„Pitanje krivnje“ i Hrvati u BiH

U povodu tzv. sarajevske mise za „blajburške žrtve“

Kratko dvadeseto stoljeće (1914. – 1989.), po Hobsbawmovim kriterijima, obilježeno je s tri planetarna totalitarizma, pri čemu se posebice kod klerikalnih i nacionalističkih ideologa uobičajila praksa suviše olakog izjednačavanja fašizma, nacional-socijalizma i komunizma. Zato u uvodu i navedimo mišljenje pokojnog Ralfa Dahrendorfa (1929-2009), uglednog britanskog sociologa njemačkog podrijetla svjetskog glasa: “S mnogih se strana tvrdi da je jedna ideologija – fašizam – bila reakcija na drugu – komunizam. To smatram krajnje pogrešnim. Oba fenomena se razlikuju onoliko koliko su i isprepleteni. Zajedničko im je odbijanje otvorenog društva, oba postavljaju apsolutne zahtjeve. Pojam totalitarizam označava poprilično dobro njihovo zajedničko obilježje, i s njim se mogu okarakterizirati u najmanju ruku Hitlerov i Staljinov režim.” Tome se može dodati kako se u međuvremenu uobičajilo razlikovati i „fašizam“ Mussolinijevih boja od „nacional-socijalizma“ Hitlerove Njemačke i njezinih satelita. Nastavi čitati “„Pitanje krivnje“ i Hrvati u BiH”

O nekim aspektima hrvatsko-bošnjačke ljubavi

Piše: Neven Šimić

Lijepo je čitati učene, tolerantne i intelektualno izazovne tekstove koji potiču na razmišljanje, golicajući sivu masu. Pa tako, rovareći po sadržaju jednog hrvatskog portala u BiH, pročitaš tekst u kojem stoji da su Bošnjaci politički degenerici i prevjereni smutljivci. I da im je, od onog trenutka kad su im preci prevjerili, maltene u genima zapisano da budu takvi smutljivi degenerici. Ili degenerativni smutljivci, ko će ga znati. E sad, nije baš najjasnije u kakvoj su vezi promjena vjere i genetika, ali od prosječnog medijskog etnoduduka i ne očekuješ da razjasni tu tananu nit koja stoji između društva i biologije. Uglavnom, lijepo je znati da i rasističke paradigme uredno popunjavaju dio prostora medijskog hrvatstva u BiH. Paranoja, nesuvislost i geni kameni našli su svoje prirodno ok(r)uženje u digitalnim bespućima medijske posttuđmanovštine.

Na jednom drugom sarajevskom, prograđanskom & antinacionalističkom portalu pročitaš tekst u kojem se govori o Hercegovacima kao zadrtim neofašistima i ksenofobima. Naravno, da ne bi bilo zabune, rečeni Hercegovci su oni kojima se iz antinacionalističkih i prograđanskih medijskih brloga tepa kao ustašama ili UZP-ovcima. To je taj poslovično pomirljivi ton kojim jedan tip sarajevskih prograđanskih antinacionalista gradi kulturu mira i dijaloga. Ta vrsta stereotipizacije nekog kolektiva nije bitno drugačija u odnosu na stereotipne budalaštine kakve obitavaju u glavi prosječnog thompsoniziranog kroatoljuba. Ali to prosječan pseudograđanski duduk ne može pojmiti. Ili može, ali mu neki drugi aspekti vlastite gluposti odmažu da stvar kognitivno procesuira do kraja. O lijevo-građanskom i antinacionalističkom medijskom huškanju pisano je ranije, i nema potrebe da se ovdje ponavljamo. Vrijedi tek konstatirati da ta prograđanska huškačka histerija nije iščezla iz javnog prostora. Štaviše, u međuvremenu je aplicirala i suptilnije forme huškanja.

Oba uzeta medijska uzorka tek su zloćudni mikroprimjeri i manifestacije jednog znatno šireg problema, jedne u biti prozaične društvene pojave, toliko dosadno svakidašnje da mnogi više i ne primjećuju o čemu se tu zapravo radi. A radi se o sukobu dviju javnosti, hrvatske i bošnjačke, i njihovih političkih, akademskih i medijskih megafona. Radi se u biti o sukobu dva nacionalizma. S jedne strane SDA-ovski tip probosanstva i pripadajućeg mu antinacionalističkog građanluka, s druge borci za svetu hrvatsku nacionalnu stvar. Posljedica tog sukoba je širenje kroatofobije i bošnjakofobije u javnom medijskom prostoru.

Svoju najzaoštreniju formu spomenute etnofobije dobivaju na društvenim mrežama. Dovoljan je jedan otrovan pojedinac – a ima ih, baš ih ima! – pa da fejzbučke i tviteraške kopije Marija Karamatića ili Emira Suljagića krenu kolektivno pljuckati jedni po drugima. Čitajući tu pisaniju vidiš da je društvena struktura Bosne i Hercegovine puno složenija nego si ranije pretpostavljao. Pa tako saznaš da, pored punkera i skinheadsa, u BiH obitavaju i razne druge subkulturne skupine, poput islamističkih degenerika, bošnjačkih fašista, ustaških krvopija, UZP-ovskih neonacista… A ima i zanimljivih križanaca poput ustaških kozojeba ili džihad građanlija. Čini se da je društvena stratifikacija u BiH još uvijek nedovoljno istražena oblast.

No ostavimo po strani ove portalističke i fejzbučke izljeve ljubavi i iskonske dobrote. Fejzbučke ratne trube ionako se često oglašavaju. Tastatura je na Balkanu već poodavno postmodernistička zamjena za kalašnjikov iz koje neselektivno prosipaju municiju nacional-žurnalistički jurišnici i prvoborci sa društvenih mreža. Konstatirajmo tek, ne po prvi put, da su se u političkoj, intelektualnoj i medijskoj sferi kristalno jasno isprofilirala dva međusobno nepomirljiva pristupa – etnonacionalni i pseudograđanski, dva u suštini nacionalistička refleksa koji guše zdravorazumske glasove i produciraju ništa drugo doli netrpeljivost i mržnju. Konstatirajmo još i da su mediji u ogromnoj većini sluge i megafoni svojih etnopolitika i teško da, ovakvi kakvi trenutno jesu, mogu biti društveni korektiv i zdravorazumski glas.

Hrvatski medijski entitet i svekolika mu javnost (čast izuzecima) dosljedno slijede principe etnoteritorijalnog markiranja i segregacijsku logiku etnikuma. U Sarajevu se (opet čast izuzecima) sve manje čuju razumni glasovi od halabuke koju stvaraju sda-ovština i komšićluk, dvije dominantne struje sarajevske političke i medijske čaršije. Dok je tako, zdravorazumski glasovi će se doživljavati kao neka vrsta intelektualne egzotike i neprijateljske rabote. Dok je tako, džihad građanlije i ustaški kozojebi vodit će svoje virtualne i medijske bitke, iskazujući jedni drugima bezuvjetnu ljubav.


