Supetarska lekcija

Piše: Marko Kostanić

U subotu se u Supetru na Braču održavao malonogometni turnir u organizaciji tamošnje podružnice Torcide. Kao što je običaj na takvim tipovima turnira, natječu se podružnice iz raznih mjesta, splitski kvartovi i “ekipe” navijačke skupine. Na kraju sportskog dijela događaja, sudionici su se preselili u prostorije Torcide Brač kako bi nastavili s druženjem i zabavom.

Te su se prostorije nalazile točno na putu nekolicini sezonskih radnika i radnica koji su nakon završetka smjene odlazili u svoje sobe na spavanje. Među tim radnicima bilo je i nekoliko njih iz Slavonije. Najuobičajenija pojava ljeti u Dalmaciji. Međutim, ti sezonci su bili srpske nacionalnosti. Prema navodima svjedoka, okupljeni u prostorijama bračke Torcide su krenuli prema sezoncima s pitanjima “Di je Srbin?”. Sumnja se u to da su ih “prepoznali” po naglasku, a možda ih je netko i uputio jer nije baš da se razlikuju naglasci slavonskih Hrvata i Srba.

Sezonci na upite nisu ništa odgovarali i krenula je makljaža. Oboreni su na tlo, a napadači su ih udarali kako su stigli. Navodno su cijelu stvar prekinula svjetla lokalnog taksija nakon čijeg su se dolaska napadači razbježali. No, pored sezonaca, napadnut je i lokalni momak iz Supetra, inače član tamošnjeg DVD-a koji je pokušao zaštititi napadnute radnike. Ubrzo je došla policija i po njihovim izvještajima, dvojica napadača su uhićena: jedan neposredno nakon događaja u samom Supetru, a drugi sutradan u Splitu.

Na svom Facebook profilu se uskoro oglasila gradonačelnica Supetra Ivana Marković. Ona je bez imalo zadrške osudila nasilje, pogotovo zato što se desilo na etničkoj osnovi te najavila uskraćivanje gradske donacije Torcidi Brač za održavanje malonogometnog turnira kao i zabranu održavanja manifestacije na sportskim terenima koji su u vlasništvu grada Supetra. Ovo gradonačelnici Marković nije prvi istup takve vrste. Krajem prošle godine u javnost je dospijela njena odbijenica Počasnom blajburškom vodu koji je tražio donacije od Grada Supetra. I to pod objašnjenjem da Grad novca nema jer ih je predvidio za obilježavanje 75. godišnjice oslobađanja otoka od fašizma.

Osim gradonačelnice, na svom Facebook profilu su se oglasili i supetarski vatrogasci čiji je član napadnut i najteže ozlijeđen. Oni su također oštro osudili napad, stali iza svog člana na tragu nužne zaštite slabijih i nemoćnijih kao osnove svog djelovanja te pozvali tamošnju Torcidu na promptno očitovanje. Prema navodima pretučenog mladića u napadu nisu sudjelovali brački torcidaši već splitski, a to je naknadno “potvrdila” i gradonačelnica u izjavi medijima.

Bez obzira na to tko je sudjelovao, reakcije supetarske gradonačelnice i vatrogasaca predstavljaju pravo osvježenje i nužno potrebnu rezolutnost u obračunu s etnički motiviranim nasiljem. Nedvosmislena osuda, uskraćivanje sredstava i jako važno – ukazivanje na to da je riječ o napadu na slabe i nemoćne. I samim tim o kukavičluku. Nadajmo se da će ove reakcije poslužiti u najmanje dvije svrhe: dati hrabrost onima koji isto tako misle, ali su zbog straha oklijevali s osudama i svaku onu prozirnu, licemjernu osudu razotkriti kao takvu.

A za napadače teško da ima previše nade. Jedino možda za one iz šireg kruga navijačkih skupina koji bi napokon mogli shvatiti da napad na Zdravka Mamića na Braču otprije nekoliko godina i napad na jadne, sezonske radnike na Braču prekjučer ne da nisu ista stvar, već su vrijednosno dijametralno suprotne.


(Bilten)

Foto: otoci.eu

Oglasi

Tko je glasao za HDZ?

Piše: Boris Dežulović

Lako je zamisliti dramu među našima u Irskoj, koji se ovih dana podozrivo zagledaju po Penneysovim dućanima pokušavajući otkriti koji je to jedan od njih što je glasao za HDZ. Nije takve drame među Hrvatima bilo još otkako se siječnja 2010. hercegovačkim gradićem Ravnom pročulo da je jedan u općini glasao za Ivu Josipovića Continue reading “Tko je glasao za HDZ?”

U Hrvatsku dovode bivšeg liječnika koji je izgubio licencu jer je lagao da cjepiva uzrokuju autizam

Andrew Wakefield, bivši liječnik i poznati protivnik cijepljenja, dolazi u Hrvatsku. Facebook stranica Cijepljenje – pravo izbora najavljuje Wakefielda kao specijalnog gosta skupa “Mirno okupljanje povodom obilježavanja Međunarodnog dana svjesnosti o osobama oštećenima cjepivom!” koji će se 8. lipnja održati u Splitu. Wakefielda predstavljaju kao “liječnika koji je izgubio licencu jer se usudio progovoriti o žrtvama cjepiva!”. Citirana tvrdnja je netočna. Continue reading “U Hrvatsku dovode bivšeg liječnika koji je izgubio licencu jer je lagao da cjepiva uzrokuju autizam”

I ove godine gorjet će Trnjanski kresovi za nepokoreni Zagreb

Tradicionalna proslava Dana oslobođenja Zagreba, Trnjanski kresovi, održat će se u subotu, 4. svibnja na savskom nasipu pored Mosta slobode. Uz bogati kulturno-umjetnički sadržaj i radionice za sve uzraste, brojna druga iznenađenja i nezaobilazno paljenje kresova, posjetiteljice i posjetitelji će glasno, borbeno i radosno proslaviti 74. obljetnicu oslobođenja Zagreba od fašističke okupacije i odati počast svima onima koji su za slobodu borili, ali se bore i danas. Continue reading “I ove godine gorjet će Trnjanski kresovi za nepokoreni Zagreb”

Komunistička partija Kine ujedinila Hrvatsku

Piše: Marko Kostanić

Čini se da ne treba puno. Dovoljno je bilo da noga kineskog premijera Li Kećijanga zakorači na hrvatsko tlo da se sve promijeni. I što mislimo o svijetu i što mislimo o ekonomiji i što mislimo o prošlosti. A mislili smo da je ono što mislimo zacementirano za sve vremena. A mislimo da je državni upliv u ekonomiju smrtni grijeh i da je komunistička prošlost najveća prijetnja našoj sadašnjosti. Continue reading “Komunistička partija Kine ujedinila Hrvatsku”

Tako se sramoti Hrvatska

Piše: Tomislav Jakić

Predsjednica mirno tvrdi kako je Hrvatska, a to znači i Jugoslavija, bila, držite se čvrsto, na drugoj strani Željezne zavjese, sa svim drugim zemljama tzv. istočnog bloka. A to je, nema drugoga izraza kojim se takva tvrdnja može opisati, notorna laž Continue reading “Tako se sramoti Hrvatska”

Tuđman je zaista osjetljiv na jaja

Pišu: Ana Brakus i Gabrijela Galić

Prošlog četvrtka (14.2.) novopostavljeni zagrebački spomenik Franji Tuđmanu, prvom hrvatskom predsjedniku, gađan je jajima. Već idućeg dana javnost je obaviještena da će spomenik Tuđmanu morati na restauraciju zbog tako načinjene štete. Faktograf je istražio je li spomenik Tuđmanu doista toliko osjetljiv na jaja i zbog čega eventualna šteta nastaje.

