Šalter sala javne uprave malog provincijskog bosanskog gradića u Posavini. Hardver je dobar, čisto je i uredno. Organizacija naizgled štima, posvuda su velike table s jasnim uputama gdje se nalazi koja služba pa se ne mora portira tlačiti pitanjima, a procedura kojom ćemo dobiti dokumente je pojednostavljena i dobro objašnjena od strane ljubaznog službenika. Mašala, izgleda da je ovdje i softver dobar, nećemo izgubiti puno vremena, kažem sebi u bradu. I stvarno, ne treba nam puno papira, onih par papira koji nam trebaju možemo dobiti u susjednoj zgradi. Odlično, ovo iskustvo je sve bolje i bolje, još malo pa ću spjevati panegirik ovakvoj organizaciji javne uprave.
Odlazimo u susjednu zgradu i dok čekamo da nam se izdaju neophodni papiri počinje Alan Ford ili Monty Python, koja god vam se metafora više sviđa. I to oličena u liku starijeg Posavljaka kojem je umro rođak u Slavonskom Brodu pa ga on želi upisati u knjigu umrlih. Napominje službenici da ima punomoć rođaka na njegovu zemlju i ostale nekretnine. U redu je to, odgovori mu službenica, ali trebate imati punomoć da ga upišete u knjigu umrlih. Meni, ciniku s pedigreom, prvo padne na um pitanje kako de mu čovjek koji je već umro napisati dodatnu punomoć, ali možda je bolje da ne razbijam glavu suvišnim pitanjima, tko sam ja da mislim da se od umrlog rođaka ne može dobiti punomoć. I to punomoć koja kaže da je već umro pa se njegova smrt mora unijeti u službene knjige. U igru ulazi i pokojna mu žena koja je umrla prije rođaka, ali nije upisana u knjigu umrlih. Treba mu punomoć da i nju upiše u knjigu umrlih. Ovaj put ne postavljam sebi suvišna pitanja, ali me impresionira pedantnost našeg Posavljaka koji zapisuje sve što mu službenica kaže. As radi sve kako treba, lege artis, je li ono pokojni Josip Pejaković u svojoj monodrami davno rekao da se „država treba voljeti više od oca i matere“ pa naš Posavljak podučen životnim iskustvom koje kaže da sila boga ne moli pomno zapisuje svaki korak koji službenica traži od njega.
Sve u redu, platili smo i dobili smo papire koji nam trebaju pa se vraćamo u šalter salu. Predajemo zahtjev i mlađahna službenica odjevena u najboljoj modi „Zvezda Granda“ ili nekog drugog turbo folk izdanja predaje nam papir koji trebamo potpisati i pokazuje nam gdje se trebamo potpisati. Naravno, od mene traži da se potpišem ispod napisanog imena moje žene, a od nje da se potpiše ispod mog imena. Pokušavam im ukazati na to, ali jače su, službenica ima autoritet državne službe, a moja žena autoritet bosanske genetike koja joj kaže da se službenicu treba poslušati koliko god nelogična bila pa se potpisujem na pogrešno mjesto, nadajući se da nitko sa smislom za logiku neće obrađivati zahtjev, već će ga mehanički površno obraditi i zavesti ad acta. Da, u pravu su, ipak je ovo 21. stoljede, suština je nebitna, bitno je da se ispoštuje forma, ne treba postavljati suvišna pitanja.
Ipak, ostajem impesioniran detaljem koji sam ugledao na našoj vrloj službenici: na lančiću kojeg je izbacila preko majice visi privjesak od lažnog dragog kamenja u obliku pištolja. Moram priznati, u zadnje vrijeme se vidi sve i svašta, ali da mlada djevojka nosi privjesak u obliku pištolja je nešto novo i originalno i, mora se priznati, predstavlja korak dalje u odnosu na zmije i pločice sa stiliziranim imenom koje sam ved viđao jer, budimo realni, tko od nas ne sanja da nosi lančić sa svjetlucavim pištoljem kao privjeskom? Šta je sljedeće, AK 47 ili zolja na privjesku? Možda maketa tenka T 84 ili, da budemo suvremeniji, njemačkog Leoparda ili čak drona?