Objavljeno i na Prometej.ba

Izvor fotografije: NPR/Chelsea Beck

Adrian Hastings, Južni Slaveni

Ovo poglavlje iz knjige Adriana Hastingsa The construction of Nationhood: Ethnicity, Religion and Nationalism (Cambridge 1997) objavio sam u prvom dvobroju časopisa Forum Bosnae 1998. godine u Sarajevu. Hastingsova knjiga (objavljena kasnije, 2003. godine, u Rijeci i u Sarajevu u prijevodima na naše jezike) predstavlja pokušaj korjenite i sistematske kritike „modernista“, Erica Hobsbawma, Benedicta Andersona i Ernesta Gellnera, koji naciju i nacionalizam ograničuju na osamnaesto stoljeće i vrijeme poslije njega. Tomu nasuprot, Hastings zastupa srednjovjekovno porijeklo obojega, u ovisnosti od razvoja biblijske literature na narodnim jezicima. Stavljajući u središte svoga razmatranja fenomen države-nacije, Hastings ne tretira samo Englesku već uzima u obzir mnoge druge primjere: Irsku, suvremenu Afriku, Južne Slavene, a zaključuje općim pogledom na utjecaj religije, uspoređujući islam i kršćanstvo. Tekst je s engleskoga prevela Medina Selimović. (I. Lovrenović) Nastavi čitati “Adrian Hastings, Južni Slaveni”

‘Pitanje krivnje’ i ‘groblje Mira’ na brdu Bile iznad Mostara

Kratko, dvadeseto stoljeće (1914. – 1989.), po Hobsbowmovim kriterijima, je obilježeno s tri planetarna totalitarizma, pri čemu se posebice kod klerikalnih i nacionalističkih ideologa uobičajila praksa suviše olakog izjednačavanja fašizma, nacional-socijalizma i komunizma. Zato u uvodu i navedimo mišljenje pokojnog Ralfa Dahrendorfa (1929-2009), uglednog britanskog sociologa njemačkog podrijetla svjetskog glasa: “S mnogih se strana tvrdi da je jedna ideologija – fašizam – bila reakcija na drugu – komunizam. To smatram krajnje pogrešnim. Oba fenomena se razlikuju onoliko koliko su i isprepleteni. Zajedničko im je odbijanje otvorenog društva, oba postavljaju apsolutne zahtjeve. Pojam totalitarizam označava poprilično dobro njihovo zajedničko obilježje, i s njim se mogu okarakterizirati u najmanju ruku Hitlerov i Staljinov režim.” Tome se može dodati kako se u međuvremenu uobičajilo razlikovati i „fašizam“ Mussolinijevih boja od „nacional-socijalizma“Hitlerove Njemačke i njezinih satelita…

Gledajući nedavno na lokalnoj mostarskoj televiziji „Oscar C“ reprizu kolovoške komemoracije na brdu Bile iznad Mostara, kojom je obilježena „70. godišnjica komunističkih i zločina totalitarnih režima“,kako je glasio i nadnaslov u Večernjem listu u prilogu „Najveće Groblje mira kod Hrvata“ (24. kolovoz 2015.), uvjerio sam se i po tisućiti put kako se u ovom dijelu svijeta ne razlikuju totalitarne ideologije i prakse, kako to sugerira sir Ralf Dahrendorf, nego se ciljno razvija odium samo prema jednom od totalitarizama, dok se o druga dva uglavnom šuti.

Pored svih drugih kulturoloških i političkih šteta koje ovaj redukcionizam proizvodi, vjerojatno je ponajgore što se na taj način nitko, ama baš nitko, ne namjerava pozabaviti i vječitim Jaspersovim „pitanjem krivnje“ za zločine sviju ideologija i vlastite (su)odgovornosti za njih. Dapače, u BiH i u zemljama slijednicama bivše SFRJ se živi svojevrsni „socijalni Alzheimer“: ciljno se brišu nepodobna sjećanja i sustavno njeguju viktimizacijski narativi, koji podrazumijevaju iluziju o impliciranoj nevinosti, dobroti vlastite vjere i nacije, što je redukcionistička podvala velikog formata upravo kritičkoj kulturi sjećanja, toj temeljnoj pretpostavci ozdravljenja bolesnih društava…

* * *

Nije ovo, naravno, samo pokušaj dekonstrukcije otužnih pojava kod Hrvata u BiH. Posvuda u zemljama jugoistoka Europe stiliziraju se vlastiti kolektiviteti u žrtve onih drugih, dok se malo tko pita o vlastitoj krivnji i odgovornosti za velike tragedije koje su se ciklično događale svim narodima i zemljama ovog prostora. Nekako točno onoliko koliko su se u prošlom sustavu ignorirala stradanja pripadnika poraženih „fašističkih pokreta“, toliko se danas naglašavaju zločini „komunističkog pokreta“, te posljedično ignoriraju žrtve i fašizma i nacizma, što je nedopustivo sa stanovišta povijesne istine, ma koliko do nje bilo teško doći. Ne treba ni reći, nedopustivo je i sa stanovišta  moralne, političke i metafizičke odgovornosti iz Jaspersova naputka o nužnosti preuzimanja na sebe svih vrsta krivnje izuzev kaznene/krivične, koja je uvijek i posvuda strogo individualna. Nije, veliki problem u mojem razumijevanju što se propituje „krvavi trag“ i pripadnika pobjedničkih pokreta u Drugom svjetskom ratu, dapače, i to je nužno,  ali jest ozbiljan civilizacijski problem ako se  rehabilitiraju, to jest oslobađaju odgovornosti prononsirani pokreti i vođe fašističkih i nacističkih totalitarizama. U Srbiji je, primjerice, partizanski pokret Josipa Broza sotoniziran do te mjere da je postalo „normalnim“ da se četnički pokret Draže Mihailovića stilizirao kao „drugi antifašistički pokret“,dok je srpski pandan talijanskom i njemačkom pijunu i velikom ustaškom zlikovcu Anti Paveliću, dakle njemački sluga general Milan Nedić u pripremi za rehabilitaciju. U Srbiji i Hrvatskoj se, ali i drugdje, dakle, vrši neskrivena i nekritička revizija povijesti, koja podrazumijeva ostajanje u raljama totalitarnih ideologija.

Ugledni zagrebački  socijalni psiholog, profesor Ivan Šiber je nedavno smisleno objasnio kako se hrvatsko društvo raspolučilo po liniji pripadnosti ustaškom/domobranskom i partizanskom pokretu, pa četiri od pet potomaka očeva ili djedova ustaša/partizana se opredjeljuju logikom pripadnosti svojih predaka, što je najgora posljedica „građanskih ratova sjećanja“ među Hrvatima. Zbog toga mi se i učinilo kako ne smije ostati neodgovorenim pitanjem: koju funkciju ima „najveće Groblje mira kod Hrvata“, jer je previše indicija kako bi trebalo imati istu kao i „Bleiburg“,dakle selektivnu, te zaustaviti kritičko propitivanje vlastitih tragedija u prošlosti. Time bi se i definitivno zapriječio nužan rad na odgovornom radu na “nacionalnom pamćenju” i formiranje pretpostavki za kritičku kulturu sjećanja, ma koliko bila pretpostavka ozdravljenja bolesnih društava. Posebno je apsurdno što su se i hrvatski politički prvaci i katoličke duhovne elite u Bosni i Hercegovini upustile u neskriveno potvrđivanje ponajveće stigme 20. stoljeća, one koja je Hrvate u cijelosti smještala u ekstremno desno političko polje, kojem su „genetski“ skloni, kako je tvrdila desetljećima velikosrpska propaganda, a i danas tvrdi slično. Ozbiljna historiografija je, pak, odgovorila na pitanje ponašanja pojedinih regija u ratu u ovisnosti od objektivne situacije, pa ne treba dokazivati kako nitko nije predodređen za neki od totalitarizama, nego su oni izraz  (pred)političkih stanja i posve određenih (geo)politika, koji su i doveli do njihova rađanja, pa su potom oformljeni određeni resantimani i tipovi političke kulture, neprevladani do danas. Totalitarizmi se, dakako, češće događaju onim narodima i kulturama u kojima su ideje prosvjetiteljstva i političke moderne „krhke biljke“, pa je u njima i prilika za „vječiti povratak fašizma“ (Rob Riemen) veća nego u ambijentima slobodnih društava, pravne države i demokracije. Jednako je tako i s iluzijama glede „komunizma“…

