Izgleda da se pojavio još jedan političar koji svojim nastupima jača upravo one protiv kojih se navodno bori
Bosanskohercegovačka politika ima neobičnu sposobnost da iznova proizvodi političare koji, uvjereni da brane državu, zapravo rade u korist onih protiv kojih se navodno bore. Haris Zahiragić mogao bi postati najnoviji primjer tog paradoksa. Sve više podsjeća na Željka Komšića, ne nužno po političkoj biografiji ili ideološkim uvjerenjima, nego po političkoj funkciji koju bi mogao imati: da iritira hrvatsko i srpsko biračko tijelo, produbljuje međunacionalne podjele i tako daje dodatni politički prostor HDZ-u BiH i SNSD-u kao glavnim nacionalnim strankama Hrvata i Srba. Što to znači za Bosnu i Hercegovinu kao politički i identitetski krajnje složenu zajednicu, nije teško pretpostaviti.
Problem s takvom politikom nije u tome što Zahiragić kritizira HDZ BiH, Milorada Dodika ili njihove političke projekte. To je legitimno, a u mnogim slučajevima i nužno. Problem je u načinu na koji to čini, u retorici koja često više podsjeća na demonstraciju “nacionalne odlučnosti” nego na pokušaj bilo kakvog smislenog dijaloga. I to još iz redova SDA, glavne bošnjačke nacionalističke stranke i vječnog partnera upravo HDZ BiH i SNSD.
Nema tu ništa pametno. Radi se izgleda, po ko zna koji put, o onom istom patetičnom refleksu: “E, neka im je rekao”. Primjera radi, izjava o mogućnosti stvaranja takozvanog megakantona, kojom je Zahiragić ironično komentirao zahtjeve za trećim entitetom, možda je zamišljena kao politička provokacija i ismijavanje hrvatskih teritorijalnih zahtjeva. Međutim, političke poruke ne procjenjuju se samo prema namjerama onoga ko ih izgovara nego i prema njihovim posljedicama. A posljedica je bila dodatno podizanje nepovjerenja među Hrvatima i Bošnjacima.
Slično je i s nastupom u hrvatskim medijima, gdje je branio izbor Željka Komšića u Predsjedništvo BiH kao legalan i legitiman, pritom ulazeći u raspravu o tome ko je i kako glasao za hrvatskog člana Predsjedništva. Takav pristup, kao naručen za Dragana Čovića, možda donosi aplauze dijela bošnjačke (nacionalističke) javnosti ali teško može doprinijeti bilo čemu korisnom.
Upravo tu počinje usporedba sa Željkom Komšićem. Komšić je godinama bio političar koji je uživao značajnu podršku bošnjačkih birača, dok je istodobno postao jedna od najomraženijih političkih figura među velikim dijelom Hrvata u BiH. Umjesto da svojim djelovanjem smanjuje osjećaj političke marginalizacije hrvatskog naroda, postao je argument za one koji su tvrdili da se hrvatska politička volja može zaobići. Time je HDZ-u BiH omogućio gotovo neiscrpan politički kapital.
Zahiragić bi mogao, ako već nije, krenuti sličnim putem. Ako postane prepoznatljivo lice politike koja se prema hrvatskim političkim zahtjevima odnosi s podsmijehom, a prema srpskom biračkom tijelu prvenstveno kroz konfrontaciju s Dodikom i SNSD-om, rezultat bi mogao biti jačanje upravo tih političkih opcija. Hrvatski birači dodatno će se okupljati oko HDZ-a BiH, uvjereni da ih samo ta stranka može zaštititi, dok će dio srpskih birača svaku kritiku vlastite političke elite iz Sarajeva doživljavati kao napad na Republiku Srpsku i srpske nacionalne interese. Takva dinamika posebno odgovara SNSD-u.
Bosni i Hercegovini ne treba novi Komšić, bez obzira na to iz kojeg političkog tabora dolazi. Ne treba joj političar koji će jednoj publici govoriti ono što želi čuti, dok će drugoj svakodnevno potvrđivati njezine najdublje strahove.
Bila bi šteta za ovo izmrcvareno društvo da Zahiragić, sada kada je Komšić napokon pročitan kao populistički šarlatan, postane jedan od najkorisnijih saveznika hrvatskih i srpskih nacionalista, kroz učinak vlastite nakaradne retorike. To bi za SDA moglo imati kratkoročne korisiti, ali za Bosnu i Hercegovinu bila bi još jedna propuštena prilika.
Damir Bosnić
