O „crvenom teroru“ u Njemačkoj

Piše: Mile Lasić

Ovih se dana i u SR Njemačkoj i u svijetu javnost prisjeća ne samo „rušenja Berlinskog zida“ i „pada Željezne zavjese“, što je i omogućilo mirno ujedinjenje Njemačke (1990.), nego i njemačke “vruće jeseni” od prije 40 godina. Pod tim se pojmom misli zapravo unutarnji terorizam enormnih razmjera u SR Njemačkoj, odnosno Zapadnoj Njemačkoj, popraćen brojnim otmicama i ubojstvima koje su počinili pripadnici ljevičarske ekstremističke organizacije „Rote Armee Fraktion“ (RAF). U stvari je RAF-ov „crveni teror“ te 1977. doživio svoj vrhunac, jer je u travnju te godine RAF prvo ubio glavnog državnog odvjetnika Siegfrieda Bubacka, pa potom u srpnju prvog čovjeka Deutsche Bank Jürgena Pontu, da bi 05. rujna 1977. bio otet industrijalac Martin Schleyer, pri čemu su RAF-ovci već tijekom otmice ubili njegovog vozača i tri tjelohranitelja, a na kraju i samog Schleyera.

Kratka povijest RAF-a

RAF je, doduše, prvo u zamjenu za Schleyera zahtijevao puštanje svojih vodećih 11 ljudi iz zatvora, među kojima su bili i ranije RAF-ove vođe Andreas Baader, Gudrun Ensslin i Jan-Carl Raspe. Njemački kancelar u to vrijeme je bio u međuvremenu preminuli Helmut Schmidt (SPD), koji je takvo što odbio uz obrazloženje da država ne može dopustiti da je teroristi ucjenjuju. Uslijedile su dramatične situacije unutar RAF-ovih redova, koje su rezultirale i otmicom aviona sa zahtjevom za puštanje 11 RAF-ovaca iz zatvora, pa potom letovi od jedne zračne luke do druge, da bi oteti avion sletio 17. listopada u Mogadishu. U noći s 17. na 18. listopad, njemačka specijalna postrojba GSG 9 je u oslobodilačkoj akciji ubila troje terorista-otmičara i oslobodila svih 86 talaca, pri čemu je poginuo i jedan njemački pilot. Operacijom je rukovodio osobno njemački kancelar Helmut Schmidt, pripremivši unaprijed tekst ostavke ukoliko operacija oslobađanja talaca ne uspije. Kako se to uobičajeno veli u medijskim podsjećanjima i ovih dana, vijest o propaloj otmici aviona je žurno stigla do zatvorenih RAF-ovaca u zatvoru Stammheim u blizini Stuttgarta, pa su stražari 18. listopada ujutro u zatvoreničkim samicama pronašli Andreasa Baadera i Gudrun Ensslin mrtve, a Jan-Carla Raspea na samrti, te Irmgard Möller teško ranjenu. Do danas se vode prijepori radi li se o samoubojstvima vodećih RAF-ovaca ili o nemilosrdnoj “državnoj egzekuciji“!

RAF-ovci su, inače, već 19.listopada 1977. obavijestili telefonom ured njemačke novinske agencije DPA u Stuttgartu da su pogubili Schleyera: “Mi smo nakon 43 dana okončali bijednu i korumpiranu egzistenciju Hannsa Martina Schleyera“, pa ga se „može pokupiti u ulici Rue Charles Peguy u Mülhausenu u jednom zelenom Audiju 100 s registarskim oznakama Bad Homburga.” Do danas nije razjašnjeno, pak, tko je ispalio smrtonosne hice u Schleyera, kojeg su RAF-ovci i oteli i ubili jer je on u njihovim očima bio simbolom i stupom režima protiv kojeg su se oni borili. Potom su skoro svi RAF-ovci uhapšeni i osuđeni na duge kazne zatvora, s tim da je njih desetoro prebjeglo u tada još živahni DDR, pokoj mu duši bilo, bio je oličenje satrapije i imitacija od države! Pogledati na tu temu i sjajne njemačke filmove poput „Život drugih“, „Good by Lenin“ i dr.

