Raskol na Zapadu – 4. dio

Piše: Nedžad S. Hadžimusić

Izvod iz 3. dijela: …Stephen Bannon, taj euroatlantski ‘apostol neonacizma’ jeste u pravu kada kaže kako nema šanse da će EU ikada postati državna tvorevina poput Sjedinjenih Evropskih Država. Pa šta, upravo takva Europa, kao Zajednica europskih nezavisnih država  (Communauté des etats indépendants)  ostaje već sedam decenija najuspješniji mirovni projekat i okvir blagostanja za građane država-članica. Neka tako i produži, uz nužne prepravke i dotjerivanja u hodu. Naravno, uz proširenje slijedećim redom – ostatak Jugolenda, pa dalje. Pa-zar-nije-tako?… Continue reading “Raskol na Zapadu – 4. dio”

Oglasi

Hoće li zemlje „Zapadnog Balkana“ ostati izvan Europske unije?

Piše: Mile Lasić

Jedan od uvodnih referata na okruglom stolu „GEOPOLITIČKE PROMJENE U SVIJETU I EUROPI I POLOŽAJ BiH“, održan u ANUBiH 08. 12. 2016.

S a ž e t a k

U ovom se momentu ne može govoriti o izvjesnoj budućnosti Europske unije, posebice ne u sastavu i na temeljima kakva se oformila u njezinom 60. godišnjem maršu u nepoznato, tijekom kojega je postala sui generis pravnim (i političkim) sustavom: ni federacija, ni konfederacija, nego „nešto između“ – originalna polit-ekonomska integracija i subjekt međunarodnog prava, koja ne isključuje nego uključuje i revitalizira države-članice,  uvodeći ih u novi sustav upravljanja – temeljem prenijetog ili dijeljivog suvereniteta i višerazinskog upravljanje – u prostore integracije „s onu stranu nacionalne države“, bliske i modelu „političke zajednice“ unutar zemalja članica. Svi ti procesi nebrojenih transnacionalnih pulsacija i socijalizacija polaze od postojećih identiteta i subjektiviteta, pa inkluzijom rade u korist njihove kozmopolitizacije, što za posljedicu ima tzv. europeizaciju i narativa i javnih politika. Zato bi se ovaj komplicirani sustav morao izučavati ne samo unutar euroloških, nego i politoloških komparativnih studija. U novonastalim post-Brexit okolnostima, pak, bilo bi važno ne odustati olako od EU, nego se prisjetiti da su EEZ / EZ / EU uvijek kad bi se suočavale s unutarnjim strukturnim krizama i geopolitičkim izvanjskim udarima posezale za novim temeljnim ugovorom koji bi značio i dublje integracije i efikasnije odlučivanje, pa i daljnje širenje EU. Doduše, i u ranijim krizama uvijek se javljala i ideja povratka EU ustroju tipa „saveza nacionalnih država“, ali se nitko nije usuđivao dovoditi u pitanje „EU kakva jeste“, dakle njezinu „pravnu stečevinu“ (acquis), što se sada čini. Bilo da se radi o staroj ideji njemačkih konzervativaca – modelu „jezgre Europe“ koja implicira „EU dviju brzina“ (postojanje „jezgre“ i „satelita“), ili o modelu „povratka prenijetog suvereniteta“ s europskih na institucije zemalja članica, takvo što više ne bi omogućavalo zajednička budućnost „dvadesetsedmorice“, ni daljnja proširenja zemljama koje se nalaze u procesu pridruživanja EU. Ove vrste raspleta bi se najporaznije odrazili na zemlje „Zapadnog Balkana“, imale status kandidata ili bile potencijalni kandidat kakav je slučaj s BiH i Kosovom. Otuda se i propituju sudbina regije „Zapadnog Balkana“ poslije Brexita s nadom da procesi privođenja u EU novih zemalja nisu stvar prošlosti.

Ključne riječi: EU poslije Brexita, model „jezgre Europe“ vs. model „savez suverenih država“, suzpenzija politike proširenja, upitna budućnost „Zapadnog Balkana“ u EU …

***

U radu se samo rudimentarno dotiču autohtone strukturne krize unutar Europske unije, primjerice dužnička kriza, kriza eura i Eurozone, pa s razlogom malo više i „Brexit“ i „izbjeglička kriza“, jer se ne smiju isključiti iz osnovanih sumnji da predstavljaju, između ostalog, i geopolitički udar protivu EU, protivu njezine pozicije „vodeće svjetske civilne sile“ i alternative geopolitikama nasilja putem “geopolitike vrijednosti” i „geopolitika osjećanja” (D. Plevnik), koja nadilazi uske okvire modela „nacije države“ i transformira se u model „političke zajednice“ jednakih šansi za njezine građane, bez obzira na podrijetlo. Ovim se želi reći, da su i autohtone i izvanjske krize proizvele „krizu povjerenja“ u EU, mada ove krize ne svjedoče o krizi „projekta mira“ kojeg oličava EU, nego o njegovoj potrebi u punom kapacitetu upravo u vrijeme kad se dovodi u pitanje. Utoliko je potrebno locirati sve  krize u pojedinim zemljama EU, pa i njihove izvanjske sponzore, kako bi se eventualno uvidjelo da se rješenja ne nalaze u olakom napuštanju postojeće modela europskih integracija, od kojeg se tendencijski ne odustaje samo u Velikoj Britaniji, nego i u zemljama „Višegradske skupine“.