U cijeloj regiji jugoistoka Europe se dugo i predugo i bez ikakvog stida i odgovornosti govorile laži i prostote, pa su se u vremenima poslije pada „željezne zavjese“ odnjegovali brojne jednodimenzionalnosti, koje su imale ambiciju da se novoformirane „elite“, ili one stare i dogmatski okoštale, pojave i kao vlasnici povijesnih istina i monopolisti u oblasti kulture sjećanja. Time su one i propustile priliku za tzv. drugu liberalnu revoluciju, kako Ernest Gellner zove ovu priliku za narode istočne i jugoistočne Europe, ili „drugu političku modernu“, kako isti proces zovu neki drugi ugledni autori. U tome nema bitnije razlike između etnonacionalističkih i pseudograđanskih politi-kracija, jer i jedni i drugi  misle dobro o sebi i svojoj ideologiji i loše o drugima i njihovim ideologijama. Zajedničko im je što su ujedinjeni protiv bilo kakve ozbiljnije političke i kulturološke modernizacije. Otuda i jedni i drugi jednostrano čitaju razne „rezolucije“, ili ih  instrumentaliziraju u međusobne političke obračune, čiji je cilj držati puk u pokornosti. Zbog svega toga se i mora precizirati: bilo da se brkaju važni pojmovi namjerno, ili iz nehaja i neznanja, svaki totalitarizam (i fašizam i nacizam i „komunizam“) zaslužuje kritičko propitivanje, pa i prijezir njihovih zločinačkih praksi, jer je u krajnjem posve svejedno jesu li zločini počinjeni u ime klase ili rase, u ime ideologije „svjetske revolucije“ ili ideologije „krvi i tla“. Krajnje je vrijeme, dakle, da se ideologije i politike koje s razlogom povezuje  sintagma „glavni neprijatelji otvorenog društva“ (Karl Popper) pošalju u ropotarnicu povijesti. Pri tomu  se ne smije odreći i onih ideja koje se pripisuju „komunizmu“, iako su u osnovi plemenite ideje prvih kršćana i socijal-utopista o jednakopravnosti. Nužno se, dakle, odreći i „komunizma“ u svemu onomu u čemu nalikuje na fašizam i nacizam, a to je ideologija i politika nasilja, kao i neskrivena negacija pluralnosti i demokracije, služeći se popperovskim jezikom Ernesta Gellnera.

* * *

Na ovogodišnjoj komemorativnoj svečanosti na brdu Bile iznad Mostara, u Gorancima, otklonjene su i posljednje dileme kako bi se tvorci ovog projekta mogli predomisliti, pa i odustati od opasne političke i kulturološke avanture, u čijoj je osnovi komemoriranje posve suprotno komemoriranju sličnih događaja u SR Njemačkoj, ili uopće u zapadnom svijetu. Uz već poduzete prilazne infrastrukturne radove i podignutu betonsku crkvicu, naime, obznanjeno je kako bi se u žurnom tempu trebalo izgraditi i 50.000 križeva. Samo je pretpostaviti kome bi bili u spomen, mada je bilo govora da su „svima, ma pod kojom čizmom pali“, ali i leksika i gestika su posvjedočili nešto posve drugo. Doduše, između redova bi se dala iščitati i ambicija kako je riječ o memorijalu onima koji nemaju svoje grobove jer su iščezli na „križnim putovima“ i u drugim nesrećama. Takvima se, pak, s razlogom i uz visoki pijetet posvuda u civiliziranom svijetu podižu spomenici neznanom vojniku, ili im se na drugi način odaje zakašnjeli spomen, dok se na jednom proplanku iznad Mostara i Širokog Brijega demonstrira megalomanija. Ili se, doista, žele popisati imena „nestalih u stoljeću“ (I. Lovrenović) – stoljeću „propalih utopija“ (G. Grass), ili „kratkom stoljeću“ (E. Hobsbowm) i k tomu „zlom stoljeću“ triju totalitarizama? Za takvu ambiciju tek nedostaju intelektualni i politički kapaciteti u ovom dijelu svijeta, uključivo i među Hrvatima. Uostalom, to bi bila  „mission impossible“ i  za mnogo razvijenije i kulturološko-politički osvještenije zemlje i narode.

Postoje, pak, ozbiljne sumnje kako se pod egidom osude „komunizma“ i ne radi o drugom do o profitabilnom građevinskom pothvatu aktualnih gospodara naših života u ovom dijelu svijeta, te tek potom i o opasnim i dalekosežnim manipulacijama hrvatskih ljudi u korist određene političke opcije i svjetonazora. Ma što bilo, temeljem do sada demonstriranog sumnjati je kako će se u bliskoj budućnosti obilježavati povijesne tragedije hrvatskog naroda na način kako to žrtve, ma pod kojim znakom pale, zaslužuju, te se s razlogom bojati da će se još više zacementirati viktimizacijski narativi, kako bi se i definitivno spriječila transformacija viktimizacijske paradigme u paradigmu kritičke kulture sjećanja. U prilog ove hipoteze govore i vrlo manipulativne interpretacije Rezolucije Vijeća Europe 1481/2006, kojima se služe HDZ-ovske, Hrvatsko-narodno-saborske, tobože svehrvatske interpretacije, koje su posve explicite došle do izražaja i na ovogodišnjoj svečanosti na brdu Bile iznad Mostara. Ma kako došlo do njezina usvajanja, o čemu govorimo u nastavku, vrijedi primijetiti da se u uvodnim točkama (2., 3., i 4.) Rezolucija VE 1481 ne govori na način kako ih interpretiraju hrvatski političari i duhovnici. Uostalom uvjerite se i sami čitajući par uvodnih točaka Rezolucije VE 1481 ovdje, ili  njezin kompletan sadržaj na ovoj web stranici (objavljen u pdf formatu i u online izdanju na pravnadatoteka.hr…, pri čemu je krivo prevedena engl. imenica „Need“ u naslovu kao „nužnost“, umjesto „potreba“, dok je Parlamentarna skupština VE pobrkana s Europskim parlamentom, čime se ova rezolucija pogrješno pripisala Europskoj uniji):

„ … 2. Totalitarni komunistički režimi koji su vladali u Srednjoj i Istočnoj Europi u prošlom stoljeću, a koji su još na vlasti u nekoliko zemalja svijeta, bili su, bez iznimke, označeni masivnim povredama ljudskih prava. Povrede (ljudskih prava op.p.) su se razlikovale ovisno o kulturi, zemlji i povijesnom razdoblju i uključivale su pojedinačna i kolektivna ubojstva i smaknuća, smrti u koncentracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnog fizičkog terora; progone na etničkoj i vjerskoj bazi, povredu slobode savjesti, misli i izražavanja, slobode tiska i također nedostatak političkog pluralizma.

