Prije desetak dana objavio je Zlatan Hadžić, na portalu Proglas.ba, tekst pod naslovom »Zatvoreni um otvorenog društva«, potaknut mojim tekstom »Konstitutivni narod debila« objavljenim na ovoj web-stranici (a prenijeli su ga Nomad i Digitalna demokracija).
Hadžićev tekst funkcionira kao cjelina, ali pravo značenje dobiva tek u kontekstu nastojanja Stranke demokratske akcije da, pred izbore u oktobru 2026, svoju sliku u javnosti popravi per viam negationis: nemajući nikakvih pozitivnih postignuća koja bi upisala sebi u prilog, SDA se odlučila za kampanju u kojoj ističe negativne strane konkurentskih političkih formacija. Važnu ulogu u tim naporima igraju »nezavisni intelektualci« kojima su, u slučaju pobjede, obećana savjetnička mjesta u ministarskim kabinetima. Zbog toga se ovaj tekst ne tiče samo Zlatana Hadžića i njegovog priloga predizbornim naporima SDA, već i šire strukture u kojoj je on samo jedan element.
Predizborna kampanja SDA ozbiljno računa s rezultatima procesa koji sam, u »Konstitutivnom narodu debila« kao i drugdje, nazvao »zaglupljivanjem Bošnjaka« koje se predstavlja kao njihovo konačno intelektualno oslobođenje. Zlatan Hadžić se oštro protivi konceptu, ali procesu zaglupljivanja izdašno doprinosi svojim tekstom. U »Zatvorenom umu…« zaglupljivanje se vrši oko moga imena i (ne)djela, jer sarajevsko intelektualno podzemlje održava neosnovano uvjerenje da sam ja »ideolog Naše stranke«, pa bi moje diskreditiranje – vjeruju stratezi – umanjilo njene izglede na predstojećim izborima.
Prilozi s takvim diskreditacijskim ambicijama imaju, bez izuzetka, efekt vlažne petarde: pššššt – i ništa! Uzet ću za primjer jedan novinski napis koji prethodi Hadžićevom, a to je tekst »političkog analitičara« Harisa Imamovića koji u cjelini prenosi Dnevni avaz dajući mu naslov sračunat da izazove moralnu paniku: »Haris Imamović: Ideolog Naše stranke Tarik Haverić je u februaru 1992. godine predložio pripajanje dijelova teritorije BiH Srbiji i Hrvatskoj!«. Očekivao sam, poslije tog raskrinkavanja moje veleizdaje, da će barem telefon zazvoniti, da će se javljati razočarani poznanici ili da će me na ulici mjerkati s gađenjem ogorčeni nepoznanici – ali osude i prekori su izostali. Niko ni da se počeše!
U osnovi ovog Imamovićevog otkrića je tekst koji sam u februaru 1992, dok rat u Bosni i Hercegovini još nije bio zvanično počeo, pripremio kao izlaganje Rasima Kadića na sastanku evropskog izaslanika Joséa Cutileira sa liderima bosanskohercegovačkih stranaka. Suština izlaganja bio je predlog da se omogući »najvećem dijelu onih koji svoju budućnost ne vide u samostalnoj i jedinstvenoj Bosni i Hercegovini da ostvare svoju političku volju«. Znajući da se stvari najbolje sakriju na vidnom mjestu, tekst izlaganja objavio sam 2009. u Vrapcima na grani, i nisam se prevario: taj veleizdajnički akt, naime predlog da se pristane na razgraničavanje sa susjednim republikama, sve do Imamovićevog budnog oka niko nije bio ni primijetio.
Razmišljanje rukovodstva male Liberalne stranke, sa svega dva poslanika u tadašnjoj republičkoj skupštini, bilo je jednostavno: ako sve strane odustanu od upotrebe sile, do razgraničenja – na koje se pristaje i koje se štaviše predlaže – neće doći. Hrvatska bi, naprimjer, mogla zatražiti prisajedinjenje zapadne Hercegovine ali bi, prema istom etničkom principu, morala »pustiti« dijelove teritorija većinski naseljene Srbima. Srbija bi, isto tako, mogla tražiti integriranje krajeva Bosne i Hercegovine i Hrvatske naseljenih Srbima, ali bi, slijedeći isti etnički princip, ostala bez Kosova, Sandžaka i nekih dijelova Vojvodine itd. – pa bi svi brzo odustali od svojih zahtjeva. Moje je pravo da smatram kako je, s obzirom na historijski trenutak, to bio najpametniji predlog u opticaju. I svačije je pravo da to ospori, tako što će navesti druge, pametnije predloge iz februara 1992, naročito one koji su prihvaćeni i koji su se ostvarili.
