Odlazak Željka Komšića s političke scene mijenja okolnosti u kojima djeluje HDZ BiH. Nestao je jedan od glavnih argumenata političke retorike ove stranke, a otvara se pitanje može li hrvatska politika u Bosni i Hercegovini postati pluralnija i manje ovisna o samo jednoj stranci.
Godinama je Željko Komšić bio središnja figura političkog narativa HDZ-a BiH. Njegov izbor u Predsjedništvo BiH, uz potporu birača koji se nisu nužno izjašnjavali kao Hrvati, HDZ BiH koristio je kao dokaz da je hrvatski narod izložen političkom preglasavanju i da mu je potrebna čvrsta politička zaštita. Izborni zakon postao je ne samo važno institucionalno pitanje nego i jedno od glavnih opravdanja za politiku Dragana Čovića i stranačkog vodstva.
Međutim, politički kontekst se promijenio. Komšić je na općim izborima prije mjesec dana ostao bez mandata u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, dok je kandidatkinja HDZ-a BiH Darijana Filipović pobijedila u utrci za hrvatsku članicu Predsjedništva BiH. Ti rezultati predstavljaju važnu promjenu u odnosima političkih snaga.
Ako je Komšićev izbor godinama predstavljao dokaz da je politički položaj Hrvata ugrožen, sada bi trebalo biti lakše preći s izgovora na konkretne rezultate. Pitanja koja su se često stavljala u drugi plan više se ne mogu beskonačno odgađati: ekonomski razvoj područja s hrvatskim stanovništvom, odlazak mladih, kvaliteta javnih usluga, otvaranje radnih mjesta i učinkovitost institucija.
Ako se položaj Hrvata (i svih drugih) u BiH želi dugoročno poboljšati, potrebno je procjenjivati rezultate vlasti, a ne samo uspjeh u političkim sukobima. Koliko je mladih ljudi ostalo u zemlji? Jesu li lokalne zajednice razvijenije? Jesu li institucije transparentnije? Dobivaju li građani kvalitetnije usluge? To su pitanja na koja nijedna stranka ne može odgovoriti samo pozivanjem na ugroženost vlastitog naroda.
Istodobno, promjena političkih okolnosti otvara prostor za raspravu o budućnosti hrvatskog političkog predstavljanja. Hrvatski narodni sabor, kojim dominira HDZ BiH, dugo je nastupao kao zajednički politički okvir hrvatskih stranaka. Međutim, zajedništvo ne smije značiti odustajanje od političkog pluralizma, pogotovo ne sada. Postojanje različitih programa, prioriteta i pristupa nije nikakva prijetnja nacionalnim interesima bilo kojeg naroda. Naprotiv, konkurencija može potaknuti odgovornost i omogućiti biračima da biraju između stvarnih alternativa.
Druge hrvatske političke opcije sada imaju priliku ponuditi drukčiji pristup: manje oslonjen na konfrontaciju a više na socijalnu politiku, ekonomiju, europske integracije i konkretne probleme građana. Njihova vjerodostojnost ovisit će o sposobnosti da izgrade organizacije, ponude jasne programe i dokažu da mogu djelovati mimo HDZ-a BiH.
Odlazak Komšića ne označava kraj svih problema hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. On, međutim, mijenja političke okolnosti i otvara pitanje koje je predugo ostajalo u sjeni: što hrvatska politika može ponuditi kada se više ne može oslanjati na istog političkog protivnika?
Damir Bosnić
