Divlje meso HDZ-a

“Divlje meso” HDZ-a okuplja se po ulicama i trgovima, hoda, moli, pjeva i prosvjeduje jer se, eto, u uvjetima globalne prevare nazvane pandemija, lokalno traže propusnice koje zatiru slobodu i pravo na izbor. Ta “moralna ekonomija mnoštva/gomile”, da se poslužimo ovom prigodom dekontekstualiziranom odrednicom E. P. Thompsona, oblikuje stanovitu vrstu “mentaliteta”, koji nedvojbeno ima svoje razloge i genezu, kao i svoje uvjete proizvodnje na temelju kojih zaslužuje baš takvo određenje – “divlje meso”HDZ-a. Soundtrack njihovih prosvjeda o tome govori više nego dovoljno. Simptom? Svakako.

Posrijedi je sistemski uzgojen proizvod stranke koja je u Hrvatskoj na vlasti oduvijek, čak i kad to službeno nije bila, trenutno s tanašnom ali pouzdanom parlamentarnom većinom, stranke koja putem Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske upravlja pandemijskom krizom, krizom koja upravo tom HDZ-u omogućuje da se vrlo ozbiljno pogleda u ogledalo i zapita što je učinio i kako je radio nekoliko desetljeća dok mu se pod prozorom valja masa nezadovoljnih u najrazličitijoj mješavini singularno-partikularnih razloga, ovostranih i onostranih momenata, proročkih izvedbi i dubokih uvida u folklornom rasponu od teretane do oltara.

Naravno da Ustav – u kojem se riječ zdravlje s izvedenicama spominje točno sveukupno dvanaest (12) puta – i Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti (noveliran aktualno iz pandemijskih razloga) omogućuju jasan pravni okvir zaštite, kako to voli reći socijalna medicina, “narodnog zdravlja”. Problem upravljanja krizom, međutim, nije pravne nego političke naravi, o čemu pjevaju i ptice na grani. Parlamentarni legitimitet mogao je uvelike osnažiti neke odluke, pa samim tim i mjere, ali o tom je trebalo misliti na početku krize dok popističko-medijski moment frekvencijom nije još posve zasjenio, štoviše: zamijenio, kompetenciju medicinske struke i doveo stvari do recentnog apsurda sličnog kao kad se u velikoj stambenoj zgradi pojave mravi pa se pokuša organizirati dezinsekcija (“Hvala vam na tom pitanju”, rekao bi ministar zdravstva Vili Beroš) – jedni sumnjaju u mrave jer ih nisu vidjeli, drugi neće kemiju u svoj stan, treći ne puštaju nepoznate u privatni prostor, a četvrti se pitaju treba li, ako za dezinsekciju nije natpolovičan broj stanara, to sve skupa financirati iz pričuve. Ali kako u zakonu nije riječ o stanovništvu, pa ni o građanstvu, nego o pučanstvu, takva su pitanja, kao i s njima povezane dvojbe, očekivane. Još jedan simptom.

Raspon motiva

Tri su postojanija motiva u nastupu prosvjednika. Prvi je vezan uz djecu (“Ne damo našu djecu!”, “Ne damo na djecu!”), drugi uz pravo na rad u uvjetima “podjele i segregacije” (“Necijepljeni ne zaslužuju otkaze!”), a treći je apstraktno blebetanje o “slobodi” (“Želimo slobodu govora i slobodu izbora!”, “Nećemo ausvajs!”), garnirano kojekakvim bedastoćama, usporedbama s fašizmom, oznakama na rukavu i pozivanjem na Ustav. Istodobno na vatru benzin dolijeva politička desnica, od Mosta i Domovinskog pokreta nadalje (zanimljivo je da medijski viđeniji desničari redom govore kako su preboljeli COVID-19 i tako otklanjaju mogućnost razgovora o cijepljenju), a ritam udara još jedan lokalni prorok, glavom i jezikom njegova ekselencija predsjednik Republike Hrvatske. Njegovo djelovanje, ustrojeno po principu “jedan smisleni korak naprijed, dva besmislena koraka nazad” kad je pandemija u pitanju, gotovo sigurno vodi činjenici da je prosvjedno “divlje meso”, uz Biskupsku konferenciju, barem u postojećem odnosu snaga i otprilike dok traje slobodarski hajp, našlo svoga saveznika. Katoličku crkvu u tom aranžmanu ne treba ni spominjati jer je ona ionako, poput virusa, posvuda i uvijek. Dakle, prosvjed protiv uvođenja potvrda okuplja širi krug institucionalnih pozicija koje jednako tako, na ovaj ili onaj način, izravno ili neizravno, dijele odrednicu “divljeg mesa” HDZ-a. Čitava simptomatika u digitalnim uvjetima proizvodnje i reprodukcije besmisla.

