Populizam i dalje prijeti Europi – evo kako ga obuzdati

Je li populistička plima u Europi dosegla svoj vrhunac? Prije šest mjeseci mnogi europski čelnici brinuli su se da bi val popularnog nezadovoljstva koji je prouzročio Brexit u Velikoj Britaniji i doveo Donalda Trumpa u Bijelu kuću mogao osnažiti nacionalističke, anti-imigrantske i anti-europske stranke širom Europe i uzdrmati same osnove Unije.

Otada je, međutim, došlo do svojevrsnog obrata u Austriji , Nizozemskoj i Francuskoj .

Njemačka kancelarka Angela Merkel vjerojatno će osvojiti svoj četvrti mandat (u međuvremenu je to i uspjela, op. prev.). Ova pobjeda, kao i mladi, energični i proeuropski francuski predsjednik Macron doveli su do predviđanja da je EU spremna za svojevrsni comeback .

No, bilo bi pogrešno misliti da populizam više ne predstavlja ozbiljnu prijetnju Europi i EU. U Mađarskoj i Poljskoj vladaju populistički vlastodršci. Krajnje desna Marine Le Pen osvojila je trećinu glasova na predsjedničkim izborima u Francuskoj, a Geert Wildersova anti-islamska stranka druga je najmoćnija grupacija u parlamentu u Nizozemskoj. Čak i u Njemačkoj, za koju se dugo smatralo da je otporna na desničarske populističke pokrete, anti-imigrantska stranka Alternativa za Njemačku (AfD) izgleda spremna ući u parlament (što se i dogodilo, op. prev.). Osim toga, izgleda da će prijevremeni parlamentarni izbori, zakazani za 15. listopada u Austriji rezultirati ulaskom  Slobodarske stranke (osnovane  1950. od strane bivših nacista) u vladajuću koaliciju. Njih u vlast uvode tradicionalni desničari, Austrijska narodna stranka.

Uspon populizma od 1960-ih

U poslijeratnoj Europi bilo je i lijevih i desnih populističkih pokreta, ali uglavnom su djelovali na marginama politike u svojim državama. Iako nijedna populistička stranka ili političar nisu uspjeli osvojiti nacionalne izbore u zapadnoj Europi tijekom proteklih sedam desetljeća, istraživanja pokazuju da populizam polako ali sigurno napreduje u Europi još od šezdesetih godina prošlog stoljeća. Danas gotovo svaka europska zemlja ima populističku stranku zastupljenu u nacionalnom ili regionalnim parlamentima. Većina su desničarske, poput Vlaams Belang u Belgiji, Nacionalnog fronta u Francuskoj, stranke Zlatna zora u Grčkoj, Lega Nord u Italiji, Stranke slobode u Nizozemskoj, Švedske demokratske stranke i Švicarske narodne stranke. Ciljevi i planovi ovih stranaka potaknuti su različitim nacionalnim historijatima, tradicijama i okolnostima, ali svi su protiv imigranata i protiv EU.

Populističke stranke i dalje su premalene da bi osvojile izbore u većini Europe, ali one oblikuju politiku u svojim državama, kao i europsku politiku na različite načine, između ostalog mijenjajući paradigmu rasprava o imigraciji, eurozoni i nacionalnoj sigurnosti.

Politički stavovi koji su se nekada smatrali ekstremnim ili tabuom sada su čvrsto prisutni u mainstream političkom diskursu. Kao odgovor, neki ‘tradicionalni’ političari preuzeli su dijelove njihove populističke poruke ili su osjetili pritisak da u nekim pitanjima skrenu udesno kako bi zaustavili populistički momentum. Na primjer, kako bi se suprotstavio Wildersovoj protu-imigrantskoj poruci, nizozemski premijer Mark Rutte je u tjednima prije parlamentarnih izbora u ožujku zauzeo oštriji stav spram imigracije i izbjeglica. Čak je i Angela Merkel ograničila priliv novih izbjeglica u Njemačku u svjetlu kritika od strane AfD-a i Kršćansko-socijalne unije, sestrinske bavarske stranke njenoj Kršćansko-demokratskoj uniji.

