O legitimnosti i konstitutivnosti

Piše: Krešimir Zubak

Prije i nakon posljednjih općih izbora u Bosni i Hercegovini (a i ranije), u vrijeme i poslije rasprava u hrvatskom Saboru o položaju hrvatskog naroda u BiH, pa evo, i iza svega toga ne prestaju polemike o problemu legitimiteta u našem ustavnom i pravnom poretku, kako problemu njegove regulative tako i praktične provedbe. Konkretnije: o legitimitetu uopće, a prije svega o pravilnom, pravovaljanom i pravednom izboru i zastupljenosti pripadnika konstitutivnih naroda u strukturama vlasti i sudjelovanju u njihovom radu, ali u svezi s tim i usko povezanim pitanjem konstitutivnosti tri bosanskohercegovačka naroda.

Naravno, u istupima i raspravi po tim, kao, uostalom, i po drugim pitanjima u nas, sudjeluju zvani i nezvani, znani i neznani, ali – zna se – u tome prednjače pravnopolitički poluobrazovani političari koji se predstavljaju pripadnicima narodnjačkih ili građanskih političkih opredjeljenja i uvjerenja. Ponekad o tome problemu pišu ili progovore za javnost i oni koji imaju formalnopravno i znanstveno zvanje iz čijih istupa je, međutim, teško razabrati radi li se i kod njih o neznanju ili nerazumijevanju ili, možda, komercijalizaciji svog zvanja. (Nisam sklon onima ovdje koji misle kako se o ovom posljednjem radi u slučaju, jedne, bez sumnje, vrsne znanstvenice koja je o toj problematici već dosta toga napisala, a koja bi poradi svog zvanja, ali prije svega zbog svog podrijetla morala poznavati i razumjeti karakter državnosti svoje prve domovine).

Političari narodnjačke provenijencije i njihovi serviseri poimaju i objašnjavaju be-ha državnost u ključu država-nacija, odnosno nacija-država, pa tako – oni tvrde – da je BiH država – savez tri nacije, (tro)nacionalna država Bošnjaka, Hrvata i Srba. Takvu predodžbu o BiH uspjeli su nametnuti i šire, a ne samo onima čijim se političkim skrbnicima predstavljaju. Sljedstveno tome izborna i ostala regulativa, kao i njezina praktična provedba treba biti takva kako bi u vršenju vlasti – zaključuju oni – legitimni bili samo oni koji su izabrani od svog (konstitutivnog) naroda i od tako izabranih postavljeni i imenovani dužnosnici. Takvo poimanje nije samo suprotno uspostavljenom ustavnom i pravnom poretku. Ono je suprotno konstitucionalizmu i suštini demokratskog poretka u slobodnom svijetu, kojem, kako kažu zagovornici takvog shvatanja, teže. To je zapravo čisti anakronizam. Jer, kada bi se to ugradilo u izbornu i drugu regulativu, ono ne bi vodilo nama nasušno potrebitoj tranziciji u zrelo demokratsko društvo, nego u naciokratizaciju društva, razgradnju države i onemogućilo nas u pridruživanju asocijacijama slobodnog demokratskog svijeta.

BiH nije državni savez ili zajednica tri nacije, nego je zajednička država građana čija se ogromna većina u nacionalnom smislu određuju kao Bošnjaci, Hrvati i Srbi i koji su kao takvi rekonstituirali BiH. Na prvi pogled to izgleda kao igra riječi, ali nije tako. Nije tako promatrano iz povijesnog ili aktualnog kuta. Kada je riječ o povijesnom, onda su po tom pitanju relevantne političko-pravne odluke kojima je obnovljena i re-kon-sti-tuirana državnost BiH. Ne misli se pri tome samo na čuvenu i ingenioznu zavnobihovsku definiciju po kojoj BiH nije ni hrvatska ni muslimanska ni srpska, nego i hrvatska i muslimanska i srpska. Misli se, s pravnog gledišta, na konkretniju odredbu istog tijela sadržanu u Deklaraciji o pravima građana BiH, kojom se BiH određuje kao zajednička i nedjeljiva domovina u kojoj se zajamčuje ravnopravnost Hrvata, Muslimana i Srba. Sličnog sadržaja je referendumska odluka iz 1992. godine, kojom je potvrđen status neovisne i suverene BiH, kao države “ravnopravnih građana i naroda: Hrvata, Muslimana i Srba i drugih koji u njoj žive”. I, konačno, to proistječe iz važeće ustavne odredbe prema kojoj: “Bošnjaci, Hrvati i Srbi kao konstitutivni narodi (u zajednici sa ostalim) i građani BiH donose (uređuju) Ustav BiH” u kojem su sadržana i njegova konkretna normativna rješenja kojima se osigurava ravnopravnost, pa i ona glede zastupljenosti konstitutivnih naroda u strukturama vlasti.

