Krajem oktobra 2025. bosanskohercegovački lokalni mediji prenijeli su, nakon sjednice Vijeća bezbjednosti UN, stav Dorothy Shea, zamjenice američkog ambasadora u Ujedinjenim nacijama, prema kojem se Sjedinjene Američke Države više ne zalažu za politiku međunarodne intervencije, te da je došlo vrijeme za rješenja »koja vode lokalni akteri, predstavnici tri konstitutivna naroda Bosne i Hercegovine«.
Poznavaoci bosanskohercegovačkih prilika bili su nemalo začuđeni što ova izjava nije dočekana s trijumfalističkim kokodakanjem vođstva Stranke demokratske akcije i nezavisnih intelektualaca koji u njeno ime izmišljaju aktuelna pitanja i na njih daju odgovore: jer, zaboga, radilo se o nedvosmislenoj potvrdi, s najvišeg mjesta, inicijalnog i temeljnog stava Alije Izetbegovića, koji je prije 35 godina ušao u politiku upravo s takvom idejom o preustrojavanju Bosne i Hercegovine i Jugoslavije: »Predstoji novi dogovor narodâ BiH i narodâ Jugoslavije o tome kakvu BiH i kakvu Jugoslaviju hoćemo. Te dogovore mogu voditi samo istinski predstavnici narodâ, a istinske predstavnike mogu odrediti samo narodi na slobodnim izborima«[1]. Pa ipak, niko nije veselo uskliknuo da se, eto, krug zatvorio, i da su konačno i Amerikanci shvatili da je »dogovor narodâ« jedino moguće rješenje za Bosnu i Hercegovinu, kad već nije bilo za Jugoslaviju…
Taj izostanak oduševljenja ovim konačnim dokazom mudrosti i dalekovidosti Alije Izetbegovića može se objasniti živim kolektivnim sjećanjem na političke i socijalne transformacije koje je ovaj prostor u međuvremenu pretrpio, kao i uvidom u sadašnje stanje. »Dogovorna vlada« obrazovana nakon izborâ u oktobru 1990. trajala je koliko je bilo potrebno da zainteresirani akteri obave vojne pripreme; nakon rata koji je počeo agresijom a završio se genocidom, Dejtonski ustav preveo je Izetbegovićev »dogovor narodâ« u pravne norme, no ubrzo se shvatilo da se radi o »ludačkoj košulji« koja pruža beskrajne mogućnosti za blokadu svih političkih procesa, i tako sve do danas. Ipak, u bošnjačkoj intelektualnoj zajednici za sve to vrijeme niko se nije odvažio da kaže da je car ne samo gol već i glup, i da je Izetbegovićevo spasonosno načelo predstavljalo uvod u katastrofu.
Nastavi čitati “Glupost, individualna i kolektivna”
digitalnademokracija.com 