Pao je, ali još nije sasvim poražen. Ako ne dođe do božanske ili neke druge intervencije, Donald Trump ostat će u Ovalnom uredu još dvije godine i deset tjedana. Ili, kako je to Bijela kuća izrazila u jednoj pomalo jadikovnoj objavi na društvenim mrežama, punoj potrebe za potvrdom vlastite važnosti: „OBAVIJEST ZA JAVNOST: Trump je i dalje vaš predsjednik.” No to nije jedini razlog zbog kojeg bi globalno slavlje, koje je uslijedilo nakon demokratskog izbornog vala što je republikance potisnuo čak i iz njihovih najčvršćih uporišta, ipak trebalo barem malo obuzdati.
Nemojte me pogrešno shvatiti – rezultati međuizbora održanih u utorak doista su razlog za iskreno, međunarodno slavlje. Porazi Trumpovih saveznika u Srbiji i Brazilu bili su ukusna predjela, ali ovo je bila prava gozba. Nije riječ tek o izbornom neuspjehu kakav je uobičajen na međuizborima, nego o temeljitom odbacivanju drugog Trumpova predsjedničkog mandata i trumpizma. Pomak od 16 postotnih bodova u korist demokrata u ukupnom broju glasova za Zastupnički dom čak je i veći od pomaka od 11,2 postotna boda zabilježenog na međuizborima u studenome 1974., u jeku afere Watergate, nakon sramotne ostavke Richarda Nixona.
Trump je mjesecima naporno radio na potkopavanju ovih izbora, bilo prekrajanjem izbornih jedinica u svoju korist bilo pripremanjem terena za naknadne tvrdnje da su izbori namješteni. No sve je bilo uzalud: demokratski sustav pokazao se previše otpornim, a američka javnost previše odlučnom da izrazi svoje mišljenje. I izrazila ga je, glasno i nedvosmisleno.
Izvan SAD-a javit će se snažan poriv da se ovo protumači kao trenutak u kojemu su se raspali kotači autoritarnog, nacionalističkog populističkog pokreta koji već deset godina prolazi kroz velik dio naše politike. Pad Viktora Orbána u travnju bio je presudan, ali Trumpovo poniženje uvijek je imalo još veću težinu. Zahvaljujući golemoj moći Sjedinjenih Država, Trump je cijelo desetljeće bio pokretačka snaga međunarodnog neliberalnog poretka. A sada taj motor počinje posustajati.
Sve su to razlozi za zadovoljstvo. No opasnost je u tome što bi oni koji su se borili protiv nacionalističkog populizma mogli uspjeh od utorka shvatiti kao znak da se mogu opustiti. Time bi ponovili pogrešku koju je u studenome 2024. počinio sam Trump, kao i mnogi drugi, kada je svoju pobjedu nad Kamalom Harris protumačio ne kao vapaj javnosti kojoj su dosadili sve veći računi za namirnice i cijene goriva, nego kao trajnu „promjenu društvenog raspoloženja” i mandat za pretvaranje SAD-a u autokraciju, brutalno uništavanje američkih državnih institucija, dopuštanje maskiranim muškarcima da otimaju i ubijaju američke građane na ulicama, pokretanje unaprijed osuđenog na propast i katastrofalnog rata te ispunjavanje američke prijestolnice spomenicima vlastitoj taštini – i sve to dok puni vlastite džepove i džepove članova svojega najužeg kruga.
Istovjetna pogreška ovoga puta, bilo u SAD-u ili izvan njega, bila bi tumačiti rezultate međuizbora kao kraj Trumpove prijetnje i dokaz da će se uskoro sve vratiti na staro. Opasnost trumpizma, nažalost, nikada neće nestati. Jer ako se nešto moglo dogoditi jednom, može se dogoditi i ponovno. Trump je bio moguć – što znači da je moguć i neki novi Trump.
Upravo je to pouka koju tradicionalni saveznici SAD-a, u Ujedinjenom Kraljevstvu, Europskoj uniji i drugdje, moraju duboko usvojiti. Čak i ako će Kapitol uskoro biti u razumnijim rukama, čak i ako Trumpov budući nasljednik bude zagovornik međunarodne suradnje i pobornik međunarodnog poretka utemeljenog na pravilima, pouzdanost SAD-a kao saveznika više se nikada ne smije uzimati zdravo za gotovo. Nakon Trumpa, status SAD-a kao jamca zapadne sigurnosti sve je samo ne zajamčen. On će ovisiti o ovom ili onom izbornom rezultatu. To znači da ostatak zapadnog svijeta i dalje mora planirati vlastitu zaštitu i obranu.
Dakako, nacionalistički populizam sada je ozbiljno uzdrman i obilježen kao pokret gubitnika. Štoviše, Trump je možda pokazao da će nacionalistički pokreti čija je jedina politička valuta poticanje nezadovoljstva i osjećaja zakinutosti u konačnici uvijek doživjeti neuspjeh. To bi moglo odvratiti birače u Francuskoj i Njemačkoj koji razmišljaju o tome da svoj glas daju Marine Le Pen ili stranci Alternativa za Njemačku (AfD).
Jonathan Freedland, The Guardian
