Oznaka: Franjo Šarčević

Tarik Haverić: Udala se Arifa

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Takozvani »slučaj Franje Šarčevića« nije izraz neke nove društvene patologije, već samo još jedno očitovanje odavno postojećih društvenih disfunkcionalnosti. I upravo zato je zanimljiv piscu ovih redova: više od pukog povoda da izrazim solidarnost s jednim autorom koji je doživio prijetnje i pritiske zato što je izrazio mišljenje što odudara od većinskog, Šarčevićev slučaj je za mene prilika da novim primjerima potkrijepim i upotpunim analize društvenih procesa koji su kod nas na djelu, a kojima se godinama bavim. Povrh toga, na pisanje ovog teksta potaknula me činjenica da sam, bez ikakve lične zasluge i samo po osnovu minulog rada, i sâm donekle zahvaćen lavinom »pravedničkog« i »patriotskog« gnjeva koja se obrušila na autora.   

Nastavi čitati “Tarik Haverić: Udala se Arifa” →

Hoće li Sarajevo izgubiti bitku protiv svojih nacionalista?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

“Po žvaljama vuče na migrante“, „Pseto, gnjida“, „Muslimanski poCetnik“, „Ko zna ko je ovu džukelu pravio“, pozivi na fizički obračun, otkaz sa radnog mjesta, „dozivanje pameti“… ovako najčešće prolaze oni koji se u BiH usude propitivati mišljenje većine. 
Obračun sa neistomišljenicima ne podrazumijeva razmjenu argumenata nego armiju ljudi spremnih izreći najodvratnije uvrede, pritom izvlačeći iz konteksta iznesene stavove i potpuno zanemarujući ukupni društveni angažman onog po kojem pljuju. 

Nastavi čitati “Hoće li Sarajevo izgubiti bitku protiv svojih nacionalista?” →

Crtica o Franji

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Neven Šimić 

Vrijedi li uopće javni angažman u jednoj nacionalističkoj žabokrečini, sigurno se često ovih godina pitao Franjo Šarčević, glavni urednik Prometeja. Obrazovan i kritičkom mišljenju sklon, Franjo je kao takav prirodan antipod nacionalističkom pojednostavljivanju stvarnosti. Nastavi čitati “Crtica o Franji” →

Gdje je nestao čovjek: Zašto šuti Dragan Čović?

Published on by Digitalna demokracija1 komentar

Piše: Franjo Šarčević

Razumljivo je kada je bilo kome od tzv. običnih građana preko glave bilo kojeg radovana karadžića i kada ne žele dopustiti da im 24 godine nakon rata, a to je nečiji čitav život, neko takav pokvari dan. U osobne motive bilo kojeg običnog građana bilo bi bezobrazno ulaziti: možda se radi o nekome kome je ideologija Karadžić Radovana ili nekog drugog karadžića donijela mnogo patnje i nesreće, ko je barem svjestan toga da je on kriv što je odrastao u zemlji u kakvoj nije zdravo odrastati, ali baš zato je želio provesti 20. mart 2019. u šetnji obalom ili šumom, a ne u proklinjanju i (b)analiziranju na društvenim mrežama.

Nije razumljivo kada neko ko je profesionalni političar i pri tome još tobože jedini legalni, legitimni i stožerni predstavnik jednog konstitutivnog naroda u BiH, a ime mu je Dragan Čović, na drugostepenu presudu Haškog suda koja Radovana Karadžića osuđuje na kaznu doživotnog zatvora zbog ratnih zločina, etničkog čišćenja i genocida u BiH, nema reći niti jednu riječ. Na službenoj stranici HDZ-a BiH, kako stvari stoje do momenta kad pišem ovaj redak (17:00 po srednjoevropskom vremenu) nema vijesti, saopćenja ili izjave koja se dotiče jučerašnje presude. Nema je ni na drugim mjestima, jer je jednostavno nije ni bilo.

Možda će do reakcije doći nekad kasnije, kada mediji iznude poneku riječ od Čovića, pa od njega ili njegove stranke dođe neka poruka načelne osude svih ratnih zločina koja više neće značiti ništa, no pogledajmo što su do sada prešutjeli tobožnji zaštitnici hrvatskog naroda u BiH.