Ni u jednoj odredbi tog ustava, niti u bilo kojem ustavu u BiH, a ima ih još dvanaest, kada je u pitanju nacionalna struktura zakonodavnih, izvršnih i pravosudnih tijela vlasti ne propisuje se da se ona konstituiraju na načelu nacionalnog predstavljanja, nego ta tijela u svom sastavu moraju imati odgovarajuću (paritetnu ili proporcionalnu) zastupljenost članova koji se određuju kao pripadnici konstitutivnih naroda ili ostali. Ustavna rješenja su u funkciji osiguranja jednakopravnosti kroz zastupljenost u strukturama vlasti, a ne u funkciji ekskluzivnog nacionalnog predstavljanja. A nacionalna jednakopravnost dalje se osigurava i kroz punu ravnopravnost nacionalnih i građanskih parlamentarnih domova, donošenje odluka konsenzusom ili kvalificiranom većinom, zaštitom vitalnih nacionalnih interesa pred ustavnim sudovima itd.

U praksi se, međutim, događa da u oblasti nacionalne zastupljenosti brojniji nameću svoja rješenja i svoju izbornu volju malobrojnijim i pozivajući se na važeća ustavna i izborna pravila to opravdavaju svojoj slobodom izbora, pa tako po njima izabrani-smatraju-imaju legitimitet. Legalnost i legitimnost nisu korelativni pojmovi. Legitimitet nema samo dimenziju formalnopravne valjanosti – legalnosti, nego i svoju vrijednosnu, moralnu sadržinu – pravednosti. U kontekstu zajamčene jednakopravnosti naroda među kojima postoji velika razlika u brojnosti svojstvo legitimnosti mora biti zasnovano na pravednosti izbora. Jer, o tome ovisi i način korištenja ostalih ustavnih mehanizama koji su u funkciji osiguranja istinske jednakopravnosti naroda. I taj problem svakako treba ustavnim i izbornim pravilima riješiti, ali ne na način kako to neki zamišljaju – kroz izborno pravo na posebnu nacionalnu predstavljenost. Ovo utoliko prije ako se imaju u vidu za nas obvezujuće ustavne promjene koje proistječu iz nekoliko odluka Europskog suda za ljudska prava koje se odnose na ostvarivanje pasivnog biračkog prava u okviru slobodnih i demokratskih izbora i za one koji se ne određuju kao pripadnici konstitutivnih naroda.

Ustavni sustav i izborna pravila u BiH kombinacija su građanskih i etnonacionalnih elemenata, pri čemu su ovi drugi u funkciji osiguranja jednakopravnosti i zaštita od dominacije brojnijih. No taj sustav je nužno doraditi kako bi se s jedne strane provele odluke Europskog suda za ljudska prava, a s druge neutralizirala mogućnost nametanja i dominacije. Te, za nas obvezujuće, ustavne i izborne promjene otvoriće dodatna pitanja i probleme za našu legislativu, koji, iako složeni, nisu nerješivi. No, nisu ni rješivi na način kako to zamišljaju političari i njihovi serviseri koji sebe određuju kao pripadnike građanskih opredjeljenja i uvjerenja. U osnovi njihovog tumačenja demokracije jeste osporavanje, marginaliziranje, ili čak, negiranje, i omalovažavanje kolektivnih prava. To nekada čine tako napadno da i manje sumnjičavi zaključe kako iza svega kao cilj ne stoji istinska demokracija na koju su pozivaju, nego prikrivena dominacija. Njihove ideje i vizije, ne samo u svezi sa izbornim pravilima, jednako su anakrone. Njihovo poimanje građanstva je građanstvo s početka prošlog stoljeća. To je rudimentarno građanstvo prije usvajanja brojnih međunarodnih konvencija, koje se tiču građanskih, političkih i temeljnih ljudskih prava i sloboda, kako pojedinaca tako i naroda. Tim “građanskim prvoborcima” u – po njima zamišljenoj – preobrazbi BiH u građansku državu ogroman problem i smetnju predstavlja ustavna kategorija konstitutivnosti tri b-h naroda. Pogrešno razmišljajući zaključuju kako bi jednostavnim brisanjem te ustavne odrednice bila otklonjena glavna prepreka u izgradnji građanske države, kao da postojeća nije građanska država. U nedostatku ozbiljne argumentacije oni tu pravnu kategoriju pobijaju pravno nerelevantnim argumentima. Tako, služe se etimološkim argumentima objašnjavajući latinsko i englesko podrijetlo i izvorno značenje te riječi, kao da se radi o leksikološkom pitanju. Ili, pak, ideološkim razlozima, objašnjavajući konstitutivnost kao komunistički politički proizvod.