Na mome »veleizdajništvu« mogu insistirati, ugrubo, dvije kategorije posmatrača: oni koji potencijal gore izloženog rasuđivanja ne shvataju zato što su, narodski rečeno, glupi, ili oni koji ga shvataju, ali ga ne uzimaju u obzir zato što su pokvareni. A Haris Imamović nije glup, daleko od toga!
U kompromitaciju »ideologa Naše stranke« Zlatan Hadžić uključio se s velikim ambicijama. Nastojeći da se o njemu obavijestim, naišao sam na njegov tekst »Umjesto Prokrustove postelje: tranzicijski minimalizam za zemljicu Bosnu«, zanimljiv zato što autor, između ostalog, upoznaje čitaoca s dvjema kognitivnim predrasudama koje navodno upravljaju političkim diskursima i procesima odlučivanja: normalcy bias navodi ljude da odbace ili umanje očiglednu opasnost, vjerujući da će »normalnost« prevladati, a availability bias je sklonost ljudi da se oslanjaju na informacije koje su najdostupnije. Bilo mi je čudno što Hadžić izostavlja da spomene najrasprostranjeniju predrasudu, confirmation bias tj. sklonost ljudi da u rasuđivanju uzimaju u obzir podatke koji potvrđuju njihova već obrazovana uvjerenja, no čitanje njegovog teksta kazalo mi je i zašto: confirmation bias je najizraženije svojstvo njegove vlastite metode. Uz jednu napomenu: u tekstu »Zatvoreni um otvorenog društva«, Hadžić ne traži informacije, stajališta i izvore koji bi potvrdili njegove unapred stvorene zaključke, već zaobilazi one koji bi ih opovrgnuli.
Napominjući da »Konstitutivni narod debila« nije izoliran tekst »nego primjena pozicije koju je autor <T. H.> razradio ranije, u knjizi i nizu članaka«, Hadžić je već napravio izbor za koji vjeruje da će mu pomoći: od svih mojih knjiga, opredijelio se za Kritiku bosanskog uma iz 2016. Da se odlučio za sasvim recentno Bošnjaštvo kao promašen projekt, iz 2025, našao bi odgovore na sva pitanja koja (sebi) postavlja, no tada njegovog teksta ne bi bilo.
Za početak, ja ne apstrahiram pojedince u »bosanski muslimanski subjekt«, kako tvrdi Hadžić, već objašnjavam, na prvim stranicama Bošnjaštva…, razliku između empirijskog subjekta kakav su Bošnjaci i transcendentalnog, kakav je bosanski muslimanski subjekt. Bosanskohercegovački muslimani su se proteklih stoljeća osjećali, izjašnjavali i ponašali kao Srbi, Hrvati, Muslimani ili samo muslimani (jer »islam je preči od narodnosti«), a neki su – poput Mehmeda Spahe – pristajali da se izjasne ili kao Srbi ili kao Hrvati, zavisno od ponude. Proglasiti sve njih Bošnjacima kompromitira svako historijsko istraživanje (Bošnjaštvo kao promašen projekt, ss. 5-6). Zlatan Hadžić ima pravo da ne prihvati tu argumentaciju, i da je pobija, no umjesto toga odlučio se za sitne falsifikate. Ne znam na kakav je efekt računao, no zainteresiran čitalac lako će otkriti, iz knjige koju Hadžić ne uzima u obzir, da »bosanski muslimanski subjekt« ne koristim umjesto etnonima, kako on tvrdi, već da potvrđujem da je »legitimno … i jedino moguće nazivati Bošnjacima jednu populaciju čiji se pripadnici slobodno izjašnjavaju kao takvi od 1993. i koja se povijesno, popisno-statistički i međunarodnopravno potvrdila pod tim imenom koje joj uglavnom niko ne osporava« (Bošnjaštvo…, ss. 164-165).
