Trump, Brexit, a i Katalonija…

Piše: Tarik Haverić

„Šta je gore, Trump ili Brexit?“ – to je pitanje koje ljevičari često postavljaju Garyju Youngeu otkako se ovaj kolumnist Guardiana vratio u Britaniju nakon 12 godina provedenih u Sjedinjenim Američkim Državama. Nedavno je on, u istoimenom tekstu za The Nation (koji je kod nas preveden na nezamjenjivom Peščaniku), pokušao da na to pitanje i odgovori. Prihvatajući perspektivu prema kojoj „ni jedno ni drugo ne mogu donijeti ništa dobro“, Gary Younge objašnjava zašto između to dvoje postoje, prema njegovom mišljenju, važne razlike:

Sjedinjene Države će za dvije godine imati priliku da se riješe Trumpa. Brexit ostaje zauvijek. Postojali su legitimni razlozi zašto su neki progresivni ljudi glasali za Brexit – Evropska unija je duboko nedemokratska institucija –, ali nijedan dokučiv razlog da iko progresivan ikad glasa za Trumpa. Referendum o Brexitu ticao se pitanja čije su implikacije bile nepoznate; predsjednički mandat u SAD je poznat. Glasači na referendumu o Brexitu u pravilu su iznosili poglede o pitanjima povezanima s nacionalnom državom: identitet, imigracija, suverenost, patriotizam, nostalgija. Trump je pokrenuo sva pitanja odjednom, od mizoginije i ksenofobije do vanjske politike i abortusa. Brexit je bio bezrazložan čin samopovređivanja u kome je Britanija daleko najveća žrtva. Obratno: dok će Trumpov projekt nanijeti veliku štetu Americi, vjerovatno će još više pogoditi neke druge, slabije države.

Obje pojave su loše i pogoršavaju stvari, ali se razlikuju. Osim toga, ne može se odgovoriti na pitanje koja od njih će se pokazati kao veća katastrofa, zato što obje još uvijek traju. U ovom kritičnom trenutku, kada se čini da će se oba projekta raspasti, odgovor će u značajnoj mjeri zavisiti od toga šta ćemo mi na ljevici učiniti nakon toga. (…) Otud pravo pitanje nije: „Šta je gore, Trump ili Brexit?“, već: „Koji odgovor ljevice na okolnosti koje su proizvele i jedno i drugo ima najveće izglede za uspjeh?“.

Ovaj Youngeov prilog u Nationu uzimam kao polazište za teze o uzrocima konceptualnog tjesnaca u kojem se danas nalazi ljevičarsko promišljanje različitih „kriza“ i „katastrofa“. Taj misaoni bezizlaz mogao bi se još uvjerljivije dokumentirati drugim izvorima, ali prednost Youngeovog priloga leži u kolumnističkoj formi: tekst nevelikog obima, u kojem autor u malo riječi nedvosmisleno iznosi svoje glavne ideje.

