Ivo Andrić: Danas, sutra i možda

Ponekad mogu dobro da razumem ljude sa Istoka, njihova shvatanja i njihov način života. Tako mi se, na primer, čini da zloglasno istočnjačko bežanje u Sutra nije bez osnova i nekog opravdanja. U najmanju ruku, da se može razumeti.

Nastavi čitati “Ivo Andrić: Danas, sutra i možda”

Ivo Andrić, o tajnama

Tajna se čuva najbolje onda kad smo po nečem – po čem bilo – i sami zainteresovani da se ne otkrije i ne objavi; a najsigurnije je čuva onaj ko to čini nesvjesno. Inače, nikad čovek ne može biti siguran da će do kraja sačuvati ni svoju ni tuđu tajnu; ona se krije godinama i godinama, a odaje se u jednom trenutku koji poništava sve godine vernosti i ćutanja. Nastavi čitati “Ivo Andrić, o tajnama”

Ivo Andrić, o otporu promjenama

Oni koji upravljaju i iskreno žele da društvo usavrše i izmene nabolje, trebalo bi da imaju u vidu da će u tom poslu, osim vidljivih i poznatih protivnika, imati i drugih smetnji i otpora o kojima moraju da vode računa, jer su vrlo opasni, upravo stoga što su spori, nevidljivi i podmukli. Nastavi čitati “Ivo Andrić, o otporu promjenama”

Ivo Andrić: stereotipi o zemljama i narodima

Kad slušam tako nekog kako daje opšte i uopštene sudove (crno ili belo) o zemljama ili narodima, ja nijednog trenutka ne mislim o tačnosti ili netačnosti takvih sudova, jer to zaista ne vredi, nego se pitam kako je stalo sa razumom i moralom toga koji te sudove daje.

***

Izvor: Ivo Andrić, Znakovi pored puta, sabrana djela Ive Andrića. Udruženi izdavači: Svjetlost Sarajevo, Prosveta Beograd, Mladost Zagreb, Državna Založba Slovenije Ljubljana, Misla Skopje, Pobjeda Titograd. Knjiga šesnaesta, dopunjeno izdanje, str. 118.

Ivo Andrić, o onima koji bi vladali

Onaj koji hoće da vlada ili je sticajem okolnosti doveden u položaj da mora da vlada nad ljudima i ljudskim vrednostima, morao bi dosta toga da zna i razume, i još više da oseća. Svejedno da li se ta njegova vlast prostire nad nekim skromnim kućanstvom ili nad mnogoljudnom i prostranom državom. Ali pre svega takav “vladalac” mora da zna i razume, ili bar naslućuje i pogađa, koje su mere i granice ljudskog duha i tela, šta sve živ čovek može da pomisli, kaže i učini pod pritiskom mnogostrukih i nejasnih nagona koji u njemu ne prestaju da se smenjuju od rođenja do smrti. Ako to ne zna, on neće nikad moći dobro, pravedno ni korisno vladati i upravljati ni sa dve mačke ili tri pileta, a kamoli manjim ili većim brojem ljudi.

***

Izvor: Ivo Andrić, Znakovi pored puta, sabrana djela Ive Andrića. Udruženi izdavači: Svjetlost Sarajevo, Prosveta Beograd, Mladost Zagreb, Državna Založba Slovenije Ljubljana, Misla Skopje, Pobjeda Titograd. Knjiga šesnaesta, dopunjeno izdanje, str. 103

Ivo Andrić, o “borcima za narod”

Znatan broj nesporazuma, sukoba i nezgoda u duhovnom životu jednog naroda dolazi otud što mnogi nepozvani i nesposobni ljudi osećaju potrebu da brinu narodnu brigu, da “strepe” za budućnost naroda, da ga brane od opasnosti koje samo oni vide. To su ljudi koji veliku i nezajažljivu sujetu svoje sitne i uske ličnosti prenose na opšti plan, u jalovoj nadi da bi je tu mogli zadovoljiti, a sa njom prenose i svoje kratke mere i bedne račune. Od takvih duhom malih ljudi postaju često veliki gonioci novih istina i mučitelji ljudi.


Izvor: Ivo Andrić, Znakovi pored puta, sabrana djela Ive Andrića. Udruženi izdavači: Svjetlost Sarajevo, Prosveta Beograd, Mladost Zagreb, Državna Založba Slovenije Ljubljana, Misla Skopje, Pobjeda Titograd. Knjiga šesnaesta, dopunjeno izdanje, str. 91.

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Ivo Andrić: O starijim ljudima

Stariji ljudi imaju čudnu naviku i neiskorenljivu potrebu da svuda i svaki čas pominju svoje ili tuđe godine, da stalno suprotstavljaju starost mladosti i da proklinju onu prvu a uzdišu za ovom drugom. I to naročito kad razgovaraju sa mlađima od sebe. Oni kao da su mučeni nekim osećanjem krivice koju bi hteli da sakriju a o kojoj ne mogu da ne govore. I kao da od mladih očekuju utešnu reč koja bi im rekla da nisu baš tako stari kao što to stariji misle, a ako i jesu, da to nije tako strašno kao što izgleda. Ima nečeg jadnog i pomalo nedostojnog u tome, i nadasve: smešnog i uzaludnog. Jer mladost ih sluša sa osmejkom, sluša ih i čuje, ali ne razume. Kao da sluša dalek i potpuno nerazumljiv jezik. Samo se uzalud ponižavaju i brukaju ti razgovorni starci. Uzdržati se od te slabosti bilo bi i lepo i pametno. Ali možda je i to jedna od neizbežnih beda starenja.


Izvor: Ivo Andrić, Znakovi pored puta, sabrana djela Ive Andrića. Udruženi izdavači: Svjetlost Sarajevo, Prosveta Beograd, Mladost Zagreb, Državna Založba Slovenije Ljubljana, Misla Skopje, Pobjeda Titograd. Knjiga šesnaesta, dopunjeno izdanje, str. 62-63.

Pratite nas na Facebooku i Twitteru