Iran kao problem i rješenje

Sudjelovanje ministra vanjskih poslova Mohammad Javad-Zarifa u razgovorima u Beču u listopadu je nerado priznanje SAD-a i Saudijske Arabije o važnosti Irana u svakom budućem planu za rješenje sirijske krize. Od islamske revolucije 1979. godine, te osobito nakon izbijanja prosvjeda u arapskome svijetu, Iran i Saudijska Arabija kao dvije regionalne sile u Perzijskome zaljevu nadmeću se za utjecaj i dominaciju u Bahreinu, Jemenu i, iznad svega, Siriji. Ovaj potez također predstavlja zakašnjelo saudijsko i zapadnjačko priznanje uloge i utjecaja Irana u rješavanju četverogodišnje krize. S više od dvije stotine tisuća poginulih, sirijska kriza je najgori primjer ljudskog stradanja i patnje još od iračko-iranskoga rata.

Produljenje sirijske krize donosi dvije glavne prijetnje. Na jednoj razini, kriza sprječava glavne sudionike da razviju koherentnu strategiju spram Islamske države, kao i da rade na provedbi rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda broj 2170 iz kolovoza 2014. i rezolucije broj 2249 usvojene u studenom prošle godine. Na drugoj razini, kriza je doprinijela priljevu izbjeglica u zemlje Europske unije. Prema podacima UNHCR-a, do prosinca ove godine četiri milijuna i dvjesto osamdeset i osam tisuća izbjeglica iz Sirije je registrirano u susjednim zemljama, a od kada je jedan mali broj izbjeglica ušao Grčku iz Turske u krajem 2013. godine, Europa je postala magnet za sirijske izbjeglice. U 2015. godini procjenjuje se da je sedamsto pedeset tisuća izbjeglica stiglo u Europu – većina njih su Sirijci koji traže politički azil. Produženje sirijske krize je glavni čimbenik koji doprinosi ovome.

Što se tiče Saudijske Arabije i Rusije kao glavnih podupiratelja suparničkih snaga u Siriji, oni i dalje stalno govore o vojnoj opciji. Saudijci na sirijskog predsjednika Assada gledaju kao na dio problema u borbi protiv Islamske države, a Rusi kao na dio rješenja. Niti jedna ni druga država nisu odustale od  vojnoga rješenja. Uz puno pompe u ožujku 2013., arapske vođe su pozvale oporbene pobunjenike da zauzmu sirijsko mjesto u Arapskoj ligi, ali protivljenje Alžira, Egipta i Libanona je spriječio Sirijsku nacionalnu koaliciju (SNC) da to i uradi. Unatoč financijskoj moći i političkome utjecaju, mijenjanje situacije na terenu u Siriji pokazuje se kao ogroman problem za Saudijsku Arabiju. Rijad je podcijenio otpornost i izdržljivost Assadovog režima. ‘Bez uloge za Assada ‘ može biti dobar naslov, ali to nije učinkovita strategija. Naoružavanja pobunjeničkih snaga, a što uključuje i selafijske elemente, nije djelotvorna vojna opcija. Dugo vremena, stav SAD-a i njegovih saveznika iz Zaljeva bio je da Assad mora otići prije nego što se počne raspravljati o tranziciji. Poziv Iranu na razgovore u Beču pokazuje pomak u saudijskoj strategiji.

S druge strane, Vladimir Putin se nada da će se Assadov režim konsolidirati tako što će smanjiti  teritorij pod kontrolom Islamske države. Čini se da je njegov cilj sprečavanje kolapsa režima tako što će ‘omekšati’ razne anti-Assadovske skupine i eliminirati njihove zalihe oružja. Bez vojnika na terenu, vojni potencijali Islamske države mogu biti umanjeni, ali ne i eliminirani.

Otkad je u rujnu 2013. godine postavio ultimatum u vezi s kemijskim oružjem, predsjednik Obama  nema učinkovitu politiku spram Sirije. Što je njegova strategija? Nada se da će pokušaji Rusije i Irana da podupru sirijski režim završiti tako da će se ‘zaglaviti u močvari i neće uspjeti’. Ukratko, osim u nadi u neuspjeh ruske vojne ofenzive, Obama nema politiku o Siriji.