Arogantna kratkovidost

Igrom slučaja, Brexit i spominjani konceptualni tjesnac imaju neke sličnosti – ako i britansku političku klasu i zapadne ljevičare prihvatimo kao jedinstvene entitete kojima možemo pripisivati raspoloženja, ponašanja i svijest. Naročito svijest, jer i jedni i drugi pokazuju nedostatak svijesti o vlastitom mjestu u svijetu, i o promjeni koju je taj svijet pretrpio. Središnja tema u vezi s Brexitom bila je, u posljednjih nekoliko mjeseci, nepostojanje većine u britanskom parlamentu koja bi podržala dogovor koji je Theresa May sklopila s čelnicima Evropske unije; britanska politička klasa, koju čine ljudi što govore isti jezik i dijele istu političku kulturu, ne može da se usaglasi oko jednog teksta i želi da ga izmijeni, ali unapred računa da će te izmjene – kada ih većinom glasova usvoji britanski parlament – jednoglasno prihvatiti druga strana, koju čine predstavnici 27 različitih zemalja što ne govore isti jezik i nemaju istu političku kulturu. Ovu perspektivu možemo nazvati „arogantnom kratkovidošću“; ona nije puki zbir individualnih svojstava članova britanskog parlamenta, većinom pristojnih ljudi prijemčivih za razložne argumente, već jedna dimenzija kolektivne (samo)svijesti koja je nekad u prošlosti imala realna imperijalna uporišta. Prije kojih devedeset godina pisao je Ivor Jennings da „Parlament može donositi zakone koji važe za svakoga, i na svakom mjestu. Ako on odredi da pušenje na ulicama Pariza predstavlja delikt, onda je to delikt“ (The Law and the Constitution, 3. izd. 1943, s. 149), no taj iskaz je i tada bio istinit samo pod uslovom da se pojam važenja zakona isprazni od svakog sadržaja. Zabrana pušenja na ulicama Pariza koju bi donio britanski parlament nije pravna normautoliko što nema primarnu djelotvornost (budući da se njeni adresati – stanovništvo Pariza – ne ponašaju u skladu s njenim traženjem), a ni sekundarnu djelotvornost (budući da javna vlast Pariza ne sankcionira adresate koji je krše). Posljednjih pet mjeseci, i usprkos tome što evropski zvaničnici otklanjaju mogućnost dorade predloženog sporazuma, britanski Parlament usaglašava se o odluci koja možda ne nalaže ponašanje nekim ljudima u Parizu ali nalaže ponašanje nekim ljudima u Bruxellesu, pa je jasno da ovoj časnoj instituciji predstoji civilizacijski napor na promjeni svijesti o vlastitoj ulozi u današnjem svijetu.

Takvo osvještavanje, koje britanska politička klasa neće moći izbjeći, predstoji i ljevici. Cijeli Youngeov tekst iz kojeg je uzet gornji odlomak napisan je da se ljevica potakne da dade svoj odgovor u jednoj situaciji koju autor vidi kao katastrofalnu. No ako prihvatimo, argumenti causa, da je npr. izlazak Velike Britanije iz Evropske unije nešto loše što je potrebno popraviti (a ja ću u nastavku braniti upravo suprotnu postavku), kako zamišljamo „lijevi odgovor“? Evropa, naime, nije bila ni ideja ni djelo ljevice: Robert Schuman bio je demohrišćanin, upravo kao i Konrad Adenauer, i Alcide De Gasperi… Istina, proteklih pola stoljeća socijalisti i socijaldemokrati davali su svoj doprinos djelujući u evropskim organima i institucijama, ali problemi u čijem su rješavanju sudjelovali u pravilu su nadilazili ideološku polarizaciju: Evropa se nije izgrađivala na lijevim idejama više nego na konzervativnima ili liberalnima.

Nije drukčije ni s problemskim kompleksom koji skraćeno nazivamo „izborom Donalda Trumpa“; dok god američka ljevica bude svodila problem na iznalaženje vjerodostojnog demokratskog kandidata na predsjedničkim izborima 2020, ostat će osuđena na besplodne pokušaje osmišljavanja ciljeva koji ne stoje na raspolaganju. Ilustracija ovih potonjih je neuspješni demokratski predsjednički kandidat Bernie Sanders, koji je u pretkampanji 2016. često isticao da je „američki san“ danski socijalistički model, i koji je doživio pravi brodolom kada su se danski ekonomisti mobilizirali da njemu i ostalim američkim ljevičarima, kakva je npr. novoizabrana članica Predstavničkog doma Alexandria Ocasio-Cortez, objasne kako danski model zapravo nije socijalistički (Denmark to American leftists: We’re not socialistSorry Bernie Bros But Nordic Countries Are Not Socialist).