U rekapitulirajućoj formi iskazano, skoro sve vodeće glave «prve generacije» RAF-a su umrle u zatvoru «Stuttgart – Stammheim» (1976. i 1977.) pod nerazjašnjenim okolnostima. «Druga generacija» je potom postala «slavna» baš tijekom „vruće jeseni“, 1977., u vrijeme otmice i ubojstva Schleyera i ostalih, posebice nakon što su njezini pripadnici oteli Lufthansin putnički avion na liniji Landshut-Mogadish, u Somaliji. Njemačka vlada je pokazala nepopustljivost, pa su njemački specijalci (»GSG9») tijekom oslobađanja talaca ubili troje od četvoro otmičara (preživjela je jedino Palestinka Souhaila Adrawes). I «druga generacija» je završila ili u zatvoru ili u izbjeglištvu u bivšem DDR-u. S tim u vezi, nakon «ponovnog ujedinjenja» otkriveno je da je devetoro terorista u bivšem DDR-u živjelo s novim identitetom, pa su neki od njih postali i tzv. krunski svjedoci. Postalo je pri tomu razvidno da je RAF dijelom financiran i iz bivšeg DDR-a. U međuvremenu se bila pojavila i tzv. treća generacija RAF-ovaca, počinivši niz nerazjašnjenih ubojstva, da bi u travnju 1998. godine RAF objavio svoje samoraspuštanje! I tzv. treća generacija RAF-ovaca počinila je pri kraju 20. stoljeća više sabotaža i ubojstava, pri čemu je njezinu «čvrstu jezgru» činila skupina od 15 do 20 terorista.

Već na 30. obljetnicu «vruće jeseni» država je pokazala suverenost

Upravo zbog toga što je nasilje bilo RAF-ova jedina ideologija i jeste poučna priča o RAF-ovom „crvenom teroru“. Pri tomu je među RAF-ovcima u početku moralo biti i ljevičara-utopista, naivnih idealista, no nisu mogli slijediti – ma koliki bili protivnici kapitalističkog sustava – teror kao metodu za ostvarenje političkih ciljeva. Neki od bivših terorista su se u međuvremenu i pokajali. O svemu tomu govore brojne knjige i feljtoni, snimljeni igrani i dokumentarni filmovi, uključivo i zajednički Fassbinderov i Schloendorffov projekt «Njemačka jesen» (sastavljen iz niza kratkih filmova), kao i čitav niz autorskih filmova poput «Treća generacija» (Rainer Werner Fassbinder), «Olovna vremena (Margarethe von Trotta), «Tišina poslije pucnja» (Vollkera Schloendorffa), koji ima za potku životnu priču bivše pripadnice RAF-a Inge Viett. Mlada Inge sudjeluje iz ljubavi i naivnosti u krvavom oslobađanju jednog RAF-ovca iz zatvora, potom joj istočno-njemačka sigurnosna služba «STASI» daje novi identitet, uostalom kao i još osmoro drugih RAF-ovih terorista, potom Inge postaje uzorita DDR-građanka, ali je ujedinjenjem zemlje grijesi prošlosti sustižu.

No, to više i nisu priče koje uzbuđuju ni njemačku javnost, koja se ipak uzbudila i ponovno podijelila među sobom povodom oslobađanja iz zatvora – nakon izdržane kazne – bivših RAF-ovaca poput Brigitte Mohnhaupt, ili pomilovanje Christiana Klara, dvoje «okorjelih terorista» – simbola tzv. druge generacije RAF-a. Radilo se prije desetak godina u njemačkom društvu o tomu da nije još bila uredno nadvladana „kratka povijest RAF-a“, pa se mladim ljudima moralo pomoći da prestanu vjerovati u tobožnju nevinost pripadnika RAF-a, kako ne bi javno ili potajno navijali za RAF-ovce, jer RAF-ovci nisu nikada bili heroji, ma koliko ih se u određenim miljeima stiliziralo u pop ikone. Uzrok nanovo rasplamsaloj diskusiji o RAF-u nije bila, dakle, u međuvremenu narasla svijest da se prerade i burne njemačke sedamdesete godine po uzoru kako su prerađene njemačke «smeđe godine» (1933-1945), nego je povod bila odluka Višeg zemaljskog suda (Oberlandesgericht) u Stuttgartu da se Brigitte Mohnhaupt pusti «na uvjetnu slobodu», te preporuka da se Christianu Klaru osiguraju «zatvorske olakšice», te pripremi djelomično pomilovanje i puštanje na slobodu.

