U tipičnom razgovoru nije teško osjetiti kada vas netko prestne slušati. Njihova pažnja se pomjeri, odgovor stiže prebrzo ili im pogled luta prema ekranu koji ih čeka u blizini. Razmjena se nastavlja, ali nešto bitno već je izgubljeno. Mi razgovaramo više nego ikada na različitim platformama, uređajima i digitalnim prostorima. Ali, slušamo li zapravo jedni druge?
Javna rasprava danas se obično fokusira na govor. Pitanja poput tko može govoriti, što treba regulirati i je li sloboda izražavanja ugrožena, dominiraju raspravama o digitalnom životu. To su nesumnjivo važna pitanja, ali ona počivaju na pretpostavci koju rijetko ispitujemo: da je biti saslušan prirodna posljedica govora.
Stari Atenjani su shvaćali da demokratski govor zahtijeva dvije stvari u jednakoj mjeri: pravo na govor i hrabrost da se govori istina. Ali oba ova ideala ovise o prisutnosti nečega o čemu su Atenjani rijetko eksplicitno raspravljali, jer se na agori to jednostavno pretpostavljalo: publika koja je premna istinski primiti ono što je rečeno. Govor i slušanje nisu suparnički problemi. To su dvije strane iste građanske prakse, i ne možete braniti jedno bez obraćanja pažnje na drugo.
Danas ulažemo ogromnu energiju u zaštitu i proširenje prava govora, a mnogo manje pažnje posvetili smo onome što se događa s druge strane, među onima koji slušaju.
Nastavi čitati “Zašto je slušanje najvažnija demokratska vještina digitalnog doba”
digitalnademokracija.com 