U Srbiji su smijenili autokrata – sada slijedi teži dio posla

Prije nego što je Studentska lista u Srbiji uopće preuzela vlast, čini se da njezina kampanja protiv nekažnjivosti i korupcije već daje rezultate. Tužitelji su 1. studenoga uhitili načelnika policije Marka Krička i šefa Službe za suzbijanje kriminala Boška Šekulovića zbog sumnje na zlouporabu položaja. Nekoliko dana poslije privedeno je devet policijskih službenika zbog mučenja i zastrašivanja prosvjednika.

Sve se dogodilo jako brzo. Kada sam krajem kolovoza napustio Beograd, smjena Aleksandra Vučića bila je željena, ali još uvijek prilično daleka ambicija. Njegova kontrola nad zemljom djelovala je čvrsto: režimski nasilnici kampirali su ispred Predsjedničke palače, a njegova propaganda ispunjavala je televizijske i radijske programe. Studentski prosvjedni pokret, koji je djelovao još od studenoga 2024., nije imao vidljiv put do preuzimanja vlasti.

U posljednja dva mjeseca taj studentski pokret prerastao je u Studentsku listu, ne u formalnu političku stranku već raznoliku skupinu kandidata iz različitih dijelova civilnog društva. Ova dosad neviđena izborna organizacija osvojila je 52 posto glasova i 140 od ukupno 250 mjesta u parlamentu. Sada počinje razgrađivati represivni državni aparat koji je održavao Vučićevu vlast.

Njihova pobjeda bila je izvanredna. Studenti su se suočili s državom zarobljenom od strane režima, izbornim zastrašivanjem, neprijateljski nastrojenim medijima i zapadnim političkim establišmentom koji je tolerirao Vučićevo demokratsko nazadovanje. Sada se Studentska lista suočava s drukčijim izazovom: kako pokret izgrađen na otporu i decentraliziranom sudjelovanju građana pretvoriti u vladu sposobnu reformirati institucije koje je naslijedila.

Prva prepreka izbornom uspjehu Liste bila je sama srbijanska država, čija je represivna moć bila usmjerena protiv prosvjednika. Ilija Srdanović, profesor kardiologije koji je postao nominalni vođa Liste, optužio je policiju da je u rujnu 2025. protiv prosvjednika koristila nedopuštena kemijska sredstva. U pozadini te represije nalazilo se izvlačenje javnog novca kojim su nagrađivani režimski lojalisti. Takva je pronevjera bila raširena, piše studentski istraživač Rade Meech-Tatić, čija je analiza 160 nedavno sklopljenih ugovora o javnoj nabavi pokazala da se procjenjuje kako 3,6 milijardi eura od ukupno 34,6 milijardi eura javnih investicija nije odgovarajuće evidentirano.

Uklanjanje državne represije najjasniji je mandat Studentske liste. Lista je obećala uspostavu pravnog sustava koji neće „ovisiti o tome tko se pred njim nalazi“, kao i veću transparentnost javnih financija. Način na koji će Vučićeve suradnike privesti pravdi bit će prvi test tih obećanja.

Za one koji se dobro sjećaju prošlosti Beograda, ovo podsjeća na jednako euforično uklanjanje Slobodana Miloševića 2000. godine, koje, međutim, nikada nije dovelo do održive liberalno-demokratske alternative. Srbi često kažu da je sunce zašlo za Miloševića, ali da nova zora nikada nije uistinu svanula. Studenti su odlučno poručili da obnova nepristranih institucija mora biti „prvi korak“ ako žele izbjeći isto razočaranje.

Ovi su izbori ponovno uključili u politički život velike dijelove srbijanskog društva koji su izgubili vjeru u demokratski proces. Ipak, Studentski plan, odnosno „program od 11 točaka“ Liste, priznaje da „jedni izbori“ ne mogu riješiti probleme zemlje niti vratiti povjerenje u demokraciju. Lista se najprije mora suočiti s prijetnjom koju Vučić i dalje predstavlja za demokratski proces.

Bivši predsjednik već dovodi u pitanje mogućnost mirne tranzicije vlasti, pitajući se hoće li prosinački predsjednički izbori biti „normalni“ ili čak „mogući“. Nakon što je u videu objavljenom na društvenim mrežama, zajedno s Viktorom Orbánom, obećao da će se „vratiti“, malo je vjerojatno da će Vučić prepustiti svoj utjecaj na srbijansku politiku bez borbe. Dugoročno gledano, Lista mora vratiti povjerenje u institucije koje su izbori u ovoj regiji prečesto potkopavali. Demokratska kultura koju Studentska lista toliko cijeni sporo će zaživjeti u punom smislu.

Treća prepreka za Studentsku listu bila je propaganda, čiju je upotrebu Vučić usavršio još kao Miloševićev ministar informiranja. Nacionalni mediji pristaše demokratske oporbe nazivali su „državnim neprijateljima“ i iznosili neutemeljene optužbe da Srdanović iza sebe ima povijest nasilja nad ženama. Mladi Srbi informirali su se putem interneta, ali su njihovi stariji članovi obitelji ostajali opčinjeni pričama državne televizije o brutalnosti studenata.

