Političke “bitke” za Vukovar

Piše: Andrea Radak

Najveći grad na hrvatskoj strani Dunava jedan je od simbola posljednjeg rata. Tom statusu nisu doprinijela samo golema stradanja civilnog stanovništva, već i kontinuirani pokušaji da se ona politički instrumentaliziraju. Dvadeset godina nakon “mirne reintegracije”, stvari u tom smislu samo eskaliraju.

Vukovar bi u posljednja dva desetljeća, sve do ove jeseni, poprištem političke (zlo)upotrebe postajao obično jednom godišnje, i to 18. studenoga kad bi se, uz komemoriranje žrtava posljednjeg rata, sjećanje na te tragične događaje nerijetko koristilo kao prilika da se između trenutačnih političkih antagonista na posve neherojski način izmijene prizemni politički udarci, često i ispod pojasa, ali i da se nagovijeste neka nova moguća politička savezništva. Od ove godine tom se visoko ispolitiziranom datumu pridružuje još jedan, onaj s početka listopada, koji u sebi također nosi nemali potencijal za nova politička namigivanja. Naime, 13. listopada održano je prvo okupljanje u povodu toga što, kako je kazao aktualni HDZ-ov gradonačelnik Vukovara Ivan Penava, ujedno organizator prosvjeda, “u 27 godina nije riješen problem ratnih zločina. Ako se netko nađe pogođen, neka, no taj je pogodak puno manje bolan od pogodaka koje trpe obitelji žrtava”.

Također je najavljeno da će skup održati i dogodine, ako se dogodi da institucije dotad ne obave svoj posao, a važno je napomenuti da će tada u jeku biti predsjednička kampanja. Penavine demonstracije protiv grijeha propusta, samo da podsjetimo, okupile su tog dana praktički svu desnu opoziciju vladajućem, “europeiziranom” HDZ-u i njegovim koalicijskim partnerima. Tako su se u Vukovaru zatekli Stevo Culej, jedini HDZ-ov zastupnik koji se okuražio doći, zatim donedavni prvi lički hadezeovac Darko Milinović, pa nerazdvojni politički par Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih, liderica desne civilne scene Željka Markić, hrastovac Hrvoje Zekanović, šatoraš Đuro Glogoški, mostovci Miro Bulj i Ines Strenja Linić, umirovljeni generali Ljubo Ćesić Rojs i Željko Sačić itd. No prije nego što kažemo koju više o tome koje i kakve nam poruke šalje aktualni politički Vukovar, podsjetimo nakratko kako izgleda onaj tragički.

Konvencionalno manihejstvo, koje u vezi Vukovara ne popušta sada već gotovo tri desetljeća, dosad je taj grad određivalo isključivo kao mjesto pijeteta, mjesto kojim dominira herojska epopeja iz 1991., dok s druge strane stalno djeluje “peta kolona”. Sliku dopunjuju martiri koji su pali i čija se imena praktički svake godine dopisuju na zidove te hrvatske Masade, kako ga se često pjesnički naziva, a generalno govoreći, vukovarska epizoda uglavnom služi kao temelj na kojemu se gradi novi nacionalni identitet. Da bi se te nove vrijednosti uspješno internalizirale, posebno među mlađim generacijama, tokom cijele godine u njemu se odvija svojevrsni sat povijesti na kojemu je sudjelovanje osnovnoškolskih i srednjoškolskih đaka mandatnog karaktera. Istovremeno, nema volje ni pokušaja, ili ih je vrlo malo, da se oko Vukovara stvori neki novi, drukčiji, da ne kažemo kritički kontranarativ koji bi se suprotstavio ideološkom apsolutizmu, domoljubnoj pedagogiji, militarizmu (Vukovar shvaćen kao fortifikacijska utvrda s novom kasarnom, čije je nedavno otvaranje bilo popraćeno egzaltiranim govorima predsjednice i ministra obrane) i poticanju nesnošljivosti prema “hereditarnom neprijatelju” – Srbima.

Grad-karaula

Kad smo već spomenuli patriotsku pedagogiju, recimo da je pokušaj norveške vlade – za koji ovih dana u novinama čitamo da je praktički propao – da financira alternativni pedagoški program, odnosno zajedničku školu za Hrvate i Srbe, bio jedan od rijetkih primjera kakve-takve kontranaracije. U vezi militarizacije, koja bi svoj raison d’être našla upravo na istočnim hrvatskim granicama, već spomenuti Culej u trampovskom je stilu poručio kako bi Zakon o nabavi i posjedovanju oružja građana posebice podržao onda kad bi olakšao da “svaki psihički i fizički zdrav Hrvat, koji se nalazi u pograničnim dijelovima s bivšom neprijateljskom Srbijom, ima oružje pod kontrolom i pri ruci, jer tko zna što donosi noć i budućnost”. Stajaća vojska i rekasarnizacija grada huškačkom političkom diskursu jamče stalnu logistiku, a Culejev prijedlog o naoružavanju “psihofizički zdravih Hrvata” samo daje jedan živopisni garnirung cijeloj stvari.