Odrednica o konstitutivnosti b-h naroda ne objašnjava se (a ne može se ni pobijati) etimološkim i ideološkim, nego pravnim i povijesnim razlozima. Naime, polazeći od svog (međunarodno priznatog) prava na samoodređenje Hrvati, Muslimani (Bošnjaci) i Srbi, kao formirani narodi, u svima nama poznatom povijesnom razdoblju odlučili su re-kon-sti-tuirati (ponovo utemeljiti) državu Bosnu (i Hercegovinu). Zato su oni kon-sti-tu-tivni narodi. Odlučujući obnoviti državu kao zajedničku domovinu, oni nisu sebi priskrbili privilegirani položaj u toj državi u odnosu na druge njezine građane, nego su sebi zajamčili međusobnu jednakopravnost i zadržali status koji im jamči pravo na odlučivanje o sebi, svojoj sudbini, izboru društvenog i političkog uređenja. Onima koji osporavaju konstitutivnost treba dodati još nešto: taj status ne može se brisanjem oduzeti, a pravo na odlučivanje o sebi nije potrošna roba.

Suvremena građanska društva i demokratske države pripadnost naciji tretiraju kao sastavni dio osobnog identiteta. Sukladno tome je temeljno ljudsko i građansko pravo da pojedinac i istovremeno pripadnik kolektiviteta-nacije uživa ravnopravnost sa drugima, koja podrazumijeva i slobodu od dominacije drugih-brojnijih kolektiviteta. Dakle, u osnovi se radi o temeljnom ljudskom pravu pojedinca-građanina koje zaslužuje uvažavanje, a ne osporavanje.

Evidentno je, dakle, kako na političkoj pozornici imamo dvije sukobljene koncepcije od kojih ni jedna ne odražava pravi smisao i duh zavnobihovskih i referendumskih odluka, ni međunarodnih konvencija o ljudskim i građanskim pravima, a niti slijede rješenja i iskustva u demokratskom svijetu izgrađenih i funkcionirajućih složenih društava i država. Dapače, iako se na njih pozivaju, u suštini ih negiraju, međusobno se pothranjuju i opravdavaju i zadržavaju nas u stanju neprekidnog političkog konflikta. Problemi su složeni, ali rješivi. No, njihovo rješenje prije svega pretpostavlja razumijevanje prava kako pojedinca, tako i kolektiviteta kao građanskih prava. Jednako tako pretpostavlja razumijevanje BiH kao društvene i državne zajednice složene nacionalne i kulturološke pluralnosti.

Države poput BiH održive su i prosperitetne pod uvjetom uvažavanja i poštivanja različitosti političkih volja, interesa i potreba. Međutim, najviše pretpostavlja da oni koji pretendiraju upravljati BiH imaju potpuno obrazovanje, širu opću i političku kulturu. Nažalost, upravo poradi ovog posljednjeg tamo smo gdje jesmo.