Ne želim se u tekstovima ponavljati, stoga za opširnije uvide u odnose hadezeovske i dodikovske politike, prethodno – odnose dviju velikodržavnih politika, srpske i hrvatske, koje su obje došle glave bosanskim Hrvatima, upućujem na tekst Što je Hrvatima Republika Srpska? objavljen 10. januara. Dovoljno je ovdje reći: Više od 150 tisuća Hrvata protjerano je iz Republike Srpske, tisuće njih su prošli kroz logore, na desetke i stotine je ubijano u brojnim masovnim zločinima. HDZ i Čović su to prešutjeli, njima nestali Hrvati iz Republike Srpske ne znače onoliko koliko im znači Milorad Dodik. Pokazalo se to i na portalu novina koje služe kao neslužbeni bilten HDZ-a BiH: jedina vijest objavljena nakon presude bila je prenošenje Dodikove izjave kako je „presuda Radovanu Karadžića prilično arogantna i cinična“. Sve se udesilo kao da se to Hrvata ne tiče. A i da se ne tiče, tiče se drugih, Bošnjaka, kojima je Karadžićeva ideologija bila namijenila sudbinu nestanka.

Iz HDZ1990 jučer je stiglo saopćenje koje odudara od čovićevske šutnje. Pod naslovom Presuda velikosrpskoj ideologiji, iz te stranke poručuju:

Niti jedna presuda, a ni ova današnja Radovanu Karadžiću, u Haagu osuđenom na doživotni zatvor, ne može vratiti u život ubijene i ublažiti bol njihovih obitelji, ali mora jasno osuditi pogubnost zločinačke ideologije. Ideologije koja je na ove prostore prije 28 godina donijela nemjerljive količine bola, patnje i stradanja.

Ideologije koja je, nažalost zauvijek, raselila stotine tisuća Hrvata iz velikog dijela Bosne i Hercegovine. Ovakve presude su podjednako važne za suočavanje sa prošlošću, izgradnju pravednijeg društva i bolje budućnosti.

Pravo i pravda su vrlo često suprotni pojmovi, no današnja presuda ipak je djelomična satisfakcija žrtvama te ideologije.

Bilo bi dobro kada u HDZ1990 ne bi stali na osudi velikosrpske ideologije i kada bi smogli hrabrosti za kritički odnos prema onom dijelu hrvatske politike koji je – kako tada, tako i danas – bio vjerni sluga i saveznik rečenog velikosrpstva.

Haški sud utvrdio je neke činjenice kroz višegodišnje sudske procese i to je najjači fakttest vezan za rat 1991-1995. Neprihvaćanje tih činjenica, laganje i izvrtanje, za Milorada Dodika znači demonstraciju moći koja se temelji na trenutnom rasporedu snaga na geostrateškoj mapi svijeta, koji jamči opstanak Karadžićeve tvorevine kojom Dodik trenutno gazduje.

Za Dragana Čovića i većinsku hrvatsku politiku u BiH, šutnja vezana za ovu presudu i – vidjeli smo ranije nakon presude herceg-bosanskoj šestorci – njihovo neprihvaćanje činjenica, laganje i izvrtanje, znači ruganje nad sudbinom nestalih bosanskih Hrvata i delegitimiranje svih hrvatskih političkih zahtjeva u BiH. Čovićeva politika dovela je Hrvate u BiH ispod civilizacijskog minimuma. Nakon mnogo godina praćenja politike i društva u BiH, s iskustvom stotina tekstova, mogu reći jednu jasnu i jednostavnu rečenicu: Nisu ni drugi za pohvaliti, ali Dragan Čović i HDZ su najveći neprijatelji hrvatskog naroda.

P.S. Kraj je 21. marta, Čović i HDZ još ne znaju što bi rekli.

Tekst je objavljen i na portalima Prometej.ba i Fokus.ba

Neka STAV ne bude naš stav!