Što sadrže jaja?

Odgovore smo dobili zahvaljujući Maji Velicogna Novoselac, umirovljenoj restauratorici savjetnici iz zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt koja nas je uputila na Valentinu Ljubić Tobisch, samostalnu restauratoricu s bečkom adresom. Ta iskusna restauratorica bila je angažirana na projektu obnove kipa Grgura Ninskog kao restauratorica za metal.

Prema njezinom mišljenju, jaja zaista mogu uzrokovati štetu na brončanom spomeniku.

„Jaja sadrže veliki udio metala kao što su željezo i cink. Zbog različitih elektrokemijskih potencijala, kod kombinacija dvaju ili više metala dolazi do razvoja kontaktne korozije, štetne za broncu. Korozivne promjene mogu također biti uvjetovane velikim udjelom sumpora u jajetu ili utjecajem pH-vrijednosti jajeta koja se kreće u lužnatom području. Bitno je napomenuti da kod svih vrsta korozije dolazi do nagrizanja površine. Te promjene su ireverzibilne. Ovi faktori imaju u krajnjoj liniji i utjecaj na stvaranje zaštitnog sloja patine na bronci. Naime, bronca, prije svega zbog velikog udjela bakra u leguri, ima svojstvo stvaranja zaštitnog sloja plemenite patine koja se u početnom stadiju pokazuje u samom tamnjenju površinskog sloja, a kasnije prelazi u poznatu zelenkastu boju. Taj zaštitni sloj bi trebao biti homogen i ‘zatvoren’, što bi kemijski utjecaj jaja ometao“, rekla nam je restauratorica Ljubić Tobisch.

Napominje i da je nužno spomenike održavati čistima.

„Kemijski utjecaj naslaga prljavštine, ptičjeg izmeta, atmosferilija ili pak jaja kao u ovome slučaju  uvijek je različit i, što je najbitnije, nevidljiv ispod tih slojeva. Već iz tog razloga je bitno neželjene naslage redovito otklanjati jer mogu uzrokovati kemijske promjene i oštećenja u materijalu i na njegovoj površini. Kemijske promjene i kod metala razvoj korozije uvjetovani su a) sastavom materijala spomenika i b) sastavom neželjene naslage na površini“, kaže restauratorica Ljubić Tobisch.

Jaja – što starija to opasnija

Da su jaja mogla nanijeti štetu Tuđmanu smatra i Helena Otmačić Ćurković, izvanredna profesorica na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije pri Sveučilištu u Zagrebu.

„Teško mi je na temelju slika raditi neke analize, no načelno problem može nastati zbog toga što je patina, koja se nalazi na površini spomenika, porozna i zbog toga je upila nešto jaja. Sitne pore u patini je teško očistiti vodom, već vjerojatno treba poliranjem skinuti dio patine. Načelno je moguće, posebno ukoliko se radi o starim jajima, da sumporni spojevi iz jaja uzrokuju transformaciju patine u sulfide koji su crne boje. Da li se skidanje onečišćenog sloja patine i nanošenje novog sloja može napraviti na terenu ili je nužno spomenik vratiti u ljevaonicu treba provjeriti sa ljevaonicom u kojoj je patina izvorno nanesena“, rekla je Otmančić Ćurković Faktografu.

Pokušali smo to provjeriti s Ljevaonicom Ujević koja je za izradu spomenika od Grada Zagreba dobila višeod milijun i 300 tisuća kuna.

“Ja podržavam spomenik!”

„Ništa me ne zanima, ja podržavam spomenik“, rekao nam je muškarac koji se javio na kontakt broj Ljevaonice Ujević.

Nakon što smo pokušali objasniti da ne zovemo zbog podržavanja ili nepodržavanja spomenika, već se interesiramo o količini štete, ista osoba nam je tek poručila da se spomenik ne smije gađati jajima.

„Ma kakva jaja – ne smije se gađati jajima“, rečeno nam je iz Ljevaonice Ujević, nakon čega je naš sugovornik poklopio slušalicu i prestao se javljati.

S obzirom da u razgovoru s Ljevaonicom Ujević nismo uspjeli postaviti sva pitanja, kontaktirali smo ih i SMS porukom u kojoj smo zatražili informaciju o tome koliko će trajati popravak spomenika i koliko će koštati, ali i smatraju li da je do problema nakon gađanja jajima došlo i zbog loše postavljene patine.

Podsjetimo, kako je pokazao H-alter, sveukupni  trošak podizanja spomenika Franji Tuđmanu premašio je najavljivani iznos od 4 milijuna kuna. Ukupno je iznosio 5.800.076,60 bez PDV-a, odnosno 7.250.095,75 kuna s PDV-om. Najskuplji spomenik, od njih najmanje 83 koja su postavljena diljem Republike Hrvatske, tako bi uskoro mogao postati još skuplji. Koliko će cijena rasti ovisi, čini se, i o količini jaja koja će u budućnosti biti bačena na spomenik.


(Faktograf)

Zašto bih radije rodila u šumi nego u hrvatskoj bolnici

Piše: Matea Šimić

Ovo je nažalost još jedan tekst u kojem nećemo o pozitivnim (ili makar ne potpuno stravičnim) primjerima koji se naravno, kao i u svim drugim segmentima života, podrazumijevaju.

Novinarka Ana Muhar je još 2015. objasnila zašto je odlučila roditi u Hrvatskoj umjesto u Londonu u kojem živi, navodeći prije svega stručnost i emocionalni aspekt. Nitko ne osporava da su mnogi naši liječnici i medicinsko osoblje vrhunski stručnjaci. Osim loših, i sama imam mnogo dobrih iskustava, posebice iz Klinike za traumatologiju u Zagrebu i Specijalne bolnice za medicinsku rehabilitaciju Krapinske Toplice.