U svakom slučaju, 12. veljače 2007. godine Viši zemaljski sud u Stuttgartu obznanio je da se 57-godišnja bivša RAF-ova teroristkinja Brigitte Mohnhaupt pušta na «uvjetnu slobodu», unatoč tomu što je bila pripadnica RAF-a od njegova osnivanja, a u periodu između 1974. i 1982. i predvodnica «najtvrđe jezgre», neki tvrde i «mozak» tzv. druge generacije RAF-ovih terorista. Ona se o ubojstvima iz tih vremena, doduše, nije nikada izjasnila, pa joj je dokazano samo da je sudjelovala u otmicama, ali ne i da je osobno ubijala. Na suđenju 1985. godine se držala izrazito drsko, javno pokajanje joj nije palo na pamet. Međutim, pune 24 godine zatvora, koje joj je sud izrekao kao «najmanju kaznu» za počinjena nedjela, navršavale su se 27. ožujka 2007. godine pa joj je dodijeljena «uvjetna sloboda“, što su mnogi pozdravili kao suverenu odluku pomenutog suda iz Stuttgarta. Njome su u suštini njemački sudski organi pokazali već prije 10 godina zavidnu zrelost, i visoku pravosudno-sudsku autonomiju. U puštanju Brigitte Mohnhaupt na «uvjetnu slobodu» odlučujuću ulogu je imalo «vještačenje» sudskog psihologa u bavarskom zatvoru Aichachu, u kojemu je izdržavala kaznu, kako od nje «ne prijeti više nikakva opasnost», što je podržalo i Savezno javno tužiteljstvo (Bundesanwaltschaft) iz Karlsruhea, preporučivši da joj se ostatak kazne pretvori u petogodišnju «uvjetnu slobodu». Danas živi povučeno od socijalne pomoći (Hartz IV).

Krvava povijest RAF-a

«Frakcija Crvene Armije» (RAF) je bila, dakle, surova teroristička skupina koja je sijala smrt po Njemačkoj od početka sedamdesetih pa sve do devedesetih godina prošlog stoljeća, u periodu dužem od 25 godina. Za to vrijeme su ubijene 34 osobe, u pravilu «stupovi režima», ili su ih barem takvima vidjeli „crveni teroristi“. „RAF“ se u mnogomu, barem u početku, inspirirao južnoameričkim borcima pokreta otpora, posebice «tupamarosima» u Urugvaju, koji su se razumjeli kao «gradska gerila» u borbi protiv «sistema» tj. kapitalizma i posebice američkog imperijalizma. Vremenom će ova ideološka osnova blijediti, a RAF-ovci će postajati sve više obični teroristi, mada će ih sve do nestanka i dalje pratiti oznaka «crveni teroristi». Kako je već rečeno, ukupno je ubijeno od strane RAF-a 34-ero simbola ili „stupova sustava“, pri čemu je nastradalo i dvadeset šestoro pripadnika RAF-a, dok je jedan broj njih umro (ili ubijen) u zatvoru, dok su se treći prikrili, proglasivši 1998. godine «raspuštanje RAF-a». U medijima su RAF-ovci u početku zvani «Baader-Meinhof skupina», ili jednostavno «Baader-Meinhof-banda», posebno od strane Springerove nakladničke kuće, koja izdaje i tabloid «Bild», omiljeno štivo i naših desničara…

U suštini, «RAF» je bio lijevo orijentirana ekstremistička skupina, osnovana 1970. godine od Andreasa Baadera, Gudrun Ensslin, Horst Mahlera, Ulrike Meinhof i Irmgard Moeller. Istina je da su se ovi zanesenjaci u početku vidjeli kao «komunistička gradska gerila» ili kao «radikalna revolucionarno-socijalistička grupacija», što proizlazi i iz spisa koje su ostavili iza sebe, a koje je bilo moguće vidjeti i na kontroverznoj doku-izložbi («RAF-Ausstellung») iz 2005. godine. Znali su se nazivati i «teroristički neomarksisti», a svijet su dijelili na one koji odobravaju i osuđuju teror. U svojoj ideološkoj sljepoći i jednodimenzionalnosti su svim zapadnim društvima prigovarali «fašističke tendencije», a njemačkoj državi i da se ne želi razračunati s nacističkom prošlošću, mada su upravo te sedamdesete godine bile iznimno bogate i paradigmatskim događajima i procesima koji su vodili ka izmirenju dviju njemačkih država i izmirenju sa susjedima.