Dakle, produljenje krize i nepostojanje učinkovitog odgovora na građanski rat u Siriji i na prijetnju koja dolazi od Islamske države doveli su do uključivanja Irana u sirijske razgovore. Teheran je itekako upleten u dešavanja u Siriji i uložio je značajan politički kapital i vojne resurse kako bi ojačao Assadov režim. Povremena izvješća o iranskim žrtvama, uključujući članove pokreta Hezbollah potcrtavaju izravnu i neizravnu uključenost Irana u sirijsku krizu. Dogovor s međunarodnom zajednicom o nuklearnom programu, promjena američkih interesa u regiji Perzijskog zaljeva i nepostojanje alternative rezultiralo je time da su Sjedinjene države počele surađivati s Iranom oko pitanja Sirije i priznavati važnost te zemlje za budućnost Sirije. Iran nudi politički legitimitet međunarodnoj borbi protiv Islamske države i njegova uloga je od velike važnosti kako u Iraku tako i u Siriji. Zajednička borba protiv Islamske države je usporena zbog taktičkih razlika između suparničkih tabora: Iran nastoji ostvariti svoje ciljeve preko Assada, a Saudijska Arabija bez njega.

Geostrateška stvarnost, mudri politički potezi i kratkovidne politike protivnika uvećali su ulogu Irana u svakom budućem rasporedu snaga u Siriji. Voljeli to ili ne, Iran je i dio problema i dio rješenja. Njegova podrška je kritična za opstanak Assadovog režima, ali u isto vrijeme bilo kakav plan za Siriju nakon Assada neće biti moguće ostvariti bez Teherana. Poziv na razgovore u Beču je jasno priznanje sve važnije uloge Irana u budućnosti Sirije.

P.R. Kumaraswamy, E-International Relations

Oglasi

Moramo li se pripremiti za tridesetogodišnji rat na Bliskom istoku?

Prije dvanaest godina George W. Bush održao je svoj “misija je izvršena” govor na  palubi nosača zrakoplova USS Abraham Lincoln. Bio je uvjeren da je režim Saddama Husseina pospremljen u kantu za smeće povijesti, da je talibanski režim ukinut, al-Qaida razbijena i možda uništena te da je njemu očajnički potrebno ‘novo američko stoljeće’ bilo ponovno u igri. To je ono što je mislio. Umjesto toga, tijekom idućeg desetljeća stotine tisuća ljudi je poginulo u ratovima u Iraku, Afganistanu i Libiji.

U protekle dvije godine najnoviji proizvod al-Qaidine terorističke ideologije, Islamska država (ISIL), se ubrzano proširila i sada kontrolira živote milijuna ljudi na sjeveroistoku Sirije i sjeverozapadu Iraka, usprkos intenzivnoj zračnoj kampanji protiv njih. U američkoj akciji pod imenom Operacija inherentna odlučnost, prema najnovijim podacima tamošnjeg ministarstva obrane izvedeno je više od 8125 zračnih napada i pogođeno više od šesnaest tisuća ciljeva. Procjenjuje se da je ubijeno više od dvadeset tisuća simpatizera ISIL-a, ali broj boraca koji su dostupni ovoj organizaciji – između dvadeset i trideset tisuća – ostao je nepromijenjen. Štoviše, prošlogodišnja procjena američke obavještajne agencije da se ISIL-u i drugim ekstremističkim skupinama pridružilo petnaest tisuća ljudi iz osamdeset zemalja su podignute na trideset tisuća ljudi iz stotinu zemalja.

Rat je dobra stvar za ISIL. Oni se neumorno prikazuju kao branitelji islama koji je napadnut od strane križarskih snaga jer stvara kruti i odlučni islamski kalifat – što je vrsta svjetonazora koji zapravo mrzi velika većina muslimana, ali koji je privlačan za manjinu koju vrijedi pridobiti.