Sitnim a suptilnim falsifikatom može se smatrati i Hadžićeva tvrdnja da se »odgovorno društvo ne može dizajnirati ‘odozgo’, iz zamisli onoga koji tvrdi da je u potpunosti razumio cjelinu« – jer sugerira da ja smatram da može. A nastavak vrijedi da se na njemu zadržim: »takvo društvo izrasta iz baze: pokušajem, greškom i ispravkom, u nebrojenim iteracijama kojima niko ne može u potpunosti dirigirati, ali u kojima svako može učestvovati«. Obje tvrdnje spadaju u generalizirajući pogled na sile u povijesti kojim bosanski muslimanski subjekt, kako argumentiram u Kritici bosanskog uma, zamjenjuje proces individualizirajućeg zapažanja – što je jedno od svojstava historizma. Hadžić će se nedvosmisleno izjasniti o mojoj dijagnozi, i njegovu kritiku prenosim u nastavku. Prije toga, pokazat ću na primjeru »izrastanja iz baze« koliko vrijede tvrdnje na toj razini uopštenosti, zadržavajući se samo na evropskim društvima. Ta društva, koja danas vidimo kao otvorena (Hadžić kaže: »odgovorna«), nisu izrasla iz baze, spontano i kroz dugotrajne mirne procese, već iz nasilnih događaja koji su danas zaboravljeni. Mnoga od njih oblikovana su upravo odozgo, od pojedinaca koji su mislili da razumiju cjelinu (što najčešće nije bilo tačno) i raspolagali silom da svoje ideje provedu u djelo. Povijest ih pamti kao prosvijećene apsolutiste. Neke crte bile su im zajedničke, u mnogočemu su se razlikovali, no u svakom slučaju u današnja evropska društva ugrađeni su rezultati nekadašnje samovolje Petra Velikog, Friedricha II. Pruskog, Katarine Velike, Josipa II. i, naročito, Napoleona: Građanski zakonik je Evropi nametnut, a nije nastao iz »nebrojenih iteracija kojima niko ne može dirigirati«. Kao što se ni toledska inkvizicija nije samoukinula nakon niza pokušaja, grešaka i ispravki, već ju je 1808. ukinula imperijalna armija. Nakon nekoliko generacija, u procesu interiorizacije, kada izblijedi sjećanje na inicijalni nasilni čin, cijela mreža nametnutih normi i kulturnih kodova prenosi se na unutrašnji mentalni plan pojedinaca i kolektiviteta, pa neupućenom posmatraču socijalna praksa određenog društva zaista može izgledati kao »samonikla«.
Vratimo se sada na historizam koji predbacujem bosanskom muslimanskom subjektu, i Hadžićev prigovor mome postupku:
Ironično, mana koju autor u Kritici bosanskog uma pripisuje Bošnjacima je historizam – »zamjena procesa individualizirajućeg zapažanja generalizirajućim pogledom na sile u povijesti«, pojam koji preuzima od Friedricha Meineckea (str. 12). To je tačno onaj negativni pol koji Popper svojim metodološkim individualizmom također odbacuje: društvene pojave valja objašnjavati preko pojedinaca, njihovih djelovanja i situacionih izbora, a ne preko krupnih kolektivnih sila. Zamjera im, dakle, da sebe i svoju historiju gledaju kroz »sile u povijesti« umjesto kroz pojedinca; da prošlost čitaju kao »fatumom obilježenu« (str. 12); da kao kolektivni subjekt njeguju »esencijalističko oduševljenje« samim sobom (str. 256). A onda čini upravo ono što im je zamjerio. Bošnjake posmatra isključivo kao kolektiv, a ne kao mnoštvo pojedinaca među kojima bi se, Talebovim rječnikom, po prirodi kompleksnih sistema morao naći i pokoji crni labud; pripisuje tom kolektivu historijski »fiksiran« mentalitet i drži ga posebno nepromjenjivim. Generalizacija, esencijalizam i fatalizam koje prokazuje kod »bosanskog muslimanskog subjekta« tako su postali strukturna obilježja njegovog vlastitog analitičkog postupka.
Hadžić, dakle, moje zalaganje za individualizirano zapažanje shvata kao pristajanje uz Popperov metodološki individualizam, pa onda dokazuje da ja u svojoj analizi od njega odustajem i činim »upravo ono što sam <Bošnjacima> zamjerio«. No da nije odlučio da zanemari knjige koje ne služe njegovoj svrsi, mogao je u Liberalnoj demokratiji, na strani 68, naći lijep komad teksta iz kojeg je jasno da ja, poput mnogih drugih autora, zapravo ne pristajem uz Popperovu paradigmu prema kojoj se društveno-ekonomske pojave mogu objasniti, u krajnjemu, kao rezultat interakcije pojedinaca vođenih ličnim interesima, uvjerenjima i raspoloženjima:
Spoznajna vrijednost metodološkog individualizma je ograničena, i to su najprije shvatili (i najbolje objasnili) ekonomski teoretičari: strogo protumačen, metodološki individualizam »isključio bi svaki makroekonomski poučak koji se ne bi mogao svesti na mikroekonomski, a budući da je takvih tek nekoliko, to onda znači da bismo se morali pozdraviti s gotovo svim prihvaćenim makroekonomskim saznanjima. Nešto mora biti pogrešno u metodološkom načelu koje ima tako razorne posljedice« (Mark Blaug, The Methodology of Economics, s. 46).