«Prvu generaciju» RAF-a su oličavali, kako je već rečeno, Andreas Baader i Ulrike Meinhof, koji su između 1970. i 1972. godine započeli s pljačkanjem banaka u stilu Bonnie&Clyde, ali i klasičnim terorističkim napadima na američke vojne ustanove u Njemačkoj, pri čemu su ubili četvero i povrijedili preko 30 osoba. Uhićeni su u lipnju 1972., pa im je u svibnju 1975. godine počelo suđenje. U travnju 1977. su im izrečene presude, uglavnom doživotne robije, s tim što je Ulrike Meinhof već 1974. godine bila osuđena na osam godina zatvora. Iz zatvora su, pak, inspirirali RAF-ovce da čine daljnja zlodjela. Godine 1975., primjerice, šestero pripadnika RAF-a zaposjelo je njemačku ambasadu u Stockholmu i tražilo oslobađanje uhapšenih RAF-ovaca. Kada njemačka vlada nije htjela na to pristati, otmičari su ubili vojnog atašea Andreasa von Mirbacha i savjetnika za ekonomska pitanja Heinza Hillegaarta. S tim u svezi, prije deset godina se pojavila jedna značajna knjiga o RAF-ovim zločinima, u kojoj se pokušava osvijetliti druga strana RAF-ovih zločina, odnosno osjećanja žrtava i njihovih potomaka. Novinarka Anne Simmens bilježi, između ostalog, i svjedočenja kćerke tada ubijenog Hillegaarta: «Za RAF je on bio sustav, a za mene otac» (Anne Siemmens: «Fuer die RAF war er das System, fuer mich der Vater», Piper Verlag, 2007.).

Sve dok 1998. nije RAF donio odluku o «samoraspuštanju», koju je faksom uputio Saveznom tužiteljstvu u Karlsruheu, tragalo se diljem svijeta za još preživjelih 50 RAF-ovaca. Oni RAF-ovci koji su preživjeli zatvore, istrage i nadzore, žive danas u pravilu povučeno, u samoizabranoj dubokoj anonimnosti. Samo se za nekolicinu njih znade što rade i gdje žive. Interesantno je, primjerice, da bivši terorist Till Meyer, koji je svojevremeno oteo berlinskog CDU-političara Petera Lorenza, sada radi kao „slobodni novinar“. Bilo je «vraški teško» nakon zatvora ponovo voditi građanski život, objasnio je Meyer za «Spiegel Online». Schloendorffova «junakinja» Inge Viett i Peter-Jürgen Boock su, također, uspjeli napraviti „građansku egzistenciju“. Za Susanne Albrecht, koja je bila sudionica u Pontovom ubojstvu, znade se da je postala učiteljica, doduše pod drugim imenom, a za sudionika u Schleyeroooj otmici Knuta Folkertsa se znade da radi u jednoj „logističkoj firmi“ u Hamburgu. Stockholmski otmičar Karlheinz Dellwo je danas filmdžija i autor „knjiga za slušanje“, a njegov drugar iz tih vremena Lutz Taufer se izgubio u Brazilu, gdje mu živi sestra.

Najdirljivije pokajanje je počinila svojevremeno RAF-ovka Silke Maier-Witt, koja je poslije prijevremenog otpuštanja na slobodu završila studij psihologije i danas radi u mirovnim i humanitarnim akcijama na Kosovu. Još nije uhvaćena Friederike Krabbe, koja je sudjelovala u Schleyerovoj otmici, a navodno se nalazi negdje na Bliskom istoku. Iščezla je u vidu mačkova repa i Angela Luther, odmah poslije izlaska iz zatvora. Većina otpuštenih neće više ni da čuje za klasnu borbu, za bilo kakvu ideologiju, crvenu ili neku drugu. Izuzetak i u tomu je opet Schloendorffova junakinja Inge Viett, sada 63-godišnja kočoperna starica, koja je nedavno u pismu listu «Junge Welt“ osudila „pljačkaške ratove imperijalističkih država“, označivši sebe «nekadašnjom aktivistkinjom oružane borbe». Psiholozi ovu pojavu objašnjavaju, inače, time da se teroristi poslije izlaska iz zatvora osjećaju izgubljenima, pa se vraćaju svojim «idealima» iz mladosti, kao svojevrsnim uporištima.