  1. Zločini su opravdavani u ime teorije klasne borbe i načela diktature proletarijata. Interpretacija oba načela ozakonila je »eliminaciju« ljudi koji su smatrani opasnima za izgradnju novog društva i, kao takvih, neprijateljima totalitarnog komunističkog režima. Velik broj žrtava u svakoj zemlji bili su državljani te zemlje. To je posebno bio slučaj s ljudima iz bivšeg SSSR-a koji su u smislu broja žrtava daleko nadmašili ljude ostalih zemalja.
  2. Skupština priznaje kako su, unatoč zločinima totalitarnih komunističkih režima, neke europske komunističke stranke pridonijele postignuću demokracije…“

Ako idejni organizatori projekta „groblja Mira“ nisu do sada uopće pažljivo čitali Rezoluciju VE 1481, predlažem da to nadoknade ili ubuduće budu oprezniji s pogrešnim  instrumentalizacijama u funkciji viktimizacijskih narativa i politika. Sumnjati je, ipak, da im nedostaju i suptilnija znanja o nužnosti poštenog govora o prošlosti i postignućima kritičke kulture sjećanja u ozdravjelim društvima. Bio kako da jest, i po njih same i sve nas bi bilo bolje kad bi umjeli pronaći odgovore na pitanja kako izbjeći nacionalističko-provincijalnu manipulaciju politički naivnim ljudima ovog podneblja putem samostigmatizacije u ono što hrvatski ljudi nisu. Nisu, naime, predodređeni biti sljedbenici totalitarnih ideologija i politika,  ma koje od njih, pogotovo ne na početku 21. stoljeća! Najgore je, dakle, što je politički i crkveni igrokaz na „Groblju mira“izraz neskrivenog redukcionizma, pa samim time nije dostojanstven spomen mrtvima, kojeg oni, kao i nestali – „kleti“, zaslužuju. Uostalom, ne radi se u ovom  otklonu (ili prosvjedu) protiv političke i kulturološke avanture s „Grobljem mira“ u Gorancima o obrani  komunističkog sustava u bivšoj Jugoslaviji, kako bi se moglo pomisliti, jer sam kao vrlo mlad čovjek u njemu časno obavljao neke poslove u sjenci važnih ljudi, nego o kritici implicirajućeg amnestiranja antihrvatskog i anticivilizacijskog projekta oličenog u NDH, koja nije bila ni neovisna, ni država, ni hrvatska, nego puki satelit „sila osovine“. Opravdana kritika i „komunizma“ glede njegovih zločina i drugih nedostataka ima itekako mjesta i opravdanja samo pod uvjetom da oni koji to čine nemaju nikakve iluzije o NDH, ili o bilo kojem vlastitom zlu, recimo o ružnim događanjima u ratovima iz devedesetih godina 20. stoljeća, počinjenih i u Hercegovini i u Srednjoj Bosni. Tek potom ima se pravo zahtijevati i pošten govor od Srba i Bošnjaka za njihov udio u užasu koji smo priredili jedni drugima! Uostalom, o kakvoj se improvizaciji radi i s olakom instrumentalizacijom Rezolucije 1481 govori i notorna gramatička nepismenost, pa na kamenu temeljcu memorijala i doslovce piše „groblje“ s početnim malim, a „Mir“ s početnim velikim slovom („groblje Mira“)! Nije, dakako, toliko problem u napisu na kamen temeljcu, koliko u uprezanju ovog projekta u hrvatsku viktimizacijsku politiku,  pri čemu nije nimalo utješno što i Bošnjaci i Srbi rade to isto. Konkretnije govoreći, da su se autori projekta „groblja Mira“ opredijelili za viktimizacijski narativ i politiku, za kontraproduktivnu patetiku i stilistiku Bleiburga, ne svjedoči samo počasno mjesto predstavnika Bleiburškog voda na komemoraciji u Gorancima, nego cjelokupni happening nedozrelih „elita“, koje misle kako se bez stida za hrvatske zločine počinjene u ime vlastite vjere i nacije može uopće izboriti jednakopravno mjesto Hrvata u zajednici naroda u BiH.

Već se četvrt stoljeća bavim kritičkom kulturom sjećanja, pa se usuđujem ustvrditi: putom kojim se pošlo se ne može nikud stići, izuzev u povijesne reprize vlastitih zabluda i tragedija. U svakom slučaju se ne može postati „zdravim društvom“, po uzoru na Nijemce, koji su se prvo postidjeli i pokajali kako bi potom s mjerom i dostojanstvom obilježavali mjesta i žrtve tuđih i vlastitih stradanja,  bez sentimenta za nacističke glavešine i njihove SS-izvršitelje, bez respekta za ideologije „krvi i tla“.Zbog toga i jest  Njemačka danas „politička zajednica“ u kojoj živi 15,5 milijuna njezinih građana s tzv. migracijskom pozadinom, dok milijuni novih izbjeglica žure postati „novi Nijemci“ i „novi Europljani“. Posve usputno kazano, ružna je beskrajno bila i stilizacija njemačke udruge koja se dostojanstveno brine o njemačkim vojničkim grobljima (pa i o kostima njemačkih vojnika palih u blizini „Groblja mira“ u Gorancima) u „kriptonacističku“ udrugu, kako je to rađeno u nekim bh. medijima. Križevi iznad kostiju njemačkih vojnika bi mogli imati, čak, veću težinu nego bezimeni križevi u budućem hercegovačkom „Arlingtonu“. Ali, ma što s tim bilo, bez Jaspersovog „pitanja krivnje“ (vidjeti najvažnije izvode iz njegova znamenita djela na mojoj web stranici) tijekom komemoriranja bilo kojih, pa i hrvatskih žrtava i hrvatskih nesreća, nema ozdravljenja. Uostalom, s kojim se pravom monopoliziraju i na ekstremno redukcionistički način svode sveukupna hrvatska sjećanja na komemoraciju koju razumiju samo nositelji desne političke opcije kod Hrvata, potpomognuti nekritičnom podrškom iz redova Katoličke crkve? Zašto hrvatski nacionalisti misle kako su „mjera stvari“ po svim, pa i ovim pitanjima u ovom dijelu svijeta, to jest da  biti  “politički Hrvat“ znači ponašati se kao provincijalac, po njihovoj slici i prilici? Nije li i kod nas posrijedi ono što mladi doktor politologije i književnik Nebojša Lujanović s razlogom naziva: „Etno-fašizam, kućni pritajeni fašizam, fašizam srastao s kapitalizmom…“ Zar “hrvatsvo”, posebice ono političkog predznaka ne znači upravo kontra-angažman primordijalističkom razumijevanju svijeta koji vodi ka kozmopolitiziranim identitetima i ambijentima, u kojima se konačno rađa  i „politička zajednica“, u kojoj se svaki „ethnos“, pa i hrvatski, transformira konačno u „demos“?

* * *

Iz razloga što se Rezolucija Vijeća Europe 1481/2006. o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima (engl. Resolution 1481/2006 – Need for international condemnation of crimes of totalitarian communist regimes) instrumentalizira i redukcionistički tumači u svim zemljama bivše Jugoslavije, pa i posebice među neukim hrvatskim medijskim i političkim djelatnicima u BiH, potrebno je kazati i sljedeće:

Rezolucije No. 1481 je prihvaćena 25. siječnja 2006. godine u Strasbourgu od Parlamentarne skupštine Vijeća Europe i u njoj se „… osudilo masovno kršenja ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima, te izrazilo sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina…“ U tomu i nema ničeg prijepornog. No, Rezolucija Vijeća Europe 1481/2006 je utemeljena na „Crnoj knjizi komunizma…“, ili kako se u prijevodu na hrvatski jezik s francuskog izvornika iz 1997. godine (“Le Livre noir du communisme: Crimes, terreur, repression”) punim imenom zove „Crna knjiga komunizma – Zločini, teror, represija (Politička kultura, Golden marketing, Zagreb 1999.). Bez podataka o zločinima počinjenim u bivšoj Jugoslaviji, „Crna knjiga…“ ovako specifira zločine komunističkih režima po zemljama i regijama: Kina: 65 milijuna; Sovjetski Savez: 20 milijuna; Afrika: 1.7 milijuna; Afganistan: 1,5 milijuna; Sjeverna Koreja: 2 milijuna; Kambodža: 2 milijuna; Istočna Europa: milijun; Vijetnam: milijun; Latinska Amerika: 150.000…

