Oznaka: knjige

Tarik Haverić: Konstitutivni narod debila

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Čini se da bi usvajanje Regulacionog plana Kvadrant C-Marijin Dvor, koji predviđa izgradnju World Trade Centera uz Miljacku i presijecanje »muzejskog kompleksa« Prvom transverzalom, imalo kobne posljedice – tako bar kažu neki od najistaknutijih stručnjaka koji su se tim povodom oglasili.

Takvih sumnjivih rješenja koja su se ipak ostvarila bilo je i ranije. Skoro da nema nijedne građevine koja je podignuta s odobrenim brojem spratova, uvijek se dodaju jedan ili dva, jer su se troškovi povećali a treba nešto i zaraditi. Apeli stručnjaka koji su upozoravali da takva gradnja sprečava cirkulaciju zraka u Kotlini, čiji stanovnici dobro znaju na šta njihov grad liči zimi, ostaju godinama bez efekta, uz upadljivo odsustvo građanske mobilizacije. Pisac ovih redova vjeruje da je raspoznao barem jedan od važnijih uzroka tog izostanka: radi se o mentalitetu izgrađivanom skoro četrdeset godina, čija je glavna dimenzija jedno specifično shvatanje moralne ispravnosti i angažmana. Postoje ciljevi za koje vrijedi da se građani mobiliziraju, kao i oni drugi. Na prosvjedni skup protiv genocida u Gazi doći će pet hiljada ljudi, ili čak i više; na prosvjedni skup protiv gradnje nebodera gdje mu nije mjesto neće doći ni njih pedeset. Ove dvije borbe bitno se razlikuju po svome potencijalnom dosegu: nikakav skup Sarajlija na kojem se izražava empatija sa palestinskim stradalništvom ne može ni za jotu promijeniti stvari na Bliskom Istoku, dok bi masovni prosvjedi protiv postupanja nadležnih u našem svakodnevnom životu možda i mogli. Ali odnos uložene energije i postignutog efekta nije isti, ubjedljivo u korist neostvarivih ciljeva. Javno potkazivanje imperijalizma, liberalnog kapitalizma, strabizma, neokolonijalizma, orijentalizma, islamofobije i svih drugih zala i poroka degeneriranog Zapada ne zahtijeva nikakav napor i traje kratko, uz upotrebu gotovih formula, a kod subjekta stvara dojam moralne superiornosti. S druge strane, borba za čist zrak i racionalniji saobraćaj u gradu je dugotrajna, treba mjesecima sastavljati peticije, alarmirati javnost, pisati skupštinskim poslanicima i opštinskim vijećnicima, analizirati podatke i tražiti nekorumpirane medije spremne da ih obznane – i sve to vrijeme trpjeti pritiske i harange građevinskih lobija i njihovih političkih zaštitnika. To zahtijeva istinski angažman a ne puko ispisivanje transparenata kojima će se vitlati petnaestak minuta, i zato neće doći do prosvjednog skupa s 50 hiljada informiranih učesnika protiv Regulacionog plana Kvadrant C-Marijin Dvor: takve demonstracije mogle bi možda promijeniti stvari, ali se učešće u njima ne raspoznaje kao kristalno jasan moralni stav protiv svjetskih moćnika koji već desetljećima kroje kapu jednom napaćenom konstitutivnom narodu…

Nastavi čitati “Tarik Haverić: Konstitutivni narod debila” →

Obala sigurnog svijeta

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Spekulativne vježbe (II)

Spekulativne vježbe (I)

