Pola svijeta je siromašno

Svjetska banka je 2015. godine osnovala Komisiju za globalno siromaštvo. Cilj rada Komisije bio je odgovor na kritike, kao i njihovo usvajanje, upućene Svjetskoj banci oko metodologije u monitoringu globalnog siromaštva te oblikovanje jasnih preporuka za što kvalitetniji i nijansiraniji izračun i tumačenje siromaštva. Te su preporuke bilo korištene u nedavno izdanom izvještaju Svjetske banke koji se odnosi na stanje svijeta u 2015. godina.

Osnovna zamjerka upućivana Svjetskoj banci od devedesetih naovamo zasnivala se na procjeni da je granica ekstremnog siromaštva isuviše niska i da daje iskrivljenu sliku društvenih i ekonomskih prilika. Granica ekstremnog siromaštva, po metodologiji Svjetske banke, iznosi 1,90 dolara na dan po paritetu kupovne moći. Stručnjaci u Svjetskoj banci su pravdali takvu razinu nacionalnim prosjekom najsiromašnijih zemalja svijeta. Tu su liniju zadržali i nakon promjene metodologije, samo su dodali još dvije: na razini 3,20 dolara dnevno i 5,50 dolara dnevno. Te bi razine trebale predstavljati prosjek u srednje razvijenim i razvijenim zemljama.

Usredotočimo li se strogo na naznačene razine rezultati su sljedeći: 11.8 % svijeta živi u ekstremnom siromaštvu, približno 27% barata dnevno s manje od 3,20 dolara dok tek nešto manje od pola svjetskog stanovništva na raspolaganju svaki dan ima manje od 5,50 dolara. Usporedimo li situaciju s krajem prošlog stoljeća kad je oko 30% ljudi živjelo u ekstremnom siromaštvu, trend je pozitivan. No, ako i ovakav skroman rast linije čini da gotovo pola svjetskog stanovništva spada spada među siromašne, svaki oblik trijumfalizma je u najmanju ruku ciničan.

Također, ovogodišnji izvještaj je, sukladno spomenutim preporukama, nijansiraniji. Tako je uvedena i linija “društvenog siromaštva” koja raste što je društvo bogatije. Tim se konceptom prepoznaje činjenica da siromaštvo nije samo suha, dekonstekstualizirana brojka, već društveno i relacijsko iskustvo. Nadalje, prepoznaje se i da potrošnja ili prihod nisu dovoljne mjere životnog standarda. Ako u računici uključimo pristup obrazovanju i osnovnoj infrastrukturi kao nečemu što osigurava država, onda broj onih koji žive u ekstremnom siromaštvu raste na čak 18,3%.

Pored toga, izvještaj dovodi u pitanje i kućanstvo kao primarnu jedinicu analize. Naime, time se pretpostavlja da su primanja u kućanstvu ravnomjerno raspoređena. Međutim, kako analiza pokazuje, teret siromaštva je neravnomjerno raspoređen na žene i djecu. Tako postoje kućanstva koja su iznad razine siromaštva, ali žene koje žive u njima zapravo žive u ekstremnom siromaštvu.

Iako su podaci i više nego jasni te sasvim razvidno ocrtavaju osnovni problem svijeta, pored klimatskih promjena, njihov prijevod u političke odgovore još je daleko od realizacije.

M.K. (Bilten)

Zašto je Republika Srpska neuspješna?

Nacionalisti sve tri boje njeguju „vrijednosti“ mržnje. Mržnju u koju ulažu iz HDZ-a, SNSD-a i SDA kao tri stožerne nacionalističke stranke osmišljavaju u raznim oblicima akademski poltroni, intelektualci, novinari i kulturne institucije. Time mržnja postaje kompleksna. Ekonomija se objašnjava istim aršinima, pa se neuspjeh opravdava blokadom koja dolazi iz drugog tabora. Nesumnjivo, blokade najčešće i postoje na državnoj razini u kojim predvodi Dodik, dok Čović u skladu sa interesima pomaže čas Dodika, čas ucjenjuje Izetbegovića. Međutim, državna vlast ne upravlja svim novcem. Dapače, osnova ekonomije nalazi se u vladajućim garniturama entiteta. Drugim riječima, u homogenim sredinama s jednim narodom sve bi trebalo funkcionisati po logici na kojoj instistiraju nacionalisti. Takva jedinica postoji pod imenom Republika Srpska.