Šta je sporno u ljevičarskom pristupu? Najprije, više nego sumnjivo inherentno vrednovanje: već samo pitanje „Šta je gore, Trump ili Brexit?“ podrazumijeva, bez obzira na pedagoški odgovor koji Younge daje, da su dvije pojave loše, i da se radi samo o tome da se objektivno ustanovi koja je gora. No mi zapravo govorimo o dvije odluke koje je donio demosrespektivno Velike Britanije i SAD, i koje su kao takve krajnji izraz opšte volje koja je nepremašivi horizont demokratske teorije – a ta teorija ne nudi kriterije za razlikovanje dobrih i loših narodnih odluka, naročito ne s obzirom na njihove posljedice. Dva su glavna razloga tog „nedostatka“. Prvi je konceptualni: ljudska vrsta je budućnosno strukturirana, i nije moguće znati hoće li se stanja i procesi koji su posljedice neke demokratske odluke, a koje sada percipiramo kao loše ili pogubne, na dugi rok pokazati kao dobri (uz pretpostavku da smo došli do opšteprihvaćene i vanvremene definicije dobra). Drugi razlog je empirijski, i razoran je po demokratsku teoriju: historijska građa potvrđuje da je nebrojeno puta dosad autoritarno odlučivanje (npr. u prosvijećenom apsolutizmu) imalo bolje posljedice nego demokratsko, i poticalo je kulturni, ekonomski i duhovni napredak ljudskih zajednica.

Narod Velike Britanije donio je odluku o napuštanju Evropske unije, kao što je narod SAD donio odluku o izboru Donalda Trumpa. O posljedicama tih odluka možemo govoriti u kategorijama dobra i zla samo uz najveći oprez: subjekt takvog vrednovanja, naime, nije narod (kao u odlučivanju), već su to pojedinci koji ih trpe i čije se situacije razlikuju. Zašto bi građanin Vermonta koji je nakon dugog čekanja upravo dobio posao (samo u januaru 2019. otvoreno je u Sjedinjenim Američkim Državama 350 hiljada novih radnih mjesta), i koji to – možda i pogrešno – vidi kao posljedicu Trumpovog carinskog rata s Kinom, smatrao Trumpov izbor lošim? Ljevica bi, dakle, morala najprije razraditi normativno uvjerljivu teoriju koja omogućuje da se demokratske odluke koje donose korist nekima ili čak mnogima prepoznaju kao loše za cjelinu, i u budućnosti. Čak i ako je tačno da će izbor Donalda Trumpa nanijeti veliku štetu Americi – kako tvrdi Younge –, tu se ništa ne može učiniti: da postoji način da se demokratski donose samo odluke koje neće biti štetne, to bi se već znalo, i tu ljevičari nisu u ništa boljem položaju nego svi ostali. Giovanni Sartori nudi zavodljivu formulaciju kada kaže da je „narod uvijek u pravu ne u smislu da nikada ne griješi, već u smislu da ima pravo da pogriješi, a da pravo na grešku pripada onome ko griješi za sebe, na svoju štetu“, no to nam ne pomaže mnogo: u današnjem svijetu međuzavisnostî i interakcija ne postoji način da se odluke nekog naroda u političkoj, ekonomskoj ili kulturnoj sferi izoliraju tako da djeluju samo na njega. Ako je istina, što također predviđa Younge, da će Trumpov projekt osim Amerike „vjerovatno još više pogoditi neke druge, slabije države“, ni tu se ništa ne može učiniti – osim ako priželjkivani odgovor ljevice ne predvidi način da se države, najjače kao i najslabije, navedu da se u svome djelovanju rukovode moralnim regulativnim ciljevima a ne nacionalnim interesom.

Još jedna slabost Youngeove analize jest hipostaziranje vlastitog političkog ideala: lijevo je progresivno! U tom slučaju, čudi njegovo čuđenje: ako ne postoji „nijedan dokučiv razlog da iko progresivan ikad glasa za Trumpa“, a Trump je ipak izabran, to samo znači da ljevičari nisu u većini u SAD, što je tačno. I stoga već sada možemo znati da bi svaki ljevičarski odgovor – koji ex definitione ne nadilazi ideološke polarizacije – bio unapred osuđen na neuspjeh.