Izvijestio sam, u nastavku, da je debata između zagovornika metodološkog individualizma i metodološkog holizma danas prevladana, zahvaljujući – između ostalog – pojmu »institucionalnog individualizma« koji je uveo Popperov učenik Joseph Agassi: iako samo pojedinci imaju ciljeve i odgovornosti, postoje institucionalne strukture koje utječu na pojedinačne izbore i odluke. I pojasnio sam da onaj individualizam uz koji pristajem, liberalni, nije metodološki već vrednosni:
Za liberalne autore, individualizam nije analitička alatka u tumačenju društvenog svijeta, već moralni ideal. Drugim riječima, ako društvo i nije skup racionalnih pojedinaca potpuno informiranih o svome položaju, i koji slobodno donose životne odluke u skladu sa svojim dobro shvaćenim interesima, cilj djelovanja društvenih institucija mora biti da ono to postane.
Kako je onda došlo do toga da Zlatan Hadžić vidi u mome postupku nedosljednost? Odgovor je jednostavan koliko i razočaravajući: doktor političkih nauka pobrkao je, prilično diletantski, individualizirajuće zapažanje i metodološki individualizam.
Što se tiče procesa zaglupljivanja Bošnjaka, koji je glavna tema i moga teksta i Hadžićeve reakcije, Zlatan Hadžić nije ništa pobrkao: svjesno je odlučio da zaobiđe sva mjesta koja demantiraju njegove ocjene. Naprimjer, glupost o kojoj govorim nije individualno i nepromjenjivo svojstvo »cijelog jednog naroda« već je društveno proizvedena, kako argumentiram u Bošnjaštvu… pozivajući se na Adorna i Bonhoeffera. A kada je o individualnim svojstvima riječ, u jednom od članaka koje je Hadžić po vlastitom iskazu pročitao potvrđujem da su »Bosanci i Bošnjaci, kao pojedinci, pametan i snalažljiv svijet, o čemu svjedoče mnogobrojne priče o uspjehu od Islanda do Zelanda«, ali da su »kao kolektivni subjekt … još uvijek u političkom obdaništu, i svašta im je moguće prodati«. Hadžiću smeta što Bošnjake »opisuje(m) kao kolektiv podložan ‘planskom zaglupljivanju’«, kao da se radi o uvredi nedopuštenoj u pristojnom društvu. Nijemci, narod Kanta i Hegela, Goethea, Schillera i Beethovena bili su u prvoj polovini XX. stoljeća toliko zaglupljeni da su se dali uvući u nepojamne zločine počinjene u njihovo ime, dok su Bošnjaci navodno imuni na debilizaciju?
Ja tvrdim da nisu, i da proces traje već trideset godina, s tom razlikom što bošnjačke elite ne vode svoj narod u kolektivni zločin već u socijalnu smrt. Tu generalnu tvrdnju formulirao sam na osnovu desetina individualizirajućih zapažanja koja Zlatan Hadžić, u svojoj odbrani bošnjačkog dostojanstva, zaobilazi, pa ću neka od njih ponoviti:
Bošnjake je, kao kolektivnog glupana, moguće uvjeriti <da treba glasati za iste, da bi bilo drukčije>, kao što ih je bilo moguće uvjeriti i u sve ostalo. Naprimjer, da je Adil Zulfikarpašić, koji sa žalom govori o tome kako je njegovom ocu »na svirep i genocidan način« oduzeto 500 kmetova koji su mu pripadali, bio liberal (liberalni feudalizam?). Ili da je marksist-lenjinist i partijski glavosječa Muhamed Filipović, predsjednik Ideološke komisije CK SK BiH i urednik Titovih »Izabranih djela«, u onom sistemu bio disident. Ili da je Alija Izetbegović, koji je u oktobru 1991. poručivao građanima da do rata neće doći jer »za tuču i svađu trebaju dvoje«, bio mudar državnik. Ili da je činjenica da je Ivo Andrić bio diplomatski predstavnik Kraljevine Jugoslavije »kod Hitlera« prije Drugog svjetskog rata mnogo značajnija od činjenice da su za vrijeme Drugog svjetskog rata muslimanski prvaci moljakali Hitlera da Bosnu i Hercegovinu uključi u Treći Reich i isticali svoje »gotsko porijeklo«… (Bošnjaštvo kao promašen projekt, s. 201).