Sam Hegel bio je kao mislilac svjestan da na mjesto povijesnih formacija koje s razlogom propadaju ne dolaze odmah, a naročito ne kao već dovršene, one koje će s razlogom opstati. Kao privatno lice, međutim, on pokazuje nestrpljenje neobično za onoga ko je filozofski zahvatao povijest i insistirao na njezinoj vremenitosti. U oktobru 1819. on piše Georgu Friedrichu Creuzeru: »Ja imam upravo pedeset godina, od toga sam proživio trideset u ovim vremenima stalno punim nemira pa sam se ponadao da je već jednom gotovo sa strahovanjem i nadanjem. Sada moram da gledam kako to neprestano ide dalje i štaviše … uvijek nagore«. A tih trideset godina, to je vrijeme koje je proteklo od 1789, od Francuske revolucije oko koje se, za Hegela, »sabiru sva određenja filozofije u odnosu na vrijeme« (J. Ritter), ali na koju on nikada nije mogao da gleda »s obale jednog sigurnog svijeta« kao na svršen događaj.

Za generacije koje su 1989. bile zrele i intelektualno formirane, referentni događaj – njihova Francuska revolucija – bio je pad Berlinskog zida. Skoro četrdeset godina kasnije, vremena su puna nemira, vlada globalni strah kod najrazličitijih populacija i slojeva, obale sigurnog svijeta nema na obzoru, i čini se da sve ide nagore. No samo privatnim licima dopušteno je da osjećaju razočaranost, dok mislioci koji razvijaju teorije o sadašnjem povijesnom trenutku i nastoje da naslute neposrednu budućnost ne bi smjeli imati afektivan odnos prema predmetu svoga promišljanja. Ako su njihovi doprinosi ipak obilježeni moralnim negodovanjem zbog politike svjetskih sila, i ako su neki od njih ogorčeni »liberalnom demokratijom« koja navodno nije ispunila svoja obećanja (i njihova očekivanja), to je stoga što kao mjernu jedinicu povijesnih procesa uzimaju svoj životni vijek. To je iluzija koju treba razbiti: život naše generacije je tek jedan trenutak u povijesti, i mi neki drukčiji svijet nećemo dočekati, a vjerovatno ni naša djeca. Što ne znači da treba da odustanemo od aktivnog angažmana na mijenjanju sadašnjeg stanja.

Nastavi čitati “Obala sigurnog svijeta” →

Glupost, individualna i kolektivna

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Krajem oktobra 2025. bosanskohercegovački lokalni mediji prenijeli su, nakon sjednice Vijeća bezbjednosti UN, stav Dorothy Shea, zamjenice američkog ambasadora u Ujedinjenim nacijama, prema kojem se Sjedinjene Američke Države više ne zalažu za politiku međunarodne intervencije, te da je došlo vrijeme za rješenja »koja vode lokalni akteri, predstavnici tri konstitutivna naroda Bosne i Hercegovine«.

Poznavaoci bosanskohercegovačkih prilika bili su nemalo začuđeni što ova izjava nije dočekana s trijumfalističkim kokodakanjem vođstva Stranke demokratske akcije i nezavisnih intelektualaca koji u njeno ime izmišljaju aktuelna pitanja i na njih daju odgovore: jer, zaboga, radilo se o nedvosmislenoj potvrdi, s najvišeg mjesta, inicijalnog i temeljnog stava Alije Izetbegovića, koji je prije 35 godina ušao u politiku upravo s takvom idejom o preustrojavanju Bosne i Hercegovine i Jugoslavije: »Predstoji novi dogovor narodâ BiH i narodâ Jugoslavije o tome kakvu BiH i kakvu Jugoslaviju hoćemo. Te dogovore mogu voditi samo istinski predstavnici narodâ, a istinske predstavnike mogu odrediti samo narodi na slobodnim izborima«[1]. Pa ipak, niko nije veselo uskliknuo da se, eto, krug zatvorio, i da su konačno i Amerikanci shvatili da je »dogovor narodâ« jedino moguće rješenje za Bosnu i Hercegovinu, kad već nije bilo za Jugoslaviju…