Uzimanje progresivnosti za tertium comparationis u uspoređivanju dviju situacija je moralistička spekulacija koja Youngeovoj analizi oduzima sociološku uvjerljivost. Najprije, Evropska unija nije duboko nedemokratska institucija; no i kada bi bila, zašto bi to formalno svojstvo bilo legitiman razlog za „progresivne ljude“ da glasaju za Brexit? Sve donedavno, i Velika Britanija i SAD bile su mnogo manje demokratične nego EU danas; Ustav SAD donijeli su predstavnici bijelih muškaraca-posjednika (koji su činili 6 % stanovništva), a u Velikoj Britaniji još 1884. godine, zbog imovinskog cenzusa, pravo glasa nije imalo 40 % muškaraca (o ženama da i ne govorimo!). U svakom trenutku u prošlosti bilo bi, dakle, „legitimno“ pozivati na razaranje ovih a i svih drugih političkih zajednica zbog njihove duboke nedemokratičnosti. No taj zahtjev ne bi bio progresivan već (auto)destruktivan: današnje demokratije ne bi postojale bez protodemokratija, niza sukcesivnih stanja čije je pojedine nedemokratične aspekte lako historijski dokazati. Budući da je demokratizacija proces, jedina primjerena metoda ocjenjivanja njene uspješnosti je dijahronijska – a svaka empirijska analiza će pokazati da je Evropska unija danas više demokratična nego prije deset ili dvadeset godina, upravo kao što je Velika Britanija danas više demokratična nego 1884… Ostanemo li, dakle, kod formalnih svojstava, navodna „duboka nedemokratičnost“ Evropske unije nije nikakav, a ponajmanje legitiman razlog da bilo koji progresivan Britanac glasa za Brexit.

Što se tiče materijalnih svojstava, naime prakse Evropske unije i njenih normi (nezavisno od „nedemokratičnog“ načina njihovog donošenja), i ovdje će empirijska analiza pokazati da je, od 1945, zapadna Evropa zasigurno najpristojniji politički i socijalni prostor koji je svijet vidio u svojoj povijesti. Ako Evropska unija (koja svakim danom povećava materijalno i kulturno blagostanje svojih stanovnika, širi njihova prava i učvršćuje instrumente njihove djelotvorne zaštite) kao institucija nije savršena, to je zato što nije dovršena; no i takva je bolja (u ljevičarskom smislu!) od svih drugih postojećih političkih zajednica.

Znamo li zaista za šta glasamo?

Materijalno blagostanje, naravno, nije sve. Glasači na referendumu o Brexitu, kaže Younge, u pravilu su iznosili poglede o pitanjima povezanima s nacionalnom državom: identitet, imigracija, suverenost, patriotizam, nostalgija. U jednom kasnijem tekstu u Guardianu, koji je na srpski preveden pod sasvim odgovarajućim naslovom Zašto glasamo na svoju štetu, Younge potvrđuje da radi nekih od ovih vrijednosti ljudi mogu glasati za pogoršanje svoga položaja (što će Brexit značiti za mnoge), i kao literarnu ilustraciju navodi scenu iz Čiča Tomine kolibe, u kojoj vlasnica plantaže objašnjava Čiča Tomi da bi kao slobodan čovjek živio lošije nego kao rob jer svojim radom sigurno ne bi zaradio dovoljno za sve što ima kod nje, a Toma odgovara: „Znam to, gospođo, ali više bih volio da oskudijevam u onome što je samo moje, nego da imam sve najbolje, ali tuđe”. Ta logika je, kaže Younge, neshvatljiva liberalnim individualistima, koji za ljude spremne da naprave izbor štetan po njih same sistematski pretpostavljaju da su „nedovoljno ili pogrešno obaviješteni, glupi, naivni ili okrutno zavedeni“. On sâm odbacuje tu liberalno-individualističku perspektivu, ali propušta da se postavi prema dokazanom pogrešnom obavještavanju i okrutnom zavođenju biračkog tijela. Osim što su mnogi glasali za Brexit radi očuvanja identiteta ili iz patriotizma, neki su sigurno povjerovali i da će nakon izlaska iz Evropske unije 350 miliona funti sedmično(koliko iznosi britansko izdvajanje za evropske fondove) biti preusmjereno u zdravstvo tj. National Health Service – što je u kampanji tvrdio Nigel Farage, koji je odmah nakon objavljivanja rezultata referenduma izjavio da to neće biti tako. A neki su sigurno povjerovali i da će se nakon Brexita smanjiti imigracija – što je u kampanji tvrdio Daniel Hannan, poslanik Evropskog parlamenta, koji je nakon objavljivanja rezultata izjavio da do toga neće doći.

