Dolaskom COVID-a 19 (koronavirusa ) u Republiku Hrvatsku, Vlada Republike Hrvatske donijela je dopunu Zakona o sustavu civilne zaštite, odnosno Novelu. Na taj način Vlada je izbjegla korištenje članka 17. Ustava Republike Hrvatske te iskoristila članak 16. koji glasi :

‘’Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje.’’

Koristeći članak 16. , Vlada je izbjegla dvotrećinsku većinu koja je potrebna za izglasavanje članka 17. te je s zakonskom natpolovičnom većinom uvela dopunu već postojećem zakonu, koji je u skladu s Ustavom. Na taj način je ograničila prava i slobode svojih građana.  Podsjetimo se, Ustav je najviši pravni akt koji svim građanima jamči:

”slobodu, jednakost, nacionalnu ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalnu pravdu, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavinu prava i demokratski višestranački sustav kao  najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske” .

Kako nam i sam članak 3. Ustava Republike Hrvatske navodi, jamči se pravo na slobodu, jednakost te poštivanje prava čovjeka. U tom slučaju nemoguće je ne zapitati se zašto  je Vlada, odnosno izvršna vlast Republike Hrvatske, odlučila koristiti jednostavniju opciju Ustava i otvoriti vrata mogućoj diktaturi. Sivu zonu nedorečenih propisa koristi i ministar unutarnjih poslova, Davor Božinović, koji pod ‘’opisom’’ zaštite i dobrobiti svih ljudi, uz Stožer Civilne zaštite, donosi upitne odluke sa zakonskom snagom, koje ograničavaju slobodu kretanja i pojedina ljudska prava poput prava na rad. Članak 16. Ustava navodi kako je moguće ograničiti ljudska prava zbog zaštite pravnog poretka, morala i zdravlja. Međutim, kako je ministar unutarnjih poslova odjednom postao osoba koja odlučuje što je to moralno ili što to šteti našem zdravlju? Cigarete štete našem zdravlju, pa ih nismo zabranili. Ministar je magistrirao i doktorirao na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Uzmemo li u obzir da se ministar konzultira s ljudima iz medicinske struke, svejedno se možemo zapitati kako je moguće da zbog postotka od niti 3% zaraženih u Republici Hrvatskoj, zatvaramo županije, uvodimo e- propusnice, donosimo odluke o zabrani okupljanja ili zadržavanja na javnim mjestima. Da li je epidemiološka situacija od 3% stanovništva dovoljan razlog da zanemarimo trodiobu vlasti i svu moć stavimo u ruke Nacionalnog stožera? Ako je suditi po javnom mnijenju i online anketama, to zasigurno nije dovoljno dobar razlog za uvođenje represijskih mjera.

Ministar međutim ide korak dalje te medijima daje izjavu kako ministri unutarnjih poslova Europske unije razmatraju :

‘’inovativna rješenja poput sustava baziranih na aplikacijama za praćenje kontakata, što je ključno za sprječavanje širenja virusa.‘’ .

Aplikacija bi naime djelovala na sljedeći način. Za potrebe ove priče uzmimo prijatelje  Stipu i Matu. Primjerice, Stipe se udalji od svog doma u Solinu, a Mate iz svog doma u Splitu, kako bi se zajednički prošetali po Marjanu, ukoliko isti nije zatvoren. Prilikom susreta ove dvije osobe, njihovi mobilni uređaji koristit će lokacijsku tehnologiju ili pak Bluetooth tehnologiju koja bi pronašla sve uređaje u blizini te razmijenila posebne kodove. Ukoliko se Stipe zarazi, Mate će na svoj mobilni uređaj dobiti obavijest  da je bio u kontaktu sa zaraženom osobom. Nešto slično je uvela i Italija, no korištenje aplikacije pod nazivom ‘IMMUNI’ u Italiji nije obvezno te navedena aplikacija koristi samo Bluetooth uređaja, a ne geolokacijsku oznaku (GPS) . U Italiji je obavijest kontaktima zaraženih osoba anonimna, a aplikacija dobrovoljna. Građani trenutno nemaju informaciju da li je ovu aplikaciju moguće samovoljno instalirati ili bi ona pak dolazila već u našim pametnim telefonima. Nemamo ni informaciju na koji način Vlada želi koristiti prikupljene podatke niti garanciju da se isti neće u budućnosti zloupotrijebiti.

