U susret 75. rođendanu Ivana Lovrenovića

Piše: Mile Lasić

Prije niza godina je na kolegiju „Interkulturalno razumijevanje“ na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, za koji sam još uvijek nadležan, gostovao književnik, enciklopedista i što sve već nije Ivan Lovrenović, erudita koji uskoro navršava 75-u godinu života. I ovoj značajnoj obljetnici u Ivanovom životu i svih onih koji su svjesni njegove iznimne pojave u kulturnom životu BiH i cijele regije prijeti, nažalost, da postane još jedna  „nezapažena godišnjica“, kako je onu prije pet godina već naslovio mladi sarajevski sociolog i kulturolog Neven Šimić u magazinu „BH Dani“, o tomu nešto poslije malo više. U međuvremenu je Ivan izveo tijekom par semestara i veoma zahtijevan kolegij „Kulturne tradicije i identiteti u BiH“ na Studiju politologije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, izloživši studentima u osnovi kratku kulturnu povijest BiH temeljem IV. izdanja njegove kultne knjige „Unutarnja zemlja“, koja je i u engleskom i njemačkom prijevodu naslovljena kao „kulturna povijest BiH“, propraćenu fotografijama koje je izabrao i snimio, ako to već nije uradio njegov sin Josip, ugledni grafičar i scenograf. (U međuvremenu se pojavilo i peto izdanje „Unutarnje zemlje“ u nakladi Synopsisa, s dopunama predgovora i izvjesnim reaktualizacijama, kako je Ivan i objasnio u razgovoru za zagrebački Express od 12. siječnja o.g., vidjeti na njegovoj web stranici www.ivanlovrenovic.com!)

Dakako da su sve moje kolege i u Mostaru i u Sarajevu, koje imaju razvijeniji senzibilitet za kompliciranu kulturnu povijest BiH bili zbog Ivanova angažmana i na FF-u i na FPN-u sretni i veoma zahvalni, dok o onima koji su zbog toga bili nesretni ne bih ovdje ni riječi. Izuzev da upravo takvi drže skoro svu akademsku moć u svojim rukama, pa se Ivanu Lovrenoviću smiješi ignoriranje njegova književnog djela i društvenog angažmana baš kao i njegovoj velikoj umjetničkoj preokupaciji kakvo je Andrićevo književno djelo. Otuda sam mojim studentima već uoči prvog susreta s Lovrenovićevom ponudio i dosje (dossier) s njegovim promišljanjem i Andrića i Bosne (kako i Lovrenović nerijetko govori o BiH), uključujući i esej „Ivo Andrić, paradoks o šutnji“. Uostalom, Andrićem se Lovrenović bavi na kompleksan način ne samo u eseju koji je napisan kao predgovor izdanju Izabranih djela Ive Andrića u četiri knjige, u nakladi Matice hrvatske u Sarajevu 2007., pa potom i u časopisu Novi izraz, nakon čega je i dobio 2009. i prvu bienalnu nagradu za esej „Midhat Begić“, koju zajednički dodjeljuju Novi izraz i PEN centar Bosne i Hercegovine. Ivan umije, inače, reći „da mi je pripovijedati u eseju“, primjerice u kompleksnom razgovoru s Enverom Kazazom za časopis „Sarajevske sveske“ (No 23-24), a meni se čini da on esejistički i promišlja i piše i govori.

Tadašnji Ivanov prvi susret sa studentima odvijao se pod motom „Neznanje o drugima – slabo znanje o sebi“ i bio je ljekovit, kakvi su uostalom bili i Ivanovi susreti sa studentima na FPN-u u Sarajevu i drugdje. U Mostaru je ovom prigodom govorio i osloncem na oca etnopsihoanalize, rumunjsko-francusko-američkog znanstvenika po imenu Georges Devereux, te vlastitih višedesetljetnih traganja za objašnjenjima sličnosti i razlika među oformljenim kulturnim (i političkim) identitetima u BiH. Kazao je, između ostalog, i sljedeće: „Kulturni identitet Hrvata u Bosni i Hercegovini potvrđuje se istovremeno u dva modusa: kao integralan dio sociokulturnoga konteksta Bosne i Hercegovine, koji Hrvati dijele i suoblikuju s Bošnjacima i Srbima, i kao dio cjelovite hrvatske nacionalne kulture s njezinim policentričnim i pluralnim karakterom kroz pripadanje trima povijesno-civilizacijskim krugovima: srednjoevropsko-panonskome, mediteransko-romanskom i balkansko-orijentalnom. Kulturni identitet bosanskohercegovačkih Hrvata unutar obaju ovih modusa ima karakter varijeteta. Unutar bosansko-hercegovačkoga konteksta varijetetan je po specifično hrvatskim elementima koji čine razliku prema drugim nacionalnim kulturama u Bosni i Hercegovini, a unutar hrvatske nacionalne kulture varijetetan je po elementima koji su mu, kao bosanskohercegovački, zajednički s drugim nacionalnim kulturama u BiH.“

