Oznaka: UN

Europa i izbjeglice – nedostatak suosjećanja zvanične politike?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Potezom koji je prizvao jezive povijesne usporedbe, vlade Danske i Švicarske nedavno su donijele  zakon koji dopušta oduzimanje osobnih dragocijenosti izbjeglicama. Osim Njemačke, Austrije, Francuske i Mađarske, i Švedska je zatvorila svoje granice i ograničila slobodu kretanja između svoje države i Danske. U Velikoj Britaniji, azilanti moraju nositi posebne narukvice inače riskiraju da izgube pravo na prehranu. Također moraju živjeti u posebnome smještaju, s crvenim vratima i gdje ih se može jasno identificirati, što je već dovelo do nasilja i rasističkih ispada. Istovremeno, vlada Velike Britanije odbija ispuniti obvezu da izbjeglice u Calaisu (grad na sjeveru Francuske gdje se nalazi veliki broj izbjeglica koje žele doći u Britaniju) spoji s članovima obitelji koji su već u zemlji. Osim toga, suprotno stručnim savjetima, britanska vlada je nedavno proglasila Eritreju kao sigurnu državu u koju se može vratiti, čime si olakšava odbacivanje zahtjeva za azil državljanima te zemlje. Britanski Home Office (ministartstvo unutarnjih poslova), kao i parlamentarni komitet o izbjeglicama izvijestili su o bezobzirnim i neprihvatljivim uvjetima u izbjegličkim prihvatilištima. U isto vrijeme, francuska si vlada dopušta da izbjeglice u Calaisu i Dunkirku borave u mjestima koja nemaju ni osnovnu sanitarnu infrastrukturu i ne pružaju nikakvu zaštitu od vremenskih uvjeta.

Sjećanje na Holokaust

Dvadeset i sedmi siječanj u svijetu se obilježava kao Međunarodni dan sjećanja na Holokaust. Taj dan su odredili Ujedinjeni narodi 2005., a svrha je sjećanje na žrtve Holokausta. To je, moglo bi se reći, i podsjetnik na globalnu predanost ljudskim pravima. Ako znate što je bio Kindertransports – prihvat deset tisuća židovske djece iz Njemačke u Veliku Britaniju između studenog 1938. i rujna 1939. godine – mogli bi pretpostaviti da je Europa bila utočište za židovske izbjeglice iz nacističke Njemačke, te da su tek noviji ratovi i krize doveli do oštrije politika spram azila i imigracije, sve u ime sigurnosti. Međutim, animozitet prema židovskim izbjeglicama koje su bježali iz nacističke Njemačke bio je široko rasprostranjen. Pišući o tome 2002. Anne Karpf je u The Guardianu navela da „umjesto da olakša uvjete za ulazak austrijskih Židova nakon Anschlussa (njemačke aneksije Austrije u ožujku 1938.) britanska vlada ih je otežala uvođenjem novih, strogo kontroliranih viza upravo zato da bi se ograničio broj izbjeglica”.

Lokalno stanovništvo

Međutim, za razliku od službene politike, organizacije civilnog društva su inicirale široki dijapazon odgovora na situaciju, s namjerom da se izbjeglicama pomogne i da im se pruži dobrodošlica. O ovoj akciji treba govoriti jer nudi neke alternativne političke puteve. Lokalni napori doveli su do isporuke značajnih financijskih, obrazovnih i materijalnih resursa izbjeglicama u Calaisu. Lokalni stanovnici i nevladine organizacije u Calaisu i Dunkirku su se oduprli politici francuske vlade koja zanemaruje izbjeglice koje borave u tim gradovima. Volonteri na Lezbosu, Samosu i drugim grčkim otocima su ključni akteri dobrodošlice i pomoći izbjeglicama koje pristižu na grčku obalu – u tim sredinama institucionalni mehanizmi ili nisu uspjeli ili ih nije ni bilo.

Pretpostavljam da je ovakav odgovor bio priznanje o složenosti problema, o tome da su izbjeglice ljudi, a ne potencijalni teroristi, tragači za socijalnom pomoći i prijetnja moralnom tkivu našega društva. Suosjećanje (za razliku od sažaljenja) i solidarnost s izbjeglicama su potrebni da bismo se oduprli politikama koje nastoje dehumanizirati i od sebe odgurnuti izbjeglice i izbjegličke zajednice.

Naomi Head (prilagođeno), Open Democracy

Foto: Ilias Bartolini, Flickr

Sirija – noćna mora međunarodne zajednice

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

U protekle četiri i pol godine građanskoga rata, Sirija se pretvorila od stabilne – ali nedemokratske – zemlje u jednu dotada nezamislivu katastrofu. Međunarodna zajednica je, kao i obično, zatečena ali pokušava i mora činiti što može da pomogne, u nadi da kriza nije dostigla točku s koje nema povratka. Sirijski rat dovoljno je strašan sam po sebi, ali da stvar bude gora, UN-ove humanitarne agencije su upozorile da su na rubu stečaja zbog broja ljudi koji trebaju njihovu pomoć – samo u Siriji su četiri milijuna izbjeglica i raseljenih osoba.