Veliko je, k tomu, i pitanje jesu li valuta euro i Eurozona uistinu promašene ideje i projekti, pa kako takvo nešto tvrdi i ugledni intelektualac kakav je Joseph Stiglitz, ili je riječ o tomu što Europsku monetarnu uniju (EMU), odnosno pretvaranje ideje i prakse „zajedničkog tržišta“ u ideju i praksu „unutarnjeg tržišta“ nije pratila potrebna sinergija za nastajanje tzv. političke unije, o kojoj se zborilo u Maastrichtu. Ali, nju se nije uspjelo operacionalizirati u potonjim raspletima unutar EU, pa ni putem projekta „Europskog ustavnog ugovora“, čiji su elementi, doduše, dijelom spašeni u „Lisabonskom ugovoru“.

Ne pretendirajući na konačne odgovore, ovim se sugerira kritičko promišljanje kriza unutar pojedinih zemalja EU, jer nisu središnje zemlje EU u istoj situaciji kao njezine južne članice, te pogotovu nisu u situaciji zemalja istočne i jugoistočne Europe – zemljama neiživljenog suvereniteta, kojima se čini da je rješenje u povratku konceptu „nacije države“, ma koliko on podrazumijeva i zatvorene ekonomije i zatvorena društva, što sve nije stvar 21. nego je bila praksa 19. i prve polovice 20. stoljeća. Krize koje se pripisuju Europskoj uniji nisu uvijek, dakle, krize EU, pa ni krize njezinih članica, nisu ni autohtone ni najvećim dijelom samoskrivljene poput „dužničke krize“ tzv. južnih članica EU, nego su izvanjske i/ili posljedice globalnih gospodarskih i financijskih potresa poput onog iz 2008. godine. Bilo kako da su nastajale, te ma koliko bile različite i tko ih uzročio, krize su proizvele sinergijski učinak koji dovodi u pitanje i sami smisao europskih integracija i time  i projekte mira i europskog ujedinjenja koje simbolizira EU.

Iz mnoštva razloga je potrebno, pak, pozabaviti se odvojeno upravo „izbjegličkom krizom“, jer je opetovano uvezena kriza i posljedica grubih geopolitičkih igara na „Euroazijskoj ploči“, koja za posljedicu ima rast ksenofobije, krizu vrijednosti i krizu povjerenja, pa implicira čak i krizu temeljenih načela kakvo je načelo solidarnosti, ili pravo prvenstva „europskih zakona“ u odnosu na nacionalna u slučaju dogovora u oblastima pozajedničenih politika. Sve se to dovelo ili dovodi u pitanje pa se ogleda, između opstalog, i u nesprovodivosti „Dublinskih regula“ (I, II, III), koje podrazumijevaju uredne registracije izbjeglica i pravične azilantske postupke u zemljama EU prvog prijema,  pa potom međusobnu solidarnost svih članica EU, uključivo i solidarnost članica EU sa zemljama izvan EU koje ponajviše trpe posljedice enormnog vala izbjeglica iz ratovima zahvaćenih područja. [1]

Najgore je, dakako, što se u globalnim centrima moći s hegemonijalnim ambicijama uopće ne razmišlja o zaustavljanju hegemonijalnih ratova na prostorima Bliskog istoka i u pojasu od Magreba do Afganistana, pa i nisu za očekivati skorašnja cjelovitija rješenja „izbjegličke krize“. Moguća su zbog toga samo palijativna rješenja, te nejednak teret prihvata izbjeglica, što izaziva enormni porast ksenofobije u zemljama EU. A dok ratovi i „ksenos“ (strah od drugoga) caruju, miroljubiva i pravična rješenja za izbjeglice nisu na vidiku …

***

Povodom “Smjernica iz Bratislave za  obnovu povjerenja u Europsku uniju“, tehničkog dokumenta usvojenog na izvanrednom summitu čelnika zemalja EU u Bratislavi, 16. rujna 2016. godine, postalo je i posljednjem optimisti glede budućnosti EU jasno da ne postoji u ovom momentu ni minimum suglasnosti oko budućeg smjera razvoja EU. Utoliko se ne smije isključiti da se planirano obilježavanje 60. obljetnice Rimskih ugovora (Ugovora o osnivanju EEZ i Ugovora o EUROATOM-u, što se smatra „rodnim mjestom“ EU) pretvori u summit razdruživanja, ili komemorativni summit EU, umjesto summita revitalizacije EU.[2] 

Ti potrebni dogovori u Rimu bi morali biti, naravno, strategijske prirode o smjeru i o dubini europskih integracija,  poput “Berlinske deklaracije” (iz 2007.), poslije poznate i velike “ustavne i financijske krize” u EU nakon propasti referenduma o “Europskom ustavu” u Francuskoj i Nizozemsko, krajem svibnja i početkom lipnja 2005. godine. Podsjećanja radi, “Berlinska deklaracija” je dovela potom step by step do “Lisabonskog ugovora”, u kojemu je spašeno niz elemenata iz “Ustavnog ugovora za Europu”.[3]

Nažalost, u ovomu momentu je neizvjesno može li se na rođendanskom summitu EU u Rimu očekivati “Rimska deklaracija“ po uzoru na „Berlinsku deklaraciju“. Jedino je izvjesno  da su „dvadesetsedmorica“ (ili „dvadesetosmorica“, ipak) danas  pred većim izazovima nego što su bila „dvadesetpetorica“ prije 10 godina, jer su i vanjski i unutarnji protivnici produbljenih integracija glasniji nego što su bili ikada u povijesti EU.  Pri tomu nje riječ o protivljenju EU samo “Višegradske skupine”, koja navodno već ima svoj plan kojega je najavio mađarski premijer Viktor Orban. Kako se pretpostavlja, taj plan favorizira model “saveza nacionalnih država”, što podrazumijeva i povraćaj dijelova prenijetog suvereniteta s institucije EU u okrilje nacionalnih institucija, ali upravo to moglo automatski značiti i kraj EU kakva je danas, Dodatni problem je što se o tzv. spasonosnim vrijednostima „modela domovina“ pozitivno izjasnio i njemački predsjednik u odlasku  Joachim Gauck, mada se – sukladno njemačkom ustavu – i ne bi trebao pačati u ove rasprave, jer se i ne pita apsolutno ništa po vanjskopolitičkim pitanjima izuzev eventualno u velikim krizama.