Laganje – tj. svjesno govorenje neistine – u političkom životu nije isto što i prešućivanje, ali imaju jednake posljedice, što se može pokazati na primjeru katalonskog referenduma o nezavisnosti. Vođena istim osjećajima identiteta, patriotizma i suverenosti kao i mnogi Britanci koji su bili za Brexit, Teresa Barba i Garcés glasala je 1. oktobra 2017. za nezavisnost svoje voljene Katalonije. Četiri dana kasnije izgubila je posao. Otkaz nije bio politički motiviran: Teresa je samo bila sekretarica u jednom od 3000 predstavništava svjetskih kompanija koje su, neposredno nakon referenduma, odlučile da svoje sjedište premjeste iz Barcelone u Madrid. Na to su se odlučila i najveća domaća preduzeća: od sedam katalonskih tvrtki sa Ibexa 35, glavnog indeksa madridske berze, šest je napustilo Barcelonu u prvoj sedmici nakon referenduma (kako je izjavio Félix Revuelta, šef prehrambenog giganta NaturHouse, “ako neko pita da li mi, katalonski preduzetnici, više volimo tržište od 550 miliona Evropljana ili 7,5 miliona Katalonaca, odgovor je jasan”). Katalonski politički vođe sakrili su od miliona ljudi koje su pozvali da glasaju za nezavisnost Katalonije posljedice njihove odluke: samostalna Katalonija ne bi bila članica Evropske unijepa bi kretanje Katalonaca evropskim kopnom zavisilo od dobre volje Francuske i Španije koje ne bi priznavale katalonski pasoš, po automatizmu bi izišla iz eurozone, a blistav ekonomski uspjeh nove države rasprsnuo bi se, nakon uvođenja carina na katalonsku robu i povećanja državnog duga na 134 % BNP, kao mjehur od sapunice…

Moguće je da bi Teresa Barba i Garcés glasala za nezavisnost Katalonije i da je znala da će izgubiti posao. No problem ostaje: činjenica da su mnogi ljudi spremni da glasaju na svoju štetu zarad nekih drugih, viših vrijednosti, ne znači da oni svaki puta znaju da to čine. U zapadnoj političkoj kulturi, jedna od funkcija kako političke klase tako i civilnog društva (medija, akademske zajednice, strukovnih udruženja…) jest da upoznaju građane sa horizontom objektivno mogućih posljedica svakog javnog izbora, što nije bio slučaj ni u Britaniji ni u Kataloniji. Dok se u zapadnim demokratijama laganje poreskim organima kao i laganje u istrazi ili pred sudom strogo kažnjava, nikakve sankcije nisu predviđene za laganje i prešućivanje u političkoj kampanji – iako svaki element u procesu obrazovanja opšte volje neposredno utječe na milione individualnih sudbina. Demokratska teorija ne nudi rješenje za taj problem; ako se ono ikada nađe, sastojat će se u utvrđivanju materijalnih granica demokratskog odlučivanja i obligacijskih elemenata u političkom predstavljanju, a ne u alterniranju „desnih“ i „lijevih“ neispunjivih obećanja.

