Treba odmah na početku jasno reći: Sarajevo je na kraju 2026. godine grad u krizi.
Glavni grad Bosne i Hercegovine tek je nedavno izašao i režima višemjesečnih redukcija vode, što je samo po sebi sramota, s time da problem vodosnabdijevanja nije ni približno riješen, već je za očekivati da će se nestašice vode ponoviti sljedećeg i svakog ljeta nakon toga ako se time kantonalna vlast ne počne ozbiljno baviti.
Problem nije samo u raspadnutoj vodovodnoj mreži, iz koje se gubi i više od 70 posto vode, nego je mnogo veći i proteže se od sulude izgradnje svega i svačega na Bjelašnici, pa do vodozaštitne zone prema Ilidži, koja je u međuvremenu pretvorena u deponiju smeća. Problem snabdijevanja glavnog grada BiH vodom je, dakle, i tehnološki i urbanistički i ekološki, te zahtijeva dugoročno planiranje i odgovorno upravljanje, a ne pogodovanje građevinskom i tajkunskom lobiju i klanjanje kultu kapitalističke maksimalizacije profita.
PROBLEM S HIGIJENSKIM USLOVIMA
Osim toga, Sarajevo je grad koji ima problem s osnovnom higijenom, što nije odgovornost samo kantonalnog komunalnog preduzeća, nego i (ne)kulture stanovnika, čiji dio i dalje inzistira na praksi izbacivanja ostataka hrane kroz prozor, ili bacanja pekarskih proizvoda gdje god se stigne, a sve uz samozadovoljno objašnjenje da je riječ o “merhametluku”, a ne o prljanju grada. Nadalje, po gradu se provodi nekontrolirana sječa drveća, te se betonira sve što se stigne, i to baš u trenutku u kojem europski gradovi, poput Pariza, Varšave i Barcelone, raskopavaju beton i pretvaraju ga u zelene površine.
Povrh toga, cijena stanovanja u Sarajevu, bilo da se radi o iznajmljivanju ili kupovini stana, je otišla nebu pod oblake, što je posljedica niza faktora, od kojih je jedan i stihijski pristup turizmu, na što je Valter upozoravao još na početku 2025. godine. Spomenimo još i problem s otrovnim zrakom tokom zimskih mjeseci, redovite prometne kolapse – petak popodne je naročiti horor – te standardne obračune vatrenim oružjem od Baščaršije do Alipašinog polja, i dobijamo sliku Sarajeva kakvo ono danas doista je, za razliku od mitske uljepšane slike kojom se tješi dobar dio njegovih stanovnika.
Za trenutnu krizu Sarajeva odgovorna je odlazeća vlast trojke, koja se pokazala potpuno nedoraslom navedenim izazovima otkako je premijersku poziciju u Vladi Kantona Sarajevo preuzeo nedorasli Nihad Uk iz Naše stranke. Da stvar bude još luđa, taj isti Uk je već mjesecima premijer u ostavci, koju je dao kao moralni čin nakon smrtonosne tramvajske nesreće u februaru, da bi onda nemoralno ostao grijati premijersku fotelju sve do danas.
U svom prvom mandatu su trojkaši imali elana i ideja, te su se s nekim od problema grada uhvatili u koštac, Sarajevo je bilo malo živnulo i prodisalo, ali je sve to s vremenom nestalo u međusobnim (unutar)stanačkim trvenjima, prihvatanju raznih dealova sa sumnjivim investitorima i izostanku liderstva, koje je kako-tako ipak postojalo dok je kantonalnu vladu vodio Edin Forto.
No, nije samo trojka odgovorna, jer su procesi koji danas ugrožavaju funkcioniranje grada počeli davno prije njih, dok su kantonalnu vladu držale SDA i Stranka za BiH, koje se baš ovih dana pripremaju za povratak na vlast nakon izborne pobjede.
Uzmimo za paradigmatski primjer problem vodosnabdijevanja: voda na Vrelu Bosne nije za piće još od 2010. godine, prvenstveno zbog fekalija koje se slijevaju s Bjelašnice, a tamo ih ima u izobilju zahvaljujući vlasti notornog i sada uhapšenog Ibre Berila, koji je bio kadrovska perjanica i SDA i SBiHu Općini Trnovo, te šakom i kapom dijelo građevinske dozvole na olimpijskoj planini koja je zapravo trebala postati nacionalni park, a ne mjesto devastacije prirode, gradnje luksuznih apartmana s neodgovarajućom infrastrukturom.

KAKO NAMIRITI SVE „GLADNE“ I RASPOREDITI FOTELJE
To je s vremenom dovelo do toga da se, da prostite, govna s Bjelašnice slijevaju podzemnim vodama direktno prema vodozaštitnoj zoni koja napaja cijelo Sarajevo i znači da problem Sarajeva nije samo nestašica vode, već i sam kvalitet vode koju bi građani trebali piti – kad je ima.
Trojka sve naslijeđene probleme nije znala riješiti, a sada ih od njih opet naslijeđuju koalicijski partneri SDA i Stranka za BiH (s minornim privjeskom zvanim Demokratska fronta), obećavajući da će ovaj puta raditi bolje. SDA u Kantonu Sarajevo sada predvodi njihov novi kadar Faruk Kapidžić, arhitekt koji je kao opozicionar redovito grmio protiv pogodovanja građevinskom lobiju i trojkinu vlast prozivao zbog nedostatka stručnosti, često i opravdano.