Do proljeća ove godine ISIL se koncentrirao prvenstveno na zaštitu i razvoj svoga proto-kalifata. Međutim, odnedavno je počeo kopirati al-Qaidu  i proširio svoje djelovanje u inozemstvu. Ova promjena se ispoljava na dva načina: razvijanje veza sa skupinama  istomišljenika u Libiji, Nigeriji, na Kavkazu, u Afganistanu ili na Bliskom istoku, te poticanje izravnih napada na ‘križare’, bilo da su u pitanju turisti poginuli u muzeju Bardo, odmaralištu Sousse u Tunisu ili, kao najnovije, ruski Metrojet  ili žrtve strašnih napada u Parizu. Kao što su se nesumnjivo i nadali, Francuska je reagirala  novim zračnim napadima u Siriji, a diljem Zapada razgovara se o pojačanim zračnim napadima, pa čak i korištenju kopnenih snaga. To je upravo ono što želi vodstvo ISIL-a. Oni znaju da će u ovome ratu neki od njih biti ubijeni, ali zar je to problem ako na taj način postanu ‘dio božanskoga plana’? Dapače, ako njihovi sljedbenici izvedu još više napada, postoji realna opasnost da se islamofobija snažno i naprasito razvije u Francuskoj i drugdje, što bi ISIL-u dalo veliki poticaj u regrutiranju novih pristaša.

Feb. 23, 2012. A Free Syrian Army member prepares to fight with a tank whose crew defected from government forces in al-Qsair

Što bi Zapad trebao učiniti?

Ako shvatimo logiku ISIL-a koji želi rat, te ako potiho sugeriramo da možda i nije dobra ideja da im udovoljimo tu želju, neizbježno se nameće pitanje – a što da se radi? Nije dovoljno reći, na primjer, da nismo trebali napasti Irak, premda je to istina. Postoje, međutim, neki koraci koji se mogu poduzeti kako bi započeli dugogodišnji proces suzbijanja ISIL-ovog utjecaja.

Prvi prioritet trebao bi biti stavljanje daleko većega naglaska na okončanje sirijskog građanskoga rata, što je potrebno kao preteča suzbijanju ISIL-a u Siriji. Postoje mali znakovi napretka u ovome smjeru. Imali smo dva nedavna susreta u Beču koji su obuhvatili sve igrače u sukobu, uključujući Rusiju, Iran i Saudijsku Arabiju. Međutim, ovaj proces se mora ubrzati i, koliko god to izgledalo teško, Assad i ključni paravojni čelnici na neki način moraju biti uključeni. To će biti najteži od svih zadataka i bit će potrebno da visoko kompetentni stručnjaci u rješavanja sukoba daju sve od sebe.

Odmah iza ovoga po važnosti je veliki napor koji će biti potrebno uložiti bez odgode da bi se pomoglo tri milijuna – možda i više – izbjeglica iz Sirije i Iraka koji su najvećim dijelom u Jordanu, Libanonu i Turskoj. Mnogi od njih suočavaju se sa strašnom zimom, a UNHCR i druge agencije se trude pružiti im odgovarajuću podršku. Glavni razlog djelovanja ovih agencija svakako mora biti humanitarnoga karaktera, međutim, ako ne bude djelotvorne pomoći ti kampovi će također poslužiti kao ISIL-ov regrutni centar.

A general view shows destruction in the Bab Amro neighbourhood of Homs on May 2, 2012.

Treći element je da treba maksimalno poticati vladu premijera Abadija u Bagdadu da napravi konkretne korake i pruži ruku sunitskoj manjini u Iraku, posebice u onim dijelovima Iraka gdje uporno zanemarivanje te manjine pomaže u održavanju potpore ISIL-u.

Konačno, tu je i pitanje ISIL-ove teritorijalne ekspanzije, pogotovo u Libiji. Podrška UN-ovim naporima da pod hitno osigura neku vrstu stabilnosti u toj zemlji ozbiljno nedostaje u ovome trenutku. U tome kontekstu, možda najbitnije pitanje za države koje su ozbiljno zainteresirane za sprečavanje daljnjeg rasta ekstremnih islamističkih pokreta jeste poticanje promjena u represivnim politikama vlade predsjednika Sisija u Egiptu. S više od tisuću ubijenih simpatizera Muslimanskog bratstva te više od deset tisuća zatočenih – od kojih su mnogi pod prijetnjom smrtnom kaznom – ova država je postala pogodno tlo za islamistički ekspanzionizam.