Međutim, od poroda gospođe Muhar prošle su četiri godine i čini se da je (iako je i ranije stagniralo) otada stanje u hrvatskom zdravstvu u slobodnom padu – a i sve više tih vrhunskih stručnjaka bježi čim im se ukaže prilika.

Zato se ovdje moramo još jednom usredotočiti na ono sramotno u hrvatskom zdravstvu. I neće biti posljednji put jer o takvim je stvarima nužno pisati i govoriti opetovano, nemilosrdno, bez predaha. I nastaviti i nakon što dosadimo i sebi i svima oko sebe (i samome bogu, ako ćete) – dok se ne ‘primi’, dok se ne počne mijenjati nabolje.

Danas je na redu tzv. ‘priziv savjesti’. Naoko bezazlena jezična konstrukcija s prizvukom moralne vrline kojom se pokušava opravdati i prikriti nehumana i gnjusna ‘osobna odluka’ koja izvire ni iz čega drugoga doli čiste sebičnosti i zloće.

Te dvije riječi, ‘priziv savjesti’, često se mogu čuti u medijima u posljednje vrijeme i čini se da je u pitanju trend kojem se trenutno ne nazire kraj. Najprije su ginekolozi bili ti koji su počeli masovnije uskraćivati svoje usluge već prema tome kako im je ćeif. Tako je pobačaj u teoriji moguće obaviti u 27 bolnica diljem Republike Hrvatske, no realno u njih 22 jer je su u preostalih pet svi zaposleni specijalisti uložili priziv savjesti.

Zatim smo saznali da i farmaceuti imaju savjest zahvaljujući prošlogodišnjem primjeru iz Zagreba. Simpatično je tu usput primijetiti da žena s magisterijem iz farmaceutike ne zna ili odlučuje ignorirati činjenicu da tzv. anti-bebi pilule služe i kao lijek za mnoga (ozbiljna) stanja.

Jutros su nas pak dočekali naslovi o primaljama koje su diskriminirane jer im još uvijek nije zakonski uređeno to njihovo pravo i barem jednom slučaju u kojem je prekid trudnoće obavljen na živo jer su svi anesteziolozi u bolnici odbili raditi svoj posao.

A u čemu je stvar s primaljama? Zasad svaka sedma ulaže priziv savjesti no ta bi brojka naglo porasla na preko 50% njih – samo kad bi im se garantiralo da im radna mjesta nisu u opasnosti.

Ono što je tu posebno zanimljivo je da one izgleda ne bi samo odbijale sudjelovati u prekidima trudnoća. Zaista, zašto stati samo na tome? Ima onih koje bi odbijale sudjelovati u edukaciji o kontracepciji, pružiti skrb ženama koje su začele umjetnom oplodnjom ili koje bi pohranile/donirale matične stanice – pa čak i sudjelovati u određenoj prenatalnoj dijagnostici (kao npr. amniocentezi). Samo je nebo granica. Znače li vam što riječi poput ‘Iran’, ‘srednji vijek’, ‘Sluškinjina priča’ ili ‘El Salvador’? Zapamtite ih dobro jer to je ono što vas čeka. TO je ono što ljudi poput ovih zdravstvenih djelatnika žele za Hrvatsku.

Krajem travnja očekujem svoje prvo dijete. I bez obzira na to koliko je ono željeno i koliko je čudo života upravo to – čudo – nikada, baš nikada ne bih oduzela pravo na izbor svakoj onoj ženi koja iz kojeg god razloga ne može ili ne želi to za sebe.

Međutim, jalovo je sada započinjati još jednu raspravu o pobačaju. Mnogo su šokantnije i neshvatljivije sve ove druge gore navedene situacije u kojima netko sebi silom uzima pravo da ne obavlja svoj posao, bez obzira čija prava pritom pogazili i popišali.

Za sam kraj, evo i poruka HZZO-u koji se usplahirio zbog navodno velikog broja iseljenih Hrvata koji još uvijek koriste zdravstvenu zaštitu u Hrvatskoj, čim se prestanem smijati.

Zaista ne vidim zašto bi i kako nekome to bilo privlačno ili isplativo ako živi i radi u državi koja je bogatija i iole sređenija od drage nam domovine. Skrb koju primam posljednjih godina u Španjolskoj (uza sve nedostatke, a ima ih, naravno) nije u istoj galaksiji. Današnje su me vijesti podsjetile kako sam nekada davno razmatrala opcije i na tren pomislila da bih možda ipak mogla roditi u Hrvatskoj. Ipak je to sustav na koji sam navikla i znam što očekivati, ipak je lakše komunicirati u tako izvanrednoj situaciji na jeziku koji nam je materinski, ipak ste bliže obitelji. Brzo me je prošlo. Ne samo da ću roditi ovdje, već bih se na to odlučila čak i da sam jučer stigla, da ne znam ni riječi španjolskog, da moram kroza sve proći koristeći crteže, životinjske zvukove i pantomimu.

Znajući sve što sam imala (ne)sreću saznati u posljednjih godinu dana o reproduktivnoj skrbi u Hrvata, trenutno bih radije rodila sama u šumi – i radi iskrene zabrinutosti za kvalitetu koja se nudi i iz principa.

Austrijska Crkva potpuno je u pravu. Skup u Bleiburgu kompromitiran je ustaškom ideologijom

Jedna od glavnih tema ovih dana u Hrvatskoj je uskraćivanje dozvole za održavanje komemorativne mise u Bleiburgu. Katolička crkva u Koruškoj odbila je molbu Hrvatske biskupske konferencije za održavanjem mise zbog njene političke i ideološke zloupotrebe. Razlog naravno leži u koketiranju s ustaštvom.

U priopćenju Koruške biskupije rečeno je da je misa u Bleiburgu postala “dijelom okupljanja koje politički instrumentalizira i dio je političko-nacionalnog rituala koje služi selektivnom doživljavanju i tumačenju povijesti”, te da kao takva šteti i ugledu Katoličke crkve.

Reakcije su predvidljive. Hrvatska biskupska konferencija izražava “svoje duboko neslaganje s razlozima koji se navode za takvu odluku i u cijelosti ih odbacuje”. Vodeći HDZ-ovi političari reagirali su populistički. Nacionalistički ridikuli krive ‘agresivne lijeve lobije’. Čeka se da netko okrivi još i masone i Židove pa da se krug zatvori.

Ne treba biti analitički genij pa vidjeti kakvu štetu ova manifestacija nanosi ugledu Hrvatske. Umjesto da gradi image moderne i tolerantne države, koja odbacuje propale ideologije i grabi naprijed, Hrvatsku se nerijetko percipira kao bastion primitivnog nacionalizma. To svakako vrijedi za današnje poklonike ili relativizatore ustaštva, ali to nije većinska Hrvatska. U Hrvatskoj mora postojati svijest da se ružne etikete lako lijepe, a teško skidaju. Toga trebaju biti svjesni i Crkva i zvanična politika.