U svom programu Studentska lista obećava da će „osloboditi medije“ i stvoriti uvjete za istinski pluralizam mišljenja. U skladu s tim ciljem, javni servisi RTS i RTV ispričali su se zbog jednostranog izvještavanja, dok su pojedine istaknute osobe podnijele ostavke ili su smijenjene. U izbornoj noći prosvjednici su upali u prostorije Informera, televizijske postaje naklonjene Vučiću, uzvikujući zahtjeve za uhićenje njezina urednika.

Ovaj incident ukazuje na napetost unutar samog programa studenata: kako pozvati propagandiste na odgovornost, a pritom ne posegnuti za istim sredstvom državnog pritiska na medije kojim se služio prethodni režim. Razgradnja medijskog prostora zarobljenog od strane vlasti jedan je zadatak, a izgradnja neovisnog medijskog sustava sasvim drugi.

Ipak, možda najpodcjenjenija prepreka koju je Studentska lista svladala bila je specifična za Srbiju: toleriranje Vučića od strane zapadnih zemalja. Za mnoge Srbe Vučić je smijenjen unatoč ravnodušnosti Zapada. Jedan od najzapaženijih kontakata britanskih medija s Vučićem bio je intervju iz travnja u emisiji The Rest is Politics. U raskoši Predsjedničke palače, Alastair Campbell i Rory Stewart, žestoki zagovornici liberalne demokracije u drugim kontekstima, razgovarali su o odnosima Srbije i Mađarske te ponovno otvorili pitanje NATO-ova bombardiranja 1999. godine – upravo one teme na kojima uspijevaju Vučićevi nacionalistički narativi. Iako su priznali da je Vučić bio kritiziran zbog demokratskog nazadovanja, njih dvojica nisu uložili mnogo napora da ga pozovu na odgovornost ni zbog toga ni zbog gušenja prosvjeda.

To odražava širu pojavu „stabilokracije“, kako balkanski istraživači nazivaju žrtvovanje demokratske odgovornosti u zamjenu za predvidivu vlast. Europa je uglavnom davala prednost strateškom prilagođavanju odnosima s Vučićem.

Jedan je primjer Jadar u zapadnoj Srbiji, područje s jednim od najvećih nalazišta litija na svijetu. Eksploatacija je obustavljena nakon masovnih prosvjeda 2021. godine, ali je ponovno odobrena 2024., što je izazvalo novi val protivljenja.

Unatoč kontroverzama, Vučić je nakon večere s Ursulom von der Leyen, predsjednicom Europske komisije, i Antoniom Costom, predsjednikom Europskog vijeća, u ožujku 2025. izjavio da projekt ima stratešku potporu Europske unije. Litij je ključan za europsku energetsku tranziciju, ali su se građani Srbije protivili njegovoj eksploataciji iz ekoloških razloga. Jadar tako predstavlja izravan sukob između europskih interesa i demokratskog predstavljanja građana Srbije. Projekt je trenutačno obustavljen, a vodeće osobe Studentske liste odlučno se protive bilo kakvoj daljnjoj eksploataciji.

U izbornoj noći Vučić je za svoj poraz okrivio neovisne medije, neimenovane europske države i „američku duboku državu“. U stvarnosti, protuteža njegovoj propagandi došla je iz samog srbijanskog društva. Sada Ursula von der Leyen i António Costa čestitaju Studentskoj listi, dok europska povjerenica za proširenje Marta Kos poručuje da su vrata za ulazak Srbije u EU otvorena. Mnogim građanima Srbije takvo prijateljstvo nakon pobjede djeluje prilično jeftino.

Odnos prema Europi samo je jedan primjer možda najveće borbe s kojom će se vlada Studentske liste suočiti. Ona će morati zauzeti čvrste stavove o pitanjima koja je bilo mnogo lakše izbjegavati dok su bili oporba.

Primjerice, kampanja Liste bila je strateški neodređena kada je riječ o vanjskoj politici. Kada bi ga pitali o europskoj orijentaciji Srbije ili sankcijama Rusiji, Srdanović bi često preusmjeravao pozornost na borbu za uklanjanje Vučića. Predstavljao je to kao egzistencijalnu borbu za budućnost Srbije koja ima prednost pred svim drugim pitanjima. Dok je vanjska politika mogla podijeliti pokret, zajednički neprijatelj omogućavao je očuvanje jedinstva. S neprijateljem koji je poražen, jedinstvo unutar vlasti bit će mnogo teže održati.

Ovo ukazuje na organizacijsku napetost koju će prosvjednički pokreti od Albanije do Indije pomno pratiti. U oporbi se pokret odupirao hijerarhiji putem mreže demokratskih plenuma, čime se zaštitio od zastrašivanja i diskreditacije pojedinačnog vođe te uspio očuvati raznoliku koaliciju. Sada ima parlamentarnu većinu, ali još uvijek nema premijera (postupak njegova izbora je u tijeku); ima izborni mandat, ali ne i cjelovit politički program.

Pravi test vlasti bit će pitanje može li se Lista organizirati oko jasnih linija odgovornosti i koherentne političke platforme – i može li to učiniti bez kompromitiranja istinski demokratskog pokreta koji je konačno svrgnuo jednog autokrata.


Ed Parker, Prospect Magazine

Komentiraj