Same po sebi, niti jedna od ovih mjera ne mogu ponuditi cjelovite odgovore na ovakvo mnoštvo izazova, ali zajedno nas upućuju na to da treba ići u drugome smjeru. Nedavno smo ušli u petnaestu godinu onoga što se nekada zvalo ‘rat protiv terorizma’. Taj rat će se sada intenzivirati, a premalo se razmišlja o dugoročnim efektima ili razlozima prošlih neuspjeha. Ako ne krenemo u novome smjeru, onda bismo se trebali pripremiti za tridesetogodišnji rat.

Paul Rogers, profesor mirovnih studija Sveučilišta u Bradfordu

The Conversation

Sirija – noćna mora međunarodne zajednice

U protekle četiri i pol godine građanskoga rata, Sirija se pretvorila od stabilne – ali nedemokratske – zemlje u jednu dotada nezamislivu katastrofu. Međunarodna zajednica je, kao i obično, zatečena ali pokušava i mora činiti što može da pomogne, u nadi da kriza nije dostigla točku s koje nema povratka. Sirijski rat dovoljno je strašan sam po sebi, ali da stvar bude gora, UN-ove humanitarne agencije su upozorile da su na rubu stečaja zbog broja ljudi koji trebaju njihovu pomoć – samo u Siriji su četiri milijuna izbjeglica i raseljenih osoba.

Situacija na terenu je blago rečeno komplicirana. Vlada Bashara al-Assada, pobunjenici i ISIL bore se za teritorij i utjecaj. Tu su još Kurdi, Hezbollah i al-Qaeda u Siriji, al-Nusra. Zapadne zemlje su uključene na različite načine i u različitoj mjeri, uglavnom pomažući Kurde i bombardirajući položaje ISIL-a. Odnedavno se pojavio i novi igrač. Rusija je pokrenula zračne napade u Siriji, ali isprva nije bilo jasno da li su usmjereni na borce ISIL-a ili oporbene snage koje se bore protiv Assadovog režima. Međutim, nakon što je i službeno potvrđeno da je ruski avion iznad Egipta srušen improviziranom eksplozivnom napravom, te da je nedvojbeno riječ o terorističkom činu u kojem je poginulo svih 224 putnika i članova posade; te nakon terorističkog napada na Pariz, čiji je bilans 130 poginulih i preko 350 povrijeđenih – sasvim je jasno da Rusija i zapadne zemlje imaju istoga neprijatelja.

Sjednica generalne skupštine Ujedinjenih naroda o Siriji pokazala je da postoje značajna neslaganja oko toga kako se nositi s krizom. Dok SAD i Francuska inzistiraju da Assad mora napustiti vlast, Rusija smatra da bi bila velika pogreška razmontirati režim u Damasku a ne usredotočiti se na borbu protiv ISIL-a. Velika Britanija je spremna razmotriti Assad-ov privremeni ostanak na vlasti. Učesnici mirovnih pregovora započetih u Beču 30.10. naglasili su da usporedo s primirjem mora početi i mirovni proces. Također su se pojedinačno obavezali da će inzistirati kod svojih klijenata u Siriji da poštuju primirje, koje bi se odnosilo na sve učesnike osim ISIL-a i al-Nusre. Važnost ovih pregovora ogleda se i u tome da je Iran po prvi puta uključen u proces.

Pitanje kako se nositi sa sirijskom krizom očito je silno komplicirano. Neke stvari, međutim, trebale bi biti očigledne i na osnovu njih trebalo bi djelovati na odgovarajući način. Potreban je zajednički napor kako bi se zaštitili sirijski civili i kaznili, uz uporabu nadmoćne vojne sile, oni koji ugrožavaju njihovu sigurnost, tko god oni bili. Nadalje, postoji nešto oko čega se sve ostale strane slažu – žele poraziti ISIL i eliminirati ga iz Sirije. To bi stoga trebala biti prva stvar koju bi ‘saveznici’ uradilli (usput, šteta je da zemlje Arapske lige i Turska nisu više uključeni). Eliminiranje ISIL-a otvorilo bi vrata konkretnim diplomatskim procesima. S obzirom na iskustva ranijh sukoba, iznimno je važno je da ratni zločini budu dokumentirani i kažnjeni, što će gotovo sigurno isključiti Assada i vođe pobunjenika od obnašanja bilo kakve uloge u budućnosti zemlje. S obzirom da ova vrsta ljudi nerado napušta vlast, to će biti dug i osjetljiv proces.