Republika Srpska, sa srpskim narodom i srpskom zemljom, sa srpskim simbolima i kulturom, pod srpskim nebom i sa 357 km granice sa srpskom Srbijom, koja se u prethodnom ratu pobrinula da ništa nesrpsko ne ostane tu, trebala bi ozbiljno figurirati za ekonomski El Dorado. Pridjev srpski kojeg do zlostavljanja koristi Milorad Dodik otprilike izgleda kao u prethodnoj rečenici.

Vlast u Republici Srpskoj je centralizirana, nema kantona niti stotinu razina vlasti. Svim tim razinama upravlja jedna stranka, SNSD Milorada Dodika. Ni tu nije kraj, nema opozicije koja bi usporavala napredak Republike Srpske. Intelektualci su desni i liberalni, uz čest slučaj da su liberalni gori od najgorih nacionalista. Svaki izdajnik koji bi stao na put ekonomskom razvoju lako bi bio spržen. Mediji su pod kontrolom Milorada Dodika, takva situacija onemogućava trovanje poduzetničke klime od strane izdajnika o kojim Dodik često govori, pa ni mediji nisu nikakva prepreka za ekonomski rast Republike Srpske. Ništa ne stoji na putu razvoju Republike Srpske.

Ekonomski pokazatelji pokazuju da ima kantona u Federaciji BiH koji zarađuju više novca od cijele Republike Srpske. Penzije u RS-u su niže od penzija u FBiH. BDP je slabiji, a odlazak mladih po nekim procjenama je veći. Federacija BiH je uz to i administrativno složenija, sa kantonima i dva većinska naroda. Uprkos tome, podaci iz 2015. godine pokazuju da je RS zabilježila propast čak 630 preduzeća. O stanju firmi poput Šume Republike Srpske ili rafinerijama Modriča i Brod, te termoelektrani Ugljevik ne moramo ni govoriti. Ni prirodna bogatstva niti izlaz na plovnu Savu ne pomažu ekonomskom razvoju RS.

Iako je očajna situacija u kojoj se nalazi Republika Srpska vidljiva golim okom, saudijska diktatura kojoj teži Milorad Dodik ne dozvoljava ikakva ozbiljna pitanja o ekonomskoj propasti prezaduženog entiteta. Stvari su dodatno otežane negativnim prirodnim priraštajem. Niko ne želi rađati djecu u propaloj ekonomiji.

Republika Srpska ogledan je primjer i najbolji dokaz da su priče o homogenoj teritorijalnoj i administrativnoj jedinici u kojoj će ekonomija procvjetati jednom kad ne bude drugih naroda puna i potpuna laž. Milorad Dodik vrstan je destruktivac koji svoju karijeru gradi na populizmu i separatističkoj politici, više simbolički, jer za ozbiljnije poteze valja čekati kakav ozbiljan potres u svijetu, i podjednako užasan političar za vlastiti narod. Srbovanje praznih stomaka nije dugotrajno rješenje pa mladi Srbi sreću traže u NATO zemljama u kojim im niko ne govori o naciji, ali dobro plaćaju posao. S druge strane, neprestana Dodikova priča o svjetskoj uroti siguran je garant da će Republika Srpska još dugo vremena biti siromašna pustopoljina u kojoj neće biti života, ali hoće srpstva i guslarskih natezanja.

Milorad Dodik idealan je prijatelj bošnjačkih i hrvatskih nacionalista koji žele da Srba bude što manje u Bosni i Hercegovini, jer će svojom ekonomskom politikom većinu Srba iseliti u Njemačku gdje neće morati vraćati entitetski dug od 5,4 milijarde KM.

Suad Beganović

Izvor: Prometej.ba


Pratite nas na Facebooku i Twitteru