Brexit i pouke Jugoslavije

Velika Britanija odlučila je izaći iz Europske Unije na referendumu održanom 23. lipnja. Kao i svaki referendum, ovaj je građanima trebao dati šansu da kažu što misle. Međutim, različiti dijelovi Britanije različito su glasali i stvoren je novi problem. Doveden je u pitanje sam razlog postojanja ove višenacionalne države. Ranih 1990-ih Jugoslaveni su imali svoje referendume na kojima se odlučivalo hoće li ostati ili napustiti federalnu Jugoslaviju. Epilog svega je bio krvoproliće i raspad države na svadljive, disfunkcionalne mini nacionalne države. Što onda može jedna mrtva država naučiti ovu koja je još uvijek (jedva) na životu?

Velika Britanija ima mnogo zajedničkog s Jugoslavijom. Kao i Jugoslavija, Britanija je komplicirana višenacionalna država, nastala na spornom povijesnom projektu koji se često preklapao s imperijalnim interesima Engleske, zemlje koja čini jezgru te multinacionalne federacije. Engleska, dakle, čini jezgru Velike Britanije, dok je u slučaju Jugoslavije to bila Srbija. Kao Englezi nekada u Škotskoj i Irskoj, Srbi su u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu često bili doživljavani kao osvajači i hegemoni. Poput Engleza, i Srbi su se osjećali neshvaćenim od strane onih koje su pokušavali integrirati. Zbog toga su ih optuživali da su nezahvalni spram žrtvovanja Srba za zajedničku stvar. Kao i neenglezi u Velikoj Britaniji, nesrbi u Jugoslaviji osjećali su se nipodaštavanim, maltretiranim i koloniziranim od strane snažnijeg velikog brata. Stvaranju jugoslavenske i britanske multinacionalne države prethodilo je razdoblje krvavog međuetničkog i međureligijskog nasilja.

Pa ipak, unatoč težini povijesti, elite su vremenom uspjele stvoriti kompleksne ali izdržljive multinacionalne eksperimenate. Donošeni su komplicirani kompromisi, a povijesni animoziteti postajali su predvidljiviji i lakši za kontrolirati, premda ne u potpunosti ugušeni. Lokalna samouprava i autonomija za etnički izdvojene regije bili su modus operandi kako u Velikoj Britaniji tako i u Jugoslaviji. Postojale su i posebne odredbe za manjine u područjima gdje njihove političke želje nisu podržavane od strane većinske populacije. Protestantima u Sjevernoj Irskoj je održavanje kulturne i političke veze s njihove braćom u Engleskoj bilo jednako važno kao i kulturne veze između Srba u Bosni i Hercegovini i Srba u Srbiji.

Svjesni da su multinacionalne federacije projekti bez presedana u eri nacionalnih država, elite u obje federacije  nisu bile odveć voljne promicati ideju multinacionalnog identiteta, koji bi nadišao duboko ukorijenjene nacionalne identitete konstitutivnih jedinica. Da pojasnim: “Britanstvo” nikada nije bio službena politika Velike Britanije, baš kao što ni “Jugoslavenstvo” nikada nije bila službena politika u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata. Umjesto toga, elite su se vjerojatno nadale da će nakon godina, desetljeća i stoljeća međuetničkih interakcija Englezi, Velšani, Škoti i sjeverni Irci na sebe početi gledati kao na Britance. U slučaju Jugoslavije Srbi, Hrvati, Muslimani (danas Bošnjaci), Slovenci, Makedonci i Crnogorci trebali su na sebe početi gledati kao na Jugoslavene.

brexit6

Članstvo u Europskoj Uniji pomoglo je u suzbijanju destruktivnih snaga u Britaniji – npr. engleskog nacionalizma – tako što su svoj bijes sada usmjeravali prema Bruxellesu. Tijekom hladnog rata Jugoslavija je imala poseban odnos sa oba suprotstavljena bloka. To joj je kratkoročno pomoglo u obuzdavanju unutarnjih nacionalizama, ponajprije zbog osjećaja ponosa što jedna tako mala zemlja zauzima važno mjesto na velikoj svjetskoj pozornici. Ali nakon pada berlinskog zida raspala se i Jugoslavija. Jugoslaveni su izgubili svoje posebno mjesto na međunarodnoj sceni, a unutarnji nacionalizmi su se munjevito vratili. Demokratski populizam se našao u u središtu pozornosti.