Nažalost, u novonastalim okolnostima, skoro podjedanku prijetnju opstanku EU  predstavlja i model spašavanja EU putem „jezgre Europe“, modelu ponovno uvedenom u rasprave i po kojemu bi „jezgru EU“ one članice EU koje je ne žele ili je ne mogu slijediti nijemo promatrale s margine. Otuda je i smisleno ukazivanje na obranu vrijednosti postojećeg modela EU  upravo u uvjetima strahotnih kriza koje dovode EU u pitanje, pa utoliko i nije suvišno podsjetiti da je Europska unija vrlo složeni mehanizam, međunarodna integracija nepoznata u dosadašnjoj povijesti, kojoj kao da je sudbina biti u krizi, ali iz krize nekako izaći, barem je tako bilo sve do ove krize. Takva njezina sudbina ponukala je, inače, već prije 18 godina profesora politologije iz Münstera dr. sc. Richarda Woykea da u podnaslov svoje knjige «Europska unija» stavi  odrednicu «Uspješna krizna zajednica».[4]

Iz iskustava  nadvladavanja ranijih kriza iole upućenima je, također, jasno da niti jedna od tih tzv. čistih opcija ne pomaže u traganju za izlazom iz aktualne duboke krize, jer je EU zaseban sui generis pravni (i politički) sustav, kojega karakterizira hibridnost a ne čistota ugovornog ili ustavno-pravnog uređenja. Od svojevrsne mješavine nadnacionalnih i međudržavnih mehanizama i razina odlučivanja, EU ne može, pak, više odstupiti bez  ogromnih unutarnjih potresa, što znači da je neuporabljiva svaka priča o klasičnim integracionim modelima, koji su poznati iz iskustava (više)nacionalnih država staroga tipa. Pa ipak, nužno je progovoriti još par riječi o onima koji su revitalizirani ili barem uvedeni ponovno  u diskurs o opstanku EU.

«Model jezgre Europe», već je kazano, bila je ideja njemačkih konzervativaca iz 1994. godine i prvotno je podrazumijevala obrazovanje «jezgre» samo od onih zemalja koje su voljne dalje se integrirati, bez pozivanja na pravo veta po bilo kojem pitanju. Po njemu, zemlje koje bi pripadale «jezgri EU» morale bi sudjelovati u svim oblastima i procesima europskih integracija, bez zadrške, dok bi se u ovisnosti od stupnja voljnosti ka integracijama formirali koncentracijski krugovi oko ove «jezgre». Nešto od ovih ideja je, dakako, ugrađeno u model Eurozone, ili u koncept tzv. pozajedničenih politika u EU, sukladno Lisabonskom ugovoru. Već citirani profesor Richard Woyke je upozoravao smisleno i prije dva desetljeća: „Koncepcija jezgre Europe mogla bi voditi tomu da se pokrene proces raspuštanja ostatka EU, tako da bi tim putom izvan jezgre Europe nastala Europe a la carte’, ili pravni kaos unutar ostatka labave zajednice“. [5]

Ono, pak, što danas, bez ikakvog ustezanja zagovara ultra konzervativni mađarski premijer Viktor Orban, dakle „savez nacionalnih država“, u osnovi i nije drugo do „model domovina“, koji se učinio izlaskom iz ćorsokaka čak i odlazećem njemačkom predsjedniku, iako u biti znači samo klasičnu „međudržavnu suradnju“, jer podrazaumijeva da svaka članica EU ima po svakom pitanju prava veta. Time bi se, pak, poništilo mnogo od onoga što se postiglo unutar EU u proteklih šest desetljeća, de facto sve ono što se podrazumijeva pod supranacionalnim razvitkom EU i „europskim pravom“ (ili „komunitarnim pravom“), pa bi u konačnici značilo i suzpenziju „acquisa“, postojećeg pravnog nasljeđa ili pravne stečevine EU. Ovaj model i nije drugo, ocijenio je s pravom, već davno i  profesor Woyke, do fleksibilnija forma međudržavnog dogovaranja. Kod primijene ovog modela postojala bi stalna opasnost da se formira «privilegirani klub ili dominantna država», bez koje nikakvo rješenje problema ne bi bilo moguće, pa bi ovaj model označio i kraj dosadašnjih integracijskih procesa.[6]

***

Općepoznato je da je vodeći svjetski politički filozof i sociolog Jürgen Habermas „uvjereni Europljanin“ kantovskog senzibiliteta i federalističkog razumijevanja budućnosti Europe, koji u pravilu za krize EU “propisuje“ recept ozdravljenja u formi demokratskog produbljenja EU. Habermas se otuda založio posve očekivano i u iznimno sadržajnom ljetošnjem intervju za najvažniji njemački tjednik za kulturu i društvena pitanja “Die Zeit” iz Hamburga za  “jezgru Europe”, pa i explicite za “produbljivanja Eurozone” uz tihu podršku onih zemalja koje ne bi bile unutar te “jezgre”, ili bi iz nje privremeno bile isključene. Iznenađenje je, dakako, u tomu što ovaj koncept podrazumijeva osipanje EU i potvrđuje strahovanja profesora Woykea.[7]