Sirijska kriza mora se rješavati u svoj svojoj složenosti. To će zahtijevati mješavinu brze, ciljane i odlučne uporabe vojne sile, kao i mukotrpnu diplomaciju. Mirovni proces mora biti vjerodostojan i mora dovesti do obnove zemlje i povratka u neku vrstu, zasada još nepoznate, normalnosti. Koliko god se to činilo teškim, glavni cilj – zaustavljanje krvoprolića i zaštita milijuna nevinih Sirijaca – se ne smije izgubiti iz vida.

DD

Libija, regionalna kriza i međunarodna intervencija

Siriji i Iraku se posvećuje velika pozornost, ali ne smijemo zaboraviti na Libiju. Ta država bi mogla biti dio rješenja za širu regiju. 

Libija naprosto ne smije biti prepuštena sama sebi. Ta zemlja je postala propala država (failed state, op. a.) čiji su građani preživjeli strašne patnje u posljednje četiri godine. Osim toga, do prije nekoliko mjeseci izbjeglice iz Sirije i Iraka, na užasan način iskorištavane od strane krijumčara ljudima, putovale su u Europu upravo iz Libije, riskirajući svoje živote i stavljajući samu Europu pod ogroman pritisak. Sada je došlo vrijeme da se nešto učini, i to odlučno. Unatoč razumljivome strahu, ne treba biti obeshrabren prethodnim neuspjelim pokušajima koji nisu donijeli željene rezultate, nego učiti iz njih.

Iako je međunarodna zajednica – s pravom – fokusirana na Irak i Siriju, Libija također zaslužuje našu pozornost: i kao jedan od izvora problema i kao potencijalno značajan dio rješenja za trenutačnu krizu katastrofalnih razmjera širom Bliskog istoka. U Libiji traje krvavi građanski rat od prošle godine, postoje dvije vlade, a islamisti su također prisutni u značajnome broju. Pozivi za pomoć izvana već su upućivani iz Libije. Međunarodno priznata vlada je bojkotirala nedavne mirovne pregovore pod okriljem UN-a. Ipak, za nadati se je da se može postići kakav-takav mir jer svi ostali scenariji su puno gori. Međutim, ako rezultata ne bude uskoro, bit će potrebno intervenirati vojno.  Ako se ne poduzme ništa, to će neizbježno dovesti do nove katastrofe, i to ne samo humanitarne.

Međunarodna zajednica je razmišljala  o uplivu prije nekoliko mjeseci, na vrhuncu operacije krijumčarenja izbjeglica preko Libije, ali se na kraju ograničila na pojačano prisustvo u Mediteranskome moru. Početkom kolovoza izgledalo je da će Britanija, SAD, Francuska, Španjolska i Njemačka poslati vojnike u Libiju da pomognu međunarodno priznatu vladu i njezine trupe, međutim ni od toga nije bilo ništa. Sada je pak došlo vrijeme kada se nešto mora uraditi, ali treba dobro razmisliti kako pristupiti intervenciji i koje trupe poslati u Libiju. Ako je ikako moguće, intervencija treba biti odobrena u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, bez obzira što je zadnja rezolucija ovoga tijela o Libiji nažalost samo hrpa floskula. Ulogu Rusije, koja je vojno angažirana u Siriji, treba pažljivo razmotriti i ocijeniti (usput, ako vojna suradnja s tom zemljom smanji napetosti sa Zapadom oko Ukrajine i stvori uvjete za iskrene razgovore o svim otvorenim pitanjima, tim bolje). Većina vojnika koji bi bili poslani u Libiju trebala bi doći iz zemalja Arapske lige i Turske (Egipat se već zalagao za intervenciju). Iako većina libijskog naroda možda priželjkuje intervenciju izvana, zbog iračkoga iskustva mogli bi se protiviti prisustvu zapadnih vojnika u svojoj državi. Intervencija uglavnom bez zapadnih trupa ne bi prošla bez svojih partikularnih problema jer neke od zemalja iz šire regije podržavaju jednu od strana u sukobu u Libiji, što zasigurno može otežati uspjeh intervencije i mirovni proces koji bi uslijedio, ali to je rizik s kojim se treba računati.