Najviše prijepora su izazvale, ipak, tvrdnje autora Stephane Courtoisa u uvodu ove knjige kako je u „crvenom holokaustu“, to jest u komunističkim genocidima ubijeno četiri puta više ljudi nego što je ubijeno od strane režima „sila osovine“ – Hitlerovog i Mussolinijeveg totalitarizma, uz svesrdnu pomoć njihovih satelita, kakva je bila i Pavelićeva NDH. Za Stephane Courtoisa se kaže da je bio u prošlosti „militantni komunist“, dok je po mišljenju dvojice-koautora ove tužne knjige Nicolasa Wertha i Jean-Louis Margolina, koji su se javno odrekli ovog projekta, Curtois bio opsjednut dosezanjem brojke od 100 milijuna komunističkih žrtava. Nažalost, i po njihovom nešto opreznijem procjenjivanju, ukupan broj žrtava komunističkih režima kreće se između 65 i 93 milijuna. Ova kontroverzna knjiga se i ne bi spominjala ovdje da nije na njezinim podatcima utemeljena i Rezolucija Vijeća Europe 1481 iz siječnja 2006. Spomenutoj knjizi se spočitavaju, naime, i vjerodostojnost i propitljivost strahotnih podataka, što je i dovelo do toga da Rezolucija Vijeća Europe 1481/2006 nije usvojena s respektabilnom većinom. Nju su, zapravo, podržali samo zastupnici Europske pučke stranke i pojedinci ili manje liberalne skupine lijeve i socijaldemokratske orijentacije. Od ukupno 317 parlamentaraca u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe samo su 153 parlamentarca pristupili izjašnjavanju, pa je tek njih 99 od onih 153 izglasovalo Rezoluciju 1481, dok je četrdeset i dvoje parlamentaraca glasovalo protiv, a dvanaestoro se suzdržalo. Egzaktni podatci o načinu pripremanja i izglasavanju Rezolucije Vijeća Europe 1481/2006 objašnjava nam i njezinu potonju sudbinu, koja se kreće u rasponu od ignoriranja na lijevom političkom spektru do neumjerenog pozivanja na desnom, doslovce kao da i nije riječ o instrumentu koji nema pravnu, nego ima samo političku i moralnu težinu. Time se ne želi reći da je bilo koju rezoluciju ili deklaraciju VE preporučljivo podcjenjivati. Dapače, ali nije preporučljivo ni njima manipulirati! Nažalost, u vrlo provinicijalnim interpretacijama dijela hrvatske javnosti, ova je rezolucija protumačena kao poziv za izjednačavanje nacizma i fašizma s komunizmom i u doktrinarnom pogledu a ne samo glede kršenja ljudskih prava i primijenjenog nasilja. Tako se i stiglo u minsko revizionističko polje glede njihovih posve oprečnih uloga u Drugom svjetskom ratu. Otuda je i u hrvatskim reinterpretacijama ove vrste postalo posve svejedno tko su bili ustaše, a tko partizani, tko je stvarno nešto doprinio stvaranju elemenata hrvatske državnosti u NOB-u (putem ZAVNOH-a) i kasnije u SFRJ, tko je doista vodio Hrvate među narode i zemlje pobjednice, a tko ih je vodio u izopćenje, u krug poraženih i poniženih naroda i zemalja.

Time što se ne želi znati tko su bili sateliti Hitlerova režima, a tko pripadnici antifašističke koalicije griješi se i prema povijesnoj istini i velikim žrtvama koje su podnijeli oni koji su pali za slobodnu Hrvatsku unutar Jugoslavije na strani sila pobjednika u Drugom svjetskom ratu. Uostalom, takvo što se ne radi ni u jednoj respektabilnoj političkoj kulturi. Ovim se, dakako, ne niječu zločini počinjeni i od strane pobjednika, nego se ustaje protiv zlih namjera  izjednačavanja pripadnika „sila osovine“ i „antifašističke koalicije“, u kojoj su bili i hrvatski  nekomunisti i komunisti, inače ne bi bilo ni današnje Republike Hrvatske u postojećim granicama i kao priznatog subjekta međunarodnog prava. U vezi sa sudbinom Rezolucije VE 1481/2006 treba, također, reći kako se 13 godina poslije produktivno oplemenila tako što je i izrijekom spomenuta u jednoj doista važnoj, te daleko manje jednostranoj deklaraciji Europskog parlamenta, onoj o „Europskom danu sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima“, prihvaćenoj 02. travnja 2009. godine respektabilnom većinom u EP-u: s 533 glasa “za”, 44 “protiv” i 33 suzdržana. (Europski parlament je u tom trenutku brojio 736 zastupnika, dok danas broji 751) U mnogim zemljama se u međuvremenu upravo ovaj datum obilježava kao „Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima“, pa bi velikim pro-Europljanima među Hrvatima u BiH, tim modernim gospodarima naših života, netko dobro savjetovao da redukcionistički datum, kakav je 23. kolovoza, zamijene 02. travnjem. K tomu bi se moglo tog dana umjesto na „Groblju mira“ ako već ne na  „Partizanskom groblju“ (koje bi svaka odgovorna vlast držala urednim, iz poštovanja velikog umjetnika i čovjeka, pokojnog Bogdana Bogdanovića, ili sebe radi), tada na Španjolskom trgu u Mostaru odavati počast žrtvama, uključivo svim hrvatskim žrtvama, ma pod kojom čizmom pali!

* * *

Ne, kritička kultura sjećanja po uzoru na Nijemce nije na hrvatskoj, niti na nekoj drugoj nacionalnoj „agendi“ u zemljama jugoistoka Europe. O tomu sam govorio i u knjizi „Kultura sjećanja“ (FES, 2011.) i u knjizi „Prokletstvo kulture selektivnog sjećanja“ (Friedrich Ebert Stiftung, 2015.),  koja je promovirana sredinom rujna ove godine u Banja Luci na važnoj regionalnoj konferenciji o kulturi sjećanja, na kojoj je konstatirano da živimo već spomenuti „socijalni Alzheimer“ (Ž. Korać) i „udobnost selektivnog sjećanja“ (Ž. Puhovski). Iz te tobožnje udobnosti u konačnici i proizlazi  „prokletstvo selektivnog sjećanja“, kao priprema za sljedeće ratove, replicirao sam kolegi Puhovskom na njegovu primjedbu kako mu se ne dopada naslov moje knjige. Ove moje knjige preporučam, dakako, i hrvatskim i svim drugim političkim, duhovnim i kulturološkim „elitama“, uz rizik da ismijaju moju naivnost, jer su moji vapaji za istinom i pravdom kontrapunkt njihovim viktimizacijskim narativima i politikama. (Vidjeti, dakle, u rubrici Knjige na ovoj web stranici  sadržaje ovih knjiga u pdf-formatu!) Dakako, puno je realnije očekivati kako će i ova n ova,, kao i ona nešto starija knjiga ostati „temeljito nepročitana“, kako je i prorokovao njezin recenzent dr. sc. Dragan Markovina, nedavno nagrađen „Nagradom Mirko Kovač“ u Rovinju, za knjigu „Tišina poraženog grada“, u kojoj se bavi sudbinom Mostara na sličan način kako se i u prvoj njegovoj knjizi bavio slučajevima Splita i Mostara u kulturi sjećanja. Mladom autoru me, inače, svojedobno privukla fusnota u njegovoj prvoj knjizi, jer je uočio moje „nepripadanje“ nikomu, što je zapravo sudbina svih koji se pošteno bave bolnim temama. Jer, čim na iskren i bolan način provocirate stid zbog sunovrata u barbarizam velikog formata, pa potom i sram i suze za sve ponižene i uvrijeđene u svim ratovima, uključivo u onim s kraja 20. stoljeća, prepoznaju vas kao protivnika viktimizacijskih narativa i time slabog „Hrvata“ (i vice versa …), ili vas oni drugi, naduti, u ime njihovih jednodimenzionalnih pseudograđanskih i pseudolijevih ideologija i propalih politika bezočno optužuju da ste maltene ideolog nacionalističkih politika, jer niste i ne možete ni s njima. Teško, dakle,  kritičkim glasovima u javnom prostoru sve dok tobožnje političke, duhovne i akademske elite grade „budućnost“ na opisanim ideološkim narativima i politikama. U podijeljenim i jednodimenzionalnim javnostima „u zemlji zarobljenog uma“,  kakva je BiH, jednostavno i nema mjesta za sumnju, kritičko propitivanje, ni za „pitanja krivnje“ i kritičku kulturu sjećanja, nego se skoro svi slijepo drže ideoloških zabluda i viktimo-transgresijskih politika koje ne vode u budućnost, nego u prošlost. Zapravo, tvrdoglavo jednodimenzionalno obilježavanje teških trauma u prošlosti – i na hrvatski i bošnjački i srpski način –  svjedoči neizravno i o žurnoj potrebi europeizacije i kozmopolitizacije i ambijenata i identiteta, kako bi to formulirao pokojni profesor Ulrich Beck. Ili, kako bi to precizirala ugledna profesorica sa Sveučilišta u Konstanzi Aleide Assmann: „Rad na nacionalnom pamćenju je neugodan, ali je nužan“. Time je uvažena profesorica mislila na pošten, kritički i propitujući rad, na dekonstrukciji vlastitih „tamnih fleka“ u bližoj ili daljoj prošlosti, a ne na proizvodnju primordijalističkih i perenijalističkih laži, čemu su nažalost sklone historiografije, politologije i sociologije u svim našim političkim i akademskim centrima.

