Nakon međuizbora globalna desnica je uzdrmana, ali opasnost “trumpizma” nikada neće nestati

Pao je, ali još nije sasvim poražen. Ako ne dođe do božanske ili neke druge intervencije, Donald Trump ostat će u Ovalnom uredu još dvije godine i deset tjedana. Ili, kako je to Bijela kuća izrazila u jednoj pomalo jadikovnoj objavi na društvenim mrežama, punoj potrebe za potvrdom vlastite važnosti: „OBAVIJEST ZA JAVNOST: Trump je i dalje vaš predsjednik.” No to nije jedini razlog zbog kojeg bi globalno slavlje, koje je uslijedilo nakon demokratskog izbornog vala što je republikance potisnuo čak i iz njihovih najčvršćih uporišta, ipak trebalo barem malo obuzdati.

Nemojte me pogrešno shvatiti – rezultati međuizbora održanih u utorak doista su razlog za iskreno, međunarodno slavlje. Porazi Trumpovih saveznika u Srbiji i Brazilu bili su ukusna predjela, ali ovo je bila prava gozba. Nije riječ tek o izbornom neuspjehu kakav je uobičajen na međuizborima, nego o temeljitom odbacivanju drugog Trumpova predsjedničkog mandata i trumpizma. Pomak od 16 postotnih bodova u korist demokrata u ukupnom broju glasova za Zastupnički dom čak je i veći od pomaka od 11,2 postotna boda zabilježenog na međuizborima u studenome 1974., u jeku afere Watergate, nakon sramotne ostavke Richarda Nixona.

Trump je mjesecima naporno radio na potkopavanju ovih izbora, bilo prekrajanjem izbornih jedinica u svoju korist bilo pripremanjem terena za naknadne tvrdnje da su izbori namješteni. No sve je bilo uzalud: demokratski sustav pokazao se previše otpornim, a američka javnost previše odlučnom da izrazi svoje mišljenje. I izrazila ga je, glasno i nedvosmisleno.

Izvan SAD-a javit će se snažan poriv da se ovo protumači kao trenutak u kojemu su se raspali kotači autoritarnog, nacionalističkog populističkog pokreta koji već deset godina prolazi kroz velik dio naše politike. Pad Viktora Orbána u travnju bio je presudan, ali Trumpovo poniženje uvijek je imalo još veću težinu. Zahvaljujući golemoj moći Sjedinjenih Država, Trump je cijelo desetljeće bio pokretačka snaga međunarodnog neliberalnog poretka. A sada taj motor počinje posustajati.

Sve su to razlozi za zadovoljstvo. No opasnost je u tome što bi oni koji su se borili protiv nacionalističkog populizma mogli uspjeh od utorka shvatiti kao znak da se mogu opustiti. Time bi ponovili pogrešku koju je u studenome 2024. počinio sam Trump, kao i mnogi drugi, kada je svoju pobjedu nad Kamalom Harris protumačio ne kao vapaj javnosti kojoj su dosadili sve veći računi za namirnice i cijene goriva, nego kao trajnu „promjenu društvenog raspoloženja” i mandat za pretvaranje SAD-a u autokraciju, brutalno uništavanje američkih državnih institucija, dopuštanje maskiranim muškarcima da otimaju i ubijaju američke građane na ulicama, pokretanje unaprijed osuđenog na propast i katastrofalnog rata te ispunjavanje američke prijestolnice spomenicima vlastitoj taštini – i sve to dok puni vlastite džepove i džepove članova svojega najužeg kruga.

Istovjetna pogreška ovoga puta, bilo u SAD-u ili izvan njega, bila bi tumačiti rezultate međuizbora kao kraj Trumpove prijetnje i dokaz da će se uskoro sve vratiti na staro. Opasnost trumpizma, nažalost, nikada neće nestati. Jer ako se nešto moglo dogoditi jednom, može se dogoditi i ponovno. Trump je bio moguć – što znači da je moguć i neki novi Trump.

Upravo je to pouka koju tradicionalni saveznici SAD-a, u Ujedinjenom Kraljevstvu, Europskoj uniji i drugdje, moraju duboko usvojiti. Čak i ako će Kapitol uskoro biti u razumnijim rukama, čak i ako Trumpov budući nasljednik bude zagovornik međunarodne suradnje i pobornik međunarodnog poretka utemeljenog na pravilima, pouzdanost SAD-a kao saveznika više se nikada ne smije uzimati zdravo za gotovo. Nakon Trumpa, status SAD-a kao jamca zapadne sigurnosti sve je samo ne zajamčen. On će ovisiti o ovom ili onom izbornom rezultatu. To znači da ostatak zapadnog svijeta i dalje mora planirati vlastitu zaštitu i obranu.

Dakako, nacionalistički populizam sada je ozbiljno uzdrman i obilježen kao pokret gubitnika. Štoviše, Trump je možda pokazao da će nacionalistički pokreti čija je jedina politička valuta poticanje nezadovoljstva i osjećaja zakinutosti u konačnici uvijek doživjeti neuspjeh. To bi moglo odvratiti birače u Francuskoj i Njemačkoj koji razmišljaju o tome da svoj glas daju Marine Le Pen ili stranci Alternativa za Njemačku (AfD).


Jonathan Freedland, The Guardian

Komentiraj