Crtica o Franji

Piše: Neven Šimić 

Vrijedi li uopće javni angažman u jednoj nacionalističkoj žabokrečini, sigurno se često ovih godina pitao Franjo Šarčević, glavni urednik Prometeja. Obrazovan i kritičkom mišljenju sklon, Franjo je kao takav prirodan antipod nacionalističkom pojednostavljivanju stvarnosti.

S nacionalističkim jednoumljem susreo se već kao mladi ljevičarski aktivist u rodnoj mu Rami. Progovorio je o toj nezdravoj zatvorenosti u svoj etnikum. Ima on tu manu, da javno progovori o etnonacionalnom jednoumlju tamo gdje ga primjeti. Tamo gdje se ne postavljaju pitanja, gdje su sumnja i kritika u trajnom egzilu, preovladavaju duh (hrvatske demokratske) zajednice i palanački provincijalizam. Mišljenje je u takvim ambijentima rabota ekscentričnih pojedinaca, a nacionalno čistunstvo ideal za koji se vrijedi boriti. Na vlastitoj je koži Franjo osjetio kako se nacionalnom čistotom opijeni kroatoljubi odnose spram drugačijeg mišljenja. To je ona vrsta domoljublja koja slavi rigidni patrijahalni tradicionalizam i frca šovinizam prema svakoj drugosti. Postao je Franjo metom nacional-domoljubne histerije lokalnih kroatoljuba, one amorfne mase koja se spontano usplahiri čim se neko izdvoji iz mase i naruši duh zajednice i idilično HDZ-ovsko jednoumlje. Izdajnik, komunjara, đubre udbaško, samo su neki od komplimenata iz oskudnog rječnika provincijske kroatologije.

Došavši u Sarajevo, na studij matematike, brzo je spoznao da Sarajevo baš i nije ona pluralistička multi-kulti oaza kakvom se voli predstavljati. I da se iza maske uljuđenog građanstva počesto kriju klasični balkanski nacionalisti, među njima i najogavniji soj šovinista. Napravio je Franjo početničku grešku i progovorio o tome. Ima on tu već spomenutu manu, da progovori o nacional-šovinizmu tamo gdje ga primjeti. Uglavnom, Franjo je postao metom histeričnog blebetanja nacionalističkog trojnog pakta SDA-DF-GS. Kod rečenih je prepoznao isti onaj šovenski provincijski refleks s kakvim se suočavao u rodnom kraju, samo ovaj put umotan u urbani, lijevo-građanski i mladomuslimanski celofan. Teško je reći koja je od ove dvije državotvorne struje bošnjačkog nacionalizma rigidnija i po BiH štetnija.

Riječju, Franjo je na vlastitoj koži osjetio sve blagodeti hrvatskog i bošnjačkog nacionalizma. Ali za razliku od fejzbučke pop zvjezdice Martine Mlinarević, Franjo od toga ne pravi spektakl i rijaliti za široke mase. Svaki populizam mu je odbojan. Pa tako i onaj koji se, površnim laprdanjem i autoviktimizacijskim gestama, dodvorava određenoj većini ne bi li se dobro uhljebio. Nikada neće praviti pakt niti sa jednim bh. nacionalizmom da bi napredovao u karijeri ili postao provincijski influenser na Fejsu ili Tvitteru, niti bi ikada dopustio da bude korisni idiot u rukama neke destruktivne politike. Čovjek naprosto nije od te fele. Franjo, ma koliko to staromodno zvučalo, ima moralne skrupule i obzire. Riječju, prepametan je za tu vrstu mizernog podilaženja i uvlačenja.