Zašto su sumnjivi upravo pisci „nulte estetske vrijednosti“?

Ove sličnosti i razlike ilustrirao je i u Mostaru s dvije slike koje govore o „zajedničkom B-S-H supstratu u prošlosti“ i o međusobnim prožimanjima između B-S-H identiteta i nakon svih vjerozakonskih i geopolitičkih poigravanja s identitetima u srednjovjekovnoj Bosni i Humu, te u otomanskoj periodi BiH, u kojoj B-H-S narodi i nisu bili „europski narod“, ustanovit će Lovrenović u već spomenutom eseju „Ivo Andrić, paradoks o šutnji“. U završnom pasusu kompleksnog eseja o Andriću kriju se, inače, brojni porazni odgovori na pitanje što nam se to dogodilo i u prošlosti i u posljednjih četvrt stoljeća: „Tako je Ivo Andrić, njegova književnost – uza sve drugo što jest i čemu ‘pripada’ – danas zapravo jedino čvrsto i sigurno mjesto kompleksnoga bosanskohercegovačkoga identiteta, mjesto u koje je taj identitet pohranjen i iz kojega je razgovijetno čitljiv. I tu nastaje turobni paradoks: proces stvaranja i divergiranja triju zasebnih i odvojenih nacionalnih kultura u Bosni i Hercegovini – koji bi se lako mogao pokazati nepovratnim – proizvodi kulturnu situaciju u kojoj je takva vrsta identiteta, zapravo, nepoželjna. Rezultat: najbosanskiji pisac, k tomu pisac apsolutne, nulte estetske vrijednosti, u Bosni je danas kod jednih na niskoj, kod drugih na pogrešnoj cijeni.“

U Ivanovoj kovanici „paradoks o šutnji“ krije se, dakle, objašnjenje i prešućivanja i krivotvorenja Ive Andrića, ali i ignoriranja samog Ivana Lovrenovića. No, srećom, Ivana se ne može posve ignorirati, ma koliko mainstream akademske zajednice u službi dominantnih politika bile moćne, pa je i u posljednjih pet godina bilo tu i tamo ozbiljnog govora o Ivanovom djelu, primjerice povodom dodjele mu „Mešine nagrade“ za roman-rijeku „Nestali u stoljeću“ u časopisu Matice hrvatske iz Mostara „Motrišta“. A nisu, srećom, posve prešućene ni ona, možda, i najosobnija i najpoetskije, u svakom slučaju najnježnija nova knjiga „Ulazeći u Varcar“, ili knjiga Ivanovih eseja „Isus u Ahmićima“, nagrađena i Nagradom Mirko Kovač u Rovinju. I Andrić i Lovrenović se, nažalost, mnogima čine suspektni ili „grešni“ što su u njihovim književnim, fikcionalnim, ili esejističkim djelima izgovorili teške istine o nama, pa su im kontraproduktivne ignorancije bile prosto suđene.