Situacija na terenu je blago rečeno komplicirana. Vlada Bashara al-Assada, pobunjenici i ISIL bore se za teritorij i utjecaj. Tu su još Kurdi, Hezbollah i al-Qaeda u Siriji, al-Nusra. Zapadne zemlje su uključene na različite načine i u različitoj mjeri, uglavnom pomažući Kurde i bombardirajući položaje ISIL-a. Odnedavno se pojavio i novi igrač. Rusija je pokrenula zračne napade u Siriji, ali isprva nije bilo jasno da li su usmjereni na borce ISIL-a ili oporbene snage koje se bore protiv Assadovog režima. Međutim, nakon što je i službeno potvrđeno da je ruski avion iznad Egipta srušen improviziranom eksplozivnom napravom, te da je nedvojbeno riječ o terorističkom činu u kojem je poginulo svih 224 putnika i članova posade; te nakon terorističkog napada na Pariz, čiji je bilans 130 poginulih i preko 350 povrijeđenih – sasvim je jasno da Rusija i zapadne zemlje imaju istoga neprijatelja.

Sjednica generalne skupštine Ujedinjenih naroda o Siriji pokazala je da postoje značajna neslaganja oko toga kako se nositi s krizom. Dok SAD i Francuska inzistiraju da Assad mora napustiti vlast, Rusija smatra da bi bila velika pogreška razmontirati režim u Damasku a ne usredotočiti se na borbu protiv ISIL-a. Velika Britanija je spremna razmotriti Assad-ov privremeni ostanak na vlasti. Učesnici mirovnih pregovora započetih u Beču 30.10. naglasili su da usporedo s primirjem mora početi i mirovni proces. Također su se pojedinačno obavezali da će inzistirati kod svojih klijenata u Siriji da poštuju primirje, koje bi se odnosilo na sve učesnike osim ISIL-a i al-Nusre. Važnost ovih pregovora ogleda se i u tome da je Iran po prvi puta uključen u proces.

Pitanje kako se nositi sa sirijskom krizom očito je silno komplicirano. Neke stvari, međutim, trebale bi biti očigledne i na osnovu njih trebalo bi djelovati na odgovarajući način. Potreban je zajednički napor kako bi se zaštitili sirijski civili i kaznili, uz uporabu nadmoćne vojne sile, oni koji ugrožavaju njihovu sigurnost, tko god oni bili. Nadalje, postoji nešto oko čega se sve ostale strane slažu – žele poraziti ISIL i eliminirati ga iz Sirije. To bi stoga trebala biti prva stvar koju bi ‘saveznici’ uradilli (usput, šteta je da zemlje Arapske lige i Turska nisu više uključeni). Eliminiranje ISIL-a otvorilo bi vrata konkretnim diplomatskim procesima. S obzirom na iskustva ranijh sukoba, iznimno je važno je da ratni zločini budu dokumentirani i kažnjeni, što će gotovo sigurno isključiti Assada i vođe pobunjenika od obnašanja bilo kakve uloge u budućnosti zemlje. S obzirom da ova vrsta ljudi nerado napušta vlast, to će biti dug i osjetljiv proces.

Sirijska kriza mora se rješavati u svoj svojoj složenosti. To će zahtijevati mješavinu brze, ciljane i odlučne uporabe vojne sile, kao i mukotrpnu diplomaciju. Mirovni proces mora biti vjerodostojan i mora dovesti do obnove zemlje i povratka u neku vrstu, zasada još nepoznate, normalnosti. Koliko god se to činilo teškim, glavni cilj – zaustavljanje krvoprolića i zaštita milijuna nevinih Sirijaca – se ne smije izgubiti iz vida.

DD

Libija, regionalna kriza i međunarodna intervencija

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Siriji i Iraku se posvećuje velika pozornost, ali ne smijemo zaboraviti na Libiju. Ta država bi mogla biti dio rješenja za širu regiju. 

Libija naprosto ne smije biti prepuštena sama sebi. Ta zemlja je postala propala država (failed state, op. a.) čiji su građani preživjeli strašne patnje u posljednje četiri godine. Osim toga, do prije nekoliko mjeseci izbjeglice iz Sirije i Iraka, na užasan način iskorištavane od strane krijumčara ljudima, putovale su u Europu upravo iz Libije, riskirajući svoje živote i stavljajući samu Europu pod ogroman pritisak. Sada je došlo vrijeme da se nešto učini, i to odlučno. Unatoč razumljivome strahu, ne treba biti obeshrabren prethodnim neuspjelim pokušajima koji nisu donijeli željene rezultate, nego učiti iz njih.

