Piše: Neven Šimić
Dječak sjedi u sobi. Izolacijsko je doba. Ali ne ovo današnje, pandemijsko. Početak je devedesetih. Vremenska granica između analogne i digitalne ere sve je tanja. Jedna država upravo nestaje s geopolitičke pozornice. Izvana se čuju neobični zvukovi kakve je dosad registrirao samo u ratnim filmovima. Ali dječak ne mari previše. Fascinira ga jedan drugi zvuk. To je zvuk vinila koji reproducira Philipsov gramofon. Longplejka se rotira, igla klizi po glatkoj površini vinila, zvuk se razlaže na melodijske i ritmičke tonove. Soba vibrira. Dječak još uvijek ne može pojmiti šta je to estetski doživljaj. Ali osjeća, živo osjeća, da ga prožima nešto lijepo i moćno. Nastavi čitati “Zvučni zapisi iz karantenskog podzemlja”
digitalnademokracija.com 