Obzor, Večernji list, Zagreb, 17. listopada 2026.
(U Obzoru intervju je izašao pod naslovom: ISUS IZ NAZARETA POČEO ME JE ISTINSKI UZNEMIRAVATI I „NAPASTOVATI“ KADA SAM NAPUSTIO VJERU I CRKVU, I NE PRESTAJE DO DANAS)
Razgovarao Branimir Pofuk
Kada je riječ o razumijevanju i tumačenju Bosne i Hercegovine u svoj njenoj složenosti, nezaobilazne su knjige Ivana Lovrenovića. Samo u posljednjih desetak godina njegov su opus obogatili iznimni naslovi: Isus u Ahmićima (Synopsis, 2015.), Ulazeći u Varcar (Fraktura i Synopsis, 2016.), Putovi su, snovi li su (Fraktura, 2019.), U sjeni fantoma (Fraktura, 2023.) i Dva vijeka, jedan vijek (Fraktura, 2025.). U njima se osobno i obiteljsko pamćenje prepliću s poviješću zemlje, a pojedinačni ljudski život dobiva prednost pred ideologijama i nacionalnim mitovima.
Uz izbore u BiH održane prije tjedan dana, povod našem razgovoru najnovija je Lovrenovićeva knjiga Azijski vjetar. Vježbe pamćenja, objavljena u mladoj mostarskoj izdavačkoj kući Izdanja Buna, pod uredničkim vodstvom Almina Kaplana. Kratki zapisi o djetinjstvu, zavičaju, književnosti, vjeri i ljudima snažno sažimaju piščev dosljedan etički i umjetnički credo.
Razgovor je vođen pisanim putem i donosimo ga bez i najmanjih izmjena, kao vrijedan književni tekst, što svaka Lovrenovićeva rečenica i jest.
Jeste li očekivali da će Daytonski okvir BiH, koji se često uspoređuje s luđačkom košuljom, ovoliko dugo opstati? Dokle?
– Nitko to ne može znati. Bila je prije dvadeset godina jedna šansa za promjene nabolje: tzv. Aprilski paket reformi 2006, što ga je krajem 2005. o desetoj godišnjici Daytona inicirala tadašnja američka administracija, uviđajući da je nužno makar korigirati vlastiti projekt „luđačke košulje“. Nota bene, za reforme bile su sve tri velike nacionalne stranke sa svojim liderima (Dodik, Tihić, Čović). No tada su Haris Silajdžić i Božo Ljubić sa svojim strankama, svaki iz svojih usko karijerističkih razloga, uz mutne operacije i potplaćivanje kolebljivaca, oborili taj projekt u parlamentu, i sve poslije toga samo je urušavanje, političko i opće. Tada je Dodik sarkastično izjavio da Republika Srpska duguje vječnu zahvalnost Silajdžiću što je obavio važan posao za nju. Godine su pokazale da je bio u pravu. Koincidentno, iste se godine na izborima kao marioneta iz opsjenarske radionice Zlatka Lagumdžije pojavio i Željko Komšić, i prvi put sjeo u fotelju Predsjedništva BiH.
Lako bi moglo biti da je Dayton, u raznim modifikacijama, vječan. Jer je za njegovu promjenu u pravcu cjelovitije države i harmoničnijega društva nužna usuglašenost domaćih političkih subjekata (entiteta?, naroda?, stranaka? – kako hoćete), a takva mogućnost zasada je nezamisliva. Između ostaloga, tu je Republika Srpska kao država u državi Bosni i Hercegovini, sa svim ograničenjima ali i sa svim ovlastima koje to sadrži. Bez masivnoga interveniranja koje od velikih sila u unutarnje uređenje BiH ta se činjenica neće mijenjati, a odavno je jasno da toga nema niti će biti. Dapače, stvari su se obrnule, pa danas Republika Srpska dobro stoji i kod Putina i kod Trumpa, o Vučiću da ne govorimo.