Potrebno je planirati što će događati dugoročno. Svaka međunarodna vojna nazočnost mora biti podržana od strane većine Libijaca (prilično je sigurno da nikada neće svi biti složni). Politički proces nakon intervencije bit će od presudne važnosti. Strani političari i diplomati morat će raditi sa svojim kolegama u zemlji i stvoriti minimalne uvjete za izbore. To samo po sebi neće biti dovoljno – treba postojati i vjerodostojna vojna prijetnja protiv bilo koga tko bi želio zaustaviti politički proces. Ovisno o situaciji na terenu, broj stranih vojnika mogao bi varirati, ali morali bi postojati vojnici spremni da budu upućeni u Libiju po potrebi. Najvažniji dio političkog procesa ovisit će o samiim Libijcima, i to je nešto u čemu uglavnom nema pomoći izvana. Naime, oni moraju pronaći način kako uskladiti različite političke opcije, a i stranačke milicije. Dakako, to je lakše reći nego učiniti. I najbolje namjere se ponekad osujete nakon prvog susreta s ratobornim lokalnim poglavicom. Konzekventno, međunarodni vojnici bi se mogli naći u situaciji da u ime običnih Libijaca ratuju s raznim lokalnim milicijama.

Ako uspije, intervencija bi mogla biti od ogromne koristi za Libiju i za širu regiju. Mir u Libiji ojačao bi sigurnost i stabilnost u regiji, a mnoge libijske izbjeglice bi se napokon mogle vratiti kući. Zemlja bi mogla poslužiti kao utočište i sirijskim i iračkim izbjeglicama – a zemljopisno i kulturološki im je bliža od Europe, što bi značilo putovanje bez ogromnog rizika prelaska Mediteranskog mora. Nadalje, bezakonje pomaže krijumčarenju ljudi – s funkcionalnijom državom ta strašna trgovina bila bi znatno ograničena. Gospodarstvo bi se vrlo vjerojatno poboljšalo, a životni standard mnogih bi porastao i pokrenula bi se prijeko potrebna obnova zemlje.

Intervencija u Libiji je nešto o čemu međunarodna zajednica mora dobro razmisliti i napokon nešto i učiniti, nadajmo se preko Ujedinjenih naroda. Ako situacija u ovoj zemlji ostane nepromijenjena to bi samo produžilo agoniju u Libiji i stvorilo dugoročne probleme u euro-mediteranskoj regiji.

Dražen Šimić

Erdoganov trijumf i budućnost Turske

Voljeli ga ili mrzili, Recep Tayyip Erdogan je još jednom pokazao svoj vrhunski talent kao politički operator. Na izborima 1. studenoga njegova Stranka pravde i razvitka (AKP) dobila je većinu u  Narodnoj skupštini Turske, osvojivši 49.4% glasova – porast u odnosu na ranijih 40.9% (i 4.5 milijuna birača) u odnosu na prilično nejasne izbore od 7. lipnja. AKP sada može samostalno formirati vladu. Turska je manje-više u istom položaju kao i prije glasovanja u lipnju: ima snažnog, izravno biranog predsjednika koji ima neograničene ambicije, a koji kontrolira zakonodavnu vlast.

Ono što se promijenilo jest da je Erdogan dobio jak novi mandat. Iako formalno nepolitička figura, on u praksi može usmjeravati politiku Vijeća ministara. Turska je zapravo u praksi prešla na predsjednički sustav, bez obzira što AKP-u nedostaje trinaest glasova za većinu od 330 zastupnika potrebnu za raspisivanje referenduma o ustavnim promjenama.

Nemir i podjele u Turskoj u zadnjih nekoliko mjeseci išle su na ruku Erdoganu. Obnovljeni rat s PKK-om (Kurdistanska radnička stranka) i grozni bombaški napad u Ankari 10. listopada dali su vjerodostojnost AKP-ovoj kampanji koja je građanima obećala stabilnost i sigurnost  kroz jednopartijsku vlast. Kao i pred izbore 2011, vladino suočavanje s PKK-om se isplatilo. Dva milijuna birača odlučilo je napustiti Stranku nacionalne akcije (MHP), čiji je udio smanjen s 16.3% na 11.9%, a broj njihovih  mjesta u parlamentu se prepolovio.