U travnju ove godine Ivan Lovrenović napunit će 75. godinu života, ali bi se opet moglo raditi o „nezapaženoj godišnjici“, kako je već u ožujku 2013. prokomentirao Neven Šimić u tadašnjim BH Danima Ivanovu 70. obljetnicu. „Poznati bosanskohercegovački i hrvatski književnik i intelektualac Ivan Lovrenović ovih dana navršava 70 godina života (Zagreb, 18. 4. 1943.)“, napisao je Šimić, pa „ova obljetnica ne bi trebala proći gluho jer je nedvojbeno da se radi o važnome autoru i vrlo zanimljivome djelu“, čak što više Ivan Lovrenović je jedan od „najznačajnijih bosanskohercegovačkih književnika i jedan od najangažiranijih intelektualaca u BiH“. A mogao je Neven i bez onog „jedan od“, no najvažnije je u njegovom upozorenju bilo skretanje pažnje na ogoljenu činjenicu da je Ivan  Lovrenović par excellence „mislilac Bosne“, te da  „kulturna mozaičnost, povijesna i politička složenost, prošlost i sadašnjost Bosne njegova je inspiracija i trajna tema njegovog sveukupnog angažmana“. U Nevenovom obrazloženju se potom kazalo: „U svim Lovrenovićevim knjigama i tekstovima, bili oni književni, književno-teorijski, ili kulturološke studije, politički eseji – svugdje je na odgovarajući način stalno prisutna tema Bosne. Takva punina senzibiliteta za kulturu i povijest ove zemlje, za složenost i prepletenost identitetã i upornost da se o tim složenim pitanjima govori slobodno, ne uvažavajući nacionalne i ideološke stereotipe, traži kompetenciju, upornost i hrabrost. Lovrenović je očigledno fasciniran Bosnom i njezinom prošlošću, ali ne na način da ta fasciniranost utječe na njegov analitički diskurs i kritičko promišljanje. Naprotiv, on je uvijek prepoznavao ideologizirana tumačenja bosansko-hercegovačke povijesti i vrlo kritički pisao o tim pojavama. Zbog toga nikada nije bio previše omiljen u nekim nacionalnim, ideološkim i kulturnim krugovima. Nerijetko je bio na različite načine i raznim ideološkim atributima etiketiran i diskvalificiran.“

U Šimićevoj korektnoj interpretaciji s pravom se ukazuje kako su u Lovrenovićevim studijama propitana i razobličena razna ideologizirana čitanja Andrića. Andrićevi fikcionalni tekstovi su u srpskom ideologiziranom tumačenju korišteni, između ostalog, i kao dokaz da je Bosna zemlja mržnje. Da bi se potkrijepila ova tvrdnja najčešće je kao dokaz uzimana Andrićeva priča Pismo iz 1920, te roman Na Drini ćuprija. Ovi Andrićevi tekstovi se u srpskom ideologiziranom tumačenju koriste propagandistički, odnosno, kako bi rekao Lovrenović, kao neka vrsta zamjene za historiju. Slična stvar je i sa tumačenjima Andrića kao bosnomrsca i islamomrsca koje je proizvod bošnjačkog ideologiziranog čitanja. I ovo tumačenje, ustvari, polazi od pogrešne premise da je Andrićeva književnost neka vrsta alternativne historiografije, upozorio je Šimić. U tom su pogledu ova dva ideologizirana čitanja, srpsko i bošnjačko, analogna. I jedno i drugo čitanje zanemaruje polifonu strukturu Andrićevog djela, vulgarno ga reducirajući i svodeći na ideologiju – u srpskom čitanju na ideologiju u kojoj se pronalaze argumenti i opravdanje za vlastiti nacionalizam, a u bošnjačkom na ideologiju koja je antiislamska i antibošnjačka. Ovdje mogu osobno dodati tek da mi je žao što su se u ovoj skupini našli i oni bošnjački intelektualci koji zaslužuju respekt u svojim užim akademskim oblastima, da ni njima ne spominjem imena …

Preko Andrićevog djela se, u Šimićevoj vjernoj reinterpretaciji Lovrenovićeva razumijevanja isprepletene povijesti, prelamaju različita ideologizirana gledanja na osmansko razdoblje. Prema jednom tumačenju (srpskom) osmanska epoha je razdoblje kulturne i civilizacijske zaostalosti, socijalnog i pravnog ugnjetavanja nemuslimanskog stanovništva, općenito mračno i represivno doba. Prema drugom tumačenju (bošnjačkom) to je razdoblje multikulturnoga sklada, tolerancije i uvažavanja drugih neislamskih vjerskih zajednica, općeg kulturnog razvoja, itd. Ova dva pristupa osmanskoj epohi samo su “lice i naličje istoga odnosa prema povijesti, u čijem središtu nije čežnja za istinom, koja je odlika znanosti, umjetnosti, a i svake racionalne politike, nego težnja za monopolom nad tumačenjem prošlosti, koja je ambicija nacionalne ideologije i ekskluzivizma”. Nasuprot tomu, „u svome dugom bavljenju književnim radom i isto tako dugom istraživanju i pisanju o kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine Lovrenović je već do sada uradio veliki i važan posao“, zaključuje Neven Šimić,  a „isto vrijedi i za njegovo stalno praćenje i pisanje o društveno-političkim temama. Može se reći da se po obimu i kvalitetu radi o opusu kojemu nije lako naći pandan. Sedamdeset godina života i više od četrdeset godina umjetničkog rada i javnog intelektualnog angažmana nije samo dobar povod nego i velika prilika da se o Lovrenoviću i njegovom djelu, o vremenima u kojima je ono nastajalo, sazna više nego što danas znamo. Uobičajeno je da se ovakvim povodom organiziraju različiti forumi, stručne i znanstvene rasprave. Raspoložive informacije govore da taj običaj u Lovrenovićevom slučaju neće biti ispoštovan.“