Postavlja se ključno pitanje zašto ministri drugih država raspravljaju o uvođenju ikakvih aplikacija koje služe za praćenje, s obzirom na to da je postotak zaraženih u Europskoj Uniji ispod 1% svjetske populacije. Sve države Europske unije nemaju jednaku epidemiološku situaciju. Italija zasigurno ima veći broj zaraženih i umrlih od Korona virusa nego Republika Hrvatska ili pak Češka. Ako imamo pad novozaraženih te dobru epidemiološku situaciju, a Stožer je ukinuo određene mjere već 27. travnja, zašto ministar Božinović želi uvesti praćenje kontakata?

Odgovor je jednostavan! Zbog sigurnosti nacije. Povijest nas uči da su najveće krize u državama nastale po krinkom straha i sigurnosti. Ako su prava koje nam Ustav garantira jednaka, koje je onda pravo bitnije? Pravo Vlade na samovolju i samoprocjenu ili pak pravo na život, pravo na slobodu, pravo na rad ili pravo na zaštitu osobnih podataka? Mišljenja sam kako je svako pravo jednako važno za građane, no samo ako to pravo proizlazi iz naroda i pripada narodu. Uostalom, to je i definicija vlasti. Stoga, ukoliko smo usvojili Zakon o zaštiti osobnih podataka, koji je prihvaćen od strane javnosti te ukoliko nam sudovi ne priznaju u postupcima dokaze kao što su nedozvoljene snimke ili pak fotografije bez pristanka osobe, pitanje koje se samo nameće je sljedeće : Zašto vodeći ljudi u našoj državi ignoriraju zakone koje je izglasao Sabor Republike Hrvatske? Možda se odgovor krije upravo u samovolji pojedinaca i želji za kontrolom vlasti i građana. U nekoj fikcijskoj budućnosti, mogući scenarij je da se GPS iskoristi za kontrolu odlaska na izbore ili pak za ucjenu.

U današnje vrijeme, informacija je najvrjedniji podatak koji netko može ponuditi. Ukoliko imamo podatke o tome gdje se tko nalazi, ulazimo u sferu velike moći u rukama pojedinaca. Možda ta situacija ne bi bila toliko bitna, da nemamo konstantne zlouporabe vlasti na svim razinama u društvu, kako u politici, tako i u ostalim sferama života u Republici Hrvatskoj. Neusvojeni Ustav Europske unije naveo je u članku II. – 68. da svatko ima pravo na zaštitu osobnih podataka koji se odnose na njega ili nju te da se ti podatci trebaju obrađivati pošteno u za to utvrđene svrhe, na temelju pristanka osobe o kojoj je riječ ili na nekoj drugoj legitimnoj osnovi, utvrđenoj zakonom. Upravo u toj situaciji naš Stožer gubi prvu argumentiranu bitku. Prilikom upita novinara prema direktoru Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo i članu Kriznog stožera – da li je član vladajuće stranke? – gospodin Capak je dao odgovor u skladu zaštite osobnih podataka. Izjavio je kako je članstvo u nekoj stranci osobna stvar pojedinca te nam tu informaciju nije htio otkriti. S obzirom da smo svi pred zakonom jednaki, zašto naši članovi stožera imaju pravo na privatnost, a građani nemaju? Nije valjda da imamo one koji su jednakiji od jednakih. Krunoslav Capak je sam priopćio medijima kako je dobio ”puno negativnih mailova u kojima su ga neki nazivali Hitlerom današnjice”. Složila bih se da su to oštri komentari, no u očuvanju demokracije možda je i dozvoljeno koristiti hiperbolu kako bismo naglasili naš emocionalni stav.

Rješenje ove situacije u kojoj se Stožer nalazi vrlo je jednostavno: koristiti dobru vjeru, postojeće zakone i Ustav Republike Hrvatske. Imamo propisane sankcije za sve osobe koje ne poštuju zakonske odredbe, pa tako i propisane sankcije za osobe koje se neovlašteno služe osobnim podacima građana bez njihovog pristanka. Nismo i ne trebamo postati država straha! Ako uzmemo u obzir želje građana, cijela priča oko zaštite osobnih podataka se može kontrolirati uz pomoć državnih organa i pravodobnog vođenja sustava zaraženih osoba. Rekli bismo, čak je i status quo bolja opcija od zadiranja u privatnost građana u nadolazećem izbornom, ali i životnom razdoblju. Ukoliko otvorimo vrata diktaturi, a zatvorimo trodiobi vlasti i demokraciji, šteta će biti nemjerljivo veća od broja zaraženih i umrlih. Za kraj nam ostaju riječi poznatog Jean Jacques Rousseaua: ”Meni je draža opasna sloboda, nego mirno i sigurno ropstvo.”

Jelena Mandarić