Europski liberalni forum objavio je tekst o temama i kontekstu raspada Jugoslavije, iz kojih bi Europska unija mogla naučiti važne lekcije.
Uvod: Zašto je ova usporedba danas važna
Usporedbe između Europske unije i bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije često se odbacuju kao obmanjujuće ili provokativne. EU je dobrovoljna, demokratska i ekonomski napredna unija, dok je Jugoslavija bila jednopartijska država sa socijalističkim ekonomskim sustavom. Ipak, vrijednost usporedbe ne leži u ideologiji, već u institucionalnoj logici. Oba projekta nastojala su integrirati raznolika društva, nejednake razine razvoja i suprotstavljene interese u jedinstveni politički i ekonomski okvir.
Raspad Jugoslavije relevantan je jer ilustrira kako neriješene ekonomske i institucionalne slabosti, kada se predugo ignoriraju, ne ostaju tehnički problemi. One neizbježno postaju politički, a na kraju i sigurnosni problemi. Europska unija se sada suočava s ovakvom vrstom sistemskog stresa prvi put od svog stvaranja.
Ekonomska integracija može poslužiti ili kao sila kohezije i otpornosti ili, ako je loše osmišljena i politički nepodržana, kao izvor fragmentacije i strateške ranjivosti. Iskustvo Jugoslavije pokazuje da se političke unije rijetko raspadaju samo zbog identiteta. One se raspadaju kada materijalni i institucionalni temelji koji opravdavaju njihovo postojanje počnu erodirati.
Ekonomska integracija kao izvor legitimnosti
Desetljećima je Jugoslavija funkcionirala jer je njezino zajedničko tržište donosilo opipljive koristi svim njezinim republikama. Rast, zaposlenost i društvena mobilnost pružali su zajednički osjećaj svrhe koji je kompenzirao političke i ustavne nejasnoće. Nakon što su gospodarski rezultati oslabili, a razlike postale vidljivije, federacija je počela gubiti svoje praktično značenje.
Europska unija suočava se s povezanim izazovom, koji se u Bruxellesu često opisuje kao pitanje otpornosti i strateške autonomije. Iako jedinstveno tržište ostaje njezino najveće postignuće, njegove se koristi sve više doživljavaju kao neravnomjerne, apstraktne ili daleke. Krize povezane s inflacijom, energijom, migracijama i industrijskom konkurentnošću često se definiraju na nacionalnoj razini, dok se rješenja pregovaraju na europskoj razini. Kada se ekonomska integracija prestane doživljavati kao materijalno korisna, politička lojalnost slabi.
Lekcija Jugoslavije je jednostavna, ali neugodna: politička zajednica opstaje samo dok je članstvo ekonomski racionalno za većinu birača. Sama simbolična privrženost nije dovoljna.
Decentralizacija bez odgovornosti
Jedna od strukturnih slabosti kasne Jugoslavije bila je decentralizacija bez odgovarajućeg sustava odgovornosti. Ekonomska vlast bila je raspršena na republičke razine, dok savezne institucije nisu imale kapacitet za ispravljanje neravnoteža, provođenje discipline ili učinkovito reagiranje na krize. To je stvorilo sustav u kojem je odgovornost bila fragmentirana, ali su posljedice bile zajedničke.
Europska unija pokazuje blažu verziju ove napetosti. Monetarna politika je centralizirana, fiskalna vlast ostaje uglavnom nacionalna, a politička odgovornost je podijeljena između nacionalnih vlada i europskih institucija. Ova asimetrija ne dovodi automatski do kolapsa, ali stvara kronične napetosti tijekom stresnih razdoblja.
Primjer Jugoslavije pokazao je da decentralizacija bez jasne odgovornosti ne proizvodi autonomiju; ona proizvodi sukob. Kada nijedna razina upravljanja ne može uvjerljivo preuzeti odgovornost za uspjeh ili neuspjeh, krivnja ispunjava prazninu.
Od solidarnosti do ogorčenosti
U posljednjim godinama Jugoslavije, solidarnost se prestala shvaćati kao zajedničko ulaganje i počela se doživljavati kao trajni i nepravedan prijenos resursa. Ekonomske pritužbe sve su se više izražavale u moralnim i političkim okvirima, dijeleći federaciju na navodne pobjednike i gubitnike.
Europska unija nije imuna na slične narative. Razlike između donatora i korisnika, između centra i periferije ili između starih i novih država članica postale su dio svakodnevnog političkog diskursa. Kada se solidarnost više ne objašnjava, ne opravdava i ne brani politički, ona gubi legitimnost.