Ipak, mora prestati sa svim tim narativima i politikama, dostojnim jedino prezrenja, pa se učiti prvo postidjeti, kako bismo potom imali pravo i dostojanstveno oplakivati svoje mrtve, ma gdje i kako pali, u ime ma koje ideologije to bilo, što nam je u vrijednoj kulturološkoj zaostavštini oporučio  i pokojni njemački nobelovac G. Grass.

Pogledavam u kalendar, vidim da je 02. studenog „Dušni dan – spomen mrtvih“, kojeg kolokvijalno zovemo „Dan mrtvih“, a bilo bi vrlo smisleno da ga razumijemo i kao „dan kletih“, to jest onih nestalih u pustošima, ljudima bez imena na grobovima, ako ih uopće imaju, što su nam u strašno nasljeđe ostavile upravo tri totalitarne ideologije 20. stoljeća.  I meni valja ovih dana na groblje Šarampovo na rubu Mostarskog blata, pa zapaliti moju agnostičku svijeću i srodnicima u grobovima i „kletima“ – iščezlima u 20. stoljeću. Rekoh i spasih dušu svoju…

Mile Lasić


Iz knjige: Lasić M., Uzaludni proeuropski pledoaje, Akulturacija, Opuzen, Synopsis, Sarajevo, 2016., str. 153-168.
Na Dušni dan, 2. studenog 2015. / Herzegovina IN, 21. kolovoza 2017.

 

Pratite nas na Facebooku Twitteru

 

Mile Lasić: Je li ‘hrvatsko pitanje’ sudbonosno za BiH?

U prošli utorak je poznata mostarska novinarka Vera Herceg Soldo u Dnevnom listu objavila „mišljenje intelektualaca, analitičara, novinara, profesora“ na temu „Što je hrvatsko nacionalno pitanje u BiH?“. U njezinoj mini anketi nije sudjelovao nitko od onih na vlasti i uz vlast kod Hrvata, nego su tu, uz mene, bili Ivana Marić, politička analitičarka iz Sarajeva; Kristina Spajić-Perić, novinarka iz Mostara; predsjednik HKD Napredak, profesor i klerik, mons. Franjo Topić, te Ladislav Bevanda, uspješni poduzetnik iz Širokog Brijega. Ja sam u ovoj anketi sudjelovao tako što sam ovlastio Veru da izabere ono što smatra validnim iz mojeg komentara KAS-ova projekta ‘Ustavna, pravna i faktička pozicija hrvatskog konstitutivnog naroda’ (Konrad Adenauer Stiftung i Europska akademija, Sarajevo, 2013.), objavljenog u zasebnim publikacijama i na našem i na engleskom jeziku. I nisam pogriješio, jer je Vera  izbor napravila veoma savjesno, pa ću ga pri kraju ove kolumne samo malčice dopuniti.

Je li „hrvatsko pitanje“ možda i političko i ekonomsko i…?

Što je zapravo „hrvatsko pitanje u BiH“ i kako se može riješiti, zapitala je sugovornike Vera Herceg Soldo, je li posrijedi predizborna matrica i politička manipulacija ili nešto drugo? Na ovu temu najčešće govore predstavnici hrvatskog političkog korpusa, no što o „hrvatskom pitanju“ kažu intelektualci, politički analitičari, novinari, profesori, istaknuti kulturni djelatnici? U nastavku slijede mišljenja Verinih  sugovornika, koja ću djelomice i propitati, pa i s nekima od njih pristojno polemizirati, kako bih pokazao da „hrvatsko pitanje“ u BiH nije „takozvano“, nego je čak sudbonosno i po njih i po opstojnost BiH. Jer, ukoliko „hrvatsko pitanje“ u BiH bude „rješavano“ kao i do sada, posebice osporavanjem i/ili politikom zagađivanja (engl. containment policy) neće uskoro od BiH preostati puno već prepolovljena u odnosu na predratni broj najmanjeg bh. konstitutivnog naroda. U takvom raspletu je moguć potom i frontalni sudar srpskog i bošnjačkog nacionalizma, pa i kraj postdaytonske BiH…