“Ivo Andrić, paradoks o šutnji”

I povodom dobivanja prve dvogodišnje nagrade P.E.N. centra BiH “Midhat Begić”, laureat Ivan Lovrenović  je – u razgovoru s Andrijanom Copf za Dnevni list  govorio i o Andrićevoj književnoj veličini na ona njegov način – „da mi je govoriti u eseju“. I ovom je prigodom poručio kako današnji odnos bh. kulture prema Andriću označava zapravo onaj cjelokupni kulturni krah koji je BiH doživjela od početka 1990-ih do danas. U njegovom razumijevanju, Bosna i Hercegovina je u kulturnom smislu doživjela posvemašnju destrukciju, raspad sustava vrijednosti, raspad kriterija. „Pišući ovaj esej“, objasnio je Lovrenović, „našao sam jedno prekrasno mjesto u njegovom dnevniku koji piše 1942, gdje u nekoliko precizno formuliranih tačaka vrlo konkretno razvija ideju o tome kako nije dostojno čovjeka da priča i pripovijeda, nego da šuti. Naravno, kad to usporedite s njegovim gigantskim književnim djelom, onda to izgleda čudno na prvi pogled, ali ja upravo inzistiram na tome da je cijeli njegov umjetnički pogled na svijet, i na samog sebe, i na književnost stalno išao u rasponu od jednog do drugog pola – od potrebe za govorenjem, za pripovijedanjem, za iskazivanjem, do potrebe za šutnjom i dubokoga smisla šutnje… Andrić je pisac koji je cijelim svojim bićem i cjelokupnom svojom književnošću duboko i sudbinski uronjen u naš svijet, u te sudbine, u te ljude, u povijest itd. Kad kažem naš svijet, mislim na cjelokupni naš svijet, prije svega svijet Bosne i svijet Balkana. Budući da je taj svijet sam po sebi pun ambivalencija, kontroverzi, tragedija, tamnih strana ljudske povijesti i ljudske sudbine za koje je Andrić imao poseban smisao, onda je posve logično da njegovo djelo u generacijama poslije njega ostavlja raznorazne reflekse, pa ga jedni doživljavaju ovako, jedni onako. Pa se, recimo, s muslimanske strane osporava zbog tobožnjeg negativnog odnosa prema muslimanskom naslijeđu; s hrvatske strane se osporavao kao čovjek koji je iznevjerio svoje hrvatsko podrijetlo a priklonio se srpskom identitetu; sa srpske je pak strane tumačen kao autor od kojega treba učiti povijest, a on se poviješću nije bavio, on je pisao književnost, itd. To su sve kontroverze oko Andrića koje se samo djelomično tiču njega kao pisca, odnosno njegovog djela. One se tiču ustvari naših doživljaja, naše percepcije vlastitih povijesti, a Andrić tu dođe kao neka prizma kroz koju se sve to lomi… Jedna od glavnih ideja u mom eseju i bila je ta da je nama svima Ivo Andrić, odnosno njegovo djelo, važno i zbog toga što je u njemu najbolje artikuliran i pohranjen naš zajednički identitet. Naše je da to prepoznamo. Onoga dana kad to uspijemo, tada ćemo tek otkriti koliki je pisac Ivo Andrić. U ovom trenutku mislim da za to još nismo sposobni. Ponavljam, tragedija današnje Bosne i Hercegovine i jest upravo u tome da ona zbog stanja u kakvom se danas nalazi, a tu prije svega mislim na stanje razbijenosti, segmentiranosti, podijeljenosti i uzajamne netrpeljivosti, nije u stanju prepoznati svoje najveće vrijednosti, a Andrić je najblistavija među njima…“