Jugoslavensko iskustvo pokazuje da se solidarnost mora aktivno održavati kao politički princip. Nakon što se svede na računovodstvenu vježbu, integracija postaje krhka.
Kada ekonomski problemi postanu sigurnosni problemi
Jedna od najzanemarenijih lekcija raspada Jugoslavije jest veza između ekonomske fragmentacije i sigurnosnog neuspjeha. Erozija ekonomskog povjerenja prethodila je eroziji institucionalnog povjerenja, uključujući povjerenje u zajedničke sigurnosne strukture. Sigurnost se nije iznenada urušila; postupno se pogoršavala kako su se zajednički interesi raspadavali. Za Europsku uniju ova je lekcija sve relevantnija u kontekstu rasprava o strateškoj autonomiji, obrambenim sposobnostima i geopolitičkoj otpornosti. Ovisnost o vanjskim akterima za energiju, tehnologiju ili obranu nije samo ekonomska ranjivost. To je strateška ranjivost. Gospodarski prostor bez zajedničke strateške vizije neizbježno postaje izložen vanjskom pritisku i unutarnjim podjelama. Ekonomska integracija koja ne jača kolektivnu sigurnost u konačnici slabi oboje.
Zapadni Balkan i proširenje kao testni slučaj
Nigdje relevantnost jugoslavenskog iskustva nije očitija nego na Zapadnom Balkanu. Regija je geografski okružena Europskom unijom, ali ipak ostaje politički i ekonomski suspendirana između uključivanja i isključivanja. Dugotrajna neizvjesnost, djelomična integracija i ograničeno institucionalno usidrenje stvorili su vakuum u kojem se ekonomska frustracija lako pretvara u političku nestabilnost.
Za Europsku uniju proširenje nije pitanje milosrđa ili povijesne obaveze, već dugoročne otpornosti, kredibiliteta i sigurnosti. To je pitanje unutarnje sigurnosti i strateške koherentnosti. Raspad Jugoslavije ilustrira opasnost održavanja zajedničkog gospodarskog prostora bez kredibilnog političkog horizonta. Regije koje se trajno drže „gotovo unutra“ imaju tendenciju udaljavati se umjesto da se zbliže.
Ako EU želi pokazati da je učila iz europske povijesti dvadesetog stoljeća, uključujući jugoslavenski slučaj, Zapadni Balkan mora se tretirati kao unutarnji strateški problem, a ne kao periferno vanjskopolitičko pitanje.
Liberalna demokracija kao nužno sidro
Najodlučnija razlika između Europske unije i Jugoslavije leži u liberalnoj demokraciji i vladavini prava, koji zajedno čine temeljni mehanizam otpornosti. EU posjeduje demokratski legitimitet, pluralizam i institucionalne mehanizme za mirnu korekciju. To nisu sporedne značajke; to su središnji stupovi otpornosti.
Jugoslaviji je nedostajao politički sustav sposoban za otvoreno rješavanje sukoba, raspodjelu odgovornosti i obnovu legitimnosti demokratskim sredstvima. Ekonomski stres stoga nije imao demokratski izlaz i umjesto toga se pretvorio u političku konfrontaciju s nultom sumom.
Za Europsku uniju, liberalna demokracija mora ostati vodeće načelo koje povezuje ekonomsku integraciju, političku solidarnost i sigurnosnu suradnju. Bez zajedničke predanosti demokratskim normama, vladavini prava i institucionalnoj odgovornosti, nijedna razina ekonomske integracije ne može spriječiti fragmentaciju.
Zaključak: Reforma prije nego što krhkost postane sudbina
Raspad Jugoslavije ne sugerira da su složene političke zajednice osuđene na propast. Sugerira nešto zabrinjavajuće: da se zajednice urušavaju kada odgađaju reforme sve dok krize ne definiraju uvjete promjene.
Europska unija još uvijek posjeduje sposobnost prilagodbe, reforme i produbljivanja integracije bez nasilja. Ali ta sposobnost ovisi o njezinoj spremnosti da uskladi ekonomsku racionalnost, političku solidarnost, sigurnosnu odgovornost i liberalne demokratske vrijednosti u koherentan projekt.
Ako EU želi izbjeći putanju jugoslavenskog tipa, mora dokazati da je više od tržišta i više od administrativnog okvira – mora funkcionirati kao zajednica liberalnih demokracija sposobnih za strateško djelovanje. Mora ostati politička zajednica utemeljena na liberalnoj demokraciji, sposobna zaštititi stabilnost, upravljati raznolikošću i oblikovati vlastitu budućnost.
Aris Movsesijan
Autor je politički aktivist iz Srbije i potpredsjednik Pokreta slobodnih građana.
digitalnademokracija.com 