Odluka Crkve u Austriji je ispravna i simbolički jako važna. Politiku i komemoracije bilo koje vrste naprosto ne treba miješati. Katolička crkva u Hrvatskoj jasno mora povući crtu između vjerskoga obreda i propagiranja ustaštva. Ako traži krivce za ovo poniženje – a radi se o velikom poniženju i međunarodnoj blamaži – treba ih tražiti u svojim redovima, među svim tim košićima i sličnima koji samoj Crkvi ruše ugled u javnosti. A takvi i njima slični ugled Crkve ruše i u pristojnijem dijelu konzervativne javnosti koja odbacuje ustaštvo kao veliku povijesnu mrlju i civilizacijsku sramotu.

Ono što prolazi u jednom dijelu hrvatske javnosti, neće se tolerirati u Austriji. Hrvatska vlast i Crkva trebaju iz ovoga izvući odgovarajuće pouke.

DD

Svaki četvrti iseljenik mlada osoba, onima koji ostaju ne nude se sigurniji poslovi

Piše: Gabrijela Galić

Svaka četvrta osoba koja se odselila iz Hrvatske u dobi je od 15 do 29 godina života.

Naime, iz Hrvatske se u 2017. godini odselilo 47.352 osoba, pri čemu „mladi čine 24,7 posto iseljenih osoba“. Podataka o iseljavanju u prošloj godini još nema, a ove porazne brojke o odlascima iz zemlje iznosi Ministarstvo rada i mirovinskog sustava u “Planu implementacije Garancije za mlade za razdoblje od 2019. do 2020. godine”, dokumentu koji se upravo nalazi u javnom savjetovanju. Pritom se navodi i da je od ulaska Hrvatske u EU do rujna prošle godine, iz evidencije nezaposlenih u inozemstvu zaposleno  preko šest tisuća mladih osoba, od čega više od 3,6 tisuća u Njemačkoj, a potom i Austriji, Irskoj, Sloveniji te Panami. Najveći broj mladih koji su se zaposlili u inozemstvu imaju završenu srednju školu – preko 4,6 tisuća.

Onima koji ostaju i dalje će se nuditi već poznate mjere uključivanja na tržište rada, bilo da je riječ o još uvijek prevladavajućem stručnom osposobljavanju bez zasnivanja radnog odnosa (SOR), potporama za samozapošljavanje, pripravništvu, obrazovanju, sudjelovanju u javnim radovima. Resorno ministarstvo se nada da će „unaprijediti uspostavu Garancije za mlade“ te tako svakoj mladoj NEET osobi (koja ne radi, nije u redovitom obrazovnom sustavu, niti sustavu obrazovanja odraslih) u roku od četiri mjeseca od registriranja nezaposlenosti ponuditi posao, pripravništvo ili nastavak obrazovanja. Priznaje pritom da Hrvatska ima problema s ispunjavanjem Garancije za mlade, odnosno aktivacijom mladih u roku od četiri mjeseca od ulaska u nezaposlenost jer je u prethodnim godinama svega nešto više od 34 posto NEET-ovaca ponudu za posao, pripravništvo ili nastavak obrazovanja dobilo u roku od četiri mjeseca.

Ministarstvo znanosti želi doznati zašto se studenti ispisuju s fakulteta

Kada je riječ o nastavku obrazovanja, novina na kojoj će se raditi jest pokušaj povratka mladih koji su odustali od studija u školske klupe. No, za sada konkretnih poteza nema jer Ministarstvo znanosti i obrazovanja tek treba visoka učilišta “pozvati” da izrade “programe privlačenja osoba koje su odustale od studija”. Visoka učilišta bi pritom najprije provela istraživanje o studentima koji su napustili studij i razlozima odustajanja te bi NEET-ovcima u individualiziranom pristupu pružili priliku za povratak u obrazovanje. U drugoj fazi bi se, uz vrednovanje prethodnog učenja “na način prilagođen svakom od studenata iz ciljane skupine kreirao individualizirani put stjecanja i vrednovanja potrebnih znanja i vještina”, dok bi treća faza provedbe pretpostavljala individualizirane programe stjecanja i vrednovanja učenja i potpunu integraciju polaznika u visoko obrazovanje.

Najkonkretnije rezultate Garancije za mlade u Hrvatskoj do sada je donijela fiskalna olakšica poslodavcima. Broj mladih do 30 godina starosti koji su zaposleni na neodređeno vrijeme tijekom protekle četiri godine više se nego utrostručio kao izravna posljedica olakšice poslodavcima koji za svaku mladu osobu zaposlenu na neodređeno vrijeme pet godina ne plaćaju doprinose na plaću. Tijekom 2015. godine, kada je fiskalna olakšica uvedena, stalan posao dobilo je 33.508 mladih osoba.

U dokumentu resornog ministarstva navodi se da je koncem rujna prošle godine, zahvaljujući fiskalnoj olakšici, stalan posao imalo ukupno 101.869 mladih osoba. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (HZMO)  u međuvremenu je objavio statistiku na razini cijele godine i iz nje proizlazi da je lani ukupno 108.445 mladih bilo zaposleno jer su njihovi poslodavci oslobođeni plaćanja doprinosa za zdravstveno osiguranje, zaštitu na radu i zapošljavanje (od ove godine samo doprinosa za zapošljavanje, jer su preostala dva ukinuta).

Čak 60 posto mladih zaposleno na određeno vrijeme

No, ukupan broj mladih osiguranika daleko je veći i statistike HZMO-a kazuju da je krajem prošle godine bilo osigurano 267.570 osoba u dobi do 29 godina života. To znači i da je  59,5 posto mladih radilo na određeno vrijeme.  Mladi su se pritom lani najčešće zapošljavali u djelatnostima pružanja smještaja te pripreme i usluživanja hrane, trgovini na veliko i malo, popravku motornih vozila i motocikala te prerađivačkoj industriji – djelatnostima u kojima su plaće tradicionalno niže, a fluktuacija radne snage zamjetna.

Podatak o tome gdje se mladi najčešće zapošljavaju, kao i njihovo prevladavajuće zapošljavanje na određeno vrijeme, pokazuje da većina mladih lani nije imala osiguranu radnu i socijalnu sigurnost koja bi trebala biti podrška demografskoj i populacijskoj politici.

