Piše: Nedžad S. Hadžimusić

Izvod iz 3. dijela: …Stephen Bannon, taj euroatlantski ‘apostol neonacizma’ jeste u pravu kada kaže kako nema šanse da će EU ikada postati državna tvorevina poput Sjedinjenih Evropskih Država. Pa šta, upravo takva Europa, kao Zajednica europskih nezavisnih država  (Communauté des etats indépendants)  ostaje već sedam decenija najuspješniji mirovni projekat i okvir blagostanja za građane država-članica. Neka tako i produži, uz nužne prepravke i dotjerivanja u hodu. Naravno, uz proširenje slijedećim redom – ostatak Jugolenda, pa dalje. Pa-zar-nije-tako?…

7. Smjena vodeće garniture u Bruxellesu – stara Europa uzvraća udarac

Nakon poznatih, dobro-sam-se-udala-kako-sam-se-nadala rezultata izbora (link: https://www.izborni-rezultati.eu/) za Europski parlament (EUP), odahnuli su ne samo tvrdi, već i liječeni ‘euro-jakobinci’. Sa njima i svi oni iskreno posvećeni igrači iz zemalja-aspiranata za člansku kartu Kluba.

Tradicionalni dvojac pučana i euro-socijalista za EUP kormilom, izgubio je dosta liderskog perja. Što je, iznad očekivanja, amortizovano i solidno kompenzirano zahvaljujući usponu čuvara plave planete (zelenih) i ljudskih prava (liberala). Na drugoj strani, matematičkim skorom sjedišta ojačani euroskeptici u EUP i  metropolama članica, tzv. moderni suverenisti – Višegrad grupa, nepokolebljivi rusofili i/ili poljuljani trumpoljubi, i njima slični opet poručuju: neka, ćeraćemo se još. Pri tome, ovi potonji nadalje hazarderski priželjkuju drugi mandat svog predvidivo-nepredvidivog favorita u Bijeloj kući.

Nova garnitura u vrhu piramide EU koju je iznjedrio izborni summit Vijeća EU zrcali prije realna strahovanja od neonacističkih, centrifugalnih eskapada tzv. nove Europe – bivših članica istočnog lagera, prvenstveno mađarske i poljske eurounijske braće, usred migrantske krize. Plus, proradio je refleks europske obrane i samozaštite u svijetlu mogućih i nemogućih reperkusija nedovršene Brexit sage, o čemu govore i oštre podjele s one strane  La Manchea. Istovremeno, najavljuje se nova filozofija politike proširenja bez razbacivanja sa praznim obećanjima, prije unutrašnje konsolidacije.

Naravno, za sada nema niti naznaka o nekoj  ozbiljnoj viziji unutrašnjeg preslagivanja i prilagođavanja EU globalnom mainstreamu, dovoljno kredibilnoj (čitaj: revolucionarnoj) da poluči konsenzus ili potrebnu većinu u rečenoj post-izbornoj konstelaciji.

U svakom slučaju, pričekajmo hoće li EUP sredinom ovog jula/srpnja potvrditi imena ispisana bijelim dimom nakon nekoliko neprospavanih noći u briselskoj ‘enklavi’ prošle sedmice – Ursula von der Leyen, Predsjednica EUK (Njemačka),  Charles Michel, Predsjednik VEU (Belgija), David Sassoli, Predsjednik EUP (Italija), Josep Borrell, Visoki predstavnik za vanjsku i sigurnosnu politiku EU (Španija)  i Christine Lagarde, Predsjednica ECB (Francuska).

Rumor kruži okolo da je u EUP vrlo moguća blokada izbora pojedinih, preliminarno ponuđenih kandidata, sponzoriranih od strane tandema Merkel-Macron. Ovo se posebno odnosi na Ursulu von der Leyen (!). Makar je njenu kandidaturu ishodila Angela Merkel, ta kraljica Europe u odlasku,  prijete da je blokiraju upravo tradicionalni politički partneri, u prvom redu njemački socijalisti i zeleni iz ‘principijelnih razloga’ o čemu će biti više riječi u nekom narednom osvrtu. Ukoliko rečeni paket ipak prođe, sjetimo se da u Bruxellesu, kao i drugdje ‘nema besplatnog ručka’. Nakon ljetne pauze, očekujmo burnu jesen na europskom političkom horizontu.