Dobro je, rješili smo administrativne detalje, idemo na ćevape u zanatski centar. Šetamo ispod plakata s fotošopingiranim licima političara koji vabe birače maštovitim sloganima tipa „Svoji na svome“ očekujući mast kojupruža vlast sljedeće 4 godine. Znači, slogani su zatvorili puni krug maštovitosti, dobro se sjećam sličnih, ako ne i istih, slogana pred izbore 1990e kad je na naša vrata pokucala demokracija koja nam je nudila rajske doline, a dobili smo mržnju, močvaru i primitivizam koji je postao mjera svega. U redu, možda sam previše ciničan, ne poštujem dovoljno ljudsko pravo na individualnost i različitost, ali zašto onda gdje god dođem naletim na iste fotošopingirane likove praznoglavih političara s priglupim sloganima i iste probleme koji muče ljude koji bi trebali iskoristiti svoje „demokratsko“ pravo da glasaju za njih?
Dok sjedimo i čekamo ćevape gledam temelje srušenog hotela koji se obnavlja pa se podsjećam kako su za vrijeme Jugoslavije ovakvi hoteli bili centri društvenog, ekonomskog i svakog drugog života malih gradića. Jutarnje kave i druženja, poslovni sastanci, večernji izlasci, koncerti popularnih pjevača činili su hotel srcem i dušom malih gradova. Gledam starije ljude koji prolaze trgom i pitam se gdje se izgubila nit, sudeći po broju sijedih glava, to su negdašnji posjetitelj hotela. Možda novi hotel privuče neku novu energiju, neke nove goste, ali sumnjam, ovdje je 50godišnjak junior. Došli ljudi na pazarni dan u grad da nešto pazare, vide nekog poznatog i sve šta se u tim prilikama već radi.
Gledam korzo pa trg koji su presvučeni novim betonskim kockama, ne mogu poreći da nije uredno, ali nešto nedostaje – zelenilo. Za razliku od prijašnjih država ( ponajviše Austro Ugarske ) koje su sadile lipe, sadašnje vlasti su se dale u egzotiku pa su za razliku od starih raskošnih krošnja lipa ovdje rijetke krošnje smeđih šljiva. Dobro da nisu afričke šljive iz reklama za hidrauliku (šala mala). Sjetim se da su i u općini u kojoj živim posađene smeđe šljive, znači, smeđa šljiva je zajednički nazivnik HDZove vlasti. Nakon ratnih spomenika u smeđem granitu koji su postavljeni u svakom HDZovom bastionu, sljededi korak je smeđa šljiva. Možda su ovaj put, kao što su onda našli nekoga čije će džepove puniti na račun spomenika od granita, našli vlasnika nekog rasadnika kojem de džepove puniti na račun ružnog i neuglednog stabla smeđe šljive? Prokleti strani okupatori, sadili su krošnjom raskošna, i kad cvjetaju mirisna, stabla kao što je lipa, nisu dopuštali da narod pronađe svoj autohtoni izričaj u vidu ružnih i neuglednih stabala smeđe šljive koje pružaju taman onoliko sjene koliko bi je pružio štap od metle.
Ipak, na stol stižu ćevapi. Vrući, a dobri. Desetka 12 maraka. I neka mi sad netko kaže nešto o Bosni, neka mi prvo pokaže gdje se za 12 maraka ili 6 Eura može ovako dobro jesti. Ovaj put propuštam kifle i pite, moramo se vratiti u Evropsku Uniju. Ali, tu nije kraj. Na benzinskoj pumpi pred granicu tankamo plin i doznajemo od radnika na pumpi da je vozač autobusa koji ide za Sloveniju natankao 1200 maraka goriva i da nema novca da plati račun pa ga ne pušta da ide dalje, preko granice. Gledam putnike koji su izašli iz autobusa i puše, sivih lica koje govore da im ovo nije prvi put u životu da su izigrani. Ajde, neka sam i ovo vidio, da vozač autobusa krene iz Bosne za Ravne na Koroškem u Sloveniji kao na svadbu bez……novčanika. Alane Forde, ti li si?
Igor Beroš, Prometej.ba
