Tarik Haverić: Identitet

Naspram »borbe za opstanak« na kojoj su svoju političku teoriju zasnivali Machiavelli i Hobbes, (mladi) Hegel je kao uzrok društvenih sukoba raspoznao »borbu za priznanje«. To je okvir koji pomaže da razumijemo mnoge današnje historijske procese: pojedinci i skupine imaju sliku o sebi i svome položaju u svijetu, o tome ko ili šta jesu i o tradiciji kojoj pripadaju, tj. o svome »identitetu«, i aktivno nastoje da taj skup svojstava potvrde prema drugim »identitetima«.

Za liberalnu političku teoriju, primarni identitet uvijek je individualan [1]: jedinstven i nezamjenjiv je pojedinac, a svi kolektivni identiteti su iz te jedinstvenosti izvedeni. To, naravno, nije opis povijesnog razvoja (pojedinac stupa na historijsku pozornicu relativno kasno!) već aksiološki stav koji ima emancipacijsku ulogu. U posljednjih četrdeset godina ta regulativna ideja izgubila je na važnosti, i kao nosioci identiteta danas se percipiraju isključivo skupine (jezičke, kulturne, vjerske…).

Taj uzmak od prosvjetiteljskih vrijednosti, iako pogađa cijelu evropsku civilizaciju, naročito pridonosi ukupnom nazadovanju bosanskog muslimanskog subjekta, pa sam u Kritici bosanskog uma naveo nekoliko primjera iz kojih se vidi

Nastavi čitati “Tarik Haverić: Identitet”