Taj izostanak oduševljenja ovim konačnim dokazom mudrosti i dalekovidosti Alije Izetbegovića može se objasniti živim kolektivnim sjećanjem na političke i socijalne transformacije koje je ovaj prostor u međuvremenu pretrpio, kao i uvidom u sadašnje stanje. »Dogovorna vlada« obrazovana nakon izborâ u oktobru 1990. trajala je koliko je bilo potrebno da zainteresirani akteri obave vojne pripreme; nakon rata koji je počeo agresijom a završio se genocidom, Dejtonski ustav preveo je Izetbegovićev »dogovor narodâ« u pravne norme, no ubrzo se shvatilo da se radi o »ludačkoj košulji« koja pruža beskrajne mogućnosti za blokadu svih političkih procesa, i tako sve do danas. Ipak, u bošnjačkoj intelektualnoj zajednici za sve to vrijeme niko se nije odvažio da kaže da je car ne samo gol već i glup, i da je Izetbegovićevo spasonosno načelo predstavljalo uvod u katastrofu.

Nastavi čitati “Glupost, individualna i kolektivna” →

Tarik Haverić: Dobro jutro, Kolumbo!

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Uopštena razmatranja o identitetu i opasnostima koje »borba za priznanje« može predstavljati za humanistički univerzalizam na kojem se izgrađuju moderne liberalne demokratije moramo sada suziti na problemski kompleks koji nas zanima, a to je bošnjaštvo kao projekt započet 1993, u kojem identitet i tradicija igraju ključnu ulogu. Taj projekt, sada to već možemo reći, ima tri faze:

1. zamjena etnonima »Muslimani« etnonimom »Bošnjaci«;
2. revizija političke, intelektualne i kulturne povijesti, kako bi se sve osobe s imenom orijentalnog porijekla proglasile Bošnjacima, bez obzira na to kako su se same osjećale ili izjašnjavale;
3. formuliranje zahtjeva za strukturnim političkim promjenama u Bosni i Hercegovini koje bi trebalo da slijede iz zamjene etnonima »Muslimani« etnonimom »Bošnjaci«.

Nastavi čitati “Tarik Haverić: Dobro jutro, Kolumbo!” →

„Tvrđava“ Meše Selimovića – amblematski znak socijalističkog estetizma i primjer modusa modernističke proze sa junakom apsurdnog iskustva

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Na primjeru jezičko-stilskih struktura romana „Tvrđava“ Meše Selimovića ukazivaće se na temeljne postulate poetike socijalističkog estetizma, bez namjere da se pruži sveobuhvatna analiza svih značenja iskazanih ovim romanom. Djelo pripada kategoriji romana koji su modelovani oko tzv. junaka apsurdnog iskustva koji je utemeljio Ivo Andrić u „Prokletoj avliji“, a koji su dalje, između ostalih, uobličavali Mihailo Lalić u „Lelejskoj gori“, Ranko Marinković u „Kiklopu“, Slobodan Novak u „Mirisi zlato i tamjan“ i Vladan Desnica u „Proljeće Ivana Galeba“ (Kazaz 2010, 40). Dakle, Selimovićev roman posmatra se kao amblematski znak čitave poetike socijalističkog estetizma, ali i kao primjer za potkategoriju unutar ove poetike koja je, prema Kazazu, nazvana „romani modelovani oko junaka apsurdnog iskustva“.

Nastavi čitati “„Tvrđava“ Meše Selimovića – amblematski znak socijalističkog estetizma i primjer modusa modernističke proze sa junakom apsurdnog iskustva” →

Knjige koje su obilježile moje djetinjstvo

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Matea Šimić

Djeca se mogu ugrubo podijeliti u dvije skupine: djecu koju roditelji moraju tjerati da pročitaju lektiru (a često ju, umorni od vječne borbe, i pročitaju umjesto njih) i onu kojima moraju braniti pretjerano čitanje zbog straha od mogućeg kvarenja vida i nedostatka socijalizacije – ili zato što se jutrima teško ustaju jer se nisu mogli odvojiti od knjige dugo nakon što je prošlo vrijeme za spavanje. Nastavi čitati “Knjige koje su obilježile moje djetinjstvo” →