Razdoblje od Drugog svjetskog rata do danas bilo je izuzetno stabilno za zapadnu Europu. Na vlasti su se uglavnom smjenjivale stranke lijevog i desnog centra. S porastom populističkih pokreta i kandidata, na neki način vraćamo se u povijesnu normalnost: kroz većinu moderne europske povijesti liberali i socijaldemokrati natječu se s populistima razne vrste na državnim izborima.

Kakav je plan?

Da bi učinkovito obuzdala populizam, Europa mora precizno utvrditi kako i zašto je do njega uopće došlo. To znači da ne mogu ignorirati populiste i njihove pristaše ili odbaciti njihove pritužbe kao zavist, ljutnju ili bezrazložni bijes. Vlasti moraju prepoznati stvarne brige i tjeskobe svojih građana o imigraciji, nacionalnom identitetu i terorizmu.

Globalizacija je dovela do ubrzanih ekonomskih i društvenih poremećaja. Doprinijela je ekonomskom raseljavanju, povećanju nejednakosti, a čini se i homogenizaciji nacionalnih kultura.

Mnogi se danas suočavaju s razinom ekonomske nesigurnosti koju njihovi roditelji, djedovi i bake nisu iskusili. Dodajući tome i masivnu imigraciju, ti ljudi su legitimno zabrinuti glede kulturne i demografske budućnosti svojih zemalja. Osim toga, izvori te zabrinutosti vjerojatno neće nestati pa je populizam više dugoročni izazov nego privremena kriza. Yascha Mounk s harvardskog sveučilišta primjetio je da “posljednja dva desetljeća nisu predstavljala populistički trenutak već populistički zaokret koji će desetljećima utjecati na politiku i javno mnijenje”.

Europski čelnici trebaju se suprotstaviti populističkim porukama, a posebice vatrenim populistima koji podižu tenzije. Trebaju inzistirati na detaljima njihovih ideja i politika. Populisti su komotni i uspješni u retorici koja dijeli, ali nejasni kada je u pitanju ono što bi se zapravo trebalo učiniti u vezi imigracije, ekonomske politike ili nacionalne sigurnosti. Izazivajući ih da budu konkretni, biračima će dokazati njihovu nedosljednost i ukazati da bi mnoge populističke politike vjerojatno bile neučinkovite u praksi.

EU i europski čelnici također moraju pronaći realna rješenja za probleme koji guraju velik broj njihovih građana prema populističkim strankama i kandidatima. EU treba pod hitno poduzeti konkretne korake ka smanjenju nezaposlenosti, promicanju gospodarskog rasta i pomaganju raseljenih radnika i zajednica kako bi se prilagodili globaliziranom svijetu. Ukratko, potrebno je obnoviti i osnažiti politički centar u Europi i braniti liberalnu demokraciju, pluralizam i globalizaciju, te u isto vrijeme ove procese učiniti pravednijim.

Za novi politički centar

Nema jamstva da će ovaj plan funkcionirati, ali Emmanuel Macron je pokazao da to još uvijek može biti pobjednička izborna strategija u Europi. Protiv nacionalističke, protekcionističke platforme Marine  Le Pen zauzeo je poziciju u političkom centru i snažno i rječito govorio o zaslugama i vrijednostima pluralističkog društva i integriranoj Europi. Njegova se vizija pokazala privlačnom za dvije trećine francuskih birača.

Ovo bi mogao biti jedini način da se populizam u Europi drži na distanci. Privlačnost i izborna podrška populističkim porukama će opadati ovisno o ekonomskim i socijalnim uvjetima, ali će i dalje biti pristalica koji smatraju da ih je sustav iznevjerio.

Može biti da se snaga populističkih stranaka i kandidata preuveličava, ali politička prijetnja je stvarna. Ona će u Europi biti prisutna i u godinama koje dolaze.

Richard MaherThe Conversation

Foto: ladepeche.fr


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s