Putovanje  Ivana Lovrenovića tragom Ivana Frane Jukića

U mojoj knjizi „U zemlji zarobljenog uma“ (RABIC, Sarajevo, 2012.) objavljena je i neizgovorena besjeda u čast Ivanu Lovrenoviću (doslovice preuzeta iz časopisa „Motrišta“, No 59-60/2011.). U toj „besjedi“ kazao sam kako je svaka od Ivanovih knjiga  vrijedna znanstvenoga doktorata, te da bi ih Ivan i imao pregršt da živi u nekom drugom svijetu a ne u posunovraćenoj BiH. U prosvjedu protivu prešućivanja tako rijetkih intelektualaca pozvao sam u pomoć i sveučilišnog profesora literature u Konstanzi Davora Beganovića, koji je povodom pojave zajedničke studije Miljenka Jergovića i Ivana Lovrenovića „Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenog rata“ (Novi Liber, Zagreb, 2010., str. 253.) kazao kako ga osobno zapanjuje što se u BiH ponajviše stigmatiziraju „u kloakama našeg parauma“ one osobe koje to ponajmanje zaslužuju, to što upravo one postaju „redovitom žrtvom resentimana zreloga za hospitalizaciju“. Beganović je o Ivanovom sveukupnom djelu kazao: „Tolike čiste misli o aktualnoj političkoj situaciji ali i o povijesti Bosne i Hercegovine danas  se u zemlji koja se bavi svim prije negoli samom sobom (na pravi način, podrazumijeva se) ne može naći nigdje osim kod njega. A opet gotovo svaki njegov tekst, a oni gotovo nikad nisu polemički (u smislu ratnički) intonirani, izaziva zapjenjene reakcije sa svih strana ideološkoga spektra: pseudo-žižekovska ljevica u njemu želi pronaći nacionalistu, nacionalisti ga drže za osporavatelja njihovih prava na supremaciju u duhovnome prostoru zemlje, dok ga neprofilirana i nedefinirana građanska opcija ne može svariti zbog ustrajnog negiranja konzistencije njihove slike o budućnosti Bosne i Hercegovine. Sve se to miješa u sliku o Ivanu Lovrenoviću – angažiranome intelektualcu kojemu se poriče intelektualnost (ta, on je tek publicista!), ali ipak se o njemu toliko piše da to poricanje postaje suspektno.“ (Davor Beganović, Na presjecištu oralnog i lokalnog, KUN, Oslobođenje, 20. 01.2011.)

U neizgovorenoj besjedi, u eseju u „Motrištima“ i ja sam se pozabavio lapidarno Jergovićevom i Lovrenovićevom knjigom, ali ponajviše Lovrenovićevim kratkim  romanom „Putovanje Ivana Frane Jukića“,  kazavši kako sam među onima koji ga smatraju kulturološko-prosvjetiteljskim užitkom, jer je i kad se pojavio jednako kao i danas odškrinuti prozor u tamu bosansko-hercegovačkih zamagljenih povijesnih bespuća. U ovom dragocijenom romanu dekonstruirana je, između ostalog, tužna sudbina jednog svestrano obrazovanog, politički i duhovno darovitog bosansko-hercegovačkog franjevca, svojevrsnog bosansohercegovačkog., hrvatskog i katoličkog “Prometeja”, što je vrijednost po sebi i za sebe, ali je uočljivo svakom pažljivm čitatelju i da je Ivan Lovrenović pišući o Jukiću ispisao i svojevrsni program vlastitog prosvjetiteljskog i umjetničkog djelovanja: boriti se protivu duhovne i političke zaostalosti, boriti se i kada stvar izgleda izgubljenom, boriti se za civilizacijske i ljudske vrijednosti u zemlji u kojoj je tih i takvih vrijednosti  oduvijek bilo samo u zamecima. “Putovanje Ivana Frane Jukića” je, inače, objavljeno u nakladi “Prve književne komune” iz Mostara, 1975., a zasluge za tu kulturološku svetkovinu pripadaju jednom neobičnom Mostarcu po imenu Ihsan Ico Mutevelić, koji je Ivana i obitelj mu pazio i mazio kada se drugi nisu usuđivali niti pružiti mu ruku. Ivan je, naime, bio stigmatiziran i u prošlome sustavu od tadašnjih “nadirućih prostaka”, ali i poštovan od prosvijećenih ljudi, slično kao i u ovovremenim demokraturskim tranzicijskim vremenima. Usput kazano, nedavno sam od prvog čovjeka „Synopsisa“ gosp. Ivice Pandžića dobio i kompletno drugo kolo biblioteke „Iz Bosne Srebrene“ u kojemu su i „Izabrani spisi“ Ivana Franje Jukića, koje je Ivan Lovrenović i priredio i opremio predgovorom „On je svoje uradio“.