Budući kantonalni premijer Kapidžić je u predizbornoj kampanji iznio i neke dobre ideje – primjerice uspostavljanje kružnog tramvajskog prometa – ali je i imao bisera, poput onoga da “Sarajevo može imati million stanovnika”. Grad puca po šavovima i s trenutnih 300.000, a demografski trendovi u BiH su takvi da bi Sarajevo moglo do miliona dobaciti jedino ako bi usisalo sve ljude od Srebrenika do Bugojna, što bi bila katastrofa za cijelu državu.
Kapidžić se suočava i s problemom da treba namiriti kadrovske i ostale ambicije koalicijskih partnera, pa je već najavljeno da će frankenštajnovsko Ministarstvo komunalne privrede, infrastrukture, prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša ostati nedirnuto, iako ga ja Kapidžić – s pravom – htio podijeliti na dva resora. Čak je i odlazeći premijer Uk priznao da je bila greška 2021. stvoriti takav bućkuriš od ministarstva, ali niti je trojka tu grešku ispravila, a neće ni Kapidžić, koji je kao opozicioni zastupnik u Skupštini KS-a podnio inicijativu da se to učini (koja, naravno, nije prihvaćena).
Kapidžić sada ulazi u vlast i s ljudima koji smatraju da se u Sarajevu treba podići spomenik Franzu Ferdinandu (Stranka za BiH), što bi također moglo dovesti do bizarnih ideja nove kantonalne vlasti.
Također mora paziti da tetoši DF, bez čijih dvoje zastupnika nema minimalnu većinu od 18, što znači da ne trebamo biti iznenađeni ako među Kapidžićevim ministrima vidimo i, recimo, Komšićevogsavjetnika Albina Zuhrića, koji se kao zastupnik u prošlom mandatu Skupštine KS istaknuo po neradu: prve dvije godine mandata nije imao nijedno zastupničko pitanje, a kamoli incijativu. U tom smislu je Kapidžić za njega kao kantonalni zastupnik bio svemirski brod, pa će biti zanimljivo gledati kako će se kao premijer nositi s foteljaškim neradnicima iz DF-a, slikom i prilikom svojeg stranačkog šefa.
STRUČNI ILI PODOBNI KADROVI
Ne smijemo zaboraviti ni na samu SDA i njenu kantonalnu organizaciju, u kojoj se Kapidžić stalno suočavao s podmetanjima i svađama, o čemu svjedoče i snimke koje su iscurile u medije. Ponekad je bio i u situaciji da bukvalno svoje stranačke kolege mora razdvajati da se ne potuku. Povratak na vlast će u početnom periodu sigurno dovesti do splašnjavanja tih sukoba, ali samo ako Kapidžić namiri razne kadrovske apetite unutar stranke pri raspodjeli ministarskih pozicija.
Pitanje je i kakvu će kulturnu politiku voditi nova vlast Kantona Sarajevo, odnosno hoće li Sarajevo kao glavni grad BiH i dalje inzistirati na otvorenosti i svjetskom duhu, ili će se nastaviti provincijalizacija koju je trojka u svom prvom mandatu uspješno prekinula, da bi kasnije i sama pred njom pokleknula. Već će sljedeća Povorka ponosa u Sarajevu biti jedan test toga, kao i to hoće li Kapidžićev stranački kolega Haris Zahiragić i dalje prekidati umjetničke performanse koji mu nisu po volji.
Zapravo će nam o novoj vladi Kantona Sarajevu na početku njenog rada mnogo više reći njen sastav nego nominalni program, ako ga u napisanom obliku uopće i bude. Faruk Kapidžić se u opoziciji zaklinjao u stručnost i sposobnost kao ključne kriterije, ali tek treba vidjeti hoće li se njima voditi i kada bude birao ministre.
Čak i ako ima najbolje namjere, a u kontekstu SDA se čini da je jedan od onih koji ih donekle imaju, Kapidžić može vrlo lagano postati žrtva političkih i ekonomskih interesa same SDA, ali i Stranke za BiH i DF-a, te žrtveni jarac za promašaje kantonalne vlasti i želje svih oko sebe da se budžetski namire. U tom slučaju će, kao i uvijek dosad, najviše ispaštati Sarajevo kao grad i njegovi stanovnici.
Stvar je u tome što je Sarajevo već dovedeno na sam rub funkcionalnosti i da nastavak uobičajenog SDA-ovskog muljanja vodi direktno u propast.
Za razliku od mnogih drugih stvari koje ne funkcioniraju u državi BiH, a koje s pravom idu na račun Milorada Dodika i njegove destruktivne politike, u Sarajevu kao gradu i Kantonu Sarajevo tog izgovora nema. U Sarajevu nije Dodik kriv ni za smeće po ulicama, ni za redukcije vode, ni za otrovni zrak, ni za vrtoglave cijene stanovanja, ni za deponiju u vodozaštitnoj zoni, ni za prometni kolaps, ni za socijalno raslojavanje, ni za pogodovanje građevinskom lobiju, itd. A nije ni Dragan Čović.
Kriva je kantonalna vlast – prošla i buduća.
Gordan Duhaček, valterportal.ba

