(Enciklopedijski prikaz)
Pojam „književnost bosanskih franjevaca“ označava četiri stoljeća dugu kulturnu akciju i spisateljsku tradiciju, te veoma raznorodan skup literarnih žanrova i tekstovnih oblika.
Nekad je bilo uobičajeno da se njezino vrijeme i karakter, u užem kulturnopovijesnom i književnotipološkom određenju, ograničuju na starije povijesno razdoblje (do prvih pojava nereligiozne autorske književnosti u XIX stoljeću) u kojemu je spisateljska djelatnost franjevaca bila motivirana dominantno religijsko-odgojnom, utilitarnom svrhom, pa su iz toga proizlazili i njezini glavni oblici, motivi i postupci. No, u bosanskih franjevaca spisateljska praksa nikada nije zamirala, živa je i danas, nastavljajući i preinačujući stare tradicije u suvremene izraze i postupke, a stvarajući i nove. Pa pošto je u novijim teorijskim konceptima napušteno ograničavanje književnosti na fikcionalne žanrove za ljubav mnogo šire shvaćenoga određenja u koje ravnopravno ulaze mnogi hibridni oblici spisateljskih praksi, to pruža mogućnost da se književnost bosanskih franjevaca promatra kao dinamičan i raznovrstan, promjenama podložan a ipak cjelovit književnopovijesni proces, koji nije historijski zaključen ni dovršen.
Prostor djelovanja i zračenja književnosti bosanskih franjevaca mijenjao se kroz povijest onako kako se mijenjao organizacijski status i područje djelovanja franjevačke provincije Bosne Srebrene. U svome najširem obuhvatu, do kraja XVII stoljeća, to se područje steralo i daleko od Bosne – u Hrvatskoj (Dalmacija, Slavonija), u Ugarskoj, Transilvaniji, Srbiji, Bugarskoj… Postupno, s novim političkim granicama i provincijalnim podjelama, ono se smanjivalo, da bi se nakon odjeljivanja Hercegovačke franjevačke provincije u XIX stoljeću svelo samo na Bosnu. Klasično, pak, područje bosanskoga franjevačkog literariteta, područje koje je on sustavno prožeo svojim duhom i na kojemu je ostvario velike i trajne kulturne rezultate, jest ono područje koje u religijskom i narodnosno-jezičnom pogledu kroz povijest karakterizira manja ili veća prisutnost katolika štokavskoga govora (Bosna i Hercegovina, dijelovi Dalmacije, Slavonija, južna Ugarska, odnosno Srijem i Vojvodina).
Generički, književnost bosanskih franjevaca treba promatrati u odnosu prema „univerzalnoj pramatici, tj. prema okvirima koje je zacrtala antičko-mediteranska književna tradicija“ (Rafo Bogišić). Književnohistorijski, pak, ona pripada dvama kontekstima: hrvatskoj književnosti i književnosti Bosne i Hercegovine, obama kao njihov integralni dio, ali na različit način. U povijesti hrvatske književnosti i povijesti hrvatskoga književnog jezika bosanska franjevačka književna i jezična praksa igrala je u XVII i XVIII stoljeću vitalnu ulogu, povezujući i integrirajući svu štokavsku hrvatsku književnu i jezičnu „geografiju“ od Dubrovnika i Dalmacije, preko Bosne i Hercegovine, do Slavonije, stvarajući tako osnovu za izrastanje modernoga hrvatskoga jezičnog standarda. Književnosti i kulturi Bosne i Hercegovine franjevačko spisateljstvo, pak, pripada kao svojemu primarnom sociokulturnom i povijesnom ambijentu – iz njega proizašlo, njemu namijenjeno. Pripada mu na kompozitan način, onako kako je i on sam kompozitan – kao njegova katoličko-hrvatska kulturna i književna komponenta, ali organski urasla u povijesnu cjelovitost toga ambijenta. Preko franjevačkoga literariteta Bosna i Hercegovina je u svojoj kulturnoj povijesti uvijek zadržavala, kolikogod tanku, vezu s evropskim kulturnim identitetom. Stoga je bilo logično da su upravo franjevački pisci i intelektualci (Ivan Frano Jukić, Grgo Martić i drugi) prvi u Bosni i Hercegovini otvarali horizonte evropskoga političkog, znanstvenog i kulturnog moderniteta, nastojeći pri tome prevladati duboku etnokonfesionalnu podijeljenost bosanskoga društva.
Spisateljskoga rada među franjevcima u Bosni bilo je i prije osmanskoga osvojenja, u vrijeme Bosanskoga Kraljevstva (spisi na latinskom jeziku Jakova Markijskoga, Bartula Alvernskoga, Blaža iz Zalke i drugih franjevaca iz evropskih zemalja koji su živjeli i radili u Bosni). Za povijest književnosti i književnoga jezika u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj relevantno je spisateljstvo na vernakularu, narodnom jeziku, čiji se početak podudara s velikom akcijom katoličke obnove po smjernicama Tridentskoga koncila (1545-1563) na jednoj strani, te s ustaljivanjem osmanskoga političkog i ekonomskog sistema i tursko-islamske civilizacije u Bosni i Hercegovini i na Balkanu na drugoj strani. Prirodno je da se u ovako dugom vremenu, u zavisnosti od krupnih historijskih i kulturnih promjena, franjevačka književnost mijenjala u mnogim svojim osobinama, kao što se mijenjao i profil franjevca–pisca i kulturnoga radnika. Četiristoljetna historija franjevačke spisateljske prakse može se u najgrubljim obrisima podijeliti u dva razdoblja – predmoderno i moderno. Značajno je da ta podjela slijedi opću evropsku povijest ideja i društvenih kretanja, s time da se manifestacije modernosti u Bosni pojavljuju sa zakašnjenjem, te u skromnim i hibridnim oblicima.