(Faktograf)

Govor mržnje na kaštelanskim karnevalima

U tri dana Kaštelani su spalili dvije lutke Milorada Pupovca i dva puta uprizorili napad na vaterpoliste Crvene zvezde, što je predsjednik SDSS-a nazvao poticanjem na nasilje u atmosferi mržnje koju dopušta državni vrh

Nakon što je u subotu na karnevalu u Kaštel Sućurcu spaljen lik Milorada Pupovca, isto je u utorak ponovljeno u Kaštel Starom na Donjokaštelanskom krnjevalu. Na narodnoj zabavi, za koju mještani tvrde da traje već 206 godina i da je najstarija u Hrvatskoj, uz lutku predsjednika SDSS-a spaljen je i lik premijera Andreja Plenkovića koji je ‘preživio’ subotu. Osim toga, ponovljena je i epizoda s napadom na vaterpoliste Crvene zvezde, pa se jedan zamaskirani Kaštelanin opet našao u moru.

Komentirajući karnevale, Pupovac je kazao da bacanje vaterpolista u more i spaljivanje njegove lutke predstavljaju govor mržnje i poticanje na nasilje u atmosferi mržnje koju dopušta državni vrh. Istaknuo je da nitko ne treba a priori osuđivati maškare, ali i da se karnevalska proslava ne bi smjela usmjeravati na slabije i drugačije, na manjine, na migrante, na ljude drugačijih nacionalnih i vjerskih uvjerenja, nego na one koji imaju moć poput biskupa, ministara, stranih namjesnika.

‘Sjedati na rudo onih koji šire mržnju prema pripadnicima drugih nacionalnih ili vjerskih manjina, to nije karneval. Nije kriva gomila i masa, već vlast koja mijesi svijest mase. Ne mislim samo na državnu, već mislim i na crkvenu, medijsku i druge vlasti’, kazao je Pupovac, čija je lutka u Kaštelima spaljena i prije dvije godine.

Prema njegovim riječima, ne radi se o duhovitom, inventivnom dalmatinskom karnevalu koji provocira vlast, nego manifestaciji nacionalističke i šovinističke priče.

Zbog govora mržnje kojem je izložen, Pupovac je izrazio i nezadovoljstvo položajem u vladajućoj koaliciji, čiji je SDSS član. ‘Kažem da nema odgovora, ne mogu braniti svoju poziciju, a sve dalje nije stvar mog promišljanja već stranačkog rukovodstva. Previše se toga nakupilo. Orkestrirana kampanja za ratne zločine koju vodi jedan gradonačelnik, i svi su je prihvatili… Tko ima obraza reći da ustaški pozdrav ‘Za dom spremni!’, nije ustaški pozdrav i da to nije ista tradicija’, upitao je.

Na pitanje gdje je granica, odnosno gdje je crta preko koje SDSS neće ići, Pupovac je kazao ovo: ‘Mogu samo reći da sam stao na tu crtu, ali da je neću prijeći’.

U svakom slučaju, njegova stranka će o ostanku u vladajućoj koaliciji raspravljati nakon lokalnih izbora u Ličko-senjskoj županiji, koji se održavaju u nedjelju 10. ožujka.

Ministar uprave Lovro Kuščević kazao je da se Vlada ne boji scenarija raskida koalicije sa SDSS-om, jer da nema nikakvog ozbiljnijeg razloga da bi se ta ‘dobro funkcionirajuća koalicija’ raskinula. Također je kazao da je Hrvatska društvo u kojem je zaštita nacionalnih manjina na visokoj razini te da maskenbalima ne pridaje nikakvu pažnju.

www.portalnovosti.com

Kako se biraju dužnosnici institucija Europske unije i zašto u Europskom parlamentu sjedi Željana Zovko

„Bilo bi dobro da objasnite koje su razlike između Europskog parlamenta, Europske komisije i Vijeća Europe, kako se koji bira te za što je tko nadležan.

Također, zanima me koliko je legalno da u Europskom parlamentu sjedi Željana Zovko koja je članica stranke izvan EU te cijelu svoju karijeru zastupa interese zemlje koja nije članica EU“, upit je čitatelja koji je reagirao na poziv da nam uoči izbora za Europski parlament pošalju svoja pitanja.

Europski parlament jedina je institucija koju izravno biraju građani

Europski parlament jedina je institucija EU koju izravno biraju građani u svim državama članicama, a u trenutačnom sazivu u njemu sjedi 751 zastupnik. Europski parlament svoje plenarne sjednice održava naizmjenično u Strasbourgu i Bruxellesu. Zajedno s Vijećem EU, Parlament djeluje kao zakonodavac koji usvaja zakonodavne prijedloge i odlučuje o proračunu EU. On, također, nadzire i rad Europske komisije i drugih tijela EU.

Zastupnici u Europskom parlamentu biraju se na mandat od pet godina i ne mogu istovremeno biti zastupnici i u domaćim parlamentima. U EP-u oni ne djeluju kao predstavnici svojih država, već kao zastupnici koji brinu o interesima građana cijele EU pa su tako i svrstani po političkim opredjeljenjima i slijede zajedničku politiku europskih grupacija koje djeluju u Parlamentu. U postojećem sazivu Parlamenta, prije izbora predviđenih za svibanj, djeluje osam grupacija. Najveća grupacija je Europska pučka stranka (EPP) u koju spadaju zastupnici HDZ-a Dubravka Šuica, Ivana Maletić, Željana Zovko i Ivica Tolić te Marijana Petir. Slijedi Progresivni savez socijalista i demokrata u Europskom parlamentu (S&D) u kojem trenutačno sjede zastupnici iz SDP-a Biljana Borzan i Tonino Picula. Treća grupacija po veličini su Europski konzervativci i reformisti (ECR) u kojima je Ruža Tomašić. Slijedi Savez liberala i demokrata za Europu (ALDE) u kojem su Ivan Jakovčić i  Jozo Radoš te Zeleni/Europski slobodni savez (Greens/EFA) u kojem je Davor Škrlec. U Parlamentu trenutačno djeluju još i Europska ujedinjena ljevica – Nordijska zelena ljevica (GUE/NGL), Klub zastupnika Europe slobode i demokracije(EFDD) i Europa nacija i sloboda (ENF).

Nakon izbora u svibnju postoji velika mogućnost da će karte biti drugačije posložene, odnosno da će se osnovati neki novi klubovi zastupnika.

Europska komisija je izvršno tijelo Europske unije sa sjedištem u Bruxellesu. Podijeljena je na odjele, odnosno glavne uprave, kojima su na čelu povjerenici.  U Komisiji u ovom trenutku (prije izlaska Velike Britanije iz EU) djeluje 28 povjerenika – svaka država članica predložila je po jednog kandidata za povjerenika. U ovom sastavu Komisije hrvatski je predstavnik Neven Mimica koji se nalazi na čelu Glavne uprave za međunarodnu suradnju i razvoj.

Predsjednika Europske komisije na mandat od pet godina imenuje Europski parlament iz grupacije koja je osvojila najveći broj mandata. Europska komisija sastavlja se nakon izbora za Europski parlament.