Prenosimo uz dozvolu autora

Zanimljiv razgovor o jako važnim temama

Krešimir Zubak, bivši član Predsjedništva BiH, dao je intervju za  N1 koji vrijedi pogledati. Uopće ne smeta što je video “star” već 20ak dana jer govori se o stvarima koje ne zastarjevaju.   Nastavi čitati “Zanimljiv razgovor o jako važnim temama”

Mile Lasić: Čovićevo ‘pantokratorstvo’ u Zubakovoj interpretaciji

Nisam dovoljno ni upućen ni mudar da bih procijenio naum predsjednika Glavnog odbora nedavno osnovane Hrvatske stranke BiH, zapravo još jednom transformirane Nove hrvatske inicijative Krešimira Zubaka, da se u utrci za budućeg člana Predsjedništva BiH  iz reda hrvatskog naroda pokuša s kardiologinjom iz Mostara, dr. Dianom Zelenikom iz HDZ 1990, niti se kao profesor politologije bavim kadriranjem u političkim strankama. Svakom politologu, međutim, u vezi izbora članova Predsjedništva BiH i izbora u domove i vijeća naroda nameću se silna pitanja koja se tiču konstitucionalnog redizajna i, posebice, Izbornog zakona, na koja nema lakih i brzih odgovora. Pri tomu se radi i o tomu kako izbjeći da se najmanjem konstitutivnom narodu političkim inženjeringom biraju često predstavnici u spomenute gremije, što je opasan prostor manipulacija s visokim rušilačkim potencijalom.

U BiH plamti, poslije odluke Ustavnog suda BiH da HNS-ov, ili HDZ-ov prijedlog za izmjene Izbornog zakona ne ugrožava vitalni bošnjački nacionalni interes,  tzv. hibridni rat u koji su se okliznuli brojni političari i medijski moguli i njihovi pištolj novinarčići, željni slave, ili već čega. Takvi posve suludo i pod plaštem patriotizma dovode u pitanje, čak, i višenacionalnost svoje zemlje, zahtijevajući tzv. građanski koncept za BiH, koji bh. vlastima sugerira, tobož, i Vlada SR Njemačke. S tim u vezi kazat ću da se u Berlinu svjesnije nego i u jednoj drugoj europskoj i svjetskoj prijestolnici da je BiH višenacionalna zemlja, kojoj uopće ne trebaju rješenja tipa “jedan čovjek jedan glas”, nego suptilna rješenja iz arsenala upravljanja razlikama. Neuko pozivanje na pravnu stečevinu EU (acquis) od strane zapjenjenih unitarista je posebno žalostan djelić ove žalosne ujdurme. U ovom kontekstu sam, pak, dužan upozoriti kao eurolog da su ti isti koji tobož brane acquis, koliko jučer  nasrtali bez stida i na preporuke Europskog parlamenta, opetovane i u rezolucijama iz 2014. i 2015. i 2017., u kojima se između ostalog upozoravalo da se ne smiju više birati politički predstavnici od strane brojnijih konstitutivnih naroda onom najmanjem. U stvarnosti se  namjerno stvorio iz tih krugova proizveden utisak da se Hrvati u BiH zalažu da samo oni biraju samo Hrvate, što neki koji u jednoj emisiji „ad hoc“ (op. čitaj: ah hok) sedam puta izgovaraju onako kako se i piše, vjerojatno i zagovaraju, ali radi se o tome da i Hrvati moraju imati mogućnosti izabrati svoje političke predstavnike, ako već jesu konstitutivni, autohtoni bh. politički narod, to jest nacija, bez obzira na njihovu malobrojnost.

Utoliko pitanje izbora u Predsjedništvo BiH i u domove i vijeća naroda u oba entiteta nije pitanje trećeg, ili već kojeg entiteta, nego obrane i identiteta i načela  konstitutivnosti u BiH. Uostalom, treba zamisliti kako bi bilo kad bi se glasovima Hrvata mogli birati i Srbima i Bošnjacima njihovi politički predstavnici, ili kad bi, primjerice, Valonci i Flamanci u Belgiji birali političkim inženjeringom jedni drugima političke predstavnike. Švicarska je, pak, zaseban slučaj, ali nije jednonacionalna i nije samo prost zbir njezinih kantona, nego ima sreću da se u njoj nisu događali ratovi u posljednji 170 godina, te da je suglasna demokracija (Konkordanz) načelo koje svi poštuju. Utoliko je već posve izvjesno, ako ne dođe do razumnih izmjena u Izbornom zakonu koji bi omogućili da i Hrvati biraju svoje političke predstavnike, ma koje nacionalnosti bili, ili pak bili anacionalni, u Predsjedništvo BiH i u Dom naroda Federalnog parlamenta i Vijeće naroda u RS-u, bit će svakakvog političkog cirkusa do izbora 2018., uključivo novih i starih “željka komšića”, jer “lov u mutnom” je već otvoren, pri čemu negatori višenacionalnosti BiH i ne skrivaju više svoje namjere, ma koliko ih je upućen svijet prozreo, da ne kažem prezreo …