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Franjo Šarčević

Ima jedna rečenična konstrukcija koja se zna čuti među kršćanskim življem Bosne i Hercegovine, a kaže: Jednog Turčina drži svezanog u vreći pod stolom, s drugim jedi za stolom, isto ti misle.

Teško da bi se mogla smisliti kraća a ubitačnija rečenica, kojom bi se efektnije izrazio fundamentalni strah i zazor od Drugih, kojom bi se Druge diskvalificiralo i eliminiralo. Ako onoga tko izgovori ovu rečenicu upitate da objasni kako i zašto je tako, bit će vam rečeno da njima, muslimanima, nije vjere, da su prevrtljivi, da su u početku saveznici, a onda zabiju nož u leđa, da glume da su ti prijatelji a među sobom misle i pričaju nešto drugo, da kad-tad u njima provrije „muslimanska krv“ i da to ne zavisi od toga kako se odnosiš prema njima…

Naravno, mnogo je ljudi koji u takve šoviništičke diskvalifikacije i mitove ne vjeruju i koji se ne daju inficirati virusom zazora, nepovjerenja i predrasuda. Imao sam sreću što sam odrastao u obitelji u kojoj smo učeni humanističkim vrijednostima, tome da su svi ljudi Božja djeca (da se izrazim jezikom svojih religioznih roditelja) i nikakve priče o skrivenim namjerama i opasnostima od Drugih – koje se ne mogu zaobići i ne čuti kad odrastate u ratom i prošlošću opterećenoj sredini kao što je Rama – nisu djelovale. Na studij sam došao u Sarajevo, uključio se u većinski bošnjačku, muslimansku, sredinu, stvorio prijateljstva i poznanstva zbog kojih mi bude teška pomisao da bih mogao nekada otići odavde (u momentima kad o tome razmišljam), zaposlio se, oženio (Bošnjakinjom), i više nego ikada sam siguran da crta koja odvaja dobro i zlo ne prolazi između naroda, klasa i svjetonazorâ (bez namjere da postmodernistički ili konformistički relativiziram i izjednačim sva uvjerenja i stavove), nego kroz svako ljudsko srce – da parafraziram Solženjicina.

Iako sam oduvijek svjestan da narodi u BiH dijele većinu toga zajedničnog, primjerice boju kože, jezik, kulturu, iznenadilo me saznanje da dijele i neke zajedničke rečenice kojima se izražava dubinski strah i zazor od onih Drugih. Konkretno, ostao sam iznenađen i pomalo zasmijan kad sam svojevremeno od prijateljice čuo da se među muslimanskim življem „po kućama“ zna reći: Jednog Vlaha drži svezanog u vreći pod stolom, s drugim jedi za stolom, isto ti misle.

Sadržaj i interpretacije te „parabole“ analogne su onima iz prve verzije, samo što je jedna nacionalno-vjerska skupina zamijenjena drugom.

* * *

Sjetio sam se ovoga dok posljednjih dana pratim na koji način se dio medija u Sarajevu, poput radikalno nacionalističkog sedmičnika i portala Stav, koji djeluje kao udarna medijska pesnica Stranke demokratske akcije, odnosi prema piscu Miljenku Jergoviću i umirovljenom generalu Armije BiH Jovanu Divjaku. Naslov teksta u Stavu posvećen Divjaku veoma zorno ilustrira šovinističku matricu opričanu kroz vreće i stolove: „Do podne čika Jovo, od podne čiča Jova“. Uzalud je Divjaku bilo, ako se pita kolege iz Stava, sudjelovati u obrani Bosne i Hercegovine, biti ne na strani armije i politike koja je napadala BiH, nego na strani Bosne i Hercegovine onda kad je to bilo najteže, te do danas na različite načine doprinositi izgradnji bh. društva; oni su ga prokazali kao prevrtljivog čiča Jova (jasna je aluzija na četničkog vođu „čiča Draža“), i to sve zbog nekoliko kritički intoniranih rečenica neugodnih mentalnom sklopu SDA. Još je neugodnije bilo čitati brojne komentare čitatelja tog portala. Jedan je duboko razočaran i nema više povjerenja ni u jednog Srbina. Drugi se čudi Bošnjacima što traže i najmanji razlog da kažu da nisu svi Srbi isti. Treći konstatira da vuk mijenja dlaku, ali ćud nikad, „ipak je Jovo pravoslavac“. Četvrti, peti i šesti zaključuju da je Divjak samo pokazao pravo lice, za sedmog i osmog je Divjak prikriveni četnik, za devetog i desetog…