Za razliku od Europske unije, u Vijeću Europe su gotovo sve europske države

Vijeće Europe ne predstavlja instituciju EU i ne bi ga se smjelo miješati s gore spomenutim Vijećem EU ili s Europskim vijećem (summit šefova država ili vlada EU koji se sastaju nekoliko puta godišnje).

Vijeće Europe najstarija je europska organizacija sa sjedištem u Strasbourgu. Obuhvaća 47 država članica (sve europske države osim Bjelorusije), a glavni joj je cilj promicanje suradnje, ljudskih prava i temeljnih sloboda te demokracije i vladavine prava. Hrvatska je u Vijeće Europe ušla još 1996. godine. Temeljni dokument VE je Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950. godine u skladu s kojom je 1959. godine utemeljen Europski sud za ljudska prava. Odluke tog suda obvezujuće su za sve članice Vijeća Europe.

Glavno izvršno tijelo VE je Odbor ministara koji okuplja ministre vanjskih poslova država članica, a kojem je Hrvatska prošle godine predsjedala.

Glavno savjetodavno tijelo je Parlamentarna skupština Vijeća Europe. U njoj sjede izaslanici iz parlamenata zemalja članica. Za administrativno djelovanje Vijeća Europe zaduženo je Tajništvo, odnosno glavni tajnik Vijeća Europe, a važnu ulogu predstavlja i Povjerenica za ljudska prava. Za povjerenicu je prošle godine izabrana Dunja Mijatović iz BiH.

Željana Zovko na mjesto hrvatske eurozastupnice došla je iz BiH

Željana Zovko, porijeklom iz Mostara, na zajedničkoj listi Domoljubne koalicije na izborima za Europski parlament 2014. godine, bila je na devetom mjestu. Tadašnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko namjeravao je, naime, obuhvatiti što širi spektar  – od umjerenog Andreja Plenkovića, preko branitelja u vidu Ivice Tolića, Hrvata u BiH čija je predstavnica Zovko do dijaspore u čije je ime na liste uvršten Ivan Sablić iz Njemačke.

Željana Zovko je prije ulaska u Europski parlament obnašala brojne dužnosti u BH diplomaciji, a u parlament je ušla s mjesta veleposlanice BiH u Italiji. Mjesto joj se otvorilo nakon što su se poslije izbora 2016. Andrej Plenković i Davor Ivo Stier vratili u Zagreb – jedan na mjesto premijera, a drugi na mjesto ministra vanjskih poslova. Lista se pomakla na Ivicu Tolića i Ivana Tepeša iz HSP-a – koji je od tog mjesta odustao i prepustio ga Željani Zovko.

Djelovanje u Europskom parlamentu načelno podrazumijeva rad za opće dobro svih građana Europske unije, ne u ime pojedine države članice, a kamoli za interese zemlje koja nije u Uniji, odnosno za dio stanovništva te zemlje.

Međutim, domaći Zakon o izboru članova u Europski parlament iz Republike Hrvatske kao jedini uvjet za kandidaturu propisuje posjedovanje državljanstva. Navodi se kako „za člana u Europski parlament može biti biran hrvatski državljanin koji ima biračko pravo“, a Željana Zovko posjeduje dvojno državljanstvo.

Također, valjanost liste Domoljubne koalicije 2014. godine nije osporena, a isti zakon propisuje kako se ispražnjeno mjesto popunjuje sa sljedećom osobom na listi.

(Faktograf)

Zašto je Dnevnik Anne Frank tiho odstranjen iz hrvatskih škola

Piše: Miljenko Jergović

U obveznoj školskoj lektiri za više razrede osnovne škole, među šest knjiga koje će osnovci u te četiri godine morati pročitati, nalaze se i “Priče iz Vukovara” Siniše Glavaševića. Potresan testamentarni tekst, pisan i kontekstualiziran u vrijeme kada je padao grad, vjerojatno je i najvažniji književni dokument nastao u ratu u Hrvatskoj 1991. Njegova vrijednost nije ni stilska, a ni tematska, nego je emocionalna i dokumentarna. “Priče iz Vukovara” nisu pisane za djecu i adolescente, ali je dobro što su u lektiri. Književnost je, pored svega drugog, najpouzdaniji način svjedočenja o epohi, ali i o onim općeljudskim vrijednostima koja promiču kroz cjelokupnu povijest čovječanstva, tako što neprestano variraju u svojim manifestacijama. Uvrstivši “Priče iz Vukovara” u obaveznu lektiru, njezini sastavljači su jasno pokazali da postoje i izvanknjiževni razlozi o kojima su vodili računa sastavljajući svoju listu. I to je, da ponovimo, dobro.

Jedna takva knjiga čija je vrijednost u svjedočenju, u gesti i u sudbini autoričinoj šezdeset je godina bila u obveznoj školskoj lektiri u svim osnovnim školama ne samo u zemljama bivše Jugoslavije, nego i diljem Europe. Uvedena je u škole kada je niže razrede tada osmogodišnje gimnazije pohađala moja pokojna mati – rođena 1942, a izbačena iz hrvatskog školskog programa, nema je ni u “Popisu obveznih književnih tekstova za cjelovito čitanje”, niti u “Popisu klasičnih hrvatskih i svjetskih književnih tekstova za cjelovito čitanje ili čitanje ulomaka”, u mandatu i s potpisom ministrice znanosti obrazovanja i športa Blaženke Divjak. Ovu je činjenicu važno vrlo precizno formulirati i ekstenzivno navesti zato što ona svakako nadilazi okolnosti obrazovno-pedagoških procesa i procedura i sugerira vrijednosti sustav u kojemu na jednoj strani ima biti Siniša Glavašević, a na drugoj Anna Frank. Po mišljenju ovoga čitatelja, takav vrijednosni sustav je nemoguć, ukoliko se ne falsificira i mrtav ne zloupotrijebi upravo Siniša Glavašević.

“Dnevnik Anne Frank” nije u pogledu stila naročito vrijedan tekst. Pisala ga je relativno načitana i inteligentna adolescentica, s rudimentarnim literarnim darom. Vrijednost tog dnevnika nije u njegovoj izuzetnosti, nego upravo suprotno, njegova vrijednost je u tome što je Anna Frank gotovo po svemu bila samo jedna od bezbroj djevojčica koje su pisale dnevnik, koje ga pišu i koje će ga pisati, dok god je ljudi, a ljudi će biti dok god bude pismenosti. Ali ipak, “Dnevnik Anne Frank” je među najpotresnijim književnim tekstovima, uopće. I naprosto je idealna knjiga iz obavezne (ili da budem jezično korektan – obvezne) školske lektire. Iz njega će darovit učenik spoznati barem dvije stvari. Prva i manje važna: Književnost može biti jedini način da se nešto o sebi i svojima kaže. Druga i mnogo važnija: Ako je Anna Frank ispisivala iste rečenice kakve pišu i njezini suvremeni vršnjaci, tada je između njih i nje samo jedna razlika. Razlika u imenu, u podrijetlu, u sudbini, u Holokaustu.