Vi ste nedvosmisleno i jasno kritizirali i način biranja hrvatskog člana Predsjedništva glasovima Bošnjaka i u tome Komšićevu ulogu i politiku, ali isto tako i politiku HDZ-a u Bosni i Hercegovini, još od samih početaka, Tuđmanovih vremena. Kako iz te pozicije izgleda pobjeda Darijane Filipović? Što to znači za Hrvate u BiH? Čitam analize koje kažu da izbor D. Filipović predstavlja uklanjanje glavne prepreke obnovi povjerenja i boljoj suradnji između Hrvata i Bošnjaka. Vidite li to i vi na taj način?
– Pustoš Komšićevih dvadeset godina valjalo bi sagledati ne samo iz hrvatske perspektive, nego i iz perspektive države, kojoj nije donio ništa dobro nego nanio goleme štete, a također i iz bošnjačke perspektive. Nudio je Bošnjacima populističku maglu o „građanskoj državi“, nemajući pojma o kompleksnosti toga modela, pa je i sam, pritjeran uza zid pametnim potpitanjem u jednom intervjuu, priznao da se cijela njegova priča o građanskoj državi svodi samo na pravilo „jedan čovjek – jedan glas“, ne znajući (?) kakav je to ekrazit pod temeljima države složene na način na koji je povijesno i trajno složena Bosna i Hercegovina. Tako je onim Bošnjacima, koji su ga birali i koji su u njemu vidjeli rješenje, donosio samo dodatno sluđivanje šupljim iluzijama, a pojačavao omrazu prema Hrvatima.
O gospođi Filipović do jučer nismo znali ništa, a ni danas ne znamo mnogo više – samo to da je Hrvatica i hadezeovka. To joj je bilo dovoljno da postane supredsjednica države! To vam govori sve o izbornim kriterijima u BiH, pogotovo u Hrvata. Sam način na koji je 1990. godine HDZ BiH osnovan kao filijala i agentura „matičnoga“ Tuđmanovog HDZ-a bio je i ostao „istočni grijeh“ hrvatske politike u BiH, i determinanta njezine politike, dubinski destruktivne po kulturni i povijesni habitus Hrvata u Bosni i Hercegovini, da ne govorim o demografskom njihovom kolapsu. Izbor gospođe Filipović samo je donio uzdah olakšanja HDZ-ovim glasačima, jer, eto, skinuli su mrskoga Komšića, ali to je tek prolazna emocija. Uostalom, i kad bi gospođa imala kapacitet M. Thatcher, i dobru volju A. Merkel, slabo bi što mogla promijeniti kod ovako postavljenoga sistema, u kojemu je plansko podgrijavanje nepovjerenja „između naroda“ uvijek iznova oprobano sredstvo stranačkih lidera, kako bi se oni mogli pokazati konstruktivnima i nezamjenljivima.
Jesu li prema vašem viđenju ovi izbori donijeli išta supstancijalno novo u politički život i praksu BiH?
– Novo je samo to, što se sve vratilo na staro. Nakon koalicijskih vratolomija u proteklom ciklusu, sad će ponovo igru voditi tri stare nacionalne stranke s trojicom starih lidera: SDA s Izetbegovićem, SNSD s Dodikom, HDZ BiH s Čovićem. Možda će im se priključivati SDP Nermina Nikšića, to će se tek vidjeti, ali ni to ne bi bilo ništa novo. Dakle, taj rezultat je sam po sebi depresivan. S druge strane, on je ozbiljno indikativan, i na nesimpatičan ali ljekovit način otrežnjujuć. Ako spustimo sondu dublje ispod političkoga aktualiteta, on upućuje na jednu konstantu i na jednu neminovnost. Bosna (i Hercegovina) oduvijek je na svoj posebni način kompozitna; to je ono što joj u civilizacijskom pogledu daje čarobnu strukturu i fizionomiju. U političkom pogledu, međutim, ta kompozitnost stvara konfliktnost, koja je u prošlosti održavana pod kontrolom onda kada je zemlja bila dijelom većih imperijalnih struktura (sve do posljednjega Titova mini-imperija). Danas, kada je BiH nezavisna država, condicio qua non njezina opstanka jest: može li sama iz sebe pronaći politički i društveni oblik koji će njezinu kompozitnost istovremeno i uvažavati, i umjeti harmonizirati i funkcionalizirati do nužne mjere.