Na ključno pitanje ljetošnjeg razgovora za „Die Zeit“ o budućnosti “Europe s dvije brzine”, dakle o “jezgri Europe” i „satelitima“, koju su već prije nekolicinu godina predlagali njemački konzervativni političari Wolfgang Schäuble i Karl Lammers, a danas ideju slično re-interpretira njihov mlađi stranački kolega Armin Laschet (sva trojica su  prvaci Kršćansko-demokratske unije – CDU), Habermas se založio za “sazivanje jednog konventa, koji bi morao voditi do izmjena ugovora”, priznajući da i takvo što dolazi na dnevni red tek kada EU njezine najžurnije probleme ozbiljno uzme u obzir i razmotri na uvjerljiv način. U njegovom razumijevanju, u najažurnije probleme unutar EU moraju se ubrajati neriješena “euro-kriza”, dugoročni problem s izbjeglicama i aktualna sigurnosna situacija. Ali, već za opisivanje situacije nije konzensualno sposobna kakofonična skupina od 27 članica EU, jer su kompromisi mogući samo među partnerima spremnim na njih, čega nema, pa je naložena skepsa. Ova se, tzv. najmanja mjera interesne konvergencije može u najboljem slučaju očekivati među članicama valutne zajednice – Eurozone, cijeni Habermas, zbog čega je Eurozona, u Habermasovom potpuno opozitnom razumijevanju od Stiglitzovog (po kojemu  su euro i Eurozona glavni uzročnici krize EU), “prirodna definicija zadatog obima i buduće jezgre Europe”. Kad bi ove zemlje imale političku volju, u ugovorima bi bilo predviđeno temeljno načelo “uže suradnje” koje bi dozvolilo i prvi korak izdifirenciranja jedne takve jezgre, kao i obrazovanje jednog već dugo vremena potrebitog pandana “Euro-skupini” (onoj unutar Vijeća EU) unutar Europskog parlamenta. Habermasu je, naravno, jasno, da će se protiv ovog prijedloga odmah formirati prigovor “podjele EU”, ali “ako se uopće želi europsko ujedinjenje, taj prigovor je neosnovan”, poručio je Haberemas kritičarima, jer “tek bi funkcionirajuća jezgra Europe mogla u svim članicama EU uvjeriti polarizirano stanovništvo u smisao projekta”, a pod ovom pretpostavkom bi se moglo za projekt pridobiti i ono stanovništvo koje je nekoć ranije radije optiralo za suverenitet nacionalnih država.

Znači li to da će desničarski protupokreti tek tada iščeznuti kad bude više Europe i kad se EU demokratski produbi, bilo je posljednje pitanje Thomasa Assheuera Jürgenu Habermasu. “Ne, oni bi trebali već usputno izgubiti oslonac”, odgovorio je Habermas, te nastavio: “ Ako ja ispravno gledam, sve strane polaze danas od toga da EU mora ponovo zadobiti povjerenje kako bi desničarski populizam pustili niz vodu. Jedna strana želi demonstrirati sposobnost djelovanja kako bi desnoj klijenteli imponirala pokazujući mišiće. Slogan glasi ‘ne više vizije nego kompetencije rješenja’. Iz ovoga kuta gledano je Wolfgang Schäuble očigledno odustao od njegove ideje jezgre Europe. On se sasvim zalaže za intervencionizam, dakle da šefovi država i vlada odlučuju među sobom o svemu. On se zalaže za jednakopravnu uspješnu kooperaciju jakih nacionalnih država… A u slučaju stvarnih hitnih problema, u koje i on sam ubraja izbjegličku politiku i izgradnju europskog prava na azil,  a da se i ne govori o dramatičnoj nezaposlenosti mladih ljudi u južnim zemljama, troškovi kooperacije ostaju visoki kakvi su i bili.“[8]

Otuda Habermas i preporuča alternativu produbljene i obvezujuće kooperacije u jednom manjem krugu država trajno voljnih za kooperaciju: „Jedna takva unija ne treba probleme kao dokaze vlastite sposobnosti djelovanja… Već na putu ka njoj morali bi građani biti u stanju spoznati da se socijalni i gospodarski problemi mogu riješiti. Socijalna država i demokracija obrazuju unutarnji sklad, kojega u jednoj valutnoj zajednici ne mogu više osigurati pojedine nacionalne države”.[9]

***

Konačno bi bio red u ovoj re-interpretaciji upozoriti da bi jedna od prvih žrtvovanih pozajedničenih politika EU u slučaju nadilaženja aktualne krize EU i putem modela „jezgre Europe“  i modela povratka suvereniteta na nacionalne razine, bila politika privođenja novih članica u EU, mada se s razlogom i desetljećima smatrala jednom od najuspješnijih politika EU i značila je dobrobiti i za novoprimljene i tzv. stare članice EU. Bojati se da su u EU zadovoljni s onim što su postigli na prostorima „Zapadnog Balkana“, te da bi politika proširenja EU mogla biti ne samo stopirana, nego potom i srednjoročno zamrznuta, kako bi se eventualno oživjela u slučaju nadilaženja krize EU koji ne isključuje daljnje širenje EU.[10]

Sve bi zemlje „Zapadnog Balkana“, koje se nalaze u procesu pristupanja bile pogođene ovim scenarijem, ali ponajviše Bosna i Hercegovina (i Kosovo), jer i nemaju još uvijek status kandidata u partnerskim odnosima s EU, makoliko upravo ove zemlje u EU vide spasonosni kišobran za vlastite unutarnje tragične podijeljenosti. Pogođene bi bile i  Srbija i Crna Gora i Makedonija i Turska, jer su – kao i BiH – „duboko podijeljena društva i nestabilne države“ (M. Kasapović), pa ako i bile oboružane „kandidatskim statusom“ i/ili započele proces pristupanja putem  pregovaračkih poglavlja.