I zato spominjemo hadezeovski pogled u ogledalo, osobito liječničkog ešalona koji nije malen u HDZ-ovskom članstvu i hijerarhiji, i to u trenutku kad im se struka u brizi za narodno zdravlje suočava s učincima vlastitog političkog djelovanja u pandemijskim uvjetima. Mislili su da pred sobom imaju relativno prosvijećeno (“socijalističko”, europsko, kako god) društvo, a suočili su se s vlastitim histeričnim proizvodom. I taj im je proizvod u društveno-političkom smislu najopasniji protivnik dosad. Ne zato što može daleko dobaciti, nego stoga što udara u temelje, što suočava medicinsku struku s njezinim izvanstručnim političkim djelovanjem. Taj susret medicine (znanosti, kompetencije, prosvjetiteljstva – ako hoćete) u politici s vlastitim društveno-političkim nusproizvodom jest možda javno nezamjetljiv igrokaz, možda detalj ili nešto naoko periferno, ali neizostavno i važno u pogledu u ogledalo.

Međutim, taj detalj ulazi u ključnu mentalnu figuru ili, drukčije rečeno, stanje stvari. A stanje stvari prožima društvena zapuštenost koja u globalnim uvjetima digitalne reprodukcije logično proizvodi ono što se otprilike naziva užasima postmoderne. I tu je, izgleda, ključni razlog. Rastakanje prosvjetiteljske matrice, izostanak progresivističkih platformi, jasno razgraničenje crkve i države, sekularni školski sistem samo su neki elementi koji djeluju svojom prisutnošću ili odsutnošću u oblikovanju mentalnih figura koje definiraju društvene reakcije u pandemijskim uvjetima ili, nešto blaže, oblikuju klimu u kojoj zatucanost i glupost stječu pravo građanstva i prihvaćaju se kao jedno od stajališta u raspravi, jer Voltairea ionako svatko vadi kao adut iz rukava i mentalnu dijareju podvaljuje pod mišljenje.

Zapušteno društvo

Slijedimo, primjera radi, tek spomenute postojanije motive prosvjednih okupljanja: djecu, rad i slobodu. Na primjer i izokola: nekad se taj resor nazivalo prosvjetom i imao je nemjerljivu, gotovo ključnu ulogu u društvenoj dinamici napretka. Upravo logikom tog (danas starinskog) imenovanja, neumorno potičući društvo da zakonski obavezno i od malih nogu iziđe iz znatno složenijeg položaja nego što je to “samoskrivljena nezrelost”. Sekularna bez ostatka u drugoj polovici 20. stoljeća, prosvjeta je naširoko nudila osnovne elemente i orijentire u znanosti, tehnici, tehnologiji, jezicima, umjetnosti i kulturi. Danas se zove obrazovanjem i histerično puca po šavovima. Ne poznaje “prosvjetne radnike”, metafora svjetla resoru je apstraktna imenica, a kadrovski se krpa na svakakve načine. U prostorima u kojima se odvija nastava vise raspela koja svjedoče napaćenom narodu, koji mu je put i što mu je svjetlo.

Drugo. Nekad je, barem tamo negdje od sredine 1920-ih kad je kao organizirana disciplina i njoj sukladna praksa dojmljivo i zasukanih rukava i nogavica zagazila u naše lokalno blato, socijalna medicina predstavljala svjetlo i orijentir, najprije idejama socijalne higijene, a zatim u drugoj polovici 20. stoljeća, s današnjeg stajališta impresivnom organizacijom primarne zdravstvene zaštite, svim onim brojnim seoskim i kvartovskim ambulantama, dispanzerima i domovima zdravlja. U toj brizi za dojenčad, malu i školsku djecu, u “zaštiti ratnih i poslovnih invalida”, zaokupljena radničkim zdravljem, iskorjenjivanjem gluposti, zaraze i epidemija, socijalna medicina bila je neraskidivo povezana s onim resorom koji se više ne naziva prosvjetom, odnosno “socijalnom pedagogikom u službi socijalne medicine”. Jer, da spomenemo samo par rečenica Andrije Štampara: “Narodno zdravlje ne može se unaprediti s velikim uspehom putem zakona i propisa, nego samo putem obaveštavanja, putem škole i putem poučavanja. Dok se u jednoj socijalnoj sredini ne spremi teren za pravilno shvatanje o problemima narodnog zdravlja, i najveći naši napori biće uzaludni”. Ukratko, zdravlje ne ide bez prosvjete. Zaključak?