“Pantokrator”

Da prvi predsjednik Federacije BiH i bivši član Predsjedništva BiH Krešimir Zubak, kojeg sam upoznao tek tijekom 2013. dok smo bili članovi Ekspertne skupine za promjenu Ustava Federacije BiH (zajedno s dr. sc. Kasimom Trnkom, dr. sc. Mirjanom Nadaždin-Deftedarević i  Vehidom Šehićem) nije upotrijebio pojam “pantokratorstvo” za Čovićev stil u politici, ne bi ni bilo ovog objašnjenja „pankratorstva“ i drugih važnih dimenzija Zubakovog intervjua Dnevnom listu, od 7. srpnja o.g.

Sukladno enciklopedijskim objašnjenjima, „Pantokrator“ (grč. παντοϰράτωρ: svemogući, svevladar, svedržitelj) je pojam koji se u helenističko doba koristio kao atribucija za neka starogrčka božanstava, da bi u potonjoj patrističkoj kristologiji ista atribucija pridavana Kristu kao vladaru svijeta. Otuda je u kršćanskoj ikonografiji od VI. i VII. stoljeća Krist u pravilu unutar kršćanskih crkvi prikazivan kako sjedi na Nebu, na prijestolju, kao vladar svijeta, te blagoslivlja desnom rukom dok u lijevoj drži Evanđelje. U vezi Čovićevog „pantokratorstva“ Zubak je izrijekom kazao: “Nikada nisam sporio, dapače često sam javno poručivao kako je Hrvatima potreban jedan krovni forum. Ali, nama treba demokratsko tijelo u kojem će se jasno znati tko je član i tko odlučuje. Moja se stranka predlagala da se unutar Hrvatskog narodnog sabora odlučuje konsenzusom. Kada to nije prihvaćeno i kada je HDZ BiH praktično zatvorio vrata tog Sabora intelektualcima, crkvenim dužnosnicima i svima onima koji drugačije promišljaju od njih, mi smo jasno kazali da nas taj Sabor ne zanima i on je za nas takozvani HNS. Pazite, nisam slučajno u prethodnom odgovoru upotrijebio pojam ‘pantokratorstvo’. Taj lider želi sebi priskrbiti svu moć, želi biti nedodirljiv, najpametniji, svi ostali su samo podanici. To se više ne može tolerirati i ta praksa mora prestati. Nadam se da su u HDZ-u 1990 prepoznali tu pohotnost koja ih godinama naprosto proždire i da će smoći snage i razuma da se istrgnu iz tih kandži. U suprotnom, bit će izbrisani s političke pozornice, a veliku će štetu i dalje trpjeti Hrvati.“

Uistinu, ima nešto idolsko-božansko u odnosima podanika i sljedbenika prema političkim prvacima u političkim improvizacijama, u demokraturskim ne-sustavima u kojima živimo, te se utoliko Zubakov opis Čovićeva stila vladanja ne smije ograničiti samo na njega, nego se mirne duše može protegnuti na sve političke prvake i u BiH i u Regiji. Unatoč tomu male su šanse  da će Zubakovo „vaskrsavanje“ zaboravljenog pojma biti masovnije prihvaćeno. Preslobodno je za one koji se ulaguju Čoviću, i sličnim mu,  ali i nedovoljno diskvalificirajuće za one koji u Čoviću vide svo zlo ovoga svijeta. Ne trebam, valjda objašnjavati kako ga ne branim od njega samoga, ali mi se prosto gade oni koji vide iverak u tuđem, a ne vide brvno u vlastitom oku, kako je to sjajno formulirao vladika Grigorije. Bojati se da bi upravo takvi najradije da BiH nije višenacionalna zemlja, te da bi ti i takvi „antinacionalistički nacionalisti“ kantonalnih dosega, željeli da odlučuju u ime građana svih nacionalnih identiteta, što je u višenacionalnim zemljama siguran put u propast. Ne navode mi se imena „ljudi s dijagnozom“, ili sudski procesuiranih nasilnika, te govorljivih građana-plagijatora, koji ovih dana prosto vrište od bijesa zbog razumnih odluka Ustavnog suda BiH, ali moram reći da oni nisu i moji građani, nego su kulturološko ruglo ambijenata u kojima su etablirani!