Već spomenuta Ivana Marić, politička analitičarka iz Sarajeva i suradnica u Zakladi Konrad Adenauer je i u ovoj anketi opravdala image osobe „bez dlake na jeziku“, kazavši in medias res veliku istinu da rješavanje hrvatskog pitanja nije čak stvarni prioritet ni aktualnoj hrvatskoj eliti u BiH, ma koliko se slatkorječivo bavila političkom dimenzijom ovog pitanja. Nije nikome ni u BiH ni u okruženju, u kojemu se mnogi prave važni i na račun BiH i Hrvata u BiH, o čemu na svoj način svjedoči i tobožnji Merkel-Erdoganov plan za BiH. Ma u kojim kuhinjama bio skuhan, plan o tobožnjem građanskom uređenju po načelu „jedan čovjek – jedan glas“ sugerira ne jedinstvenu BiH, kako naivci misle, nego da bi od dva bh. unutarnja entiteta mogle nastati dvije međunarodno priznate države. Na apsurdan način bi se  time i definitivno „riješilo“ hrvatsko pitanje u BiH, jer bi Hrvati masovno odselili iz BiH. S ovim je neizravno povezana i Ivanina ocjena da tzv. hrvatska „politička elita nema ljude koji bi se istinski zalagali za hrvatsko pitanje“, kojoj bi se smjelo dodati da se ne bi ništa promijenilo ni da ih imaju, jer „hrvatsko pitanje“ se i ne može apsolvirati dok Srbima i Bošnjacima ne bude jasno da su oni suodgovorni za ovu dramu i da se u ovoj tzv. hrvatskoj drami ujedno radi i o njihovim nacionalnim pitanjima i o državnom pitanju BiH. I Ivanin odgovor da je „osnovni problem ugroženosti prava građana, jer isto su ugroženi i Hrvati i Srbi i Bošnjaci i ostali“ vapi za pojašnjenjima. Nužno bi bilo, doista, progovoriti o ugroženim pravima građanima svih bh. ko-nacija koji ne pripadaju vladajućim strankama, pa potom i o ugroženosti građana koji se ne izjašnjavaju pripadnicima konstitutivnih nacija, posebice kad se nađu u položaju tzv. konstitutivnih manjina, pa i o ignoriranju prava građana iz reda nacionalnih manjina i iz reda „ostalih“, dakle onih koji se ne mogu ili ne žele izjasniti pripadnicima ko-nacija. Potom bi bilo nužno progovoriti o manipulacijama građanima i građanstvom tzv. antinacionalističkog nacionalizma, koji forsira načela većinske demokracije uz totalnu suspenziju preostalih konsocijacijskih elemenata u političkom životu BiH, što podržavaju moćni dijelovi i tzv. međunarodna zajednica, ali srećom ne i svi. Osvrnut ću se i na Ivanin odgovor da „kao Hrvatica ne vidi razliku u radu Željka Komšića i Dragana Čovića kao hrvatskih članova Predsjedništva“, jer „niti jedan niti drugi nisu se previše iskazali i jedina je razlika u imenovanju veleposlanika, a što opet vodi jednom uskom interesnom krugu ljudi“. I ovdje je Ivana u pravu: i jedan i drugi spomenuti, i svaki postdaytonski političar u Predsjedništvu BiH ponaša se, doista, kao „pankrator“ posebice u oblasti vanjske politike, o čemu svjedoče njihovi katastrofalni izbori veleposlanika i konzula, pri čemu je Komšićevo širokogrudno slanje isluženih kadrova iz vlastitog kabineta i podobnih novinara tzv. građanske orijentacije na teret tzv. hrvatskih kvota u diplomaciji, pa bili i drugih nacionalnosti, prosto žalosna pojava u oblasti vanjske politike. U dkp-ima BiH diljem svijeta bh. „pankratori“ razmještaju, u pravilu, samo svoje stranačke sljedbenike, rođake i prijatelje.

U Verinoj anketi je njezina kolegica Kristina Spajić-Perić razložno upozorila da Hrvati u BiH imaju brojna otvorena pitanja, ali se u prvi plan isturaju samo politička. „Besmisleno je govoriti samo o političkom hrvatskom pitanju, jer je ono po meni, u ovom trenutku i ekonomsko pitanje, koje se pokušava skriti ispod nacionalnih kišobrana, budući da vladajući za ekonomska pitanje nemaju rješenje… Jednog Mostarca, Širokobriježanina ili Čapljinca, Hrvata koji žive u sredini, gdje hrvatsko pitanje nije temeljno pitanje, u Njemačku ne tjeraju ustavne promjene nego besperspektivnost, nepotizam i nepravda…“ Ona pogađa „u sridu“ i kad ukazuje na suštinsku podjelu među Hrvatima na HDZ-ovske i uopće uhljebljene i one koje nisu ni u jednoj stranci i nemaju pristup sustavu. „Hrvat Hercegovac ovih dana ne spava jer je cijelu godinu kopao, a sada ne može prodati smilje, jer mu od susjeda sin i kćer rade u državnom poduzeću, a njegov na ‘birou’ 10 godina, jer je krvavo odgojio petero i četvero djece, a žena nije imala nikakva prava…“, upozorava Spajić-Perić, „njima bi prioritet bilo riješiti ekonomska pitanja, pa onda politička jer je se to moglo i moralo davno u sredinama gdje imate vlast i upravljate najvažnijim poduzećima“. U njezinom razumijevanju, Hrvatima u Bosni teško pada i političko pitanje, jer „Hrvate Sarajeva, Tuzle i Zenice progoni i osjećaj odbačenosti, pa je njima možda hrvatsko pitanje i najvažnije“.

Je li život posvuda proza, a samo u BiH poezija?

Predsjednik HKD Napredak i visokopozicionirani klerik, profesor Franjo Topić je dijelom u pravu s tvrdnjom da je velika propaganda stvorila privid da je srž ‘hrvatskog pitanja’ u BiH: politika i vlast. Po njemu, „ona je važna, ali nije najvažnija“, jer „Hrvati su devet stoljeća živjeli bez države i opstali“, pa su  „živjeli bez gotovo ikakvih nacionalnih prava u Jugoslaviji pa su opstali“, što je već odokativan govor o ozbiljnim temama. „Sva je moja politika da nas bude što više, da što bolje živimo i da što bolje živimo s drugima“, veli mons. Topić, pa „tko god tome pridonosi taj zaslužuje podršku“, a  „tko nam ponavlja da Hrvati nemaju budućnosti jer nemaju dovoljno vlasti, oni samo odnemažu budućnosti Hrvata u BiH.“

Upoznao sam po povratku u BiH gospodina Franju Topića: bio je i su-nakladnik i promotor dviju mojih knjiga (u Sarajevu i Zagrebu), a i ja sam promovirao u Mostaru njegovu knjigu o Napretkovom obnovljenom radu u devedesetim, poslije zabrane rada 1949.  i HKD Napredak i SKPD Prosvjeta. Razumijem o čemu govori kad ističe Napretkove brojne manifestacije, njih čak 586 u 2015. godini, što je „više nego što su organizirali svi Hrvati Europe, naravno ne računajući Hrvatsku“, kako se pohvalio i ovom prigodom. Ali, od visokopozicioniranog katoličkog klerika bi se očekivao i daleko ozbiljniji govor o političkim, ekonomskim, kulturološkim ili demografskim problemima s kojima su suočeni Hrvati u BiH, ili objašnjenje sve očitije podijeljenosti na tzv. bosanske i tzv. hercegovačke Hrvate, uključivo o odgovornosti visoke hijerarhije Katoličke crkve u BiH. Ne, ništa od toga, pa su Topićevi odgovori podsjetili, nažalost, i na nedavnu olako izrečenu „anatemu“ kardinala Vinka Puljića onih Hrvata koji idu u svijet trbuhom za kruhom. „Odlaskom u zapadne zemlje, prodajom svojih stoljetnih ognjišta prestajete biti i katolik i Hrvat, vaš identitet postaje novac“, kazao je kardinal Vinko Puljić.

Ova vrsta neosjetljivosti vodećih katoličkih prvaka svjedoči, čini mi se, i izravno i posredno koliko su vrhovi Katoličke crkve,  svojevrsno autoritarno paralelno vrhovništvo u državi (Obrigheitstaat) zabrinuti i za vlastitu budućnost u mogućim negativnim raspletima po Hrvate i katolike u BiH. Uostalom, i KC u BiH i u Hrvatskoj je pružila snažnu logističku potporu dolasku nacionalista na vlast, kao i druge dvije vjerske zajednice njihovim nacionalistima, pa bi bilo vrijeme da propitaju vlastitu odgovornost u oblikovanju paralelnih stvarnosti u BiH i do privremene ili trajne suspenzije „kompozitne integralnosti“ (Ivan Lovrenović), što još ne znamo posve sigurno. U ovom je kontekstu nužno dekonstruirati i Topićev, tzv. crkveni podatak kako „Vrhbosanska nadbiskupija ima u zadnjih 25 godina 220 novih svećenika, a svi Hrvati svijeta nemaju ni 20 novih svećenika“. Pitam se: govore li ovi podaci samo o obnovi vjere, ili i o dubini očaja hrvatskih ljudi u Vrhbosanskoj i drugim biskupijama u BiH? Nije ni po čemu upitan Topićev odgovor da „treba sve učiniti da se Hrvati što bolje osjećaju u BiH, da što bolje žive, da ima što više radnih mjesta i da je vole kao svoju domovinu“, ali jest Topićeva formulacija: „Svugdje je život proza, samo u BiH je poezija.“ Nije, Franjo, nije, obrnuto je, socijalna i politička i ekonomska situacija u BiH je grozna i ne može izroditi poeziju u životu deprivilegiranih Hrvata (i svih drugih), nego samo u vrhovima privilegiranih u svjetovnoj i vjerskoj vlasti „Obrigkeitstaat“, na što BiH već sliči.