Riječ je, dakle, o Ivanu Frani Jukiću, bosanskom franjevcu i čovjeku i prosvjetitelju koji će biti prognan i umrijeti u inozemstvu zbog svojih političkih ideja, zbog zalaganja za bolju i drugačiju Bosnu i Hercegovinu, čovjeku koji je bio – po Lovrenovićevom osjećaju za mjeru stvari – i autor “nacrta prvog svjesno formuliranog evropskog građanskog ustava u historiji Bosne i Hercegovine”. Otuda se u njegovoj znamenitoj promemoriji iz 1850. godine  upućenoj Porti pod imenom “Želje i molbe krstjanah u Bosni i Hercegovini…” već u prvom zahtijevu kazalo: “Da se više ne zovemo raja, već građani i državljani cjelokupnog turskog carstva…”  Intimno se Jukić nadao – razabire se u Ivanovom romanu –  ujedinjenju slavenskih zemalja, braći srodnih jezika, običaja i podrijetla, ali je bio dovoljno realan da rješenje traži u okviru Turskog carstva i to kao ravnopravan građanin. Ništa neće biti od toga, Jukić će biti izdan i napušten od sviju, pa zatočen od Omer paše Latasa, kojemu je Jukić spjevao odu dok se nadao da će kako tako reformirati Bosnu i Hercegovinu. Jukićeve se ode Latasu objavljuju – da apsurd bude savršen –  dok  Jukić trune u zatvoru, pa  slijedi njegov  izgon iz zemlje i konačno umiranje u Beču 1857. godine. Jukić je prije smrti okusio i izbjegličkog života i u Carigradu i u Dubrovniku i u Rimu, gdje je konačno shvatio da tadašnje velike sile zanima jedino “mirna Bosna”, u kojoj se ništa “ne talasa”. Kako tada tako i danas, dodao bih ovdje …

Potresne su stranice u Lovrenovićevom romanu u kojima je opisano europsko, ugarsko i njemačko nerazumijevanje problema u BiH, kao i mirenje sa sudbinom u samoj BiH. Potresna je i vjera Lovrenovićevog “Prometeja” u snagu prosvjete i obrazovanja, u ulogu pisane riječi u nepismenoj zemlji, odnosno Jukićevo sagorijevanje i u radu na prvom časopisu u književnoj historiji BiH – “Bosanskom prijatelju”, čiji je bio pokretač, urednik i glavni suradnik. Jukić  je prva dva broja “Bosanskog prijatelja” pripremio u Varcaru (1850. i 1851.), a treći u izbjeglištvu, tiskan posthumno 1861. godine. Zamišljen kao popularna enciklopedija izišao je još jednom. Letimice dotaknut lik u Lovrenovićevom romanu, varcarski i Jukićev đak fra Anto Knežević tiskao je 1870. godine i četvrtu knjigu “Bosanskog prijatelja”. U stvari, iz ovog čudesnog Ivanovog varcarskog mikrokozmosa (svi junaci ovog romana imaju ne slučajno  fizičke i duhovne sveze i s Ivanovim najvažnijim toponimom na svijetu, dakle Mrkonjić Gradom, nekadašnjim Varcar Vakufom) nastala je – kao već jednom u prošlosti – velika literatura na malom broju stranica, na skoro svakoj od njih čitatelja čeka iznenađenje u vidu nove spoznaje ili estetsko-političkog užitka. Mene se ponajviše dojmila Jukićeva tirada u Rimu, izlijev gnjeva nad totalnim nerazumijevanjem ideje Bosne i Hercegovine, te tužnom sudbinom posljednje bosanske kraljice Katarine Kosače. Jukić se, u Lovrenovićevoj obradi,  suprotstavlja tadašnjoj i sadašnjoj  vatikanskoj verziji Katarinine sudbine, otkrivajući nam dijelom i prokletost aktualnog bosansko-hercegovačkog usuda.

