Mile Lasić: Čemer ljudi u antijugoslovenskim ratovima!

Vrijeme koje se udaljava, kako je u njegovoj testamentarnoj knjizi pojasnio pokojni Mirko Kovač, čini slike iz ranijih života nevjerojatnijim. I sam se zapitam: jesam li isti čovjek nakon što sam posve deziluzioniran i nakon što su ideali isparili u čemeru ožalošćenih ljudi u opkoljenim gradovima u antijugoslavenskim ratovima, putem kojih se Jugoslavija ružno strmoglavila u barbarizam? Nije toliki problem što je nema, koliko je poražavajuće kako je nestala.

Živio sam do „sarajevske Olimpijade“ u Sarajevu, pa se 1984. preselio u Beograd, kako bi u Palati Federacije na Novom Beogradu i u zgradi SSIP-a obnašao niz dužnosti, jer ja jesam jedan od onih koji su Jugoslaviju živjeli punim plućima.

Mene je „umiranje na rate“ Titove Jugoslavije sustizalo već u saveznim organima u Beogradu, pa potom  i definitivno sustiglo u  Ambasadi SFRJ u Bonnu, u kojoj sam – igrom zlehude sudbine – bio posljednji savjetnik za štampu i kulturu. Kao sveučilišni profesor strogo razlikujem pojmovno i sadržajno historiju, historiografiju i povijest, pa mi se čini kako je cjelokupna jugoslavenska historija (1918-1992) bila historija međusobnog deziluzioniranja srodnih kultura, što je pristrasno propratila lažljiva historiografija, dok su još uvijek rijetki respektabilni povjesničari.

Čitatelji Danasa znaju da sam poslije disolucije SFRJ ostao u „zemlji službovanja“ kao izbjeglica i „apatrid“,  te da sam skoro dva desetljeća  radio i na „bauštelama“ i u tvornicama do podne, kako bih se dopisivanjem s prijateljima putem medija na prostorima bivše SFRJ bavio poslijepodne.

Objavio sam po povratku u BiH u knjizi „Nepodnošljiva lakoća umiranja Titove Jugoslavije“ (Off Set, Tuzla, 2012.) kako sam protrčao kroz vlastiti život i Jugoslaviju, jer sam htio da moja djeca koja su ostala u Njemačkoj znaju i tko su i što su. A nenapisana sjećanja su varljiva, pa nestaju.

I ja se tek kroz maglu sjećam iz ranog djetinjstva u jednom selu uz sam rub Mostarskog blata oca kojeg u pravilu nema na crkvenim svetkovinama, jer su oni koji su „bili u Partiji“ slabo obilježavali Božić i Uskrs, što je opet bilo iznimno važno mojoj pobožnoj i strogoj  majci i naglašeno etičnoj baki, očevoj majci.

Uz njezinu pomoć naučio sam čitati davno prije polaska u školu, pa sam važio maltene za čudo od djeteta („Wunderkind“). I otac je u tomu posredno imao važnu ulogu, jer bi sa svojih putovanja unosio čitave biblioteke knjiga u našu kuću.

Baka se, inače, opismenila u izbjeglištvu u Slavoniji, kuda je odvedena kao dijete u okviru akcije spašavanja gladne hercegovačke djece 1916. /1917., koja se s razlogom veže za fra Didaka Buntića, prvog hercegovačkog prosvjetitelja.

Za postati radoznalim bili su važni iznimno i rođaci u Sarajevu, kod kojih sam boravio i po više mjeseci tijekom ferija. Nažalost, u Sarajevu živi danas tek par starijih srodnika, čija su djeca rasuta u posljednjem ratu i po Europi i Australiji, pa se viđamo samo na hercegovačkim i sarajevskim grobljima.

U stigmatiziranom hrvatskom kraju u BiH, kakav je bio moj širokobriješki poslije Drugog svjetskog rata, mi smo kao obitelj bili u neku ruku politički povlašćeni, jer je moj otac odveden kao 17.godišnji dječak u partizane da bi potom bio primljen u SKJ i u rodnom kraju vodio do pri kraj života sve političke i infrastrukturne projekte koji su se ticali putova, asfalta, izgradnje škole, vodovoda, telefona …

Živjelo se i radilo teško, ali su u još težoj situaciji bili naši susjedi i rođaci, koji su u znoju lica svog teško radili i na njivama i u poduzećima kako bi školovali svoju djecu, ili su odlazili u „gastarbajterstvo“ u Njemačku, nepravedno žigosani „ustašama“. Istini za volju, i u našoj kući se ispotiha govorilo za majčinu braću „kleti Mile i Martin“, jer su i oni bili među „nestalim u stoljeću“ (Ivan Lovrenović).