Tome ću priključiti još jedan ilustrativan podatak, nezaobilazan u priči o bošnjačkoj uvrijeđenosti. Safvet-beg Bašagić, Hrvat i član starčevićevske Hrvatske narodne zajednice dra Ive Pilara, koji ne propušta priliku da istakne kako »Bošnjake stari turski povjesničari pribrajaju rodu Hrvata«, kaže na početku svoje »pismene radnje za doktorat iz filozofije« Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti da su bosanskohercegovački muslimani njegovog vremena, za razliku od svojih predaka, »mlitav i kukavan narod«, »masa zapuštene i duševno zakržljale svjetine« (Bošnjaštvo…, s. 98). Nikad nijedan autor s imenom orijentalnog porijekla nije toliko uvrijedio bosanskohercegovačke muslimane – i od toga je poraznija samo činjenica da ovi potonji danas, vješto usmjeravani od svojih korumpiranih intelektualnih elita, smatraju Bašagića amblematskom figurom bošnjaštva, dok razloge za uvrijeđenost traže, kako vidimo, u mojim tekstovima, izopačujući ono što pišem.
Dopuštam sebi jedno nagađanje. Da se Hrvat Safvet-beg Bašagić kojim slučajem pojavi kao kandidat na predstojećim izborima, na listi Hrvatske narodne zajednice dra Ive Pilara, falanga nezavisnih intelektualaca u službi SDA promptno bi »otkrila« ono što je pisao u uvodu u disertaciju, a Dnevni avaz bi preko četiri stupca zalijepio naslov koji upozorava da za takve mrzitelje svega bošnjačkog ne treba glasati. Recimo, »Safvet-beg Bašagić je još 1912. tvrdio da su Bošnjaci mlitav i kukavan narod«.
Bašagić se, naravno, neće pojaviti kao kandidat koji prijeti da odvuče bošnjačke glasove, a Pilarova Hrvatska narodna zajednica neće istaknuti svoje liste. Ali hoće Naša stranka, i otud je razložno očekivati da će u narednim sedmicama doći i do drugih značajnih otkrića o pojedincima koji su joj bliski, pa tako i o njenom »ideologu«.
Za kraj ove priče, upozorit ću na jedan skorašnji tekst spominjanog Harisa Imamovića, »Kako je kamen s Alijinim citatom u Velikom parku postao smrtni neprijatelj Trojke«. Čak i površna analiza ovog predizbornog priloga pokazuje zaludnost Hadžićevih napora da neprohodnim tekstovima s mnoštvom knjiških referenci maskira ili barem prikrije golim okom vidljiv proces planskog zaglupljivanja Bošnjaka koje se predstavlja kao njihovo konačno intelektualno oslobođenje. Autor podsjeća da su u ljeto 2020, tokom kampanje za lokalne izbore koja će se okončati pobjedom kandidata Trojke u sarajevskim gradskim opštinama, nepoznati izvršioci tokom noći postavili u Velikom parku kamen na kojem je urezana jedna poruka Alije Izetbegovića, čija je suština iskaz da je »naš narod dobar, oprostit će greške, ali neće praštati lopovluke«. Imamović daje naslutiti kako su autori instalacije bili članovi Naroda i pravde, koji su tvrdili da su autentični nasljednici Izetbegovićeve politike, potom nabraja sve akte Trojke koje smatra lopovlucima, i efektno zaključuje da je taj kamen danas smrtni neprijatelj vladajuće koalicije. Tako je zaglupljivanje pospješeno odvlačenjem pažnje koje je odlika vještih opsjenara. Ne gledajte tamo već ovamo, Mudri vođa mislio je na lopovluk Trojke kada ona još nije postojala, a ne na lopovluk čiji je SDA postala zaštitni znak – od »jedne vreće zlata za moga Bakira« preko sumnjivih privatizacija i prodaje zaposlenja u javnim preduzećima do pravomoćno osuđenog premijera na izdržavanju kazne. A bilans bi bio i ozbiljniji da brojni spisi nisu nestali u bezmudskom trouglu policija-tužilaštvo-sud!
Izetbegovićev »mudri iskaz« je dokazano netačan: »naš narod« zapravo prašta lopovluke, inače bi davno prestao glasati za kandidate Stranke demokratske akcije. Ako to ipak čini, to je stoga što je izložen procesu o kojem je ovdje riječ. Autor navedenog teksta predviđa da će Trojka biti zbrisana na oktobarskim izborima. Možda i hoće. Ipak, ako do toga dođe, to neće biti znak da su Bošnjaci konačno počeli da misle svojom glavom, već da se proces zaglupljivanja predstavljenog kao intelektualno oslobođenje i dalje odvija, i da daje rezultate.
Tarik Haverić, tarikhaveric.com
digitalnademokracija.com 