Kako prolazi vrijeme, sve je očitija šteta od nedolaska Bogića Bogićevića na mjesto gradonačelnika Sarajeva. Ovaj časni (a u teškim trenucima raspada Jugoslavije i iznimno hrabar) čovjek i političar bio je odlično rješenje za poziciju koja ima uglavnom simboličku, ali i moralnu važnost. Spriječen je na tipičan način – nečasno i podmuklo.

Kada je na njegovo mjesto došla Benjamina Karić, izgledalo je da je neugodna situacija barem djelomično ublažena. Izbor se doimao kao ipak dobra vijest: mlada žena na čelu grada, možda s novim idejama i pristupom, definitivno osvježenje.

Optimizam je potrajao dok gospođa Karić nije progovorila, stvarno i simbolički.  

Mlada gradonačelnica pokazala se kao ništa novo, kao nastavak zabrinjavajuće provincijalizacije Sarajeva, te kao protočni bojler populističko-nacionalističkog narativa i kvazipatriotizma koji je nažalost dominatna, kontraproduktivna konstanta današnjeg Sarajeva. Na gubitku je glavni grad, ali ovakvim političkim uzdanicama to je ili nejasno ili suštinski nebitno.   

Lista grešaka koje je gospođa Karić (uz obavezni dodatak “rođ. Londrc”, što je mini tema sama po sebi) počinila nije mala niti je potpuna, a tek su prošle dvije godine mandata. Počela je inzistiranjem da neće biti promjena na spomen ploči na Vijećnici, na kojoj piše da su nacionalnu i univerzitetsku biblioteku gađali i zapalili “srpski zločinci”. U ovakvoj Bosni i Hercegovini bilo bi mnogo pametnije naglasiti koji su točno ljudi odgovorni za ovaj barbarski čin. Konkretno, navesti formaciju srpske vojske koja je gađala Vijećnicu, ime zapovjednika i sve ljude koji su za ovo osuđeni.

Nadalje, u kontekstu poruke na Vijećnici mučno je vidjeti tekst spomen-obilježja ubijenim civilima na lokaciji Kazani u Sarajevu, koji kaže: “Zauvijek ćemo se, s tugom i poštovanjem, sjećati naših ubijenih sugrađana”, nakon čega slijedi lista pogubljenih. Niti jednim rječju se ne kaže zašto ili od koga su ti ljudi stradali i, najvažnije od svega, što im je zajedničko. A zajedničko im je to da su Srbi i da su kao takvi namjerno ciljani. Skrivanje ove proste činjenice je nemoralno i, opet, kontraproduktivno.

Ako usporedimo dvije poruke, obje pogrešne, nemoguće je ne zapitati se: kako se preostali građani Sarajeva iz reda srpskog naroda osjećaju kada vide ove dvije suprotnosti? Osjećaju li se ravnopravno u današnjem Sarajevu, u svome gradu, u glavnom gradu svoje zemlje? Kako ih ti ljudi doživljavaju i što misle koji je cilj ovih poruka – pravda ili nešto drugo? To su dugoročno prevažna pitanja, a nedostojno je da se njima na ovakav način bavi gospođa Karić rođ. Londrc i slični. Sarajevo je prošlo i preživjelo užas troipolgodišnje opsade, i može i treba čista obraza, bez nepotrebnih nedorečenosti, odati počast svojim stradalim sugrađanima Srbima. Ako se to jednom uradi kako treba, Sarajevo će biti ljepše i čišće, ali ljudi poput ovakve gradonačelnice to ne razumiju niti im je bitno.

Još jedan čin koji doprinosi daljim podjelama u društvu je obilježavanje godišnjica ratnih zločina na način na koji to radi gradonačelnica. Benjamina Karić išla je u Ahmiće na tridesetu obljetnicu zločina nad tamošnjim Bošnjacima, gdje su pripadnici HVO-a na monstruozan način počinili masovno ubojstvo i etničko čišćenje. Međutim, nije išla u Trusinu gdje su pripadnici Armije BiH, na isti dan, počinili zločine nad lokalnim Hrvatima.