I danas se s nelagodom prisjećam odsustva empatije prema majčinoj tuzi, ali mi je i to pomoglo da se kao profesor na kompleksniji način bavim kritičkom kulturom sjećanja. U de-konstrukcijama i re-interpretacijama novije historije u mojemu Zavičaju razlikujem te mahom čestite ljude i tragičare, koji su skupo platili i tuđe i vlastite iluzije o „hrvatskoj državi“ i u ratu 1941. – 1945. i u ratovima 1991. – 1995., od onih koji se pomodarski furaju na „desnilo“. U konačnici, učim moje studente – na tragu Jaspersovog razumijevanja krivnje – kritičkoj kulturi sjećanja, pa razlikujem „ustaše“ iz 1941. od „usraša“ iz 2018.

Mi smo i u Mostaru i u Sarajevu i u Tuzli u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća živjeli  rijetke idilične momente u vlastitoj historiji, te ubrzane modernizacije i lagani izlazak iz predmodernog doba, što se sve odrazilo i u normalnosti sklapanja tzv. mješovitih brakova (u Mostaru ih je pred zadnji rat  bilo circa 18%).

Uostalom, veoma sam ponosan na brak s majkom moje djece Dušankom Lasić, rođenjem Skulić, krasnom ženom koju i ne zaslužujem, rođenom u Paniku u Istočnoj Hercegovini i odraslom u Boki Kotorskoj. Igrom slučaja, uz Prvi maj ove godine obilježavamo 40. obljetnicu braka, kojeg je ona čuvala i očuvala.

U BiH se prije 40 godina, kad smo se prvo voljeli pa potom pitali o nacionalnosti, radilo o zaživljavanju elemenata nacionalne jednakopravnosti unutar nje i jednakopravnosti SR BiH unutar SFRJ. Vrhunac te borbe za ugled bila je „sarajevska Olimpijada“, pa je posve logično što smo i mi koji smo radili za Olimpijadu i u saveznim organima u Beogradu tražili za BiH jednakopravnost unutar SFRJ.

Bili smo ponosni na ljude poput pokojnih Džemala Bijedića i Branka Mikulića, a ta dvojica bi mogla biti i danas uzorima u BiH, jer su bili i ono što su rođenjem u nacionalnom pogledu i samosvjesni Bosanci i Hercegovci i Jugoslaveni. Ali, u međuvremenu se u BiH sve temeljito zaboravilo, pa na ove ljude podsjećaju tek rijetki poput profesora Husnije Kamberovića ili mene.

U ovom je kontekstu moguće razumjeti zašto sam prekinuo kontakte s mnogim bivšim lažnim  prijateljima, kako s onima koji slijede isključivo nacionalne logike, tako i s onima koji se neskriveno zalažu za građansku, a u stvari za unitarnu BiH, baš kako se Milošević svojevremeno zalagao za „modernu Federaciju“ misleći na „Veliku Srbiju“.

Hoću reći kako sam podjednako distanciran i od političkih budalaša „s desna“ i  onih „s lijeva“, jer sam takvo što bio dužan i obitelji i prijateljima i u BiH i u SFRJ. Žalosti me što i u Beogradu, kao i u Zagrebu, malo tko razumije BiH, pa se jedni utrkuju tko će više osporavati BiH, a drugi tko će biti veći lažni „prijatelj Bosne“ (Ivan Lovrenović).