Jeste li danas još osamljeniji nego ranije u iskazivanju svog nacionalnog identiteta koji je hrvatski, ali ne samo hrvatski, a time ništa manje hrvatski?
– Kada sam svjestan svojega nacionalnog, ili bilo kojega drugog grupnog identiteta, kao nečega stvarnog i važnog? Onda kad mi ga netko negira, ili kada mi nameće drugi identitet, jer taj netko, eto, bolje od mene zna tko sam. Tako, svoj identitet hrvatski osjećam važnim i postojećim kada mi ga negiraju nacionalno zadrti Bošnjaci, svoj bosanski identitet osjećam važnim i postojećim kada mi ga negiraju nacionalno zadrti Hrvati. Nekada su to radili i nacionalno zadrti Srbi, oni pogotovo, ali sada to ovdje kod njih više nije na dnevnom redu, jer Hrvata u njihovoj kao-državi nema, počistili su ih bez milosti, pa ih sada vole i uvažavaju. Kao pisac, međutim, ništa ozbiljno ne mogu napraviti ako ne mogu isključiti svaki osjećaj pripadnosti, jer ona ubija potrebu i sposobnost da ono o čemu pišeš promatraš sa svih strana s jednakim uživljavanjem i razumijevanjem. To znači izlazak iz svih pripadnosti, pa i iz sebe sama, jer „neki oblici osjećanja i mišljenja zahtijevaju da se ne bude ni svoj, da se bude ništa koje misli, koje piše“ – tako mi se to nametnulo u Azijskom vjetru. Malne onako kako veliki Mevlana Rumi veli u Divan-i Šemsu (u lijepom prijevodu Muamera Kodrića): „Samog sebe više ne znam, nit’ sam židov nit’ kršćanin, nit’ štujem vatru nit sam musliman / Nit’ sam s istoka niti sa zapada, nisam s kopna, nisam s / mora, / sa ovog svijeta sigurno nisam…“
Nedavno ste objavili zapis o dva zločina u dva stoljeća na istom prostoru i jednom iscjeljujućem epilogu. Volio bih da na tom primjeru pojasnite suprotnost između iscjeljujućeg potencijala “historije odozdo” i “otrovnih rezultata historije kao služavke nacionalno-patriotskih programa”.
– U zeničko-travničkom selu Pojske godine 1874. Agan Patković sa svojim jaranima pobio je bigajri hak (na pravdi boga) šestero članova katoličke obitelji Markovićā. U lipnju godine 1993. pripadnici Armije BiH pobili su sedamnaest muških stanovnika u obližnjem hrvatskom selu Šušanj. Koincidentno, i zapovjednik formacije u čijem području se dogodio zločin u Šušnju, zvao se Patković, Šerif. Političke i vojne vlasti bošnjačke zločin su sistematski prikrivale i zataškavale, tako da nikada nije dobio pravosudni epilog. Ali, evo druge vrste epiloga: stotinu pedeset i dvije godine poslije pokolja Markovićā u Pojskama, a trideset i tri godine nakon zločina u Šušnju, Harun Bišić, muslimanski intelektualac iz toga kraja, objavljuje obimnu rekonstrukcijsku studiju o tim dvama pokoljima pod naslovom Bosanska tragedija u topografiji boli: Hermeneutika pomirenja – Memoria, Iustitia, Reconciliatio. Ta studija, metodološki besprijekorna, etički veličanstvena, odgovor je na Vaše pitanje. Kao primjer etničko-vjerske bespredrasudnosti i znanstvene ljubavi za istinu, za sada je usamljena, što joj ne umanjuje, nego uvećava vrijednost i poticajnost.
