Sarajevske sveske su, bez sumnje, najbolji i najveći interkulturni časopisni projekat nastao poslije krvavog raspada Titove Jugoslavije na prostoru zemalja formiranih nakon rata 1991-1995. Kad se izrekne ovakva ocjena, onda je nužno podastrijeti neke argumente za nju.
Prvi i najvažniji argument jeste rušenje granica koje je uspostavio nacionalizam između nekada jedinstvene književne prakse u kojoj su nacionalne književnosti bile toliko isprepletene da se, pogotovo kad su u pitanju književne nagrade, moglo govoriti o njihovom zajedničkom kanonu. On je bio prisutan i u čitankama, pa su na prostoru Socijalističke federativne republike Jugoslavije učenici čitali praktično isti književni kanon. To je bio plod duge tradicije književnog zajedništva na južnoslavenskom području, koja je začeta još u antikolonizatorskom stavu romantičara, a ovjerena u ideji bratstva i jedinstva i Krležinoj borbi za autonomiju književnosti iz Dijalektičkog antibarbarusa, pisanog između dva svjetska rata i kasnijeg Referata, izloženog na Kongresu jugoslavenskih pisaca u Ljubljani 1952. Titova Jugoslavija bila je emancipatorska književna i prevodilačka radionica u kojoj se ovdašnja književnost ogledala u onoj svjetskoj.
Nastavi čitati “Sarajevske sveske – Interkulturalna časopisna biblioteka”
digitalnademokracija.com 