Da, bio sam, čak, i oficijelno mladi marksista, jer je moje prvo zaposlenje bilo u Marksističkom studijskom centru u Sarajevu. I danas držim itekako do Marxovih „Ranih radova“ i do njegova tumačenja nastanka viška vrijednosti i klasnih borbi. Nije bio problem što smo u prošlom sustavu puno čitali Marxa, nego što smo malo znali o „iskušenjima neslobode“ (Ralf Dahrendorf), o pluralnim demokracijskim praksama i političkim teorijama izvan marksističkih krugova i kružnica. Radeći u Marksističkom centru i počeo sam sricati prve tekstove, koji su me preporučili pokojnom Branku Mikuliću da mu budem „šef kabineta“ sa samo 29 godina, što je potom odredilo moju životnu  putanju …

Dakako, i  danas sam ponosan što sam bio „šefom kabineta“ predsjedniku Organizacionog komiteta XIV ZOI Sarajevo ’84, jer se radilo o najvišem civilizacijskom uzletu u BiH. Malo ih je, ali ima još živih ljudi koji umiju cijeniti što sam napisao za RABIC-ovu fotomonografiju o uspješnoj organizaciji XIV ZOI. Takvi su i gosp. Ahmed Karabegović, koji je bio generalni tajnik XIV ZOI, i Bogić Bogićević, koji je u vrijeme ZOI bio članom Izvršnog odbora OK ZOI, da spomenem samo njih dvojicu.

No, BiH je i definitivno postala „zemljom zarobljenog uma“, pa se zaboravilo  i na Branka Mikulića i druge zaslužne ljude, a kamo li neće na nekog tamo Brankova „šefa kabineta“. O pokojnom Branku Mikuliću (umro je 12. 04. 1994.) ostavio sam traga u malenoj knjižici „U sjeni Branka Mikulića“ (HKD Napredak, Sarajevo, 2015.). O Mikuliću u Sarajevu danas svjedoči tek uličica na Dobrinji …

Pitao me „hoću li s njim u Beograd“, pa sam u jesen 1984. postao savjetnikom Predsjedništva SFRJ,  raspoređen u „Bosanski kabinet“ u Palati Federacije, da bi potom opet s Mikulićem, samo dvije godine kasnije, prešao i u Savezno izvršno vijeće i obnašao ulogu savjetnika predsjednika SIV-a.

Još u to vrijeme je Beograd otvoren grad, za zaljubiti se, pa se to i meni dogodilo kao i stotinama tisuća pridošlica prije mene. Za moju obitelj bio je to najsretniji period u našim životima. Lijepo nam je bilo i u Vladetinoj ulici, uz Tašmajdanski park, u 32 kvadratna metra, pa potom i u prostranijem stanu u Bloku 29 na Novom Beogradu.

Nažalost, Beograd se nedugo po našem dolasku počeo proružnjavati. Mi došljaci smo u vremenima mitinga, memoranduma i paškvila protivu svih drugih u zajedničkoj državi prepoznavali lakše od naših beogradskih prijatelja ove vrsti anomalija. Mnogi Srbi su u tim vremenima olako poklekli lobotomiji, pa će ih potom slijediti i svi drugi u velikom „Jonesovom eksperimentu: kako postati nacista u pet dana“, da se gorko našalim.

Najporaznije je, ipak, bilo što su Srbi kao većinski narod u SFRJ masovnije povjerovali u priču kako su izgubili u miru sve ono što su dobili u ratu. Uslijedilo je otkliznuće u sramotne narative i u ratne avanture. Još uvijek mi je neshvatljivo koliko se u Beogradu potrošilo društvene energije da bi se putem tzv. politike zgađivanja („containment policy“) bliskih kultura i naroda, proizvelo teško stradanje baroknih i renesansnih gradova poput Vukovara, Dubrovnika i Sarajeva, pa i Mostara, u kojemu danas živi tek petina predratne srpske populacije.

Nisam  ponosan što mi je zapala dužnost biti i „šefom kabineta“ u Beogradu još jednom političaru iz BiH,  onomu koji je uoči smrti Jugoslavije obnašao dužnost potpredsjednika i predsjednika Predsjedništva SFRJ. Ostat će u mojim zapamćenjima da sam ja njemu otkazao suradnju, a ne on meni.

Bio sam potom i posljednjim savjetnikom za štampu i kulturu u Ambasadi SFRJ u Bonnu, čime se, također, ne ponosim, jer je u ratnim uvjetima takvo što bila mission impossible. Da, bio sam loš „attache“za kulturu unatoč silnim pripremama u SSIP-u, jer kulturna diplomacija je bila kolateralna žrtva gruvanja topova. Ne kaže se slučajno, dok kanone govore, Muze šute! Biti jugoslavenski diplomata u ovim vremenima je bila „kazna Božija“ i posebice ako ste bili privrženik Ustava SFRJ iz 1974.