U velikom izboru 100 najboljih romana na portalu Velike priče na tri prva mjesta su tri velika “bosanska” romana: Na Drini ćuprija, Derviš i smrt, Prokleta avlija. Andrićeve i Selimovićeve univerzalne i duboko humanističke poruke ipak traju i žive? (Bit će zanimljivo u sljedećim tjednima pratiti i glasanje “publike”…)
– Benigne su i neobavezujuće sve ovakve ankete – u njima se na kraju ipak sve svodi na kvantificiranje, na poredak brojeva, dakle na kriterije koji u književnosti, u umjetnosti ne znače ništa. Ali su i zabavne. Naročito po reakcijama koje proizvedu. Tako se u Bosni javilo nekoliko žestoko ideologiziranih glasova, biva, opet su Bosnu zaobišli, opet nas ne priznaju, opet smo samo za potkusurivanje… Na trenutak mi se učinilo da smo u 70-im, 80-im godinama prošloga vijeka, kad su se miješale književna politika i politika centralnih komiteta Partije. Dva moja favorita, Ponornicu Skendera Kulenovića i Orden Stjepana Čuića nitko drugi nije primijetio, što me nije ni iznenadilo ni pogodilo. Ni obezvrijedilo mi izbor. A jedan rezultat ankete jest zavrijedio apostrof: činjenica da su se među stotinu izabranih romana našla tri romana jednoga pisca, Miljenka Jergovića, a čak devet u cijeloj anketi. To jest podatak, to traži elaboraciju.
Već kod prvih zapisa u Azijskom vjetru meni se nametnula usporedba s Andrićevim Znakovima pored puta. A onda sam vidio da ste ih na više mjesta i citirali. Kako je Andrić “upao” u svijet vašeg djetinjstva i kakav je učinak imao?
– Znakovi pored puta književno su i umno čudo, nenadmašno. Andrića sam čitao rano, u našoj staroj kući u Varcaru, kasnih pedesetih godina minuloga stoljeća, uz moga “turskog” djeda i baku. Frapirala me je Andrićeva proza time, što u njoj prepoznajem taj svoj svijet, te ljude i način na koji se među sobom odnose, način na koji obavljaju svoje poslove, nadasve jezik toga svijeta i ritam toga svijeta usklađen s ritmom zemlje, sunca i mjeseca i četiriju doba. Dok još ništa o književnosti nisam znao, još manje pomišljao na sebe kao pisca, Andrić mi je tako otkrio ogromnu moć književnosti – da taj moj svijet, koji, čini ti se, nema nikakvu važnost izvan sebe samoga, iznese na najširi horizont relevantnosti i umjetničke izvrsnosti. Koju godinu kasnije na zagrebačkoj Filozofiji uzeo sam za diplomski rad Andrićev „franjevački ciklus“ priča i Prokletu avliju. Bilo je to na kolegiju srpska književnost, koji je držao Vice Zaninović, tvrd profesor, s kojim sam imao mučnih okapanja jer mu se zbog nečega nije sviđalo što sam za rad uzeo taj temat iz Andrića. Propao mi je taj rad davno, a volio bih ga sada čitati, jer se i danas sjećam intenziteta uznesenosti s kojom sam ga te zime u Varcaru pisao.
Mnogo je u toj knjizi zapisa kojima bismo mogli posvetiti čitav razgovor. Ali, biram priču o slikama sv. Franje Asiškog, sv. Antuna Padovanskog i cara Franje Josipa. Ispričajte našim čitateljima tu kratku veliku povijest u jednom okviru.