Iako je međunarodna zajednica – s pravom – fokusirana na Irak i Siriju, Libija također zaslužuje našu pozornost: i kao jedan od izvora problema i kao potencijalno značajan dio rješenja za trenutačnu krizu katastrofalnih razmjera širom Bliskog istoka. U Libiji traje krvavi građanski rat od prošle godine, postoje dvije vlade, a islamisti su također prisutni u značajnome broju. Pozivi za pomoć izvana već su upućivani iz Libije. Međunarodno priznata vlada je bojkotirala nedavne mirovne pregovore pod okriljem UN-a. Ipak, za nadati se je da se može postići kakav-takav mir jer svi ostali scenariji su puno gori. Međutim, ako rezultata ne bude uskoro, bit će potrebno intervenirati vojno.  Ako se ne poduzme ništa, to će neizbježno dovesti do nove katastrofe, i to ne samo humanitarne.

Međunarodna zajednica je razmišljala  o uplivu prije nekoliko mjeseci, na vrhuncu operacije krijumčarenja izbjeglica preko Libije, ali se na kraju ograničila na pojačano prisustvo u Mediteranskome moru. Početkom kolovoza izgledalo je da će Britanija, SAD, Francuska, Španjolska i Njemačka poslati vojnike u Libiju da pomognu međunarodno priznatu vladu i njezine trupe, međutim ni od toga nije bilo ništa. Sada je pak došlo vrijeme kada se nešto mora uraditi, ali treba dobro razmisliti kako pristupiti intervenciji i koje trupe poslati u Libiju. Ako je ikako moguće, intervencija treba biti odobrena u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, bez obzira što je zadnja rezolucija ovoga tijela o Libiji nažalost samo hrpa floskula. Ulogu Rusije, koja je vojno angažirana u Siriji, treba pažljivo razmotriti i ocijeniti (usput, ako vojna suradnja s tom zemljom smanji napetosti sa Zapadom oko Ukrajine i stvori uvjete za iskrene razgovore o svim otvorenim pitanjima, tim bolje). Većina vojnika koji bi bili poslani u Libiju trebala bi doći iz zemalja Arapske lige i Turske (Egipat se već zalagao za intervenciju). Iako većina libijskog naroda možda priželjkuje intervenciju izvana, zbog iračkoga iskustva mogli bi se protiviti prisustvu zapadnih vojnika u svojoj državi. Intervencija uglavnom bez zapadnih trupa ne bi prošla bez svojih partikularnih problema jer neke od zemalja iz šire regije podržavaju jednu od strana u sukobu u Libiji, što zasigurno može otežati uspjeh intervencije i mirovni proces koji bi uslijedio, ali to je rizik s kojim se treba računati.

Potrebno je planirati što će događati dugoročno. Svaka međunarodna vojna nazočnost mora biti podržana od strane većine Libijaca (prilično je sigurno da nikada neće svi biti složni). Politički proces nakon intervencije bit će od presudne važnosti. Strani političari i diplomati morat će raditi sa svojim kolegama u zemlji i stvoriti minimalne uvjete za izbore. To samo po sebi neće biti dovoljno – treba postojati i vjerodostojna vojna prijetnja protiv bilo koga tko bi želio zaustaviti politički proces. Ovisno o situaciji na terenu, broj stranih vojnika mogao bi varirati, ali morali bi postojati vojnici spremni da budu upućeni u Libiju po potrebi. Najvažniji dio političkog procesa ovisit će o samiim Libijcima, i to je nešto u čemu uglavnom nema pomoći izvana. Naime, oni moraju pronaći način kako uskladiti različite političke opcije, a i stranačke milicije. Dakako, to je lakše reći nego učiniti. I najbolje namjere se ponekad osujete nakon prvog susreta s ratobornim lokalnim poglavicom. Konzekventno, međunarodni vojnici bi se mogli naći u situaciji da u ime običnih Libijaca ratuju s raznim lokalnim milicijama.

Ako uspije, intervencija bi mogla biti od ogromne koristi za Libiju i za širu regiju. Mir u Libiji ojačao bi sigurnost i stabilnost u regiji, a mnoge libijske izbjeglice bi se napokon mogle vratiti kući. Zemlja bi mogla poslužiti kao utočište i sirijskim i iračkim izbjeglicama – a zemljopisno i kulturološki im je bliža od Europe, što bi značilo putovanje bez ogromnog rizika prelaska Mediteranskog mora. Nadalje, bezakonje pomaže krijumčarenju ljudi – s funkcionalnijom državom ta strašna trgovina bila bi znatno ograničena. Gospodarstvo bi se vrlo vjerojatno poboljšalo, a životni standard mnogih bi porastao i pokrenula bi se prijeko potrebna obnova zemlje.

Intervencija u Libiji je nešto o čemu međunarodna zajednica mora dobro razmisliti i napokon nešto i učiniti, nadajmo se preko Ujedinjenih naroda. Ako situacija u ovoj zemlji ostane nepromijenjena to bi samo produžilo agoniju u Libiji i stvorilo dugoročne probleme u euro-mediteranskoj regiji.

Dražen Šimić