Čitateljima Danasa bi moglo biti zanimljivo podsjećanje da sam u pismenoj ostavci na dužnost posljednjeg savjetnika za štampu i kulturu u jugoslavenskoj ambasadi u Bonnu, datiranoj  27. travnja 1992., dakle u danu kada je proklamirana skalamerija zvana Savezna Republika Jugoslavija, iliti SeReJa,  napisao da ona više „nije moja zemlja“, jer je moja zemlja isparila u plamenu.

U pokojnoj čestitoj „Borbi“, objavljena je ovim povodom vijest s naslovom „Bonska ambasada postala konzulat“ i podnaslovom  „Iz diplomatske službe istupili otpravnik poslova Drago Trbojevic i savetnik za štampu i kulturu, mr. Mile Lasić.“ Potom se u Borbi poručilo kako je time „Ambasada u Bonu praktično svedena samo na njeno konzularno odelenje“, što i nije bilo daleko od istine. Bio sam, dakle, do posljednjeg dana postojanja SFRJ jugoslavenski diplomata …

U knjizi „Nepodnošljiva lakoća umiranja Titove Jugoslavije“ izložio sam nenašminkanu verziju „smrti Jugoslavije“ čovjeka koji je „živio Jugoslaviju“, uvjeren u smisao njezina postojanja i njezinog opstanka, sve dok je nasilnici nisu zadavili svim raspoloživim silničkim sredstvima, pa je ubili i u ljudima poput mene.

Unatoč svemu još nisam posve odustao od BiH: u zemljopisnom i u kulturološkom pogledu prekrasne i u političkom pogledu tragične zemlje. U sublimiranoj formi iskazano, prvo su jugoslavensku komponentu  u mojoj bivšoj identitaranoj trijadi ubila bornirana razumijevanja Jugoslavije onih koji su htjeli uspostaviti „vojno jugoslavenstvo“  u ime „Velike Srbije“.

Potom su i „Bosanstvo i Hercegovstvo“ skoro u meni ubili svi koji su golim i pravno-političkim nasiljem uništavali predratni način života u BiH i koji ne razumiju svoju zemlju kao višenacionalnu zajednicu. I na kraju su i „Hrvatstvo“ ubili u meni svi koji su u hrvatsko ime činili zločine.

Poigravam se, naravno, sintagmom „ubilački identiteti“ (Amin Maalouf),  ali slijedim teorije višestrukih identiteta i nužnost europeizacije javnih politika, polazeći od oformljenih identiteta. Oni se, pak, moraju kosmopolitizirati kako bi bilo moguće napraviti „političku zajednicu“, uče senzibilne kulturološke i konsocijativne teorije upravljanja razlikama, nadmoćne konceptima tzv. većinske demokracije u višenacionalnim zemljama, jer – iako nisu idealan tip demokracije – spriječavaju majorizacije većina nad manjinama.

To što sam u mojemu apatridskom izbjegličkom životu bio i radnik na „baušteli“ i u tekstilnoj tvornici i prevoditelj i novinar, te dopisnik brojnih medija i u Njemačkoj i u svijetu, uključivo i u Srbiji i u BiH,  a nisam potražio „uhljebljenje“ ni unutar starih ni novih političkih struktura, čini me iznimno ponosnim. Vjerujem da sam se ovim putom i duhovno „prekalio“, kako bih postao pristojnim profesorom „europskih integracija“ i „otvorenog društva“.

Pišući godinama o kulturi i znanosti, njemačkoj i europskoj politici, prevodeći  kapitalne tekstove o europskim integracijama, kretao sam se – i da nisam bio toga svjestan –  ka zakašnjeloj obrani doktorske disertacije i sveučilišnoj karijeri. Ipak, odlučujuće je u tomu bilo što se točno prije 10 godina na Filozofskom fakultetu u Mostaru otvorio Studij politologije, pa sam se i odazvao prijateljskim pozivima da kao „punokrvni politolog“ i „eurolog“ u Zavičaju okončam vlastitu vrludavu karijeru.