Prvo, predmoderno razdoblje obuhvaća XVII, XVIII i dio XIX stoljeća, a u historijsko-političkom smislu dijeli se na dva oštro različita podrazdoblja: do Bečkoga rata (1683 – 1699) i poslije njega. Do Bečkoga rata osmanlijska osvajanja pomaknula su granice Carstva na sjever do Budima i na zapad do jadranske obale. Redovnici franjevačke provincije Bosne Srebrene, kao jedine priznate katoličke institucije u evropskom dijelu Carstva, pastoriziraju katolike na cijelome tom ogromnom prostoru od Jadrana do Transilvanije i Bugarske, od Albanije do Panonije. Općenito govoreći, u ekonomskom i zakonskom pogledu vladaju u tom razdoblju stabilnost i red. Sasvim drukčije prilike, pak, nastaju u Bosni nakon povijesnoga poraza Osmanlija pod Bečom i utvrđivanja novih granica Carstva na Dinari, Savi i Dunavu. Bosna postaje serhat, vojna predstraža Carstva, vjerska struktura stanovništva se drastično mijenja – katolici i franjevci se masovno iseljavaju, ostaju aktivna samo tri samostana (Fojnica, Sutjeska, Kreševo), a iz prekosavskih i prekodinarskih krajeva u Bosnu slijevaju se muslimani. Provincija Bosna Srebrena našla se na teritoriju triju država (Austrije, Venecije i Osmanskoga Carstva), što će postupno dovesti do njezinoga smanjivanja u granice Bosanskoga pašaluka i do odvajanja novonastalih franjevačkih provincija u Dalmaciji, Slavoniji, Ugarskoj. Opće prilike naglo se pogoršavaju (bezakonje, korupcija, sve veće bogaćenje i povećanje autarhične moći muslimanskih feudalaca, pobune, hajdučija), pojačava se vjersko-ideološka netrpeljivost, započinje proces dugotrajnoga i nezaustavljivog propadanja osmanskoga vojno-ekonomskoga sistema.
Okvirno, franjevački spisateljski rad u Bosni iniciran je protureformacijskim ciljevima Crkve i dubinski prožet aktivističkim i polemičkim diskursom protureformacije, ali su u njemu mnogo snažnije izražene specifične bosanske prilike. Potrebe za pravim protureformacijskim djelovanjem bilo je u dijelovima Hrvatske i Ugarske koje su pastorizirali bosanski franjevci, dok u samoj Bosni toga nije trebalo jer reformacijski val Bosnu uopće nije dohvatio. Katolička vjera i vjernost papi ovdje su pred iskušenjima druge vrste. Integralni dio golemoga osmansko-islamskog teokratskog imperija, Bosna je s gledišta Katoličke crkve misijska zemlja, bez redovite crkvene hijerarhije, s velikom većinom muslimanskoga stanovništva, uz značajan broj pravoslavnoga življa što ga opslužuje Srpska pravoslavna crkva koja, opet, nastoji katolike podvrgnuti pod svoju jurisdikciju. To su elementi vjerskoga i socijalnog konteksta koji su u Bosni početkom XVII stoljeća bili okvir nastanka, razvoja i širenja katoličke nabožne književnosti na narodnome jeziku, i koji su joj dali glavne idejne i književno-jezične značajke. U duhu prilagođenosti domaćemu čitatelju bila je i upotreba pisma – bosanske varijante ćirilice (kasnije u literaturi nazvane bosančicom, fratarčicom, hrvatskom ćirilicom itd.), koja je među franjevcima u Bosni bila favorizirana sve do prvih desetljeća XIX stoljeća. Usporedo s pisanjem na narodnom jeziku i s upotrebom bosančice, njegovala se i upotreba latinice kao i pisanje na latinskom jeziku. Latinicom je tiskan jedan od prvih i najpotpunijih bosansko-hrvatskih lekcionara, Pisctole i evangelya Ivana Bandulavića, koji će sve do duboko u XIX stoljeće biti osnovom mnogobrojnim izdanjima šćaveta – lekcionara na narodnom jeziku.
Za ostvarivanje ciljeva koje su prvi franjevački pisci stavili preda se (Matija Divković, Ivan Bandulavić, Stjepan Markovac-Margitić, Stjepan Matijević, Pavao Papić, Pavao Posilović, Ivan Ančić i drugi) najprikladnije su bile forme propovijedi i različite vrste katekizamskih, nabožno-poučnih spisa, koje su u njihovome spisateljstvu i najzastupljenije. Nitko od ovih pisaca ne stvara originalno, to im i nije cilj. Oni prevode, prerađuju i kompiliraju obimnu evropsku literaturu te vrste (Jakob Ledesma, Johannes Herolt, Roberto Bellarmino i drugi autori), poznat im je i književni rad dubrovačkih i dalmatinskih pisaca, a njihov književni dar i uspjeh može se mjeriti prema stupnju pripovjedačke živosti i uvjerljivosti, koja kod Divkovića zna biti na razini vrsnoga književnog pripovijedanja, „te se može reći da je fra Matija Divković bio utemeljitelj kako bosanske franjevačke, tako i, moderno rečeno, cjelokupne književnosti Bosne i Hercegovine“ (Midhat Begić). Njihova kulturna zasluga je, između ostaloga, i u tome što su na taj način u bosanski literarni i kulturološki horizont uveli mnoge motive, topose i likove iz evropske književnosti. Njihove knjige su bile jedino pučko štivo toga vremena, doživljavale su mnoga izdanja i brojne kasnije prerade, te su se duboko ukorijenile u kolektivnom pamćenju. U povijesti književnosti Bosne i Hercegovine spisateljska praksa koju su začeli Divković i njegovi suvremenici utemeljila je najvažnije žanrove i prozodijske obrasce: umjetničko pripovijedanje, dramski dijalog, versifikaciju. I u jezično-standardizacijskom pogledu Divković postavlja temelje jednomu dalekosežnom procesu. Jezik njegovih besieda je čist bosanski ijekavsko-ikavski govor, ali Divković ne ostavlja „prirodni“ govor u sirovom obliku; on ga s veoma razvijenim osjećajem mjere nastoji oplemeniti i učiniti gipkijim tako što u svoj bosanski jezik integrira sve hrvatske književno–jezične tradicije: slavonsku, dalmatinsku, dubrovačku, te tako stvara idiom višega reda, prihvatljiv i razumljiv na cijelome štokavskom području.