“Potraga za novim Željkom Komšićem”

U Zubakovom intervju radi se, zapravo, o vrlo stručnom i razumnom pojašnjenju zašto se u višenacionalnoj zemlji kava je BiH ne smije odustati od temeljnih postulata na kojima počiva, te zašto se ne smije popustiti tobož lijevim i tobož građanskim nacionalistima, koji kod Hrvata ali i drugih konstitutivnih naroda u BiH imaju malog ili nikakva ugleda. Zašto  takvi ne probaju jednom već izabrati Bošnjacima političkog predstavnika, pita se Zubak. No, ostavimo se ovih Zubakovih duhovitosti, za pozdraviti je i njegovo razložno ukazivanje da je žurno nužna politička alternativa među Hrvatima u BiH kako bi se preispitao HDZ-ov monopol u Hrvatskom narodnom saboru (HNS), kojeg Zubak ne dovodi u pitanje, ali zahtijeva njegovu temeljitu rekonstrukciju. Uostalom, uvjerite se sami u razložnost Zubakove argumentacije.

„Iz javnih istupa pojedinaca iz kruga političkih stranaka koje sebe nazivaju građanskim i iz emisija, tekstova, i intervjua koji su u posljednje vrijeme objavljuju njima skloni mediji, razvidno je kako je počela potraga za osobom koju bi oni ‘pogurali’ na sljedećim općim izborima kao kandidata za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, odnosno kao protukandidata notornom Čoviću“, veli  Zubak,  kako bi precizirao da je započela „potraga za novim Željkom Komšićem“, te da „posljednji istupi i natpisi nagovještavaju staru praksu tih političkih subjekata koja zorno dokazuje njihov kripto karakter. Naime, te stranke na svim dosadašnjim izborima nikada nisu “isturile” kao kandidata za člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda osobu takvog javnog ugleda koja bi mogla ozbiljno konkurirati kandidatima predloženih od strane bošnjačkih nacionalnih stranaka. Ali, kao u onoj čuvenoj – dok se Vlasi ne dosjete – redovito su pronalazili, nominirali ili “gurali” kredibilnog kandidata za hrvatskog člana Predsjedništva, i u tome dva puta uspjeli, i kako izgleda, nadaju se i trećem“. Još mi se važnijim učinilo Zubakovo sljedeće obrazloženje: „Prvo, tim strankama ne bi trebalo manjkati znanja da suvremena građanska društva pripadnost nacije smatraju sastavnim dijelom osobnog građanskog identiteta i da kolektivnim identitetima pripada pravo posebnog, a ne nametnutog predstavljanja u državnim tijelima i institucijama. Ako to znaju, a posežu za ranijom praksom, onda to njihovo javno zagovaranje građanstva zapravo je prikriveno nastojanje za nametanjem podaništva malobrojnijem kolektivitetu. Drugo, onda su već i za njih odluke Europskog suda za ljudska prava samo mrtvo slovo na papiru. Vjerodostojnost političkog opredjeljenja i snaga političke ideje dokazuje se unutar najmnogobrojnijeg glasačkog tijela, pa bi zanimljivo bilo vidjeti, hoće li uopće i tko će biti kandidat tih stranaka za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH…”