Turska je, naravno, iz mnoštva razloga specifičan slučaj, ali ovdje je moguće samo podsjetiti na Erdoganove političke obračune s političkim neprijateljima na način koji su nespojivi s članstvom i u Vijeću Europe i članstvom u EU, te da Europski parlament razmatra preporuku nadležnim institucijama EU prekida pristupnih pregovora EU i Turske. Pitanje europske budućnosti Turske postaje dodatno neizvjesno, naime, zbog toga što sve veći broj članica EU nije uopće uvjereno u smisao pridruživanja ovakve Turske EU, nakon post-pučističkih čistki i posvemašnje Erdoganove de-sekularizacije i de-ataturkizacije zemlje. A za iole upućene nije nikakva tajna ni duboka umiješanost Turske u bliskoistočnu ratnu dramu koja ima posljedice u vidu enormnog broja izbjeglica u kampovima na njezinom tlu, kao i u zemljama EU. Izbjeglice su, dakako, istovremeno prijetnja i geopolitici mira u regiji „Zapadnog Balkana“ i Europske unije.

Iz promatračkog fokusa se ne smije izostaviti ni cijeli set pitanja koja se otvaraju povodom utemeljenja Euroazijske unije u Putinovoj režiji, što se u eurološkoj literaturi naziva „istočno partnerstvo“, koje se tiče eventualne budućnosti Ukrajine, Moldavije i Gruzije u EU, zemalja s kojima je EU doduše već potpisala tzv. novu generaciju ugovora o pristupanju, ali kao i da nije u datoj geopolitičkoj situaciji.[11] Dakako, model „dobrosusjedske suradnje“ i „istočnog partnerstva“ se dijelom dotiče i odnosa EU i Bjelorusije, pri čemu Bjelorusija nema partnerske odnose s EU. A nužno je barem lapidarno ukazati i na dramatičnost odnosa EU s Ruskom federacijom, jer i ona kao i EU smatra sve četiri pobrojane zemlje prostorima vlastita legitimna geopolitičkog interesa, partnerstva  i odgovornosti. Otuda je i rat u istočnim dijelovima Ukrajine i ruska re-okupacija Krima pokazatelj teško narušenog povjerenja između EU i Ruske federacije.

Zapravo se prljavim geopolitičkim igrama u Ukrajini i definitivno uplovilo u zaoštrenu fazu obnovljenog, tobož okončanog  „Hladnog rata“ (1948-1991), jer se u međuvremenu pokazalo da su pad „Berlinskog zida“ i „željezne zavjese“ (1989-1991) doveli samo prividno do smirivanja geopolitičkih napetosti uslijed raspuštanja „Varšavskog ugovora“ i formalne disolucije bivšeg SSSR-a. Brojni su problemi potom nastali i zbog toga što se pobjednik „Hladnog rata“ ponašao sukladno izloženim ambicijama u nezaobilaznoj studiji Zbigniewa Brzezinskog „Velika šahovska ploča“.[12]

Govoreći jezikom „Nekrologa“ američko-francuskog povjesničara i politologa Emmanuela Todda, SAD su pobijedile u „Hladnom ratu“ i potom se s tom činjenicom nisu umjele ophoditi, postavši de facto veliki svjetski pljačkaš i glavni proizvođač „organiziranog kaosa“ u cijelom svijetu.[13] Sve je to u konačnici i proizvelo tzv. postmodernu suzpenziju međunarodnog prava, uključivo ratove na Bliskom istoku i u Ukrajini, pa potom i re-okupaciju Krima, čime smo se približili na tri minuta do ponoći na „Satu sudnjega dana“ kako je upozorio nedavno i Noam Chomski.[14]

 

Z a k l j u č a k

Poslije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju (01. srpnja 2013.)  pod regijom „Zapadnog Balkana“ se podrazumijevaju: Albanija, Bosna i Hercegovina, Kosovo, Makedonija, Srbija i Crna Gora. Krugu zemalja kandidata i potencijalnih kandidata pripada, pak, i Turska, iako ne pripada regiji „Zapadnog Balkana“ i ima vrlo kompleksne suodnose i s NATO-om kao punopravna članica i s Ruskom federacijom kao svojim moćnim susjedom i partnerom, te s nizom zemalja u okruženju, pri čemu u nekima od njih vodi i ratove. U svakom slučaju Turska se mora promatrati kao zaseban slučaj u procesu pristupanja EU. Ali, i s njom u vezi i s pogledom uprtim na sudbinu zemalja „Zapadnog Balkana“, posve je bezpredmetno raspredati veliku priču o tomu koja od ovih zemalja bliža EU, jer  nije ni jedna blizu EU ukoliko EU ne sačuva sui generis model svojeg pravnog (i političkog) sustava, koji podrazumijeva i politike proširenja EU. Ipak je od iznimne važnosti pratiti i promotriti  aspekte koliko se svaka od zemalja kandidata ili potencijanih kandidata samoreformira u procesu nametnutih unutarnjih transformacija od strane EU s ciljem kretanja iz predpolitičkih, isključivo etničko/nacionalno razumljenih zajednica u političku zajednicu jednakopravnih građana svih nacija (njem. Mehrheitsgesellschaft), pa ako nijedna od ovih zemalja ne bi postala punopravnom članicom EU.

Očekivati je, unatoč svemu, da će se EU – poslije konsolidacije na proljetnom summitu EU u Rimu, na kojemu će dostojanstveno obilježiti 60. obljetnica dugog marša u „političku zajednicu“ i ka „ujedinjenoj Europi“ – prisjetiti i preuzetih ugovornih obveza sa zemljama regije „Zapadnog Balkana“ iz ključnog strateškog dokumenta proširenja EU koji se zove „Solunska agenda“ (2003.), pa potom i obveza iz pojedinačnih sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s zemljama ovog geopolitičkog kruga. Zemlje Regije se trebaju, dakako, pripremati i dalje intenzivno i za prilagodbu i za ulazak u EU i u ovim neizvjesnim okolnostima. Sebe radi, naravno …


[1] Vidjeti detaljnije u knjizi: Lasić, M. Transnacionalne socijalizacije, politike i institucije Europske unije, HKD Napredak, Paneuropska unija BiH, Sarajevo, 2016.

