Glupost, individualna i kolektivna

Krajem oktobra 2025. bosanskohercegovački lokalni mediji prenijeli su, nakon sjednice Vijeća bezbjednosti UN, stav Dorothy Shea, zamjenice američkog ambasadora u Ujedinjenim nacijama, prema kojem se Sjedinjene Američke Države više ne zalažu za politiku međunarodne intervencije, te da je došlo vrijeme za rješenja »koja vode lokalni akteri, predstavnici tri konstitutivna naroda Bosne i Hercegovine«.

Poznavaoci bosanskohercegovačkih prilika bili su nemalo začuđeni što ova izjava nije dočekana s trijumfalističkim kokodakanjem vođstva Stranke demokratske akcije i nezavisnih intelektualaca koji u njeno ime izmišljaju aktuelna pitanja i na njih daju odgovore: jer, zaboga, radilo se o nedvosmislenoj potvrdi, s najvišeg mjesta, inicijalnog i temeljnog stava Alije Izetbegovića, koji je prije 35 godina ušao u politiku upravo s takvom idejom o preustrojavanju Bosne i Hercegovine i Jugoslavije: »Predstoji novi dogovor narodâ BiH i narodâ Jugoslavije o tome kakvu BiH i kakvu Jugoslaviju hoćemo. Te dogovore mogu voditi samo istinski predstavnici narodâ, a istinske predstavnike mogu odrediti samo narodi na slobodnim izborima«[1]. Pa ipak, niko nije veselo uskliknuo da se, eto, krug zatvorio, i da su konačno i Amerikanci shvatili da je »dogovor narodâ« jedino moguće rješenje za Bosnu i Hercegovinu, kad već nije bilo za Jugoslaviju…

Taj izostanak oduševljenja ovim konačnim dokazom mudrosti i dalekovidosti Alije Izetbegovića može se objasniti živim kolektivnim sjećanjem na političke i socijalne transformacije koje je ovaj prostor u međuvremenu pretrpio, kao i uvidom u sadašnje stanje. »Dogovorna vlada« obrazovana nakon izborâ u oktobru 1990. trajala je koliko je bilo potrebno da zainteresirani akteri obave vojne pripreme; nakon rata koji je počeo agresijom a završio se genocidom, Dejtonski ustav preveo je Izetbegovićev »dogovor narodâ« u pravne norme, no ubrzo se shvatilo da se radi o »ludačkoj košulji« koja pruža beskrajne mogućnosti za blokadu svih političkih procesa, i tako sve do danas. Ipak, u bošnjačkoj intelektualnoj zajednici za sve to vrijeme niko se nije odvažio da kaže da je car ne samo gol već i glup, i da je Izetbegovićevo spasonosno načelo predstavljalo uvod u katastrofu.

Nastavi čitati “Glupost, individualna i kolektivna”

Tarik Haverić: Dobro jutro, Kolumbo!

Uopštena razmatranja o identitetu i opasnostima koje »borba za priznanje« može predstavljati za humanistički univerzalizam na kojem se izgrađuju moderne liberalne demokratije moramo sada suziti na problemski kompleks koji nas zanima, a to je bošnjaštvo kao projekt započet 1993, u kojem identitet i tradicija igraju ključnu ulogu. Taj projekt, sada to već možemo reći, ima tri faze:

1. zamjena etnonima »Muslimani« etnonimom »Bošnjaci«;
2. revizija političke, intelektualne i kulturne povijesti, kako bi se sve osobe s imenom orijentalnog porijekla proglasile Bošnjacima, bez obzira na to kako su se same osjećale ili izjašnjavale;
3. formuliranje zahtjeva za strukturnim političkim promjenama u Bosni i Hercegovini koje bi trebalo da slijede iz zamjene etnonima »Muslimani« etnonimom »Bošnjaci«.

Nastavi čitati “Tarik Haverić: Dobro jutro, Kolumbo!”

„Tvrđava“ Meše Selimovića – amblematski znak socijalističkog estetizma i primjer modusa modernističke proze sa junakom apsurdnog iskustva

Na primjeru jezičko-stilskih struktura romana „Tvrđava“ Meše Selimovića ukazivaće se na temeljne postulate poetike socijalističkog estetizma, bez namjere da se pruži sveobuhvatna analiza svih značenja iskazanih ovim romanom. Djelo pripada kategoriji romana koji su modelovani oko tzv. junaka apsurdnog iskustva koji je utemeljio Ivo Andrić u „Prokletoj avliji“, a koji su dalje, između ostalih, uobličavali Mihailo Lalić u „Lelejskoj gori“, Ranko Marinković u „Kiklopu“, Slobodan Novak u „Mirisi zlato i tamjan“ i Vladan Desnica u „Proljeće Ivana Galeba“ (Kazaz 2010, 40). Dakle, Selimovićev roman posmatra se kao amblematski znak čitave poetike socijalističkog estetizma, ali i kao primjer za potkategoriju unutar ove poetike koja je, prema Kazazu, nazvana „romani modelovani oko junaka apsurdnog iskustva“.

Nastavi čitati “„Tvrđava“ Meše Selimovića – amblematski znak socijalističkog estetizma i primjer modusa modernističke proze sa junakom apsurdnog iskustva”

Knjige koje su obilježile moje djetinjstvo

Piše: Matea Šimić

Djeca se mogu ugrubo podijeliti u dvije skupine: djecu koju roditelji moraju tjerati da pročitaju lektiru (a često ju, umorni od vječne borbe, i pročitaju umjesto njih) i onu kojima moraju braniti pretjerano čitanje zbog straha od mogućeg kvarenja vida i nedostatka socijalizacije – ili zato što se jutrima teško ustaju jer se nisu mogli odvojiti od knjige dugo nakon što je prošlo vrijeme za spavanje. Nastavi čitati “Knjige koje su obilježile moje djetinjstvo”