcijama desetljećima (poseban pozdrav Draganu Čoviću). Njihova dugovječnost kao da često postaje važnija od rezultata, dok stranke postupno prerastaju u organizacije podređene jednoj osobi. Unutar takvih struktura teško se razvijaju novi lideri, kritičko mišljenje i stvarna konkurencija. Smjena na vrhu doživljava se kao prijetnja a ne kao normalan dio demokratskog života.
Političke stranke nisu privatno vlasništvo svojih predsjednika. One bi trebale biti otvorene organizacije koje građanima nude rješenja, a članovima mogućnost sudjelovanja i napredovanja. Kada izborni rezultat ne opravda očekivanja, promjena vodstva može biti prilika za preispitivanje programa i stvaranje prostora za nove ljude.
Zato je potez gospođe Ćudić važan i izvan okvira Naše stranke. On podsjeća da politička funkcija nije ničije pravo nego odgovornost s ograničenim rokom trajanja i jasnim obvezama. Ako se takva praksa ukorijeni, bosanskohercegovačka politika mogla bi postati otvorenija, odgovornija i manje ovisna o pojedincima.
Međutim, prava vrijednost ove ostavke neće se mjeriti samo činom jedne političarke. Mjerit će se time hoće li njena stranka iskoristiti priliku za stvarnu promjenu, te hoće li drugi politički lideri, posebno oni najvećih nacionalnih stranaka, konačno prihvatiti da nitko nije nezamjenjiv.
Dražen Šimić