Nijedna knjiga za stvaranje općeeuropske svijest o Holokaustu nije bila i ostala tako važna kao “Dnevnik Anne Frank”. Druge se mogu poricati i osporavati, ova ne može. O drugima se može lagati, o ovoj teško. I to je razlog što se u svim europskim školama, i u svim školama bivše Jugoslavije, a onda i u svim školama postjugoslavenskih zemalja, čitao “Dnevnik Anne Frank”. Generacije mladih Europljana, njihovih očeva i majki, ali već i baka i djedova, prošle su, makar i na brzinu, kroz tu knjigu. Ona je, pored svega drugog, neka vrsta intelektualnog i emocionalnog cjepiva. Da nije bilo “Dnevnika Anne Frank”, današnji bi svijet bio neusporedivo gori nego što jest. Mržnje, rasizma i antisemitizma bilo bi nesagledivo više nego što ih je s ovom knjigom. I ne bi stradali samo Židovi. Čak bi se moglo reći da bez “Dnevnika Anne Frank” ne bi stradali većinom Židovi. Stradavali bi svi koji pripadaju nekoj od ozloglašenih manjina.

Odnos prema “Dnevniku Anne Frank” u školskoj lektiri je, bez ikakve sumnje, odnos prema Holokaustu i Drugom svjetskom ratu. Ali i da nije toga, izbacivanje knjige koja je preko šezdeset godina bila u svim školskim lektirama, zahtijevala bi vrlo ozbiljno objašnjenje. Pogotovu kad na “Popisu obveznih književnih tekstova za cjelovito čitanje”, kao niti na “Popisu klasičnih hrvatskih i svjetskih književnih tekstova za cjelovito čitanja ili čitanje ulomaka” nema niti jednog jedinog židovskog pisca, tojest niti jednog jedinog pisca židovske teme. Opet budimo precizni, pa prenaglasimo stvar, da je i zlonamjerni razumiju: Kafka, kojeg nalazimo na popisu, jest Židov, ali njegova tema nije u užem smislu riječi židovska. Pisci židovske teme su Šolem Alejhem, Isaac Bashevis Singer, Primo Levi… spomenimo samo one koji su se znali naći u školskim lektirama širom Europe. Pisac židovske teme je, naravno, Danilo Kiš.

Izbacivanjem “Dnevnika Anne Frank” Holokaust je u Hrvatskoj likvidiran iz nastave materinjeg jezika i književnosti. Ponovimo ovu rečenicu ako je nismo razumjeli: izbacivanjem “Dnevnika Anne Frank” Holokaust je u Hrvatskoj likvidiran iz nastave materinjeg jezika i književnosti. To je mnogo ozbiljnija stvar od pitanja suvremenih pisaca u lektiri. Uostalom, Blaženka Divjak pokazala nam je tko su za nju i njezine u klasike proizvedeni živi hrvatski pisci: Gavran i Pavličić. Obojica u obaveznoj lektiri za upravo onaj uzrast kojemu je prethodno bio namijenjen “Dnevnik Anne Frank”. Naravno, rečeni pisci s tom okolnošću nemaju ništa, niti su za nju odgovorni više od bilo kojeg drugog građanina.

Objašnjenje koje se lako da naslutiti, prema kojemu je tema Holokausta zastupljena u hrvatskim školama kroz druge školske predmete, nemoguće je ozbiljno razmotriti. Štoviše, možemo ga unaprijed otpisati kao cinizam negacionista. Najprije, i Biblija i nabožni te obredni tekstovi (kakav je “Muke spasitelja našega”, s popisa “klasičnih hrvatskih i svjetskih književnih tekstova za cjelovito čitanje ili čitanje ulomaka”), kao i Domovinski rat, izučavaju se kroz druge školske predmete, ali eto ih i u nastavi hrvatskog jezika i u školskoj lektiri. Drugo, Holokaust nije bilo kakav povijesni događaj, jednako kao što Biblija nije zbirka obrednih tekstova, niti je Domovinski rat za građane Hrvatske nešto što može počinuti u povijesnim udžbenicima, nego je riječ o civilizacijskim, identitarnim i tematskim vrelima književnosti, one svjetske ili naših lokalnih. Stoga je Holokaust moguće samo tendenciozno zaobići. “Dnevnik Anne Frank” iz školske je lektire izbacio netko tko je prethodno o tome jako dobro promislio. Činjenica da je lektira i mimo toga oslobođena židovskih tema samo je logična posljedica takvih promišljanja.

Najvažnije hrvatske književne tekstove dvadesetog stoljeća napisali su Miroslav Krleža i Ivan Goran Kovačić. Ali ne radi se o tome da je “Jama” među nekoliko najuspjelijih i najautentičnijih hrvatskih pjesničkih tekstova uopće, nego o tome da nijedan hrvatski stih ni strofa u dvadesetom stoljeću nisu tako snažno posvjedočili o ovom jeziku kao “Jama”, te stoga nema pjesničkog teksta iz dvadesetog stoljeća koji bi se u školskoj lektiri trebao naći prije “Jame”. Ali “Jama” je naravno izbačena s onog obavezujućeg popisa, te se može obrađivati “u cjelovitom čitanju ili čitanju ulomaka”.

Nijedna prozna riječ Krležina nije više u obaveznoj školskoj lektiri. Izbačeni su “Djetinjstvo 1902-03”, ali i “Hrvatski bog Mars”. Čitat će se “Gospoda Glembajevi”, a sjećamo se kako smo kao đaci tretirali čitanje dramskih tekstova. Ali zato budući đaci ima da uživaju u Šenoinom “Prijanu Lovri”, tekstu koji je i prije četrdeset godina, usljed svoje tematske i jezične zastarjelosti, učenicima služio kao izvor dobrog izrugivanja ne samo na račun pisca, nego i na račun književnosti, općenito. Šenoom protiv Krleže nije, međutim, književna, nego je ideološka i svjetonazorna gesta. Kao i “Mukama spasitelja našeg” protiv “Dnevnika Anne Frank”.

I tu će ovaj čitatelj i pisac staviti točku i tačku na temu školske lektire. Njegov, čitateljev, problem nije u podnošenju promjene, nego u njezinoj interpretaciji. I u onoj šutljivoj građanskoj većini koja je Annu Frank ispratila u dim i u ništa.


Prenosimo sa stranice jergovic.com

Razgovaraju li međusobno vodeći ljudi Živog zida?