Sveza između tragičkog i političkog Vukovara jednostavna je i puno puta objašnjena. Ona je dakle u tome što politika, uglavnom HDZ-ova, na posve pragmatičan način parazitira na tragediji, što je čitavo stanovništvo na neki način talac te vulgarne pragme koja od dovršetka mirne reintegracije u siječnju 1998. do danas vlada bez prave alternative i što se sada, kako izgleda, odnosi između centra zemlje i njezine periferije definitivno cementiraju, s time da je Vukovaru namijenjena uloga karaule i funkcija će mu biti kalibrirana isključivo prema potrebama nacionalne sigurnosti. U tom smislu, svi oni čimbenici koji Vukovar uzimaju za start svojih novih političkih manevara s velikom sigurnošću mogu računati na uspjeh svoje akcije, posebno ako se u obzir uzme njegov vrlo visok, da ga tako nazovemo, ucjenjivački potencijal, jer na domaćoj političkoj sceni nema praktički nikoga tko bi se usudio prigovoriti vukovarskim političkim mobilizacijama.

Recimo, na Penavin su se poziv lideri HDZ-a i drugih stranaka ovog listopada još možda i mogli oglušiti, ali sljedećeg će im to biti puno teže, ako ne i nemoguće. Antićirilična kampanja otprije pet godina, koja je također krenula iz Vukovara, ne samo da je uspjela jer je dovela do promjene gradskog statuta i zapravo onemogućila upotrebu drugog pisma, nego je bila i svojevrsna uvertira za sve kasnije akcije desne civilne scene i veterana, ali je i nagovijestila dolazak Tomislava Karamarka i njegovih na vlast. A kad je socijaldemokratskoj vlasti 2013. pokazana figa promptno formiranom drugom kolonom, onom tzv. vukovarske Hrvatske, u kojoj nije bilo mjesta ni za tadašnjeg predsjednika Ivu Josipovića ni za SDP-ovog premijera Zorana Milanovića, zapravo im je poručeno da na drugi mandat ne računaju. Tako je i bilo, drugi mandat vidjeli nisu.

Ljuljanje HDZ-a

E sad, pitanje je koji su zapravo stvarni politički ciljevi i kolika je snaga ove najnovije inicijative, dakako, pod uvjetom da se složimo da je Penavi & comp. do domaćeg sudstva i njegovog rada stalo k’o do lanjskog snijega i da sva ta domoljubna pirotehnika nije ništa drugo doli kamuflaža za nešto drugo. Ima nekoliko stvari koje su bile indikativne na vukovarskom prosvjedu, a koje bi mogle upućivati na prave motive i ciljeve te akcije. Najprije, pojavili su se više ili manje glasno iskazani zahtjevi za ukidanje abolicije. Riječ je o Tuđmanovu ustupku međunarodnoj zajednici iz sredine devedesetih godina, a zauzvrat je istočnu Hrvatsku vratio bez novog rata i novih žrtava. Današnjoj desnici ne samo da je opći oprost Srbima neprihvatljiv, iako se on ne odnosi na počinitelje ratnih zločina, nego ga, što je još važnije, vide kao moguću slabu točku HDZ-ove politike, kao nešto što bi se dalo iskoristiti i preko čega bi se vlast mogla isprovocirati i zaljuljati.

Stari je to desničarski trop o potrebi purifikacije za kojom posegnu od prilike do prilike, na čemu se uvijek može dobro testirati potencijalna ranjivost aktualne politike i možebitno od nje profitirati. Druga stvar koja se dala primijetiti u Vukovaru je najava da bi se slični skupovi mogli seliti po ostatku zemlje, odnosno da bi se cijela Hrvatska, već prema potrebi, mogla “vukovarizirati”. Naime, neki su sudionici spominjali mogući sličan skup u Glini, pa sve pomalo vuče na svojevrsnu antibirokratsku revoluciju, s time da “baza” ovaj put birokrate vidi i u središnjici HDZ-a na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma i u evropskoj središnjici – u Bruxellesu. Tako su se u Vukovaru na jednom plakatu ispod premijerove slike kočili Matoševi stihovi o odnarođenom političaru: “U šarmantnoj pozi moderni poganac – Najmio ga stranac, da nam metne lanac.” Te antibriselske i “antibirokratske” sentimente domaća desnica uvelike dijeli sa sličnim tendencijama u Evropi, poput onih u Skandinaviji, srednjoj i istočnoj Evropi i sada Italiji, baš kao i inzistiranje na suverenizmu, na podudarnosti države i nacije, na jedinstvu politike i kulture, na ksenofobnom i iracionalnom stavu prema manjincima svih vrsta i migrantima itd.