– Iznad postelje mojih djeda i bake u staroj kući u Varcar-Vakufu stajala je velika slika svetoga Ante s malim Isusom i ljiljanom u masivnom okviru širokih stranica u lažnoj pozlati. Tko zna otkad je tu stajala i kako je nabavljena. Sa svoga ljetnog izleta u Firencu 1970. donio sam kvalitetnu Giottovu reprodukciju, Sv. Franjo propovijeda pticama, kojom sam naumio zamijeniti taj konfekcijski kič. Djedu je bilo svejedno, a baka ni da čuje, ne da ona sv. Antu i malog Isusa, moji likovni argumenti ne znače joj ništa. Kad se nakon dvije-tri godine ipak smekšala, pa kada sam skinuo sliku i uklonio zaštitu, dočekala me je bijela pozadina slike za koju sam mislio da je sv. Anto. Kad je okrenem, ugledam: svjež i neoštećen, blista oleografiran portret cara Franje Josipa I. Ni baka ni djed više se nisu sjećali kada je preko cara stavljen sv. Anto – je li to bilo 1916, kada je car umro, ili možda 1918. kada mu je umrla Carevina a nastala Jugovina? Nisu se, također, mogli sjetiti ni kada je to bilo kad su carevu sliku nabavili. Svakako mnogo ranije, prije Velikoga rata. Stavio sam sv. Franju u okvir, a s ironičnim pijetetom poda nj spremio sv. Antu i cara Franju. Djed je već bio umro, a baka se priviknula. Pod Giottovim Franjom koji propovijeda pticama kroz nekoliko godina je umrla, u devedesettrećoj. Ni djed ni ona – blago njima – nisu mogli dočekati 1992-93, kada je ono katoličkoga Varcara, što je preživjelo stoljeća, ratove, promjene i prevrtanije, pod osionom novosrpskom vlašću u novom ratu nemilosrdno zbrisano, kuća opustošena i opustjela, a onda kroz nju, nakon propasti Kninske krajine, stali prolaziti te duže ili kraće u njoj boraviti srpski nevoljnici s tih strana. Kuća, živa slika propasti, stoji i danas, a o velikom okviru i slikama u njemu ne mogu znati ništa; nikada u nju više nije stupila moja noga, niti ikoga od mojih. Je li možda za koje od ljutih zima okvir došao na red da bude ogrev? Čije li su oči tada ugledale tri slike, jednu za drugom, jednu na drugoj? Što im je mogla govoriti njihova historija?
Oduvijek sam želio nekoga pitati, a čini mi se da ste baš vi prava osoba, kako se i zašto u Bosni sv. Antun (Anto, Ante) uzdigao u pučkoj pobožnosti katolika Hrvata do samog Isusa i Gospe, mnogo više od samog Franje Asiškog, osnivača reda bez kojeg Bosna i Hercegovina ne bi bila ono što jest?