Treći su nekad bili male velike škole za podizanje radničke svijesti, učionice alata za borbu protiv nepravde, organizacija s jasno profiliranim klasnim interesom i nizom organizacijskih aktivnosti od kojih je svaka imala smisla. Suženi u tranziciji, partikularno rastočeni, organizirani smislenije tek u javnom sektoru, sindikati funkcioniraju u trajnoj zabrinutosti za gubitak članstva pa rijetko nastupaju dorečeno, osmišljeno i solidarno. Svaka organizirana javna akcija, da ne spominjemo štrajk, važe se apotekarski i mjeri radije strahom od osipanja članstva negoli njezinim rezultatom. Njihovi predstavnici posljednjih tjedana uglavnom ponavljaju fraze o “nepripremljenosti sustava”, provedbenim poteškoćama ove ili one mjere, brizi za svakog člana kroz paket pravno-savjetodavnih usluga ako dotični ili dotična radno-pravno zapne u svojoj neukosti, dapače: pravu na neukost i težnji za slobodom, jer možeš prosipati kojekakve nebulozne razloge, ali dok se zbraja članarina, tu smo. U čemu će im pomoći konkretno? Da prođu neokrznuti što djeci nisu držali nastavu? Paradoks da je upravo područje starinski imenovane prosvjete ovih dana inkubator besmisla u pandemijskim uvjetima i da nastavnice ili nastavnici vjeronauka prednjače u “otporu” neviđenoj “segregaciji” i “fašizmu”, jasan je i nedvojben znak kakav je hadezeovski školski sistem i tko je njegov zbiljski tvorac.1

I što s tim ima socijalna medicina, od Štampara (preko Jakšića i Kovačića ili koga već) do svih koji su izišli iz njegove kabanice u vremenu pandemije kad je posljednjih mjeseci rijetkost susresti čovjeka koji dezinficira ruke prilikom ulaska u trgovinu, a junoše ne nose masku u javnom prijevozu i uživaju dok ih zamaskirani (zatucane pokorne ovce) gledaju? Da ustrajno i dalje rade na informiranju ljudi koji im unaprijed ne vjeruju jer im njihova stajališta remete pravo na vlastito mišljenje? Druge nema, ali polomit će se od posla i pretvoriti u čudake ako im se sistemski ne pomogne. Ono što se još prije nekoliko desetljeća uzimalo zdravo za gotovo danas je ozbiljno nagriženo i kao da živi svoje zadnje dane. Jer ako ne prolazi kad je u pitanju narodno zdravlje, kao elementarna pretpostavka koja omogućuje ljudima da budu i glupi i desničari i zatucani jer su jednostavno živi i zdravi (pa mogu zaključiti da nije slučajno što je Gates/Microsoft pustio Windowse 11 upravo u četvrtom valu i to ne odmah svima), teško da će proći u bilo čemu drugom.

Ne dolazite s dijagnozama s interneta – stoji na ponekim vratima ordinacija u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Ili “onog interneta za koji se ne zna”, rekli su svojedobno sudionici Festivala slobode i ponavljaju aktualni prosvjednici. Davno je Gramsci napominjao da je narodni folklor ozbiljna stvar, od teretane preko oltara do interneta, i da ga jednako ozbiljno treba shvatiti. Davno je i Štampar slično tvrdio za narodno zdravlje. Koliko su uopće alati kojima je modernitet rješavao probleme adekvatni danas? Tu dijelom leži razlog zbunjenosti medicinara i upravljačkih elita u uvjetima pandemije, pa i onih HDZ-ovih. I zato trenutno stanje svjedoči jasno o društvenoj zapuštenosti, njezinim razlozima i dugotrajnim posljedicama. Svjedoči i o količini posla koju treba obaviti u prosvjeti, socijalnoj medicini i sindikalnom djelovanju. Dok se “ne spremi teren za pravilno shvatanje o problemima narodnog zdravlja” rekao bi Štampar u onodobno kratkotrajno službeno prihvaćenoj varijanti zajedničkog standarda (dovoljno za sumnju, jel da?). A on je savršeno znao koliko je to rada i s kim ima posla.

  1. Najsuvislije obrazloženo stajalište kad je posrijedi situacija u školstvu nisu formulirali sindikati u resoru nego alternativna organizacija u struci: Za škole bez antivakserskog populizma – Nastavnici organizirano

Dean Duda, Bilten

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s