Nisam siguran što se kolega tiče, puno je licemjera i zavisiti u akademskoj zajednici, poručuju mi neki od njih da sam „egocentrik“, jer sam nužno oslonjen na samog sebe, ali jesam ponosan što me studenti osjećaju svojim. Zbog njih i svih koji me cijene i objavio sam ovih dana knjigu eseja „Mostarsko-europske priče (2015.-2017.)“, u kojoj na više od 500 stranica govorim i o europskim temama i o Mostaru, te poručujem da sam među onima koji vele: „Volim Mostar – taman ’vaki“.

Nedavno sam na jednom skupu govorio kako se u svim post-jugoslavenskim „lažozemljama“ (Svetislav Basara), zapravo u ne-pravnim državama, i dalje razmišlja u obzorju „nacija država“, ma koliko to bio model 19. stoljeća i podrazumijevao preklapanje teritorijalnog i nacionalnog, te ignoranciju i šutnju o transnacionalnim socijalizacijama, o novom tipu (podijeljene i prenijete) suverenosti, kao i kozmopolitizaciju narativa i ambijenata i javnih politika. Ovo su sve redom važne sintagme u mojim studijama i knjigama.

Dakako, tragom  kompleksnih teorija kozmopolitizacije pokojnog Ulricha Becka, sugeriram žurne promjene paradigme nasilja u paradigmu nenasilja u svim zemljama Zapadnog Balkana, koje su zaglavile  u predpolitičkoj Moderni, pa te „prazne države“(Dubravka Stojanović)  i nemaju više šta ponuditi svojim građanima.

Eto materijala za scenarij (ne)originalnog naslova „Živio sam Jugoslaviju punim plućima“!

___

Iz bio-bibliografije:

Mile Lasić je rođen 25. 02. 1954., Uzarići (Široki Brijeg), BiH. Profesor je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Bio i diplomata i novinar. Član je dvaju odbora u Akademiji nauka i umjetnosti BiH: Odbora za sociologiju i  Odbora za politologiju. Autor je brojnih politološko-socioloških srudija i kulturoloških eseja, te 16 knjiga: 1. Europska unija: nastanak, strategijske nedoumice i integracijski dometi, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2009.; 2. Mukotrpno do političke moderne,  Status,  Mostar, 2010.; 3. Uvod u znanost o politici, Filozofski fakultet Sve-Mo, Mostar, 2010, 2012., 2015.;  4. Kultura sjećanja, Friedrich Ebert Stiftung, FES,  Sarajevo, 2011.; 5. Europe Now – Europa sada ili nikada, Kult B / DEPO, Sarajevo, 2011.; 6. U zemlji zarobljenog uma, RABIC, Sarajevo, 2012; 7. i 8. Dvije knjige pod jednim krovom: A) Nepodnošljiva lakoća umiranja Titove Jugoslavije; B). U potrazi za vjerodostojnim pripadanjem, Off Set, Vidiportal.ba, Tuzla, 2012.; 9. Aporije multikulturalnosti u svijetu i kod nas, Rabic/Synopsis, Sarajevo-Zagreb, 2014.;10. O uzrocima i posljedicama bespuća na putu BiH ka EU, FES, Sarajevo 2014.; 11. U sjenci Branka Mikulića, HKD Napredak, Sarajevo, 2015.; 12. Prokletstvo kulture selektivnog sjećanja, FES, Sarajevo, 2015.; 13. Avanti diletanti. Prilozi razumijevanju postmodernih politološko-kulturoloških fenomena, Synopsis, Sarajevo-Zagreb, 2016.; 14. Uzaludni proeuropski pledoaje, Akulturacija, Opuzen, Synopsis, Sarajevo, 2016.; 15. Transnacionalne socijalizacije, politike i institucije Europske unije, Paneuropska unija BiH, HKD Napredak, Sarajevo, 2016.; 16. Mostarsko-europske priče (2015.-2017.), Art RABIC, Sarajevo, 2018.

Danas, dodatak Nedjelja, 07. i 08. travnja 2018.

Pripremio: Rade Radovanović

Naslovni foto: CHRISTIAN MARÉCHAL / WIKIMEDIA COMMONS

Faksimil ispovijesti MIle Lasića u Danasu - Ljudi, sećanja, 07-08. travnja 2018.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s