– Tri su najveća „bosanska“ sveca u mome sjećanju iz davne mladosti dok sam još bio „u viri“ i u crkvi: sv. Ilija (u katolika prvi zaštitnik Bosne od 1752, kada je na drugo mjesto spustio sv. Juru, koji ju je dotle stoljećima štitio kao prvi i jedini), sv. Ivo i sv. Anto. Sva trojica su toliko ukorijenjeni u svakodnevni život puka, da je teško vidjeti granicu između intimnoga i liturgijsko-službenoga doživljaja. Na mnogo načina jači je intimni od službenoga. Prva dvojica, kao kršćanski „prerušeni“ drevni predkršćanski i predkatolički likovi, prisutni su i u pravoslavnom i u muslimanskom imaginariju, a i sv. Anto, premda ekskluzivno zapadno-katolički, u određenim potrebama i oblicima štovanja prelazi te granice. Antropologija bi o tom svakodnevnom životu sa svecima, i o Bosni u kakvoj se on prakticira, imala mnogo toga reći, ali u Bosni, koliko mi je poznato, sustavne antropologije te vrste nema. Bio je, i nažalost prerano otišao od nas, pokojni fra Ljubo Lucić, polihistor, pisac žive misli i krepkoga stila, koji je na svoj neakademski način mnogo o tome znao, ponešto i napisao. Iznio je Lucić i pretpostavku da se kult Ante Padovanskoga u Bosni djelomično naslanja na prastare tradicije štovanja Antuna Opata, sv. Ante Pustinjaka. U mome kraju svetome Anti išlo se na hodočašće visoko u Pougarje, u vrletnu franjevačku župu Dobretiće. Jest da je to već na pragu ljeta, ali valja daleko pješačiti, a u Dobretićima zna i u po vedra dana izbiti takav nebeski kijamet, da prokisneš do gole kože i smrzneš se od studeni. Svejedno, uvijek su se hodočasnici i hodočasnice vraćali smireni i blagi, horni. U Sarajevu kod franjevaca na Bistriku u crkvu sv. Ante dolazili su po zagovor i pomoć muslimani i pravoslavci, bogme i bezvjerci, i to je kroz duga vremena bilo sasvim uobičajeno i normalno. Poslije ovoga rata malo je manje toga, ali nije nestalo. Čar Ante Padovanskoga i njegova ogromna popularnost izlazi iz toga što su ljudi njegove moći i „usluge“ vezali uz cijeli registar svojih najprečih dnevnih problema i potreba: od zdravlja (svojega, svojih bližnjih ali i svojega blaga) do traženja zagubljenih stvari. Valjda nema ni jednoga sveca, kod kojega tako prirodno i životno jedno uz drugo prianja vjersko i praznovjerno, sveto i trivijalno.
U prva tri zapisa nalazim vaš čitav svjetonazor, nepokolebljivi ljudski i umjetnički životni credo: posveta prahu onih kojih se ne sjeća nitko, odmalena dar da vas ushićuje “od svijeta nepriznato i pokrajnje, rubno i maleno”, i (pre)kasna spoznaja da je kroz život najispravniji put “mekoće, razumijevanja i milosrdnosti”. Jeste li odgonetnuli ruku koja je posijala to sjeme u vama? I je li to ono iskonsko ljudsko ili anomalija, odstupanje od sebičnosti, gramzivosti i okrutnosti ljudske vrste?
– Volim što apostrofirate ta tri mjesta. Ne znam kako sam stekao ta uvjerenja. To i nisu uvjerenja, više osjećaji, afiniteti. Ne vjerujem da se do njih dolazi izvanjskim utjecajima, ma koliko oni mogu biti moćni, sugestivni. Bit će prije da s time izađeš iz matere. Tvoje je samo da to kasnije osvješćuješ ili ne osvješćuješ, razvijaš ili zapuštaš. U tome mogu biti od pomoći vanjski utjecaji – ljudi koje susrećeš, knjige koje čitaš. Veliki etički preokretači. Isus iz Nazareta počeo me je istinski uznemiravati i “napastovati” kada sam napustio vjeru i crkvu, i ne prestaje do danas. On od čovjeka traži nemoguće, a to nemoguće je jedino ljudski vrijedno, i čovjek zna da je tako, a slab je i nije kadar da tako radi i živi, međutim, važno je da on to u sebi zna. Od toga sve počinje, pa kako se kome zalomi. Dodao bih: u ljudskom svijetu grubost i sebičnost i krvožednost jesu konstanta, a blagost i mekoća i milosrdnost anomalija, ali u životu sam susretao ljude-anđele i žene-anđele, svijetle duše. Ima ih oko nas. Oni nemaju vlast ni moć, ničim ne upravljaju, ni o čemu ne odlučuju, ali – na njima svijet počiva.