Zapravo je sasvim jasno zašto je to tako, ali ipak vrijedi pitati: zašto ne otići i u Trusinu? Kakva je ovo poruka građanima iz reda hrvatskog naroda, u Sarajevu i inače? Mogu li se oni uz ovakve geste  osjećati poštovani i ravnopravni u glavnom gradu svoje zemlje? Da li ovakvi i slični selektivni pristupi donose pomirenje ili još veće podjele?

Ne treba zaboraviti niti incident-poruku napisanu iznad ulaznih vrata stana u Sarajevu gdje je bio izvješen adventski vijenac. Benjamina Karić pokušala je ovaj čin, do prije par godina nezamisliv u Sarajevu, relativizirati i manje-više izravno okriviti predsjednika susjedne države.   

Potpuno besmisleno i duboko kontraproduktivno nagrađivanje ekstremističke grupe AntiDayton dovodi u pitanje populističku promišljenost i politički zdrav razum profesorice prava na jednom od slavnih bh. univerziteta (što je samo po sebi itekako indikativno), kao i komično-patetično hvaljenje ograđivanjem Vječne vatre i farbanjem fasada.

Najnovija blamaža je otkazivanje proslave nacionalnog dana Izraela, jer gradonačelnica nije dozvolila osvjetljavanje Vijećnice zastavom ove države. Ovo je primitivno i sramotno titranje nacionalizmu koji je koliko jučer otkrio da postoji Palestina i dobrano prihvatio srodne mržnje i predrasude, a ne zna da je Izrael na djelima istinski prijatelj Bosne i Hercegovine.   

Osim navedenih groznih poteza i propusta, Benjamina Karić (rođ. Londrc) može se pohvaliti i sijasetom manjih nebuloza. Primjera radi, prije par mjeseci dijelila je baklavu na ulici u starome dijelu grada. Ako postoji jedan čin koji sublimira tužnu provincijalizaciju “zvaničnog” Sarajeva, onda je to ovaj. Može li netko zamisliti ozbiljne ljude poput Bogića Bogićevića ili legendarnog Emerika Bluma kako na ovaj način srozavaju gradonačelničku funkciju i vlastitu reputaciju? Dopasti se sugrađanima je legitimna rabota, ali postoje manje neugodni načini za taj cilj.

Jedna od ideja za ovaj tekst bila je i da gospođa Karić sramoti svoju stranku, SDP. To ipak nije tako, jer SDP (uz časne iznimke) već dugo je isprazna, suštinski jednonacionalna stranka koja se nemušto i patetično pravi da to nije. Stranka koja se još samo može natjecati sa SDA i DF u “patriotizmu”, a u cijeloj Bosni i Hercegovini nema nikakvih šansi biti relevantna. Stranku koja za prominentne članove ima Denisa Bećirovića, Benjaminu Karić, Vojina Mijatovića, Irfana Čengića ili Zukana Heleza sasvim sigurno nije lako postiditi.

Gospođa Karić sama po sebi nebitna je, za nadati se kratkoročna politička pojava, ali je dio šireg i zabrinjavajućeg trenda. Odlike tog trenda su štetno kvazidomoljublje, dodvoravanje relevantnom većinskom nacionalizmu, naglašena provincijalizacija i populizam. Na tom terenu se ljudi poput Benjamine Karić snalaze jer im je prirodan i imanentan.

Može biti da gospođa Karić nije zlonamjerna i da se naprosto želi dopasti (većinskom) svijetu oko sebe.  Međutim, mimo namjera uvijek treba gledati rezultate. Treba učiti od prethodnika, gledati širi političko-povijesni kontekst, i paziti na svoju, u ovom slučaju već sada tužnu i ružnu, zaostavštinu.

Iz Benjamine Karić, nažalost, svakom gestom, činjenjem i nečinjenjem, vrište populizam i provincija. Što prije nestane iz javnoga života, tim bolje za nju i za građane Sarajeva.

Dražen Šimić

Foto: N1