U XVIII stoljeću, sa zatvaranjem Bosne Srebrene u granice osmanske Bosne na Savi i na Dinari, te s općim pogoršanjem životnih, društvenih i vjerskih prilika, motivi za stvaranje nabožno-poučne i teološke literature i dalje ostaju djelatni, te se i u ovome stoljeću javlja cijeli niz pisaca koji nastavljaju tu tradiciju (Filip Lastrić, Tomo Babić, Lovro Šitović, Marko Dobretić, Jerolim Filipović, Vice Vicić, Luka Vladimirović i drugi). Ali osnovni ton se mijenja: umjesto prisno srdačnoga i vedrog divkovićevskog pripovijedanja, sada se sve češće osjeća tjeskobni ton brige za sam opstanak. Razlozi za brigu su dvostruki. Ugrožen je vjerski i biološki opstanak naroda povjerenoga franjevcima, a ugrožena je i franjevačka „redodržava“ Bosna Srebrena, nekada slavna i velika provincija majka, kojoj sada prijeti snižavanje ranga pa čak i ukidanje. Radikalno je promijenjen i profil primatelja poruke franjevačkih knjiga. Do Bečkoga rata među katolicima u Bosni još je bilo društvene razuđenosti, postojao je osim seljaka, rudara i sitnih obrtnika ugledan i obrazovan sloj gradskih trgovaca i poduzetnika, kojima su kao mecenama i zaštitnicima franjevački autori posvećivali svoje knjige. Poslije kataklizmične vojne kampanje Eugena Savojskoga 1697. godine, gradovi su ostali u zgarištima a za Eugenovom vojskom u strahu od odmazde turskih vlasti izbjegao je iz Bosne ogroman broj katoličkoga stanovništva i franjevaca s njime. Trgovački i poduzetnički sloj zbrisan je s historijske scene i u Bosni se kod katolika neće pojaviti sve do polovice XIX stoljeća, a ono malo naroda što je ostalo (prema franjevačkim kronikama tek tridesetak tisuća duša i 29 franjevaca), predstavlja seosko i ostatke prigradskoga stanovništva najnižega socijalnog i obrazovnog stanja. U tim prilikama konačno se dovršava povijesno oblikovanje onoga osebujnog profila bosanskoga franjevca koji je simbiotički srastao sa svojim narodnim i sociokulturnim miljeom, i koji svojemu puku kroz duga stoljeća predstavlja sve – duhovnika, političkoga zastupnika i predstavnika u okviru osmanskoga milet-sistema, kulturnoga radnika, savjetnika u obiteljskim stvarima i praktičnim poslovima, liječnika, učitelja-prosvjetitelja…
S ovako promijenjenim životnim okolnostima počinju franjevački pisci u XVIII stoljeću njegovati neke nove oblike, ne više samo one strogo vezane uz vjersko-poučnu svrhu, što će značajno diversificirati književnu praksu i utemeljivački djelovati na kasnija intelektualna, znanstvena i književna nastojanja u epohi modernizma i laicizirane književnosti i znanosti. Dvije su pojave u tom pogledu najvažnije i najreprezentativnije: historiografski spisi i ljetopisi, a najmarkantniji autori: Filip Lastrić Oćevac (najplodniji polihistor u starijoj franjevačkoj književnosti), Jerolim Filipović, te ljetopisci od kojih su za XVIII stoljeće najpoznatiji Nikola Lašvanin, Bono Benić i Marijan Bogdanović. Motivacija za nastanak dokumentarno-historiografskoga i kroničarskog žanra karakteristična je za bosanski franjevački mentalitet i doživljaj povijesti. Primjerice, značajni historiografski rad Filipa Lastrića, koji predstavlja prvi navještaj kritičke historiografije u bosanskohercegovačkoj društvenoj znanosti uopće, potaknut je pokušajima degradiranja i ukidanja provincije Bosne Srebrene. Lastrić se tomu kao „redodržavnik“ snažno opire, putuje u Beč i Rim, a svoj angažman uobličuje i u uzorno komponiran i argumentiran spis Epitome vetustatum bosnensis provinciae, koji će pridonijeti da Bosni Srebrenoj budu vraćeni rang i stare privilegije. Za književnu historiju Lastrić je važan po živom stilu, preciznom izrazu i smislu za dinamično izlaganje i kompozicijsku cjelovitost teksta, a s njime je bosanska književnost, može se reći, prvi put izašla i na evropsku znanstvenu scenu. Sastavljajući svoju monumentalnu crkvenu povijest Illyricum Sacrum, talijanski isusovački znanstvenik Daniele Farlati doslovno je preuzeo i slogovno istaknuo dijelove o Bosni koje mu je napisao Lastrić. Za historiju znanosti i znanstvenoga nazivlja znatne su zasluge Jerolima Filipovića, svestrana i plodnog teološko-filozofskog pisca, koji je prvi u bosanskoj i hrvatskoj literaturi sustavno radio na stvaranju znanstvenoga nazivlja zasnovanoga na narodnom jeziku. „S Filipovićem se u hrvatskom ostvarilo ono što se kod Renéa Descartesa ostvarilo u francuskom – hrvatski je postao jezik filozofije. Time je, iako s jednim stoljećem zakašnjenja, doživio razvoj svojstven zapadnoj civilizaciji i dokazao da je sudionik zapadnoevropskog kulturnog kruga.“ (Ivan Pederin)
Bosanski franjevački ljetopisci, naslanjajući se na kroničarske radove starijih autora poput Stjepana Markovca Margitića, Andrije Šipračića, Bernardina Nagnanovića, a svi pod općim utjecajem matične franjevačke tradicije, koju su počeli veliki kroničari Reda Marko Lisabonski (Chronica Fratrum Minorum), Franjo Gonzaga (De origine seraphicae Religionis Franciscanae) i Luka Wadding (s osobito vrijednim djelom Annales Minorum), započinju u XVIII stoljeću sustavnije pisanje samostanskih ljetopisa. Ti ljetopisi također imaju prvenstvenu svrhu da potvrde starinu, historijske zasluge i prava provincije Bosne Srebrene, ali obrađuju i mnogo širu suvremenu problematiku, tako da danas predstavljaju vrlo važnu historiografsku i dokumentarnu građu. Neki su pisani pretežno latinskim jezikom, s dijelovima na narodnom jeziku (Divković ga zove slovinskim i bosanskim, Margitić bosanskim ili iliričkim, Lastrić slavo-bosanskim), a Lašvaninova kronika je pretežno pisana narodnim jezikom i bosančicom. Jezik ljetopisa i u stilsko-izražajnom i u lingvističkom smislu mnogo je slobodniji i fleksibilniji od jezika nabožno-poučnih tekstova. Gibak je i bogat živim pučkim idiomima, koji ulaze i u latinski tekst kada autoru uzmanjka rješenje, a na leksičko-semantičkom planu reflektira svu kaleidoskopsku prirodu tadašnje franjevačke naobrazbe i lektire s jedne strane, i bosanskoga kulturalnoga ambijenta s druge. U njemu su prisutni elementi latinskoga, talijanskoga, njemačkoga, gdjegdje madžarskoga, potom obilje turcizama kao već odomaćenih riječi. Poetički gledano, bosanske franjevačke kronike nastavljaju se na srednjovjekovnu tradiciju žanra, u kojoj se historija shvaća kao jednostavan kronološki linearitet, eshatološki usmjeren i smisleno upravljan Božijom mišlju. Ali u trenucima kada su naslonjene na stvarni život i događaje, eshatološki stereotip redovito biva zasjenjen intenzitetom i konkretnošću kojom u tekst probija neposredna životna stvarnost svom silinom svoje slikovitosti i plastičnosti. Po svemu tomu franjevačke su kronike često primjer autentičnoga književnog kazivanja. Pisane su živo, u izravnom obraćanju čitaocu, s vrlo razvijenim osjećajem historijskoga kontinuiteta života i odgovornosti. Završavajući pripovijest o nekom od mnogobrojnih fratarskih okapanja oko potvrđivanja starih povlastica u Carigradu, ljetopisac Benić kaže: „Iznio sam ovdje ovu povijest nadugo i naširoko ni radi čega drugog nego da naši nasljednici imadnu jasniju sliku o nama nego mi o svojim predšasnicima. Njom se oni mogu lakše voditi, ako bi i oni (Bože, zakloni!) doživjeli sličan slučaj. Ovome oni mogu lako dodati svoje nove vještine i svoje oštroumlje. Zdravo!“ Samostanski ljetopisi nisu bili namijenjeni za tiskanje i objavljivanje; tu vrstu pažnje na sebe su svratili tek s pojavom moderne povijesne znanosti krajem XIX stoljeća. No, oni su ipak imali intenzivnu recepciju – čitani su, prepisivani i nastavljani među franjevcima kroz generacije, i na taj način živo djelovali na oblikovanje povijesne svijesti i na stvaranje određenih književno-izražajnih modela. Danas, franjevački ljetopisi prepoznati su ne samo kao važna historiografska i dokumentarna građa, nego i kao specifičan oblik književnoga stvaranja.
Književnoga izražavanja u formi stiha bilo je i ranije, u divkovićevskoj epohi, a to su uvijek bile prerade nabožnih i liturgijskih motiva iz evropske i dalmatinsko-dubrovačke literature. Ta se praksa nastavlja kod mnogih pisaca u XVIII stoljeću. Vrijedan je pažnje izvanredno uspio prepjev srednjovjekovne tužaljke Stabat mater dolorosa Jacoponea iz Todija u živim ikavskim osmercima, što ga je Filip Lastrić načinio i dao tiskati u Rimu 1758. (Kratak način činiti put križa), dok je čekao na neku od brojnih i mučnih audijencija u borbi za očuvanje Bosne Srebrene. Prema tom Lastrićevu prepjevu u Bosni se pobožnost križnoga puta obavljala sve do u moderno doba. U veliki krug prevoditeljsko-prerađivačkoga pjesništva spada i duga tradicija sastavljanja pasionskih tekstova prema dubrovačko-dalmatinskim i talijanskim uzorima, koja u Bosni ide od Divkovića, a najcjelovitiju obradu, sa znatnim autorskim udjelom, dao je Petar Knežević u XVIII stoljeću (Muka Gospodina našega Isukrsta i plač Matere njegove). Kneževićev tekst u Bosni i Hercegovini do današnjih dana ostao je kod franjevaca u crkvenoj upotrebi, a puk ga osjeća kao vlastitu tradiciju. U vjersko-poučnim radovima veoma popularnoga Tome Babića pojavljuju se stihovi „na narodnu“. U Lašvaninovoj kronici zabilježena je Pisma o budimskoj kraljici u klasičnom epskom desetercu, a u dva navrata se u satiričnim osmercima komentiraju neuspjeli pokušaji pravoslavnoga vladike, „paćare“, da na turskom sudu „podloži Latine u svoj rit“.
O žanrovskoj diversifikaciji u spisateljstvu XVIII stoljeća svjedoče i prvi pokušaji originalnoga pjesničkog stvaranja. Od autora koji pišu izvorne stihove, dvojica su najpoznatijih: Vice Vicić i Lovro Šitović. Prvi piše nabožnu liriku, za koju sam komponira i glazbu (što je također važna novina), a drugi „u hrvatski jezik i pivanje“ sastavlja Pisnu od pakla – spjev koji, pisan vještim epskim desetercima, svoje čitatelje žestokim crtanjem muka paklenih odvraća od narodne epike kao grešne i na zao put navodeće.
Iako u korpusu starije tekstovne baštine bosanskih franjevaca zauzimaju rubno mjesto, sa suvremenoga filološko-literarnog i antropološkog gledišta vrlo su zanimljivi brojni primjeri tzv. likaruša – manjih ili većih zbirki liječničkih savjeta i recepata. Veće zanimanje za liječništvo u XVIII stoljeću prouzročili su, kako piše Julijan Jelenić, „učestale pojave raznih bolesti, procvat liječništva u susjednim krajevima Bosne, te veća naklonost Sv. Zbora za raširenje vjere prema onim misijonarima, koji su se bavili liječništvom“. Među franjevcima podjednaka se pažnja poklanjala narodnoj ljekarničkoj tradiciji i praksi, i znanstvenim medicinskim iskustvima, naravno, u skladu s mogućnostima. Likaruše su mahom popisi lijekova i uputa iz narodne tradicije, koju su franjevci i sami nadograđivali vlastitim pronalascima, i sve to marljivo popisivali. Mnoge od tih zbirki nepovratno su propale, a vrlo mali broj ih je publiciran i znanstveno obrađen.