Pišete i ovo: “Kad se okreneš unatrag, vidiš: najbolje od onoga što si ikada govorio/pisao/zastupao, išlo je s margine i za ljubav margine, nikad iz centra i za volju centra.” Trebamo li upravo na marginama i među marginaliziranima tražiti spas za ovaj svijet u čijim centrima bujaju strah i tjeskoba?
– Ne znam za spas. Prošlost poznaje razdoblja ludih careva, jedno takvo smo, evo, i mi dočekali. Ali ludi carevi prošlosti nikada nisu imali bezgraničnu i globalnu moć kakvu imaju današnji, na čelu s glavnim i najjačim, kojega izjede bijes što ne može da sebi kupi Nobelovu nagradu pored tolikih milijardi u džepu. Istovremeno, vidimo kako u njihovom svijetu vlada potpuna duhovna i vrednosna praznina, koju bjesomučno ispunjavaju glupim prizorima taštine, bogatstvom, bogatstvom, što većim bogatstvom, koje više ne služi ni njima, nego sebi samome. Uz to ide potpuna otupjelost spram ljudske patnje, bijede, besperspektivnosti, i već neskrivena bezumna volja za ubijanjem i uništavanjem. Treba slušati njihov sladostrasni govor: „ubili smo“, “uništili smo“, „prestat će postojati“, „zbrisat ćemo“… Nekadašnji suprotni vladajući polovi bipolarnoga svijeta Kremlj i Bijela kuća danas su glatko ujedinjeni u poimanju „vrijednosti“, i ništa im ne stoji na putu demonstriranja tih „vrijednosti“: otimanje i uništavanje tuđih zemalja, tuđe nafte i minerala, gaženje i ubijanje slabijih, nepriznavanje međunarodnoga prava i njegovih institucija.
Ne znam za spas. Vidim paradoks: tko se u današnjem svijetu ludovanju ludih careva na sustavan i artikuliran način tome opire? Profesor Robert Francis Prevost, rimski papa Leon XIV. Zadnja njegova enciklika najjači je dokument ovoga vremena po dvjema tačkama: po pomno razrađenom upozorenju na opasnosti koje nosi nekontroliran razvoj umjetne inteligencije u pravcu dehumanizacije čovječijega svijeta, te po jednako razrađenom upozorenju na sve neodrživiju socijalnu nejednakost na planetu. U povijesti papinstva nije baš bilo uobičajeno da se sa Svete Stolice čuje glas brige za sav svijet i sve njegovo ljudstvo. Dok čitam papinu Magnifica humanitas, pada mi na pamet posljednji razgovor s pokojnim Željkom Mardešićem, velikim hrvatskim sociologom religije, s kojim sam se sreo posljednji put prije dvadeset godina u njegovoj Komiži, za jutarnjim čajem na rivi. Sav u nekakvom etičko-intelektualnom tremolu, u potpunoj opreci s okolnom atmosferom opojnoga ljeta i merkantilne trivijalnosti turizma, govorio mi je o užasu strukturalne nepravde modernoga svijeta, o tankoj manjini koja ima i ogromnoj većini diljem planeta koja nema, koja nema ništa, kojoj to ne-imanje oduzima temeljnu ljudskost. Govorio je o krivnji svih etabliranih struktura za takvo stanje, i, s nekim pravedničkim užasom i strepnjom, o nemogućnosti izmjene toga stanja osim u najradikalnijim, krvavim društvenim preokretima.
Ne vjerujem u spas, ako se pod tim misli na neki „popravljen“, bolji svijet. Svijet je uvijek bio i ostao ovakav: pun gada, krštenog i nekrštenog (Mustafa Madžar u Andrićevoj priči). Ali vjerujem u dobrotu ljudi-anđela i žena-anđela, čije djelovanje među nama bar u trenucima čini da je život smislen i ispunjen. Djeluju oni i preko groba: dovoljno je da ih se sjetimo, da ih na čas prizovemo u sjećanju, u razgovoru.
Izvor: ivanlovrenovic.com