Ljudi poput Franje ne dopadaju se većinskim čuvarima ideološkog ćudoređa – niti onima u rodnoj mu Rami kojima su hrvatstvo i hrvatovanje jedina mjera društvene egzistencije niti onima u Sarajevu koji udjeljuju certifikate o dobrom i poštenom vlahu. U Sarajevu si dobar vlah ako se zoveš Željko Komšić ili Miro Lazović, a evo u zadnje vrijeme i ako se zoveš Martina Mlinarević. Formula za uspjeh i titulu poštenog vlaha krajnje je jednostavna: podilaženje i aplaudiranje militantnom i autističnom lokalnom nacionalističkom provincijalizmu duboko ukopanom u patriotske rovove. (Treba li ovdje citirati poznatu rečenicu Samuela Johnsona o toj vrsti patriotizma?) Ako umiješ dobro podilaziti ciljanoj većini, dobre su ti šanse da postaneš ljudina, moralna gromada, možda i ambasador u nekoj stranoj zemlji. Riječju, da postaneš pošten vlah. A kad si pošten vlah, ergo ljudina i gromada, samo nebo je granica. To što takva praksa znamenitu sarajevsku multi-kulti otvorenost svodi na razinu vica, neka bude tema nekog drugog teksta.

Nedavno je Franjo dao intervju za portal Klix gdje je ponovo progovorio o hrvatskom i bošnjačkom nacionalizmu, ukazavši na pogubnost politika koje utjelovljuju Dragan Čović i Željko Komšić. Čović i Komšić personificiraju dva nacionalizma i dvije pogubne političke paradigme koje upropaštavaju ovu zemlju, otprilike je rekao u spomenutom intervjuu. Zanimljivi su u tom smislu komentari stranačkih botova i trolova na njegov intervju. Ako bi se na osnovu njihovih komentara pokušao utvrditi Franjin ideološki profil, to bi bila neka egzotična vrsta komunjarskog ustašofila jugobalijskog podtipa i srbo-četničke provenijencije, s izraženim klero-ateističkim stremljenjima. Pa se ti snađi.

Ali dobro, komentari stranačkih online vojnika ionako nisu nikakvo ozbiljno analitičko štivo niti mjerilo ičeg pametnog. Mogu doduše biti mjerilo kako većinska nepamet u sve tri ovdašnje nacionalističke izvedbe gleda na dosljedne i nepotkupljive ljude. Mada su najčešće mjerilo samodopadne gluposti samih komentatora. Ali Franji ne pada na pamet da se javno autoviktimizira kako bi pridobio simpatije javnosti, samo zato što neki nedotupavi moron ima potrebu, ili partijski zadatak, da mu opsuje majku ustaško-komunjarsku ili da mu poruči nešto morbidno. To neka rade lažni borci za dobrobit ovog društva i drugi lovci na unosne sinekure.

Vrijedi se na ovom mjestu prisjetiti prošlogodišnje Bitke za Predsjedništvo između Komšića i Čovića. Niti u jednom trenutku to nije bilo nadmetanje dva kandidata. Od samog početka bio je to sraz bošnjačkog i hrvatskog nacionalizma, sraz između nas i njih. Izbor između Čovića i Komšića za svakog iole razumnijeg pojedinca bio je nemoguć izbor. Jer birati između ove dvojice bilo je kao birati između gonoreje i sifilisa. Franjo i još pokoji nadobudnik argumentirano su tada ukazivali na destruktivnu bit politikā kakve utjelovljuju Komšić i Čović. Ali šta to vrijedi u zemlji u kojoj argumenti nemaju nikakvu snagu pred naletom emocija i učitavanja agendi. Malo ko se tih predizbornih dana uspijevao sjetiti da su osim rečene dvojice i neki drugi kandidati bili na izbornim listama.

Elem, nacionalistička pošast zaglupljuje, bilo da je upakovana u etničku HDZ-ovštinu, bilo da je maskirana u građanski frak. Ona ima moć da i od dobronamjernih ljudi napravi prvorazredne političke kretene i moralne idiote. Franjo je jedan od onih glasova koji već godinama uzaludno govori o tome, uporno gurajući taj sizifovski kamen. Ipak, biti Sizif u ovakvom društvu najčasnija je moguća pozicija. I zato neka i dalje gura taj kamen. Dobra je stvar što još uvijek ima onih koji, naivno ili ne, vjeruju u bolje društvo. A i bolje je da gura imaginarnu kamenu gromadu nego da bude ljudska i moralna gromada u očima provincijskih mediokriteta.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s