Latinitet je od cjeline književnoga stvaranja bosanskih franjevaca neodvojiva a ipak umnogomu zasebna linija, koja nikada nije prekidana. Iz bosanskoga franjevačkog miljea potječe Juraj Dragišić (Georgius Benignus de Salviatis), jedno od velikih imena evropskoga humanizma i latiniteta, autor niza važnih teoloških i filozofskih rasprava, koje u današnje vrijeme sve više privlače pažnju tumača. Mnogi franjevački pisci, koje poznajemo po spisima na narodnom jeziku, bili su u isti mah vrsni latinisti (Ivan Ančić, Filip Lastrić i drugi). Pisanje nabožno-poučnih knjiga na narodnom jeziku i pismu proizlazilo je iz same prirode franjevačke misije u Bosni i iz obrazovnoga stanja puka kojemu su se obraćali. Razloge, pak, za upotrebu latinskoga jezika točno je opisao Rafo Bogišić: „Ako su se u nekim oblastima djelovanja služili i latinskim jezikom, onda je to bilo ili zbog toga što su kao i drugi u svijetu smatrali da se stanovite filozofsko-teološke teme mogu i smiju obrađivati samo univerzalnim latinskim jezikom, ili zbog toga što im je iznoseći problematiku svoje provincije bilo jasno da ih mjerodavni mogu razumjeti (u Rimu i drugdje) jedino ako im se budu obraćali na latinskom jeziku.“ Tek u XIX stoljeću pojavit će se latinistički autori, koji će listu ovih razloga proširiti i na pjesničke ambicije po uzoru na rimske klasike (Ambroz Matić, Andrija Barukčić, Josip Kovačević, Blaž Josić). No, istovremeno, bilo je to doba u kojemu će se latinština sve više povlačiti iz franjevačke spisateljske prakse, a franjevci početi sve značajnije participirati u sferi svjetovne kulture i književnosti.
Devetnaesto stoljeće, kao vrijeme ogromnih društvenih i duhovnih preokreta u Evropi, nije ni Bosnu ostavilo nedotaknutom. Snažni modernizacijski impulsi laičke kulture i političke emancipacije na neke mlade franjevce školovane u austrijskim učilištima djeluju magnetnom intelektualnom snagom. U Srbiji, još uvijek vazalnoj i poluneovisnoj, traje proces političkoga oslobađanja započet ustankom iz 1804, ali se istovremeno artikuliraju obrisi jezično-kulturnoga (Vuk Stefanović Karadžić) i političkog (Ilija Garašanin) nacionalnog integralizma. U Hrvatskoj u punom je jeku tzv. ilirski preporod, s Ljudevitom Gajem i grandioznom vizijom kulturne integracije slavenskoga juga. A nakon neuspjeha iliraca da i Srbe privuku viziji jedinstvene “ilirske” kulture, te nakon sloma evropskoga revolucionarnog vala 1848, i poslije povratka bečkog apsolutizma i žestoke germanizacije, pojavljuje se Ante Starčević s hrvatskom nacionalnom idejom kao snažnom alternativom ilirizmu. Neovisno o unutarnjim protuslovnostima između svih tih tendencija, one su tada zračile privlačnošću novoga liberalnog poretka građanske jednakosti koji su najavljivale, i neodoljivom snagom nacionalno-osobodilačkih ideja i programa pod kojima su nastupale.
Osmansko Carstvo, pod dvostrukim teretom unutarnje krize i pritiska evropskih sila, proživljuje veliku dramu modernizacije i reformi, bez kojih više opstati ne može, a koje po definiciji poništavaju njegov imperijalni i teokratski raison d’être. Zbog reformi Carstvo ulazi u sukob s ogorčenim zastupnicima statusa quo – lokalnim nosiocima feudalnih privilegija, u Bosni naročito izraženih. Od ukidanja janjičarskog vojničkoga reda 1826. i od Hatišerifa iz Gülhane 1839, do Hatihumajuna 1856. i Pariškoga mirovnog ugovora iste godine, od pobune bosanskih feudalaca pod Husein-kapetanom Gradaščevićem 1831, do krvave pacifikacije Bosne pod okrutnom rukom Omer-paše Latasa 1850/51 – Bosna, sa svojim konzerviranim i statičnim feudalnim društvom, bit će poprište žestokih i tragičnih protivljenja reformama. Sve dublja provalija između bogatih i siromašnih, koja se velikim dijelom podudarala s vjerskom i istovremenom političkom podjelom islam – kršćanstvo, te socijalna bešćutnost gospodujućih muslimanskih slojeva, kao i duboka vjerska podijeljenost među stanovništvom, ostat će trajnim obilježjem ovoga umornog društva na okrajcima svjetova, stvarajući eksplozivne naslage socijalnoga nezadovoljstva. Splet svih tih povijesnih okolnosti djelovao je tako da u XIX stoljeću, u epohi moderniteta, profilacija bosanskohercegovačkoga društva i kulture nije pošla u pravcu stvaranja homogenoga političkog identiteta bosanskohercegovačkoga stanovništva, kakvoga su zamišljali bosanski franjevci-ilirci poput Ivana Frane Jukića, nego u pravcu prerastanja triju predmodernih konfesionalnih zajednica u sekularizirane nacionalno-političke identitete.
I franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu potresaju krize. Najveća je svakako ona što se u prvoj polovici stoljeća javila u vezi s biskupstvom fra Rafe Barišića („Barišićeva afera“), koja je prouzročila dramatične rascjepe među franjevcima, a jedna od njezinih posljedica bila je i odvajanje Hercegovačke franjevačke provincije od Bosne Srebrene.
U franjevačkoj spisateljskoj praksi XIX stoljeća zbivaju se epohalne promjene. No, važno je napomenuti da te promjene ne znače napuštanje starih tradicija. U žanrovskom pogledu ostaje, naime, i dalje neprekinut tok stvaranja religiozno-didaktičke literature, a u idejnom – privrženost narodu i njegovanje domovinske odanosti. To je zanimljiv idejno-emocionalni amalgam koji je sliven od dviju snažnih, trajno živih povijesnih slika: bosanske franjevačke provincije, „redodržave“, i bosanske državnosti u obliku uspomene na medijevalno Bosansko Kraljevstvo. A promjene se odnose na činjenicu da se u XIX stoljeću jedan tok franjevačke književnosti i kulturne akcije, koji reprezentiraju markantni pisci i snažne ličnosti (Ivan Frano Jukić, Grgo Martić, Marijan Šunjić, Martin Nedić, Petar Bakula, Jako Baltić, Lovro Karaula, Grgo Lozić, Anto Knežević, Josip Dobroslav Božić i drugi) odvaja, napušta religiozni nabožno–didaktički koncept i u potpunosti prihvaća moderni koncept književnosti kao svjetovne individualno-autorske prakse, te se okreće u pravcu kulturno–političkoga preporoda (kao kod Jukića), književno–umjetničkih ambicija (kao kod Martića) ili političke borbe (kao kod Kneževića). Od mnogobrojnih faktora koji uzrokuju te promjene, treba spomenuti dva najvažnija. Prvo, bosanski franjevci, to jest, oni najnapredniji i najaktivniji među njima, čvrsto se vezuju za snažne kulturne i političke nacionalnooslobodilačke i preporodne pokrete u južnoslavenskim zemljama, prije svega za ilirski pokret. Drugo, među tim franjevcima snažno se osjeća novi duh koji je Evropu temeljito prožeo poslije francuske građanske revolucije — duh posvjetovljenja znanosti, kulture i književnosti. Oni, doduše, ne dovode u pitanje svoj svećenički poziv i misijsko djelovanje, ali u kulturno–političkoj akciji mnogi djeluju već sasvim svjetovno. Taj duh svjetovnosti plastično je izrazio Ivan fra Frano Jukić u polemičkom tekstu Samo za sada 1842. godine, izjašnjavajući se za emancipaciju literature od religije. On, naime, osporava stajališta onih koji „miješaju s literaturom religiju, koja u to ne bi morala upliva imati“.