Od RAF-a do Bundestaga

Principa i ciljeva «RAF-ove borbe» se dugo držao i već spominjani Christian Klar, koji je dugo vremena odbijao pokazati samilost prema svojim žrtvama, pa je svojevremeno u jednom autorskom prilogu za «Junge Welt» pozdravio i „poraz kapitalističkih planova u Europi“, te izjavio da neće nikada „pokleknuti pred državom“. I zbog toga je ostao u zatvoru do prosinca 2008. godine, iako s olabavljenim lisicama na nogama. Nakon što su se neke ugledne javne osobe založile za njegovo otpuštanje iz zatvora, Christian Klar je ipak prije osam godina pušten na slobodu i živi i radi u Berlinu, prvo kao vozač, pa potom kao šegrt u Berlinskom teatru, što mu je omogućio intendant Claus Peymann, a radio je u prethodnom sazivu Bundestaga i za zastupnika „Ljevice“ Dietera Dehma kao tehnički urednik njegove web stranice. „Samo tehnički, nema dostupa sadržajima stranice“, objasnio je Dehm za „Bild“, te za mali honorar. O ovomu je prvo pisao desničarski tjednik „Junge Freiheit“, pa je zatražio i odgovor od Bundestaga, zbog čega je potom Dehm objasnio u tabloidu „Bild“ da je zatražio „kućnu iskaznicu“ za Klara kako bi mogao ulaziti u zgradu „Reichstaga“ u kojoj je smješten Bundestag, ali je njegov zahtjev odbijen…

U SR Njemačkoj su, inače, pokrenute tijekom vremena brojne inicijative za «akt državne milosti» i za teroriste, što pravni eksperti tumače zrelošću pravne države, ma koliko se protiv toga bunili pripadnici familija žrtava «crvenog terora», što je ljudski razumljivo. Udovica Hans-Martina Schleyera kaže, primjerice, da je ogorčena i pomišlju da ubojice mogu izići na slobodu nakon onog što su učinile njenom mužu. Njezin sin Jörg Schleyer razmišlja, pak, drugačije: «Kao predstavnik strane žrtava, mislim da i mi moramo pružiti ruku pomirenja. Bilo bi naravno svima lakše kada bi se i na drugoj strani mogla nazrijeti neka gesta. Ne želim uopće govoriti o pokajanju, to ne bi bilo primjereno»! U SR Njemačkoj postoji još od 1977., godine vrhunca RAF-ovog „crvenog terora“, principijelna odluka Saveznog ustavnog suda (Bundesverfassungsgericht) iz Karlsruhea da i oni koji su osuđeni na doživotnu robiju moraju imati nadu da će kraj života dočekati na slobodi. Takvu odluku «državne milosti» je moguće donijeti u slučaju izdržavanja obične doživotne robije već nakon 15 godina izdržane kazne, a u težim slučajevima, kakvi jesu RAF-ovi zločini, nakon još dužeg vremena. Inače, pravo pomilovanja je u nadležnosti njemačkih predsjednika, koji su tijekom svojih mandata pomilovali ukupno osmoro RAF-ovaca koji su izrazili «žaljenje».

O terorizmu bio „crni“ odnosno „smeđi“, ili „crveni“, vjerskog ili ideološko-političkog predznaka, ne smiju se, naravno, imati iluzije: jer je terorizam uvijek i posvuda samo zločin, pa bio usmjeren protiv „stupova sustava“ ili je ubojstvo civila na slijepo kako bi se posijao strah i sustav doveo u pitanje. Otuda i podsjećanje na neslavnu povijest RAF-ova crvenog terora u SR Njemačkoj!

Izvor: herzegovina.in


Pratite nas na Facebooku Twitteru

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s