[2] “Bratislava je početak procesa”, kazala su „dvadesetsedmorica“, jer Ujedinjeno kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske nije sudjelovalo u radu programatskog summita u Bratislavi , na kojemu se samo preciziralo da slijede važni radni sastanci u La Valletti i drugdje u funkciji „popvratka povjerenja u EU“ i  priprema jubilarnog summita EU u Rimu u proljeće 2017. godine.

[3]  Vidjeti detaljnije u knjizi: Lasić, M., Europska unija…

[4] Woyke, R., Europaische Union. Erfolgreiche Krisengemeinschaft, Einführung in Geschichte, Strukturen, Prozesse und Politiken, R. Oldenbourg Verlag, Wien, München, Oldenbourg, 1998., s. 388.

[5] Ibid …

[6] Woyke, W.,  op. cit. s. 385 -386.

[7] Razgovor urednika tjednika „Die Zeit“ Thomasa Assheuera s filozofom Jürgenom Habermasom o Brexitu i krizi EU, te budućnosti EU objavljeni su u online izdanju ovog tjednika  već 7. srpnja, a u prinatnom izdanju  No 29/2016 , 09. srpnja o.g.,   pod naslovom “Die Spieler treten ab” (“Igrači vješaju kopačke o klin”). Preveo sam Habermasov intervju u cijelosti i dijelom već koristio u feljtonu o Habermasovom liku i djelu u Dnevnom listu, u rujnu i listopadu 2016. godine (vidjeti, Dnevni list, 20.09.; 27.09; te 04. listopada 2016. g.)

[8] Ibid…

[9] Ibid…

[10] S veleoposlanicom Republike Francuske u BiH, H. E. Madame Claire Bodogny imao sam u Mostaru 13. listopada iscrpni razgovor  “u četiri oka” (“tet-a tet”) o temama koje se izravno tiču stanja u EU i mogućeg stopiranja politike proširenja EU u datim okolnostima, pa s tim povezanom sve upitnijom  budućnosti BiH u EU. Pod „proširenjem“ se podrazumijevaju u pravilu proširenja na nove zemlje, ali EU je već nazočna u zemljama „zapadnog Balkana“, pa i u BiH, kazala je madame Bodogny, implicite potvrdivši da je EU zadovoljna svojom nazočnošću u BiH i  da je posve  neizvjesno privođenja novih članica u EU sve dok se unutar EU ne raščiste dileme oko modela budućeg razvoja  …

[11]Vidjeti detaljnije, Hill, F. & Gaddy, C.G., Mr. Putin. Operative in the Kremlin, Brooking Institution Press: Washington D.C., 2015.

[12] Brzezinski, Z., The Grand Chessboard, Washington, D. C., April. 1997.

[13] Todd, E, 2003., Weltmacht USA – Ein Nachruf, Pieper, Muenchen, Zurich / Apres l’empire. Essai sur la decomposition du systeme americain, Gallimard, Paris, 2002.

[14] Vidjeti, Noam Chomski „Trump je zastrašujuća figura“, intervju za Novosti.net, 16. listopad 2o16. (“Svake godine od početka nuklearne ere skupina znanstvenika odlučuje o namještanju ‘Sata sudnjega dana’, s tim da ponoć označuje naš konačan kraj. Pretprošle i prošle godine došli smo na tri minute do ponoći, što je najbliže od ranih osamdesetih, kad je umalo došlo do rata između SAD-a i Rusije.”). Vidjeti detaljnije o povezanosti tobožnje postmoderne „ukrajinske krize“ i europsku sigurnosti i u: Larrabee,S., Wislon,P.A., Gordon, J., The Ukrainian Crisis and European Security., RAND Corporation:Washington D.C., 2015.

Europska unija smatra da Rusija destabilizira Balkan

Čini se da se zapadni Balkan vratio u središte pozornosti međunarodne zajednice. Pri tome se misli prije svega na BiH, Srbiju, Kosovo, Makedoniju i Crnu Goru. Hrvatska i prije toga Slovenija odmaknule su se u geostrateškom smislu od Balkana članstvom u Europskoj uniji i NATO savezu. Razlog za ovaj obnovljeni interes je Rusija i njeno pojačano prisusustvo u regiji.

Utjecajni mediji poput The Guardiana, Independenta i briselskog portala EU Observer pišu o samitu EU 9.3. na kojem su čelnici “razmotrili niz gorućih pitanja, među ostalim iz područja gospodarstva, sigurnosti, migracija te stanja na zapadnome Balkanu”. Ističe se da je unija alarmirana ruskim uplitanjem u ovome dijelu svijeta. Smatraju da je sigurnosna situacija u regiji krhka i da su tome doprinijeli kako vanjski utjecaji (Rusija) tako i unutarnji u smislu osnaženog nacionalizma i međuetničkih tenzija.

Zapadni Balkan bio je centralna tema samita EU. Britanska premijerka Theresa May osvrnula se na nedavni pokušaj državnog udara u Crnoj Gori i navodni ruski upliv rekavši da će “tražiti da se učini više kako bi se suprostavilo ruskoj kampanji plasiranja lažnih informacija i podigla razina vidljivosti zapadne predanosti ovoj regiji”. Donald Tusk, novi-stari predsjednik Vijeća Europske unije izjavio je da je regija zapadnog Balkana “od vitalnog značaja za Europu”, dodavši da su se “napetosti i podjele izmakle kontroli, djelomično zbog nezdravih vanjskih utjecaja koji destabiliziraju nekoliko zemalja već neko vrijeme”. Vodeći njemački europarlamentarac David McAllister smatra da se “geopolitika vratila na Balkan” i da EU treba biti konkretnija u nastojanju da se suprostavi ruskim pokušajima destabiliziranja regije. Osim Rusije, čelnike EU brinu i države poput Turske i zemalja arapskog zaljeva koje također imaju pretenzije na Balkanu, ali smatra se da je Rusija veći problem. EU čelnike brine i to što neki državljani balkanskih zemalja (Kosova, Albanije te Bosne i Hercegovine) ratuju za tzv. Islamsku državu u Iraku i Siriji.