Novi osjećaj svijeta na kojemu počiva ovaj tok franjevačke književnosti XIX stoljeća, i po kojemu on, makar rubno i još uvijek hibridno, već sav pripada modernitetu, analitički bi se mogao rastaviti na tri elementa. On je romantičarski – po silini, afektivnosti i individualiziranosti izraza, po žestokom zanosu spram narodne tradicije (jezik, pjesma, historija, običaji) i uopće idealizaciji naroda, napokon, po sklonosti pjesničkom artikuliranju tema. On je i prosvjetiteljski, jer počiva na bezrezervnoj vjeri u mogućnost boljega svijeta putem obrazovanja, znanosti, kulture. Također, on je osloboditeljski, jer njeguje ideju socijalne i političke, građanske emancipacije, te zahtijeva aktivizam i angažman. Naravno, ti se elementi ne mogu razdvojiti, oni su u različitim stupnjevima i u različitim kombinacijama prisutni u pisanju i u angažmanu svih ovih autora, inače tako različitih između sebe i po stvaralačkim temperamentima, i po političkim sklonostima, i po stupnju obdarenosti i ostvarenosti.
Književna produkcija zadobiva razvijenu konfiguraciju, a neki važni oblici javljaju se prvi put. Nedić, „prvi Ilir iz Bosne“, sastavlja dugačke stihovane poslanice. Martić se sav posvećuje književnom radu, s jasnim umjetničkim pretenzijama. Uz ostalo, piše goleme deseteračke epove, po kojima je u svoje vrijeme od kritike (doduše, nekritične) obasipan homerskim komplimentima. No, bez obzira na konačan umjetnički sud o Martićevu djelu, on će u bosanskohercegovačkoj kulturnoj i književnoj historiji ostati kao zanimljiva i izuzetno plodna ličnost, koja je u vidnoj mjeri utjecala na kulturno–političku i književnu klimu svoga vremena. Martićevo posvećivanje književnosti kao glavnom životnom pozivu prvi je primjer te vrste ne samo u okvirima franjevačke tradicije nego u Bosni i Hercegovini uopće. Po takvom svom opredjeljenju Martić je već sasvim u modernom vremenu i svijetu, u kojem se književnost shvaća kao profesija i poziv, a ne više utilitarno, kao sredstvo za ostvarivanje nekih drugih, izvanknjiževnih ciljeva — političkih, nacionalnih, religijskih ili kojih drugih. Od Divkovića na početku XVII do Martića na kraju XIX stoljeća, tako se sklopio tristogodišnji luk jedne zanimljive i bogate književne tradicije, koja je u sebi prošla sve faze duge evolucije od književnosti–pismenosti u službi vjere, do književnosti kao autorskoga umjetničkog čina.
Jukić piše putopise, izvanredno značajne s mnogih gledišta – etnografsko-kulturološkog, zemljopisnog, a danas nadasve s pripovjedačko-književnoga; Zdenko Lešić je pokazao kako je Jukić u određenom smislu prvi bosanskohercegovački pripovjedač u modernom značenju. Jukić se, također, prvi bavi književnohistorijskom sistematizacijom i valorizacijom „knjižestva bosanskoga“, a poslije Lastrića prvi nastavlja i s ozbiljnim historiografskim i geografskim radovima o Bosni i Hercegovini. Martić i Jukić sistematski skupljaju narodne pjesme i zajedno ih objavljuju. Tako je, može se reći, zatvoren krug – od protureformatorske ideje o potrebi iskorjenjivanja narodne pjesme u prethodnim vremenima, do apoteoze narodnoga genija u romantizmu XIX stoljeća. Jukić, pak, prvi poklanja pažnju proznim žanrovima iz usmene književnosti, objavljujući narodne pripovijetke, poslovice, zagonetke. Također, Jukić pokreće i prvi književni časopis u historiji Bosne i Hercegovine – Bosanski prijatelj, te osniva ili anticipira mnoge kulturne ustanove koje po duhu pripadaju epohi moderniteta i građanske, laicističke kulture (svjetovno interkonfesionalno školstvo, narodne čitaonice, tiskara, kulturno-znanstveno društvo, nacionalni muzej itd.). Upućujući, pak, sultanu promemoriju za socijalnu, političku i građansku ravnopravnost (Želje i molbe kristjanah u Bosni i Hercegovini), Jukić 1850. godine formulira embrio prvoga građanskog ustava u historiji Bosne i Hercegovine. U cjelini, Jukićev građansko-prosvjetiteljski i politički angažman već potpuno izlazi iz okvira koje je propisivao osmanski konfesionalizam (milet-sistem), i označava izlazak na otvorenu javnu scenu modernoga građanskog društva. Po Jukićevom kulturnom i književnom „programu“ nastavlja Anto Knežević, njegov učenik i sljedbenik, koji u svojim spisima polemički bespoštedno udara po feudalnom izrabljivanju i propagira oslobodilačke ideje, te razvija misao o jedinstvenom bosanskom narodu s tri vjere i o državno–pravnoj samostalnosti Bosne i Hercegovine na temelju vjersko–nacionalne tolerancije i građanske jednakosti.
U novi način bavljenja književnošću spada i to da svi ovi autori manje ili više redovito sudjeluju u književnom životu objavljujući svoje stihove, članke, studije, polemike, sakupljenu građu u mnogim časopisima u Zagrebu, Zadru, Beogradu, Novome Sadu itd.