Tijekom polusatne konferencije za novinare u Saboru, predsjednik Živog zida Ivan Vilibor Sinčić uspio se ograditi i od izjava Dominka Vuletića, nove glavne zvijezde ŽZ koja se profilira za predstojeće izbore za Europski parlament, kao i od Ivana Pernara, najisturenijeg i najglasnijeg člana stranke.

Živi zid je u petak organizirao konferenciju sa zahtjevom da se na njoj isključivo razgovara o Zakonu o zviždačima. Međutim, novinari su mu neprestano ukazivali kako pitanje zviždača nije nevezano za pitanja koja su ih najviše zanimala – linča kojeg je Živi zid na svojoj službenoj Facebook stranici, ali i na službenoj internetskoj stranici pokrenuo protiv novinarke Jutarnjeg lista Željke Godeč, zbog njenog teksta u Jutarnjem listu, odnosno usporedbe svih novinara s Hitlerovim učenicima na facebook stranici Ivana Pernara. Zanimalo ih je i vodi li nas Živi zid u iliberalnu demokraciju.

„Kako se Zakon o zviždačima uklapa u vaš koncept iliberalne demokracije, za koji mnogi politolozi kažu da je zapravo uvod u fašizam“, bilo je novinarsko pitanje na koje je Sinčić odgovorio na sljedeći način:

„Što se tiče tog termina iliberalne demokracije, moram reći da mi je skroz novi, potekao je iz izjave gospodina Vuletića. Mi nismo nikada razgovarali o tom konceptu. Naš stav je direktna demokracija i da treba težiti ka direktnoj demokraciji. Od tog stava se (Vuletićevog) ako hoćete ograđujem. Mi smatramo da je direktna demokracija, što više referenduma, a što manje koruptivnih radnji, budućnost demokracije. To piše i u našem programu. Nikada takav termin nije do sada korišten, a na kraju krajeva i ovo pitanje je izvan onoga što smo tražili“.

Vuletić je, podsjetimo, na samom kraju emisije Otvoreno u srijedu ispalio: „Mi smo za potpuno novi koncept države. Ne ovu korumpiranu liberalnu demokraciju, nego jednu iliberalnu državu koja neće imati veze s ovim HDZ-om”, kazao je, pojasnivši dodatno voditelju emisije: “iliberalnu, neliberalnu”.

Prije Vuletića bio je Orban, ali Sinčić to ne zna

Pojam „iliberalne demokracije“ kao „potpuno novi koncept razvoja države“ prvi je kao svoju doktrinu prije nekoliko godina javno proglasio mađarski premijer Viktor Orban, a kasnije su njegovim stopama krenuli i u Poljskoj. Riječ je, ukratko, o uređenju u kojem postoje izbori, ali se nakon njih provodi vladavina većine bez ikakve brige o manjinama, a sudstvo i glavni mediji su pod punom kontrolom vlasti. Faktograf je o pojmu „iliberalne demokracije“, odnosno kolika je prijetnja da se i Hrvatska pridruži spomenutim zemljama već pisao.

Na europskoj sceni o tom se pojmu već nekoliko godina, a naročito sada pred europske izbore, vode rasprave, ali Sinčić, predsjednik druge ili treće stranke u državi (ovisno o istraživanjima) za to je, eto, prvi put čuo nakon što su ga mediji pitali  za komentar izjave Dominika Vuletića. Na upit 24 sata o toj temi iz Živog zida odgovorili su dan ranije  prilično nemušto.

„U oprečju neoliberalnoj, osobito tranzicijskoj i post-tranzicijskoj Europi, demokraciji koja se kao univerzalan magičan te neizbježan recept nameće slabijim državama od strane globalističkih anti-suverenističkih te imperijalnih silnica, vidimo koncept države koja ima demokratsko uređenje, ali izuzeta je iz globalističkog zagrljaja smrti gdje demokratski proces nije samo ukras koji otkriva beznadno korumpirane stranačke elite ili nije samo maska za stvarne odnose moći, nego je u temelj društvenog uređenja ugrađeno ljudsko dostojanstvo zajedno s pravom na slobodno izgovorenu riječ te pravom na dom koje je intrinzično skopčano s ljubavlju prema domovini i zavičaju. Ne ulazeći u terminološke i konceptualne dubine tumačenja pojma iliberalnosti, suštinska sredstva za pretvaranje države iz neoliberalne u iliberalnu jesu izravna demokracija te nesmiljeni progon kao i učinkovito kažnjavanje korupcije“, stajalo je u odgovoru kojeg je glavni tajnik stranke Tihomir Lukanić poslao za 24 sata.

Treba, međutim, istaknuti kako je Dominik Vuletić doktor pravnih znanosti i predavač na Katedri za pravo Ekonomskog fakulteta koji u svojoj biografiji navodi i sudjelovanje u projektima koji se tiču europskih politika i međunarodnog prava pa je teško vjerovati da on ne zna na što je mislio kada se opredijelio za iliberalnu demokraciju. Možda samo s teorijskim konceptom nije zamarao ostatak stranke.

Živom zidu, prije svega Pernaru, glavni su alat upravo društvene mreže i oni to znaju

„Ja se također ograđujem od tog stava, to morate pitati kolegu Pernara“, potvrdio je Sinčić na novinarsko pitanje hoće li se ograditi i od Pernara koji je na svom facebook profilu konstatirao da je „99 posto novinara učilo od Hitlera i da su novinari korisni idioti“.

Branimir Bunjac dodatno je istakao: „Mi smo se obratili kao stranka cjelokupnoj javnosti na našoj glavnoj stranici priopćenjem da je jedini službeni stav stranke onaj koji se objavljuje na press konferencijama ili na toj glavnoj stranici Živog zida, da nikakve pojedinačne facebook stranice ne odražavaju mišljenje stranke. Mi, na koncu konca, ne možemo kontrolirati 10 ili 15 tisuća članova što tko objavi“.

Naravno da ne mogu kontrolirati što će objaviti bilo koji član Živog zida na svojoj facebook stranici, ali ta se stranka ne može odreći odgovornosti za svoju službenu stranicu na facebooku koja u ovom trenutku ima 187. 000 pratitelja. Ona mora biti administrirana i očišćena od poziva na nasilje i od govora mržnje, kao što moraju biti administrirane sve druge stranice stranaka ili medija.

Službena facebook stranica Ivana Pernara još je prodornija i u ovom trenutku ima 273. 000 pratitelja.

U Živom zidu su, više nego u svim drugim strankama, svjesni  važnosti slanja poruka preko društvenih mreža. Tim je licemjernije njihovo pozivanje na to kako se službeni stavovi stranke nalaze isključivo na službenoj web-stranici, koju nitko zapravo ne prati, odnosno da se prenose preko njihovih konferencija za novinare. Možda bi im, ipak, korisnije bilo da se međusobno dogovore što je službena politika stranke.

(Faktograf)