Nije teško zaključiti da svaki puta kada su se interesi velikih sila prelamali preko Balkana to nije dobro završilo, prije svega po same Balkance. U ovome slučaju možda ipak postoji par razloga za optimizam. Državni udar u Crnoj Gori nije uspio i Rusija teško da će moći imati većeg upliva u toj zemlji u budućnosti. Dodatna prepreka ruskome utjecaju je proeuropski orijentirani premijer Srbije (i kandidat za novoga predsjednika ove države) Aleksandar Vučić.  Osim toga, sama Rusija ako želi može promijeniti svoju politiku, surađivati sa Zapadom i doprinijeti stabilnosti ove regije.

U svakom slučaju, stabilnost zapadnog Balkana je osjetljivo pitanje. Velike sile moraju imati na umu lekcije iz relativno nedavne povijesti o tome kako je kada se stvari otmu kontroli u ovoj regiji. S druge strane, lideri zemalja regije trebaju prije svega misliti na dobrobit svojih građana i pažljivo odabrati koga žele za velikog brata, ako baš moraju.


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Kako je Balkan postao svijet

Piše: Edin Smailović

Naši rođaci, prijatelji, komšije, poznanici koji su silom prilika ili sticajem okolnosti morali napustiti rodnu grudu, kada se  konačno u avgustu mjesecu dokopaju rodne grude, zna se, pravac kafana, da se uz polugole pevaljke i zvuke rodnog kraja da malo duši na volju.

Da se izbaci sva ta frustracija koju proizvede kod čovjeka ”truhli” zapad. Jer za svakog punokrvnog Balkanca ovdje je žvot, a tamo je samo rad i znoj.

I Balkan je odista jedan idiličan dio svijeta. U njemu ljudi još uvijek drže do tradicije. Pod jednim krovom živi više generacija. Domovi su topli i puni ljubavi. U svakoj kući gost je rado viđen i svako se trudi da mu što bolje ugodi. Ljudi ovdje drže do rodbinskih veza. Ne propuštaju ništa a da ne odu. Ni radost, ni žalost.

A tek kafana. Toga se ovdje ne odriče ni jedan živi stvor. Još Miljenko Jergović je rekao da je ovo jedini dio svijeta gdje možete izaći bez prebijene pare u džepu a vratiti se sa litrom alkohola  u krvi.

Samo par sitnica na koje se zgražava ostatak svijeta remeti ovozemaljski raj. Balkanska plemena su generalno tolerantna. Eto, možda svi zajedno ne vole Rome iliti kako običan plebs ovdje voli reći Cigane. Desi se da s vremena na vrijeme negdje udarimo zid prema njima kao u Kruševcu na primjer. Ali i to treba razumjeti, kod nas su inovacije uvijek kasno stizale. Kažu da je djed gradonačelnika Kruševca ’41 bio u Varšavi i bio oduševljen jednim sličnim zidom, a unuk tek sada imao priliku da primijeni tu inovaciju i kod  nas.

Balkanska plemena takođe ne vole ni seksualne manjine, ili što bi običan puk rekao lezbejke i pedere da prostite. Ovde je uvijek bila parola ,moš’ me jebat’ u mozak kol’ko hoćeš, ali otpozadi ne prilazi ni slučajno.

Ovde nije dobro biti pravoslavac, musliman ili katolik, ali samo ako su tvoji saplemenici na određenoj teritoriji u manjini.

Ljudi su ovdje miroljubivi, ali ih svakih 50 godina uhvati kolektivno ludilo koje se završi spaljenom zemljom i masovnim grobnicama.

Stranci su nam pored ovih sitnica zamjerali i to što ima puno granica i ti vozeći se po Balkanu odlučiš da napraviš piš-pauzu, kad se ispred tebe pojavi lik i kaže pasoška kontrola.

A onda je stiglo Arapsko proljeće. Šiiti, suniti, Arapi, Kurdi, Jazidi, niko se više nije snalazio u tom haosu pa se sve češće pominjao pojam balkanizacija.Valjda je to stručan izraz za situaciju kada nastane puno država ”prepišaj hoda” na malom prostoru.

A onda je i najbogatiju zemlju svijeta Bog blagoslovio sa pojavom zvanom Tramp. Možda Ameri i nisu odmah razumjeli ko je Tramp, ali nama na Balkanu je odmah sve bilo jasno. Tip mrzi Meksikance jer su kriminalci, muslimane jer su teroristi, crnce jer su ljenčuge i smatra da je sasvim ok uhvatiti ženu za pičku a da je prethodno ne pitaš za dozvolu.

Inače, tolerantan čovjek sa vizijom.

Na kraju svijet više nema potrebu da dođe na Balkan. Balkan je postao svijet.

Možda  će se i oni naši iseljenici sa početka priče sada svuda osjećati kao kod kuće.


Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Balkan i teorije zavjere (1)

Zapadni je Balkan mjesto sa zavidnom razinom šovinističkog pluralizma. Širok je i šarolik spektar šovinizama i isključivosti koji su svoju oazu našli na tom simpatičnom i pitoresknom prostoru. Obitavaju tu desničarski paranoici i konzervativni fundamentalisti, ultraljevičarski fanatici i neoliberalni dogmatici, religijski fanatici i zadrti nacional-patrioti, homofobni pederomrzci i patrijahalni agresivci, antisemitski i islamofobni imbecili, etnički i građanski nacionalisti. Dakle, sva ona sorta ljudi od kojih će razuman čovjek glavom bez obzira pobjeći u prvu kafanu ili u drugu državu. Svi pobrojani ’izmi i fobije u biti su derivati nacionalizma i religijskog fundamentalizma. Treba reći da većinu tih ’izama i fobija Balkan nije izumio i u pravu je Marija Todorova kada ukazuje na to. Ideja nacije, pa zatim i divlja nacionalistička isključivost evropske su tekovine koje je Balkan samo prepisao. Ono što jeste obespokojavajuće je da ti izmi i te fobije nekako duže i žilavije preživljavaju na slavenskom jugu, a balkanska društva nikako da ih se otresu kao lošeg tereta prošlosti.