Slučaj Jugoslavije opovrgava ideju da je demokracija dobra sama po sebi, da donosi stabilnost i oslobađa ljude. U toj državi je 1990-ih započelo istinsko uključenje građana u politički život. Nove političke stranke nicale su preko noći. Građani su demonstrirali tražeći sve i svašta. Najavljeni su referendumi i obećana drugačija budućnost. Međutim, desetljeće je završilo krvoprolićem, a Jugoslavija se raspala na slabo funkcionalne ili nefunkcionalne nacionalne države. Krajnji zbroj je više od 100.000 mrtvih, više od dva milijuna raseljenih, nove granice i budućnost zatrovana mržnjom, podjelama i korupcijom s okusom nacionalizma.

Ako postoji jedna lekcija koju Velika Britanija treba naučiti na primjeru Jugoslavije,  onda je to ova: referendumi su grozna stvar. Ova vrsta direktne demokracije ne samo da ne može riješiti egzistencijalna društvena pitanja, nego može dati maha društvenim podjelama koje su dotada bile ispoljavane kroz građanski politički diskurs (kao u Velikoj Britaniji), ili potisnute (kao u slučaju Jugoslavije). Referendumi su gotovo uvijek organizirani oko pitanja koja se čine egzistencijalnim. Njihov negativni učinak rezultat je i toga da su referendumi uglavnom nepovratna rješenja.  Za razliku od izbora, gubitnička strana ne može preusmjeriti svoju ljutnju na pobjedu u sljedećim izborima, jer je stvar navodno zauvijek riješena.

Uzmimo primjer bosanskih Srba. Novoizabrana demokratska muslimansko-hrvatska vlada organizirala je 1992. referendum o tome treba li Bosna i Hercegovina napustiti jugoslavensku federaciju nakon što su dvije republike, Slovenija i Hrvatska, već odlučile da će istupiti. Bosanski Srbi, koji su u velikoj većini bili za ostanak u Jugoslaviji, gdje bi mogli održavati svoje veze sa Srbijom, bojkotirali su referendum, iako su znali da predstavljaju tek nešto više od 30% stanovništva.  Da su sudjelovali na referendumu bili bi preglasani, ali referendum bi i dalje bio važeći. Kao što se moglo i pretpostaviti, ogromna većina građana glasala je za nezavisnost. Jednako predvidljivo referendum je doveo do rata za vrijeme kojeg su bosanski Srbi zauzeli ‘’svoj’’ dio Bosne i Hercegovine za koji su htjeli da ostane u Jugoslaviji.

Nakon referenduma o članstvu u EU Velika Britanija se našla u zapanjujuće sličnoj situaciji. Rezultati glasanja su se u velikoj mjeri razlikovali, ovisno o nacionalnim granicama (Škotska, Engleska, Vels, Sjeverna Irska) i učinili da je nedostatak nacionalnog konsenzusa postao pitanje života i smrti za zemlju. Kraj Velike Britanije kao države ako istupi iz EU čini se jednako predvidljivim kao i kraj jedinstvene Bosne i Hercegovine izvan Jugoslavije: Škoti će se otcijepiti, Sjeverna Irska tražit će samoodređenje i eventualno ponovno ujedinjenje s Irskom. Protestanti u Sjevernoj Irskoj će se povući iz politike i pribjeći tko zna čemu, potpuno svjesni da ih je politički proces već pretvorio u manjinu.

Ono što bi nas debakl Brexita trebao podučiti jeste da su referendumi često populističko oruđe koje demagozima omogućava da rabe politiku bijesa demokratskim sredstvima. Referendumi su nesumnjivo demokratski, ali se mogu pokazati i smrtonosnima.

Feđa Burić, History Matters

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s