8. Europski put Zapadnog Balkana – ‘berlinski (karussell) proces’ i turski scenarij

E pa nije tako (!), ako krenemo odgovorom na retoričko pitanje na kraju gorenavedenog izvoda iz 3. dijela ove priče. Dakle, što-prije-to-bolje da zaboravimo medolino priče flamboajantnog odlazećeg predsjednika EUK Junckera, uvažene sinjore Mogherini, Visokog predstavnika Inzka i njegovog zemljaka Hahna, te specijalnog predstavnika EU Wigemarka. Neka ih dobra sreća prati na novim zadacima drugdje. Jedno je sigurno, neće ih drugo sunce u Trećem svijetu na novim zadacima ‘grijati’ kao ovo zapadno-balkansko.

Kakogod, oni su samo navježbani prolaznici po zadatku ovdje. Njihova riječ i slovo ne mogu promijeniti ništa bitno za region Zapadnog balkana bez domaćih, istinski posvećenih, kompetentnih i doraslih partnera. Unatoč svim njihovim  manje-više grotesknim, najgorim ili najboljim naporima.

Strategija EU proširenja s početka 2019., pa surogat Mišljenja o kandidaturi BiH iz 2016. u sklopu godišnjeg ‘Izvještaja KEU o napretku ZB’ od prije neki dan sve prejasno kažu. Riječ je o još jednoj u bogatoj kolekciji mapa puta u vidu Četrnaest zahtijeva nadležnima u zvaničnom Sarajevu, Banjaluci i Zapadnom Mostaru. Pazi sad, tu su napokon i oštre osude famoznog Mehanizma koordinacije aktivnosti prema EU, koji su autori Izvještaja do jučer i aktivno i pasivno podržavali. Dakle, nakon dvije decenije koje su pojeli domaći i strani skakavci, region ostaje u europskom ‘predsoblju’ –  što je uporedivo samo sa turskim scenarijom. Jedni do 2025., a drugi unedogled, uključivo Sjeverna Makedonija.

Da se dalje ne zanosimo, sva europska kurtoazija vizavi ZB je klinički umrla sa ‘do-daljnjeg-ne-računajte-na-nas’ porukom predsjednika Emmanuela Macrona. Potom onom koju smo dobro čuli tokom nedavne posjete Sarajevu jednog od vjerovatno najboljih europskih ‘insidera’ za ZB, našeg slovačkog prijatelja Miroslav Lajčáka, ministra vanjskih odnosa Slovačke u svojstvu predsjedavajućeg u OSCE, parafraziram: „…Zapadni Balkan ostaje na samom kraju liste prioriteta Europske unije…“. Ovo izgleda nije posebno zabrinulo (a i zašto bi) vlasti u zemlji čije tri notorne političke elite od Daytona do danas žive deset puta bolje od one u EU, u koju se uredno zaklinju. Nema veze, za utjehu Berlinski karussell, projekat Brdo-Brioni, projekat Stoljeće mira na Balkanu, SEECP proces, sve te preskupe kerefeke i bakrači koje finansiraju njihovi birači i glasači – idu dalje.

Čisto ilustrativno, na summitu SEECP-a (Procesa za saradnju u Jugoistočnoj Europi) održanom jučer u Sarajevu, u svom obraćanju premijerka Srbije Ana Brnabić je za domaćina ovog visokog skupa proglasila ‘Federaciju BiH’, a genocid u Srebrenici ‘nesporazumom’. Dok je predsjednik Albanije Ilir Meta istom prigodom pledirao za priznanje Kosova urbi et orbi.

PS: U međuvremenu, potvrđena je vijest o masivnom porazu premijera Alexisa Tsiprasa na izborima u Grčkoj, odnosno o povratku konzervativaca na vlast u toj članici EU i NATO. Gluho bilo, od njegovog izuzetnog uspjeha u rješavanju beskrajnog bilateralnog spora zajedno sa  ‘prvim premijerom’ Sjeverne Makedonije Zoranom Zaevim, ovo može – od gotovog preozbiljnog posla – napraviti  nesagledivu regionalnu veresiju.

Nastaviće se…