Bilo bi puno manje nesporazuma kad bi se o BiH i izrijekom počelo govoriti kao o državi s oformljenim nacionalnim identitetima, ili ko-nacijama, kad bi se jednostavno od sviju njezinih političkih subjekata prihvatila notorna istina kako ona nije drugo doli međunarodno priznata višenacionalna država, ali koja se unutar sebe ne priznaje ni 25 godina poslije prijema u Ujedinjene nacije, 22. svibnja 1992. godine. Tek tada bi se mogli napraviti iskoraci ka njezinoj „kompozitnoj integralnosti“ (Ivan Lovrenović), ako se već s time nije zakasnilo. U svakom slučaju takvo što nije moguće postići samo putem metoda „većinske demokracije“ i sustavnim ignoriranjem senzibilnih metoda upravljanja razlikama, u koje se ubrajaju i tzv. hegemonistička kontrola i kantonizacija i federalizacija i konsocijacija. Od prve se u složenim državama odustaje u demokratskom svijetu, pa se polako gura u set nedemokratskih metoda u koje se ubrajaju i genocid i prisilno premještanje stanovništva i sve forme nasilnih integracija.

O nerazumijevanju potrebe za upravljanjem razlikama u BiH radi se i unutar nacionalnih politika dvaju brojnijih naroda u BiH, ali i ekstremno ogoljeno pod egidom unificiranog građanstva, ma koliko se tim putem ne pomičemo ka razumijevanja građanstva kao sastavnog ili komplementarnog aspekta nacionalnih identiteta, čemu nas izravno uče teorije multikulturalnog građanstva. Uzaludno se pozivati na Willa Kymlicku i na njegove  teorije nužnog razlikovanja polietničkih država, s mnoštvom useljeničkih identiteta, od višenacionalnih država a autohtonim identitetima, upravo kakve su i ko-nacije u BiH- Pa ipak,  mora se reći da bi tek potom bilo moguće zamisliti i rješenje za sva tri nacionalna pitanja i državnog pitanja BiH. Upravo ovim putom bi se moglo osigurati i više skrbi prema manjinskim identitetima bili oni tzv. konstitutivnih naroda, ili pripadnika nacionalnih manjina, ili jednostavno građani koji se ne mogu i ne žele izjasniti pripadnicima jedne od ko-nacija u BiH. A i takvih je, prema popisu stanovništva iz 2013., bilo više od 160.000 u BiH. Utoliko je Čovićevo „pantokratortsvo“ samo izraz nedorečenog, pa i proturječnog političkog sustava, koji se više od dva desetljeća „popravlja“ intervencijama „visokih predstavnika“ tobož u interesu BiH i građanskih vrijednosti u njoj, pri čemu se BiH dodatno zaplela u trice i kučine, potvrđujući da se u BiH radi o predmodernim tipovima političke kulture i političkoj „pred Moderni“ par excellence.

“BiH se zaplela u trice i kučine”

U mail-intervju Vedadu Hasanoviću za njegovu diplomsku radnju na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, kojeg smo obavili prije par godina, govorili smo upravo o ovome, pa sam naš „mail razgovor“ uvrstio i u knjigu „Avanti diletanti. Prilozi razumijevanju postmodernih politološko-kulturoloških fenomen“ (Synopsis, Sarajevo-Zagreb, 2016., str. 507 – 509).

Vedad Hasanović: Da li (i u kojoj mjeri) činjenica (ili problem) neriješenog nacionalnog pitanja u BiH, (pored drugih problema), usporava, blokira, proces istinske tranzicije i rekonstrukcije ovog društva i države? Vaš stav (komentar).

Mile Lasić: Daytonski ustroj BiH generira neriješena nacionalna i druga pitanja u BiH, zapravo je idealan okvir za “klero-kapitalizam” na bh. način, kako je to sjajno formulirao uvaženi kolega prof. dr. Enver Kazaz, ili “demokraturu” i obrnute tranzicije, kako ja zovem ono što nam se događa već 20 godina. Jer, dok su se nekim složenim i jednostavnim zemljama Istočne Europe posrećile tranzicije, pa su danas dio novog civilizacijsko-pravnog ambijenta zvanog EU, regiji jugoistoka Europe, posebice BiH, dogodili su se ratovi za teritorije i postojeće društveno bogatstvo, pa se u tom kontekstu na posve anakron način, uz respekt paradigme nasilja, tobož rješavaju balkanska nacionalna pitanja, uključivo u BiH. Ona se, dakako, tako ne mogu riješiti, jer podrazumijevaju brisanje identiteta, odnosno pravno-političko nasilje, nametanje volja većine manjinama, ma koje i gdje bile. Riječ je, dakle, o nužnosti upravljanja etničkim i nacionalnim razlikama u tzv. jednostavnim i višenacionalnim zemljama. Pa se u tom pogledu tek treba izgraditi svijest o novoj političkoj kulturi uvažavanja i međusobnog priznanja, kako bi se potom iznašao “treći modus” ili “treći put”, koji će – putem metoda upravljanja, iz kojih izdvajam ovdje regionalizacije i konsocijacije – omogućiti stvaranje funkcionalne zemlje i države. Ona to danas nije, nego putuje u svoju lošu prošlost, u vrijeme “millet sustava” (iz osmanlijske periode BiH) ili ravno u propast.