Ne postoji, dakle, odgovor ljevice na „okolnosti“ koje su dovele do Brexita ili političkog uspona Donalda Trumpa. Tvrditi suprotno, i preduzimati političku akciju koja će navodno dovesti do poboljšanja tih okolnosti (prema ljevičarskom shvatanju dobra), jest politička laž jednako opasna kao i suverenističko-identitarna obećanja jednog dijela britanske političke klase koja su zemlju gurnula u haos. Kako je svojevremeno primijetio Claus Offe, ljevica mora sebi bespoštedno priznati da u čisto tehničkom pogledu funkcionalan model socijalističkog političkog poretka sada (1989) i u dogledno vrijeme ne postoji; čak i kada bi postojao, ne bi postojali socijalno-tehnički ostvarivi i demokratski očekivani uvjeti njegovog uvođenja; čak i kada bi ti uvjeti bili neproblematični, neizvjesno je šta bi se dogodilo s dijelovima stanovništva koji ne bi bili spremni da slijede ljevicu na putu u postkapitalizam; čak i kada bi model bio demokratski prihvaćen, nije izvjesno da bi to buduće društveno stanje bilo zauvijek zaštićeno od novih regresija… (Claus Offe, „Fessel und Bremse“, in Axel Honeth et aliiZwischenbetrachtungen im Prozeß der Aufklärung, Frankfurt/M., 1989). Offe je pošao od trezvenog uvida da je „pojam socijalizma danas (i ne tek od danas) operativno prazan“; trideset godina kasnije, teoretičari ljevice nisu uspjeli da ga napune, no tu su ulogu, čini se, preuzeli njeni praktičari i aktivisti, koji od Grčke (Syriza) preko Španije (Podemos) i Francuske (La France insoumise) do Sjedinjenih Američkih Država (Democratic Socialists) tkaju novu metahistorijsku naraciju sastavljenu od obećanja koje bi čak i osnivači naučnog socijalizma morali proglasiti fantazmagorijama (za ostvarenje ciljeva Alexandrije Ocasio-Cortes – javni univerziteti bez školarine, oprost studentskih zajmova, posao za sve koji ga žele, stanovi za sve… – trebalo bi negdje pronaći 40.000 milijardi dolara u narednih deset godina).

Brexit, dakle, nije loš (u moralnim kategorijama dobra i zla). On će izvjesno nanijeti štetu mnogim stanovnicima Velike Britanije, ali će istovremeno donijeti korist Evropskoj uniji, koja će bez Velike Britanije (moćne i utjecajne članice koja nije sudjelovala ni u eurozoni ni u Schengenu) lakše napredovati ka političkom ujedinjenju.

Za razliku od prirodnih nauka, u društvenim naukama rijetko se pruža prilika za eksperimentalnu provjeru teorije. Jedan takav eksperiment bio je državni socijalizam, i pokazao je da političko upravljanje proizvodnjom i raspodjelom ne posljeduje sveopštim napretkom. Brexit će, opet, potvrditi ili opovrgnuti tvrdnje nekih snaga u kontinentalnoj Evropi da bi njihovim respektivnim zemljama bilo bolje da napuste Evropsku uniju, zaštite svoje granice, svoje tržište i svoj identitet: nikakve teorijske supozicije, nagađanja ili ekstrapolacije ne mogu zamijeniti ono što ćemo gledati narednih godina u Velikoj Britaniji, zemlji koja će upravo to pokušati da učini.

Sasvim egoistično, od metode vlastite kože uvijek je bolja metoda tuđe kože: učiti iz tuđeg iskustva, naročito ako je loše! No uvijek postoji problem ispravne generalizacije. Jer, nije sigurno da će političke klase evropskih zemalja znati da iz britanskog slučaja izvuku prave zaključke. I, što je još važnije, nije sigurno da će to znati njihovi birači.


(Prometej.ba)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s