Ipak, Hrvatska ima i nekoliko specifičnosti u odnosu na ostatak Evrope i preostale zemlje bivše Jugoslavije, pa i one koje su sudjelovale u ratovima devedesetih. Jedna od njih je brojnost veterana i njihovih udruga te njihovo obilato državno financiranje, uz istovremenu slabu uključenost u svijet rada, zbog čega se veterani teško mogu solidarizirati s ostatkom stanovništva. Primjerice, za mirovine veterana godišnje se izdvaja 6,1 milijarda kuna i one su u prosjeku dvostruko veće od mirovina zasluženih radom, a s povlasticama iz novog, tzv. Medvedovog Zakona o braniteljima, izdvajanja za veteranske mirovine do 2025. godine dosegnut će 8,3 milijarde kuna. I Evropska se komisija raspisala o tome da su povlastice koje imaju i ekonomski problematične i društveno nepravedne; stoga kad veterani sljedeći put zagrme protiv Bruxellesa, valja imati na umu da to nije ni iz kakvih načelnih razloga, nego radi čuvanja svojih privilegija.

Desna preslagivanja

Inače, veterani su se i ranije znali javno očitovati, čak i za Tuđmanova života, ali su im zahtjevi tada bili statusne prirode. Situacija se mijenjala u trenucima kad bi HDZ bio u opoziciji. Tada bi nastupali kao svojevrsno vojno krilo stranke, kao što je to bio slučaj na splitskoj rivi za vrijeme prvog SDP-ovog mandata i u zagrebačkoj Savskoj ulici za njihova drugog mandata. No dok bi vladao HDZ, oni samostalnih političkih zahtjeva nisu imali – sve dosad. Naime, nakon kratkotrajne Karamarkove epizode – kad su povjerovali da je to baš to i kad se dalo jasno vidjeti da se politički ekstremizam na vlasti u nas nosi sasvim dobro, uostalom, kao i u nekim EU-državama – u drukčijem evropskom i domaćem kontekstu te financijski osnaženi, veterani sada traže (i) svoj politički izraz, svoju političku subjektivaciju.

Još je jedan specifikum Hrvatske u odnosu na druge evropske zemlje, primjerice Poljsku. Riječ je o tome da su aktivnosti utjecajne domaće Katoličke crkve i međunarodno povezanog neokonzervativnog pokreta u Hrvatskoj obično komplementarne onima veterana. Naime, oba ta krila, i Crkva i veterani, značajnu su ulogu u našem društvu zadobila zahvaljujući materijalnim transferima koji im, voljom vladajućih, pritječu već više od dvadeset godina: Crkvi ih jamče četiri međudržavna sporazuma s Vatikanom, a veteranima HDZ-ova ciljana politika davanja beneficija demobiliziranim vojnicima, pa je i to jedan od razloga zašto ta stranka iz izbora u izbore bilježi najveći postotak lojalnih birača. Podjela uloga između tzv. centra i desnice – u kojoj uz dijelove organizacija razvojačenih branitelja sada participiraju i tzv. antiplenkovićevci koje čine HDZ-ovi otpadnici i možebitni “spavači” unutar stranke, te Crkva i njezini adepti na civilnoj sceni – godinama je izgledala tako da vladajuća većina s jedne strane desnicu obilato financira, a u isto se vrijeme zbog njezina djelovanja, kao, skandalizira. No, kako smo rekli, u posljednje se vrijeme ovdje događaju neka preslagivanja.

U tom smislu, možemo zaključiti da će temeljno pitanje u sljedećem periodu biti hoće li oni koji se predstavljaju kao branitelji nacionalnog interesa nadgornjati transnacionalnu, da ne kažemo kompradorsku buržoaziju, odnosno hoće li tzv. suverenisti, kod kojih se zapravo radi o pokušaju uspostave nacionalne buržoazije – nije nevažno primijetiti da dobar dio časničkog zbora, od generala Gotovine, Čermaka i Markača preko aktualnog ministra obrane Krstičevića do SDP-ovog brigadira Kotromanovića, na ovaj ili onaj način participira u biznisu – konačno uspjeti politički materijalizirati svoj ekonomski uspon. Za sve ostale, koji žive od svog rada, malo će se toga promijeniti – “metnuo im lanac” netko domaći ili neki stranac.

Foto: AFP
Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s