Jedan od literarnih oblika s kojima se u XIX stoljeću nastavljaju neke od uvriježenih tradicija jest pisanje ljetopisa. Ivan Mirčeta i Mato Krističević pisali su (na latinskom) kroniku provincije, a najveće i najvrednije ljetopisno djelo je monumentalna kronika Jake Baltića Godišnjak od događaja i promine vrimena u Bosni 1754-1882, pisana živim narodnim jezikom. Istovremeno kronika unutarnjih zbivanja u franjevačkoj zajednici i panoramski prikaz bosanskohercegovačke stvarnosti skoro kroz cijelo stoljeće, k tomu pisan kroz optiku angažiranoga promatrača i sudionika u događajima, Baltićev rukopis ogledni je primjer postupne metamorfoze tradicijsko-zajedničarskoga u moderno-individualni, svjetovno-kritički pristup životu i svijetu, pri čemu te dvije komponente ne potiru jedna drugu nego obje ostaju žive i prepoznatljive.
Devetnaesto stoljeće obiluje i mnogim rubnim oblicima tekstovne baštine, koji još nisu sustavno istraženi, ali se vidi da posjeduju jak književno-izražajni potencijal. Tu svakako spadaju biografije koje su sami franjevci pisali o svojim suvremenicima ili predšasnicima (Lovro Karaula o Augustinu Miletiću itd.), a po onomu što je do sad istraženo i objavljeno, izvanredno je zanimljiva franjevačka prepiska iz ovoga vremena. Možda ništa tako živo i plastično ne odražava svu jedinstvenost povijesne pojave i fizionomije bosanskih franjevaca, kao pisma koja su oni međusobno razmjenjivali, ili ih pisali na razne strane svijeta, znamenitim suvremenicima poput Josipa Jurja Strossmayera, koji je vrlo važan i čest sudionik u ovoj korespondenciji. Teško je reći u kojemu su aspektu ta pisma zanimljivija i dokumentarno važnija: povijesnomu i povijesno-političkomu, socijalno-kulturološkomu, ili jezičnomu, a nimalo manju važnost nemaju i u čisto književnom smislu, pa ih se može tretirati i kao specifičan književni pod-žanr. Osobito je ta dimenzija izražena u vrsnih književnih autora kakvi su bili Ivan Frano Jukić, Grgo Martić, Marijan Šunjić, Anto Knežević, Lovro Karaula i drugi.
S odstupom osmanlijske i s dolaskom austrougarske uprave (1878), u Bosni i Hercegovini nastaju korjenite društvene promjene: nestanak teokratskoga uređenja s dominacijom jedne religije, politička i ekonomska kolonijalizacija, počeci moderne industrijalizacije, kulturno-civilizacijska europeizacija. Uvođenjem redovite katoličke crkvene hijerarhije (1881) temeljito se mijenja i položaj i uloga franjevaca i provincije Bosne Srebrene. Nove crkvene vlasti, u suglasnosti s bečkom administracijom, nastoje franjevce lišiti upravljanja župama i „vratiti u samostane“. Za franjevce, stoljećima stopljene sa svojim župama i sa svojim narodom, potpuno ostvarenje te zamisli značilo bi prekid vjekovne tradicije i načina života, kao i udarac na specifičnu materijalno-ekonomsku simbiozu u kojoj su s tim narodom živjeli. Zato se u pitanjima očuvanja povijesnog identiteta i tradicionalnih povlastica između franjevaca i hijerarhijske crkvene strukture uspostavlja odnos napetosti i neslaganja, koji će u različitim pojavnim oblicima i s različitim intenzitetom ostati trajnim. U godinama što su prethodile osnivanju Bosanskoga sabora (1910) ta dinamika prouzročila je političku polarizaciju između franjevaca i nadbiskupa Josipa Stadlera, a kod franjevaca izražavala se (sve do naših dana) i kao sklonost k pluralističkom zastupanju različitih političkih orijentacija.
Sada, nakon velike smjene carstava u Bosni, među samim franjevcima kao da se javlja osjećaj kako je nepovratno zaključena jedna velika epoha u povijesti bosanskoga franjevaštva, koja traži svoju dostojnu rekapitulaciju. Istovremeno, s novom upravom Bosna i Hercegovina se otvara evropskim znanostima i mogućnostima obrazovanja, te stasaju prve generacije moderno osposobljenih znanstvenika i istraživača. Sve to na franjevačkoj strani rezultira povećanim zanimanjem za sustavno istraživanje vlastite povijesti, pa nastaju mnogi monotematski radovi o pojedinim aspektima i likovima iz te povijesti, ili o pojedinim samostanima. A nastaju i dvije velike historiografske sinteze, prve u svojoj vrsti: Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini za prvih šest viekova njihova boravka Mije Vjenceslava Batinića (1881) i Kultura i bosanski franjevci I, II Julijana Jelenića (1912, 1915). To zanimanje za bosanskofranjevačke i uopće bosanskohercegovačke teme ostat će trajna crta kod franjevačkih autora kroz cijelo XX stoljeće do danas, i dati niz relevantnih pisaca (Jeronim Vladić, Josip Markušić, Leonard Čuturić, Rastislav Drljić, Berislav Gavranović, Miroslav Džaja, Dominik Mandić, Ignacije Gavran, Andrija Zirdum, Anto Kovačić, Velimir Blažević, Miro Vrgoč, Marko Karamatić, Anđelko Barun i drugi).
U skladu s modernističkim shvaćanjem književnosti kao individualnoga umjetničkog čina, i među franjevcima će se u XX stoljeću pojaviti nekoliko pjesnika, poput Branka Škarice, Augustina Čičića, Vojislava Mioča (koji je i autor filozofskih eseja), ili u naše doba Ladislava Fišića (koji je autor i nekoliko veoma dobrih monografija o pojedinim župama). Zanimljiv književni opus (mahom historijskih romana, pripovijesti i crtica) ostvario je Eugen Matić, pod književnim heteronimom Narcis Jenko. O izvornom književnom daru i o izvanrednim stvaralačkim mogućnostima koje je imao Ljubo Hrgić (heteronim Hrvoje Bor), svjedoče neke njegove pripovijesti i pjesme, ali osobito snažno posthumno objavljeni dnevnik Životni krug.