Vedad Hasanović:  Da li bi eventualnim rješavanjem nacionalnog pitanja, (pre)naglašavanje nacionalnih, etničkih, religijskih identiteta “izgubilo na važnosti” i umanjilo efekte daljnje politizacije, manipulacije, međuetničkih tenzija i podjela? – Vaš stav (komentar).

Mile Lasić: BiH se zaplela u trice i kučine, te je postala zemlja “zarobljenog uma”, predpolitičko, tribalističko, duboko podijeljeno društvo. U BiH je, dakle, na djelu „višestranački jednopartizam“, kako je ustvrdio dr. Žarko Papić, dopunjujući tako moje argumente o „demokraturi“ i „javašluk konsocijaciji“. Uostalom, ovdje vrijedi podsjetiti na ono što tvrdi Arendt Lijphart. Po njemu, za mnoga “pluralna društva nezapadnog svijeta izbor ne leži između angloameričkog normativnog modela demokracije i konsocijacijskog modela, već između konsocijacijske i nikakve demokracije” (vidjeti, Demokracija u pluralnim društvima, Školska knjiga i Globus, Zagreb, 1992., str. 236.). Arendt Lijphart razlikuje, inače, ideju i model većinske demokracije i demokraciju konsenzusa. Po njemu, jeste teško ali nije nemoguće postići i održati stabilnu demokraciju i u pluralnim, podijeljenim društvima. Politička kultura u jednoj zemlji, inače, može biti homogena ili fragmentirana, a odnosi među elitama konfliktni, kompetitivni ili kooperativni. Otuda Lijphart i izvodi tri tipa političkih sustava odnosno tri tipa političkih kultura: a) centripetalna (orijentacija prema centru); b) centrifugalna (udaljavanje od centra); i c) sporazumna, konsenzualna politička kultura. “Pitanje hoće li demokracija s fragmentiranom političkom kulturom biti stabilna ili nestabilna ovisi prije svega od odgovora elite na potencijalnu ili sadašnju nestabilnost sistema”, ukazuje s pravom Lijphart. Da bi sustavi konsocijacijske demokracije funkcionirali na stabilan i efikasan način nužno je da vođe rivalskih političkih supkultura podržavaju sljedeće oblike ponašanja; prvo, političke vođe moraju biti svjesni da duboki rascjepi vode destabilizaciji sustava; drugo, političke vođe bi morale imati povjerenje u postojeći sistem političkih institucija; treće, političke vođe moraju biti sposobni uspostaviti institucionalnu osnovu i pravila političke igre za akomodaciju subkulturnih razlika. Od svih ovih pretpostavki BiH je beskrajno udaljena, pa se zato ne može očekivati ni skorašnje rješenje nacionalnih pitanja u BiH. Izvan EU se zapravo ne može riješiti ni bh. državno pitanje ni bh. nacionalna pitanja. Utoliko je EU za BiH istovremeno i “nova paradigma” i posve konkretna “slamka spasa”. Potrebno bi bilo, dakle, na posve novi način misliti i nacionalna i državno pitanje BiH, uz pomoć kategorija paradigme nenasilja, uvažavanje svih identiteta, dakle filozofije i prakse alteriteta, te, prenijetog ili djeljivog suvereniteta, načela supsidijarnosti i višerazinskog upravljanja. Tada bi se i (tro)nacionalno, preciznije kazano višenacionalno pitanje u BiH ukazalo u posve novom svijetlu!

Mile Lasić

Izvor fotografije: Slobodna Bosna


Pratite nas na Facebooku i Twitteru