“Kakva li odanost ‘Svetoj stolici’ i ‘potvrda stoljetnih neraskidivih veza između napaćenog bosanskog puka i Svetog oca’ “, urla gnjevni Jukić, “tu ženu su u samrtnom strahu protjerali; uostalom, ne tako brzo te ne bi stigla ponijeti sa sobom svoje kraljevske dragocijenosti i svoju kraljevsku blagajnu. Toj ženi su i djecu oteli i odveli ih u Stambol, i nikad ih više nije vidjela, rođenu djecu… Ta žena je, čim je došla, morala potpisati, čujete li, potpisati, da sve svoje, i ovdje i tamo u Bosni – i blago i političke nasljedne vladarske kompetencije – ostavlja svojim ‘zaštitnicima’, da bi je, zauzvrat, pustili da živi, uostalom, kao emigrant, kao politička valuta… Uostalom, bolje bi bilo da mi objasnite, ako možete, zašto je maknuta odavde ploča s bosanskim jezikom i bosanskim pismenima?  I s kojim pravom?… Ili možda taj barbarski jezik i ta barbarska pismenost vrijeđaju sveti latinski rimski kapitolski hram i ukus?”

Toliko ovdje o Lovrenovićevom Jukiću, iznjedrenom iz njegove duše prije više od četiri desetljeća. Posve sam siguran da se Ivanu ovo neće dopasti, ali ja i ne pišem da bi se dopalo nešto bilo komu, pa čak ni Ivanu, za mene je Ivan Lovrenović u osnovi naš ovovremeni Ivan Frano Jukić. Ma koliko njihov ljudski i intelektualni angažman dijelilo 150 i više godina, u BiH i u okruženju se unatoč svim potresima tako malo promijenilo u civilizacijskom kodu, pa je i  angažman protivu silne političke i duhovne zapuštenosti naših naroda i narodnosti, protivu moćnih silnica i silnika domaćeg i inozemnog podrijetla, u biti slično važan, ma koliko u pravilu znači “sipanje vode u rešeto”. Ivanu Lovrenoviću je jednostavno kazano, upravo kao nekoć Ivanu Frani Jukiću, zapalo u dužnost sizifovski uporno razgrtanje bosansko-hrecegovačkih magli i sumaglica. Pri čemu je zadivljujuće kako se i Ivanov, kao nekoć Ivan-Franin, intelekt povija samo teškoj istini, uključivo i o “mrkoj ljepoti” zemlje kojoj je odan iznutra na skeptični, andrićevsko-lovrenovićevski način. Moguće je da se samo putem ove privrženosti i skepticizma Lovrenovićeva tipa i može izroditi ideja uljuđene, obzirne i racionalne, europske Bosne i Hercegovine?

Pri tomu ne bismo smjeli zaboraviti gole neprijatne činjenice kako su sve (političke) modernizacije u BiH završavale i prije nego što bi dostigle svoj zenit, vjerojatno zbog toga što dugo i nismo bili „europski narodi“ (I. Lovrenović), ili što nas se itekako tiče ona početna rečenica iz „Filosofije palanke“ Radomira Konstantinovića: „Iskustvo nam je palanačko“. U njezinom nastavku je mudri profesor upozorio, pak, i na sljedeće: „Ponekad, opasno je (i kažnjivo) reći to na uho palanačkoj oholosti; ponekada, međutim, ova reč ide do pojma sudbinskog: palanka je, kaže se, naša sudbina, naš zao udes. Nema niti može da bude promene. Historija nas je zaboravila, kao u nekakoj velikoj rasejanosti. Između sela i grada, ovako zaboravljen, svet palanke nije ni selo ni grad. Duh njegov, međutim, jeste duh između plemenskog, kao idealno jedinstvenog, i svetskog duha, kao idealno otvorenog.“ (Filosofija palanke, Otkrovenje, Beograd, 2008., VII. Izdanje, str. 5).

Da, Ivan Lovrenović je i naš ovovremeni Ivan Frano Jukić i Ivo Andrić, pa i Miroslav Krleža i Radomir Konstatinović, samo što smo u „post truth eri“, u vremenima „fake news“ i „obrnutih tranzicija“, i oglušili i oslijepjeli da pa ne prepoznajemo vrijednosti i ne razlikujemo Mudrost i Prostotu, Dobrotu i Lošoću, Istinu i Lagačinu. Otuda je i za Ivanov sedamdeset peti rođendan jedino skoro izvjesno da će ignorancija i njegova književnog rada i građanskog angažmana biti još bešćutnija!


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s