Prokurdska Narodna demokratska stranka (HDP) također je izgubila podršku, završivši na četvrtom mjestu s 10.7% glasova, u odnosu na 13.1% u lipnju. Većinu glasova izgubili su na jugoistoku zemlje, gdje su se konzervativni Kurdi otuđili od PKK-a. Taj dioTurske ušao je u sukob koji se proširio na urbana središta poput Cizre, a stanovništvo se nakon kratkotrajne podrške HDP-u vratilo u okrilje AKP-a. HDP je još jednom pokazao da izborni prag od 10% nije prepreka, ali stranka je izgubila zato što je od strane vlade prikazana  kao puki produžetak ‘terorističke organizacije’, tj. PKK-a. Mala utjeha i nagrada im je da će, s pedeset i devet zastupnika, HDP imati veću zastupljenost u budućem sazivu parlamenta nego MHP.

Također je upadljivo da glavna oporbena snaga, Narodna republikanska stranka (CHP), ne može pobjeći od svoje uloge promatrača u turskoj politici. Ne mogu povećati svoj udio od 25% glasova i naprosto ne mogu biti vjerodostojan protivnik AKP-u. HDP i MHP mogu konkurirati i uzimati glasove od AKP-a unatoč tomu što su po veličini manje od jedne trećine AKP-a, što nije slučaj s CHP-om, čak ni s osvojenom četvrtinom biračkoga tijela.

Stop the Genocide

Turskom predsjedniku zasada dobro ide. Jednostranačka vlada znači stabilnost, što je dobar znak međunarodnim investitorima. Turska lira je porasla 3% u odnosu na dolar, nakon ranijeg pada od 25% tijekom ove godine. Dionice istanbulske burze skočile su za pet posto 2. studenog. Barem kratkoročno, financijsko tržište – osim glasačke kutije jedina vjerodostojna kontrola Erdogana – se kreće u pravome smjeru. To se, naravno, može brzo promijeniti, pogotovo ako kratkoročne političke kalkulacije nove vlade dovedu do loše gospodarske politike ili ako bude uplitanja iz predsjedničke palače. Sastav sljedećeg kabineta i ravnoteža između Erdoganovih ljudi i tehnokrata ključni su signali na koje treba gledati. Tu je i premijer Ahmet Davutoglu, koji je dobio toliko potreban podstrek nakon jakih izbornih rezultata. On sada ima priliku izboriti se za vlastito polje djelovanja, iako to ne mora nužno značiti politički izazov Erdoganu, kao što se nadaju neki promatrači.

Veći izazov za Erdogana i AKP, nakon što su si vratili političku prevlast, je izvući zemlju daleko od ruba. Daleko najveći test je onaj koji se tiče ponovnog početka kurdskog mirovnog procesa. Nakon 1. studenog, predsjednik nema nikakve koristi od nastavka borbi. Međutim, smirenje situacije se može postići na različite načine. Erdogan može pružiti ruku isključivo Abdullahu Ocalanu i PKK-u, ili odlučiti da želi surađivati i s HDP-om. Iako  sporazum između dva lidera – Erdogana i Ocalana – bez sumnje može vratiti stabilnost, samo pomirenje ugrađeno u parlamentarnu politiku može generirati prijeko potreban širi proces političkih promjena.

Ponovno pokretanje kurdskog mirovnog proces također će ojačati Erdogana u regiji. Ankara se povlači iz Sirije. Ruska intervencija onemogućila je uspostavu zone zabrane leta, na zaprepaštenje Turske. Islamska država (IS) se pretvorila od tajnog saveznika u težak izazov za unutarnju stabilnost zemlje. Doista je ironično da kao premijer Davutoglu, arhitekt politike ‘nula problema sa susjedima’, mora voditi rat na nekoliko frontova – protiv Assada, PKK / PYD i IS. Povratak za pregovarački stol kod kuće će bez sumnje poboljšati reputaciju Turske u inozemstvu, u vrijeme kada se prvi krug pregovora vodi u Beču, s ciljem okončanja pokolja u Siriji.

Erdogan je pokazao da je neupitni gospodar turske politike. On sada mora otpočeti proces ozdravljenja otrovnih podjela svoje zemlje i posijati sjeme reformi i pomirenja.

Dimitar Bechev i Nathalie Tocci, Open Democracy

A WordPress.com Website.

Gore ↑