No vratimo se tom šarolikom društvu balkanskih majstora paranoje i netolerancije. Kako, recimo, od zatucanog ravnogorca, zapjenjenog ustašofila, katoličkog fundamentalista, islamističkog redikula, pravoslavnog talibana, desničarskog paranoika ili ultraljevičarskog dogmata napraviti istomišljenike? Ili barem sličnomišljenike koji se neće odmah hvatati za vratove? Za nepovjerovati, ali vrlo lako. Evo kako. Stavite ih za isti stol, zabranite im da pričaju o prošlosti i sadašnjosti na Balkanu i zadajte sljedeću temu za razgovor: ko danas vlada svijetom? Ili možda da temu postavite ovako: zašto su zemlje bivše Jugoslavije neuspješne banana državice, i ko je kriv za to?

Kakogod postavili temu, nemalo ćete se iznenaditi kako to šaroliko društvo unisono razmišlja. Bit ćete zbunjeni kakvo istomišljenistvo i sloga vladaju među tim ljudima za koje ste sve do maloprije vjerovali da se ne mogu složiti ni oko vremenske prognoze. Iznad glave vam lebdi upitnik i vi se pitate: je li moguće da ti isti ljudi, ti zadrti nacional-patriotski urođenici i religijski fanatici koji već godinama vode svoje male virtualne ratove, tako lako među sobom postižu konsenzus kada ne razgovaraju o lošoj prošlosti na Balkanu i dotaknu se stanja u svijetu. A oko čega se oni zapravo slažu? Pa prije svega oko toga da je uvijek neko drugi kriv što su njihove zemlje mahom zaostale bezperspektivne provincije na jugoistoku Europe. A onda, naravno, i oko toga da svijetom vladaju  moćnici iz sjene, ljudi i organizacije koji u strogoj tajnosti rade na ostvarenju svoji tajnih i nečasnih ciljeva. I da je svaki značajniji događaj u ljudskoj povijesti djelo njihovog pomno pripremljenog plana. Pa su tako, jelte, i balkanske državice žrtve njihovih nečasnih rabota.

Slabije upućenom posmatraču biće nevjerovatno koliko konzervativni fundamentalist iz Dalmacije, islamistički redikul iz srednje Bosne ili svetosavski nacional-patriot iz Šumadije slično promišljaju svijet. Svi oni ‘’znaju’’ šta je istina i kakva se podvala krije iza te već podobro izlizane sintagme ‘’međunarodna zajednica’’. Njima je jasno da ne postoji nikakva međunarodna zajednica i da svijetom upravlja liberalno-iluminatsko-templarsko-jezuitsko-hazarsko-cionističko-masonska klika, isti oni vladari iz sjene koji kontroliraju svjetski kapital, drže medije, čipuju ljude, izazivaju klimatske promjene, proizvode ekonomske krize, truju nam hranu, zaposjedaju naše umove uz pomoć suvremene tehnologije, pokreću ratove, rasturaju nam drzave, podmeću pedere, lgtb aktivizam i ostale ljudsko-pravaške ublehe… I tako dalje i tako slično!

Mentalni sklop prosječnog balkanskog šovena zapravo je vrlo predvidljiv. Mentalitet je to koji uvijek sumnjiči druge za vlastiti neuspjeh. Taj mentalni sklop kontaminiran je ideološkim dogmama, nacionalizmom, rigidnim tradicionalizmom, paranoidnim tumačenjem svoga lokalnog okruženja, pa se kao takav lako prešalta i na globalnu paranoju. Tako njegove lokalne neprijatelje, te pokvarene ustašoide, nacional-islamiste, jugokomunjare i ostalu srbočetničku bagru sasvim lako zamjene masoni, iluminati, hazari i svi ti silni Rotschildi, Soroši, Bilderberg grupe, Trilateralne komisije i ini kreatori Novog svjetskog poretka koji djeluju iz sjene i kroje nam živote iz svojih mračnih loža. I eto formule kako da, barem nakratko, balkanski ljudi ne mrzi jedni druge – treba  naći a onda i zamrziti imaginarnog bjelosvjetskog neprijatelja. Zavjera!, konspiracija!, urota!, vrište svi uglas po bespućima interneta.

Teoriji zavjere nisu skloni samo desničarski jastrebovi. Iako je izvorno desna ideja, itekako joj naginju i lijevi populisti koji između budalastog tabloidnog senzacionalizma i zdravog razuma radije izaberu ovo prvo.

Naoružan lakovjernošću i neznanjem balkanski čovjek spremno upija svaku budalaštinu koja mu se servira, samo nek je dovoljno intrigantna i senzacionalna. A tradicionalno je taj balkanski čovjek sklon praznovjerju pa mu i nije osobito teško prodati iluziju. On zaziva neko zlatno tele u koje će udivljeno zuriti. Ili barem priču u kojoj će se lako razaznati ko su dobri a ko loši momci. On se nije puno odmaknuo od priča za laku noć koje mu je tetka čitala kad je bio mali. Ista ona tetka iz Njemačke koja mu šalje džeparac,  dok on proklinje masone, pedere i sotonistički Zapad.

(nastavit će se)

Neven Šimić