Suvremeno filozofsko-teološko i teološko-esejističko spisateljstvo bosanskih franjevaca karakterizira intelektualna bliskost s najotvorenijim i najzapitanijim filozofskim i teološkim tokovima u svijetu, a publicističko-novinarski angažman franjevačkih autora odlikuje se živom, doktrinarno neukočenom zainteresiranošću za bitna pitanja svoga svijeta i trenutka. Kod svakoga na njegov individualni način, te crte možemo naći u autora koji pripadaju nekolikim generacijama, poput Bonifaca Badrova, Augustina Augustinovića, Vitomira Slugića, Vjeke Bože Jarka, Ljube Lucića, Luke Markešića, Petra Anđelovića, Stjepana Pavića, Marka Oršolića, Ivana Bubala, Stjepana Duvnjaka, Mile Babića, Ive Markovića, Mirka Jozića, Ante Popovića, Bože Lujića, Ante Batinića, Marijana Karaule, Ivana Šarčevića i drugih. U franjevačkom krugu formiran je i renomirani suvremeni povjesničar, akademik Srećko M. Džaja, kao i povjesničar i esejist Jozo Džambo.
Za novo doba, koje počinje s dolaskom Austro-Ugarske, karakterističan je nastanak razmjerno velikoga broja periodičnih publikacija, s temama pretežno franjevačko-vjerskoga karaktera, ali uvijek uz manju ili veću otvorenost prema širem kulturnom i društvenom kontekstu. Temeljni časopis cijeloga ovog razdoblja (1878-1918) izlazio je pod različitim imenima, a najdulje kao Franjevački glasnik i Serafinski perivoj. Od 1906. franjevci su počeli izdavati u narodu veoma popularni Glasnik sv. Ante. Na osnovi te novovjeke tradicije, razvila se u naše doba u bosanskih franjevaca respektabilna nakladnička i publicistička djelatnost, s nizom dobro profiliranih časopisa (nekadašnji pučki kalendar Dobri pastir, koji je uz beogradsku Blagovestdugo bio jedina katolička publikacija poslije Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji, potom nasljednik ovoga časopisa Nova et vetera, te Jukić, Bosna franciscana, Bilten Franjevačke teologije, Kalendar sv. Ante i drugi). Među novinskim naslovima izdvaja se odlična obiteljska revija Svjetlo riječi, koju izdaje istoimena franjevačka kuća, s razvijenom i raznovrsnom izdavačkom djelatnošću.
LIT.: Baltić, Jako, Godišnjak od događaja i promine vrimena u Bosni 1754-1882, Sarajevo-Zagreb 2003; Barun, Anđelko, Svjedoci i učitelji – povijest franjevaca Bosne Srebrene, Sarajevo-Zagreb 2003; Batinić, Mijo Vjenceslav, Djelovanje franjevaca u Bosni i hercegovini za prvih šest viekova njihova boravka, Zagreb 1881; Begić, Midhat, Matija Divković – djelo i vrijeme (na primjeru Čudesa); u: Zbornik radova o Matiji Divkoviću, Institut za jezik i književnost, Sarajevo 1982; Benić, Bono, Ljetopis sutješkoga samostana, priredio Ignacije gavran, Sarajevo-Zagreb 2003; Bogdanović, Marijan, Ljetopis kreševskoga samostana, priredio Ignacije Gavran, Sarajevo-Zagreb 2003; Bogišić, Rafo, Suvremenost i tradicija u književnom postupku bosanskih franjevaca; u: Godišnjak Instituta za izučavanje jugoslovenskih književnosti u Sarajevu, knjiga II, Sarajevo, 1973; Bosanskohercegovačka književna hrestomatija, Starija književnost, Sarajevo 1974; Džaja, Srećko M., Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju (1878-1918), Mostar-Zagreb 2002; Džaja, Srećko M., Katolici u Bosni i zapadnoj Hercegovini na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, Zagreb 1971; Džaja, Srećko M., Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Mostar 1999; Georgijević, Krešimir, Hrvatska književnost od 16. do 18. stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj i Bosni, Zagreb 1969; Zbornik radova sa skupa „Fra Grgo Martić i bosanskohercegovačka kulturna i književna baština“, Godišnjak Instituta za izučavanje jugoslovenskih književnosti, knjiga II, Sarajevo, 1973; Jelenić, Julijan, Kultura i bosanski franjevci I, II, Sarajevo 1912, 1915; Jukić, Ivan Franjo, Sabrana djela, priredio Boris Ćorić, Sarajevo 1973; Karamatić, Marko, Franjevci Bosne Srebrene u vrijeme austrougarske uprave 1878-1914, Sarajevo 1992; Knezović, Pavle, Poezija na latinskom u 19. stoljeću kod franjevaca Bosne Srebrene; u: Zbornik radova sa simpozija u povodu 100 obljetnice smrti fra Antuna Kneževića, Sarajevo 1991; Kovačić, Anto Slavko, Biobibliografija franjevaca Bosne Srebrene – prilog povijesti hrvatske književnosti i kulture, Sarajevo 1991; Lastrić, Filip, Pregled starina Bosanske provincije, priredio Andrija Zirdum, Sarajevo-Zagreb 2003; Lašvanin, Nikola, Ljetopis, priredio Ignacije Gavran, Sarajevo 2003; Lešić, Zdenko, Pripovjedačka Bosna – konstituisanje žanra, Sarajevo 1991; Lovrenović, Ivan, Književnost bosanskih franjevaca, hrestomatija, Sarajevo 1982; Mandić, Dominik, Etnička povijest Bosne i Hercegovine, Toronto-Zürich-Roma-Chicago 1982; Pederin, Ivan, Pojava neumjetničke proze u franjevačkoj književnosti Bosne i Dalmacije; u: Godišnjak Instituta za izučavanje jugoslovenskih književnosti, knjiga II, Sarajevo, 1973; Rizvić, Muhsin, Pregled književnosti naroda Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1985; Vodnik, Branko, Povijest hrvatske književnosti, Zagreb 1913; Zbornik radova o Matiji Divkoviću, Institut za jezik i književnost, Sarajevo 1982; Zbornik radova sa simpozija u povodu 100 obljetnice smrti fra Antuna Kneževića, Sarajevo 1991; Zbornik radova znanstvenog skupa „Fra Grgo Martić i njegovo doba“, Zagreb 1996; Zirdum, Andrija, Filip Lastrić Oćevac, Zagreb 1982; Zirdum, Andrija, Franjevački ljetopisi u Bosni i Hercegovini; u: Croatica Christiana, Zagreb 1985; Zirdum, Andrija, Pisma bosanskih franjevaca 1850.-1870., Plehan, 1997.
Ivan Lovrenović
Izvor: ivanlovrenovic.com
Foto: Google
Pratite nas na Facebooku i Twitteru
digitalnademokracija.com 