Raduje me, naravno, što većina Bošnjaka ne dijeli stavove Stava i što on neće u mjeri u kojoj bi to želio uspjeti nametnuti šovinističku narodnu „mudrost“ o vlasima i vrećama kao metodologiju tumačenja i shvaćanja svijeta i odnosa prema Drugome.

Drugi u nizu takvih slučajeva, koji je prethodio Divjakovom, odnosi se na pisca Miljenka Jergovića, najvažnijeg književnika naših prostora, rođenog u Sarajevu. „Zbogom Miljenko, zbogom Jergoviću“, poručuje Stav svojim naslovom. I Jergović je, sudeći po Stavu i njegovim tekstopiscima, pokazao svoje pravo, vlaško lice, neprijateljsko prema Sarajevu, Bošnjacima, muslimanima. „… što više stari, Jergović postaje sve autentičniji, manje sklon ugađanju publici i vjerniji sebi“, reći će Stav u jednom od svojih tekstova posvećenih ovom piscu.

I opet me raduje što vidim veliki broj Bošnjaka i Sarajlija koji su čitali Jergovića i koji su spremni javno kazati da je „Jergović više uradio za Sarajevo nego što bi pisac tog teksta mogao za svojih 14 SDA života“, da navedem jednog od njih. Oni potvrđuju da ovo mjesto i ova zajednica ima nadu i antitijela sposobna da se izbore s napredujućim virusom.

Primjeri Divjaka i Jergovića su sasvim dovoljni za ilustraciju jednog mentalnog stanja i jednog političko-ideološkog projekta. Već ranije, to mentalno stanje je Ivana Lovrenovića, „mislioca Bosne“ (N. Šimić), Željka Ivankovića, Nenada Veličkovića… svrstalo među neprijatelje Bosne i muslimana, sve dakle one pojedince koji su se istakli u zastupanju multietničke Bosne i Hercegovine i praktičnim radom sudjelovali u izgradnji bh. društva, koji čine „interkulturnu supstancu“ (E.K.) našeg društva.

Pokazalo se da je stvarni cilj nacionalističkog projekta oličenog u Stavu (i sličnim medijima, primjerice Saffu) – kako je to prije oko dvije godine dobro opisao Enver Kazaz – „razoriti multikulturnu i multietničku supstancu društva do te mjere da niti jednom Srbinu i Hrvatu na um ne padne da se miješa sa Bošnjacima“. Taj Kazazov tekst pisan je u momentu kad je na stranicama Stava jedan od simbola Bosne i naš najbolji dječji pisac, Branko Ćopić, proglašen ratnim zločincem i monstruozno se lagalo o njegovom tobožnjem sudjelovanju u ubijanju Muslimana.

Baš tu, piše Kazaz, „Stav postaje suštinski antibosanski magazin. Ako se Branka Ćopića demonizira i proglašava ratnim zločincem, onda takva ideološka gesta ima samo jedno značenje: nema Srbina i Hrvata kojima se može vjerovati i koji mogu biti bošnjački prijatelji. Ni oni što su na zasadima komunizma prijateljevali sa Bošnjacima i sve učinili za afirmaciju njihove nacionalnosti i kulture ne mogu zasluživati bošnjačko poštovanje, naprosto stoga što pripadaju tuđoj naciji.“

* * *

Budućnost Bosne i Hercegovine dobrim dijelom zavisi od toga hoćemo li uspjeti jesti jedni s drugima za istim stolom uz povjerenje i uvažavanje, a da ispod stola nemamo punu vreću bolesnih predrasuda, paranoja i isključivosti. Borimo se za to, prokazujmo one koji nas navode na to zlo, ne dajmo im da ostvare svoje ciljeve razaranja multietničke supstance bh. društva i ne odustajmo.

(Prometej.ba)