U mojemu razumijevanju, mnogi se građani BiH svih identiteta osjećaju baš poput posljednjeg sudionika u Verinoj anketi, širokobriješkog poduzetnika Ladislava Bevande, koji je – na pitanje što je hrvatsko pitanje u BiH – citirao riječi kardinala Alojzija Stepinca, izgovorene u zatvoreničkoj sobi nakon što ga je upravitelj pitao ‘Što želi za večeru’.  „Ja sam ovdje osuđenik i nikakvih želja nemam“, navodno je kazao Stepinac.

Tko se iskreno poziva na ZAVNOBIH?

Vera Herceg Soldo je u njezinu mini anketu iz mojeg komentara u KAS-ovoj studiji uvrstila dijelove kako slijede: „Profesor Lasić smatra da je negiranje postojanja hrvatskog pitanja sastavni dio akademskog i političkog narativa koji implicite ili eksplicite, svodi već oformljene političke narode u BiH na etnije ili vjerske skupine, i tako negira višenacionalnost BiH, odnosno onemogućava samorazumijevanja sebe kao složene zemlje i po sastavu i ustrojstvu. ‘Tvrdnjama kako je 22. svibnja 1992. godine u UN primljena bh. nacija, a ne bosansko-hercegovačka višenacionalna država, odustaje se, primjerice, od sagledavanja BiH u njezinoj kompleksnosti, i od nijansiranih razlikovanja izgradnje pravne države i nacije, to jest procesa koji se podrazumijevaju pod sintagmom state building i nation(s) building. Dakako, ovim se putom ostaje zarobljeno unutar stare paradigme nasilja, to jest potiranja manjinskih identiteta. Drugim riječima, izbjegava se, u obzorju paradigme nenasilja i višestrukih identiteta, otpočeti smislena potraga za trans-nacionalnim i trans-entitetskim pulsacijama (socijalizacijama) i izgradnjom nacije-države volje, po uzoru na Švicarsku ili druge složene države, za unutarnjim harmonizacijama’ “, pojašnjava on.

Lasić otvoreno postavlja i pitanje ‘Tko je ovdje iskren ili neiskren?’, pa ocjenjuje da je najopasnija ipak, po opstojnost BiH SANU-izacija narativa i politika vodećih bošnjačkih akademskih krugova i stranaka, koji (ne)skriveno zagovaraju ideologije o Bošnjacima kao temeljnom narodu i čuvaru BiH, što posljedično vodi unitarizaciji Federacije (BiH), i/ili vodi ka BiH kao državi Bošnjaka i Srba. Potom je Vera Herceg izabrala i sljedeće: „Izgurivanjem Hrvata suštinski se odustaje od znamenite ZAVNOBIH-ovske formule o jednakopravnosti bh. političkih naroda, i drugih identiteta koje je donijelo vrijeme. U ovoj shemi se posebice biva nesenzibilno prema Hrvatima, kojih je, zaoštreno iskazano, toliko malo da ih se smije ignorirati. Iz ovih razloga se i nesposobno, ili ne želi uvidjeti da svi bh građani, ma iz koje nacije ili etnije potječu, moraju imati i aktivno i pasivno izborno pravo, ali da nitko nema pravo zanijekati potrebu artikulacije i zaštite prava čvrsto oformljenih kolektiviteta, to jest konstitutivnih naroda i drugih, u formiranju“, zaključuje profesor.

No, on pri tom i podsjeća da je hrvatsko pitanje samo jedno od otvorenih pitanja, a za sve tri isključive nacionalne ideologije vrijedi da nisu u stanju misliti svoju zemlju i sebe u njoj izvan matrice zasebnih, odvojenih identiteta, pa svaka na svoj način ignorira ono što BiH čini sui generiszajednicom, a to je upućenost na život u zajednici uz poštivanje i zasebnih i skupnih, složenih identiteta. U konačnici, profesor Lasić zaključuje da se do rješenja za hrvatsko pitanje u BiH, kao i rješenja za sva bh. nacionalna i politička pitanja, može doći temeljem pravnog iskustva višenacionalnih zemalja i višenacionalnih polit-ekonomskih integracija, kakva je Europska unija, te uz primijene metoda upravljanja razlikama. „Društva svjesna svoje podijeljenosti morala bi primjenjivati već postojeće instrumente zaštite identiteta i istovremeno tragati za sofisticiranijim zaštitama, upravo unutar koncepta institucionalne autonomije, ukoliko misle nadići podjele, odnosno izaći iz konsocijacijske situacije u neku od formi političkih zajednica“, izabrala je Vera iz KAS-ove studije, ali ukoliko se „u podijeljenim društvima slijepo za metode upravljanja razlikama, te se ne osigurava zaštita i temeljnih osobnih i skupnih prava, istodobno i na svim razinama, ne može se u političkoj praksi izbjeći nametanje vrijednosti određene etničke/nacionalne većine manjini, pa takvo što i nije drugo do neprihvatljiva metoda prisilne asimilacije i nasilne integracije“. Ona se kao i genocid, prisilno preseljavanje ljudi, cijepanje i odcjepljenje, broji u nedemokratske metode!

KAS-ov projekt: Hrvatsko ili „die sogenannte Frage“

Prihvatio sam u jesen 2012. godine poziv tadašnje ravnateljice Konrad Adenauer Stiftung u BiH, gospođe Sabine Wölkner, za suradnjom na KAS-ovu projektu Ustavna, pravna i faktička pozicija hrvatskog konstitutivnog naroda, ne mogavši znati da ću nešto malo kasnije biti izabran i u Ekspertnu radnu skupinu za pripremu preporuka za promjenu Ustava Federacije BiH. Komentar u studiji i osvrt na studiju Ustavna, pravna i faktička pozicija hrvatskog konstitutivnog naroda“objavljen je u cijelosti i u KAS-ovoj studiji i u uglednom mostarskom časopisu Motrišta 73-74/2014, pa potom i u Oslobođenju, u subotnjem prilogu Pogledi, 26. travnja 2014. Inače, jedina korist u stručnom pogledu tijekom devetomjesečnog bavljenja ustavnom reformom u Federaciji ogledala se u gubljenju i posljednje iluzije i o Federaciji i o BiH u cijelosti, jer sam shvatio da je BiH beskrajno podijeljena zemlja i po nacionalnim i vjerskim i političkim i vrijednosnim šavovima, ma koliko to tvrdoglavo odbijale priznati bošnjačke političke elite i dijelovi  tzv. međunarodne zajednice, kojima se bošnjačka ideologija čini manje naopaka od njezinih srpskih i hrvatskih inačica. U komentaru sam se koncentrirao, pak, samo na destigmatizaciju kontaminiranog „hrvatskog pitanja“, što se nije dopalo nikomu, pa ni velikim Hrvatinama, ali mrzi me spominjati im imena.

Za pozdraviti je, napisao sam, što se Zaklada Konrad Adenauer pozabavila hrvatskim pitanjem, ma koliko joj nisu nepoznate agresivne ideologeme akademske i političke, pretežito bošnjačke javnosti, čiji je sukus  kako ovoga pitanja, zapravo, i nema. Time se čini „medvjeđa usluga“ BiH, pod plaštem patriotizma ponajčešće, čemu treba dodati i objedu kako su Nijemci, navodno, automatski na hrvatskoj strani. Nisu, naravno, ali nisu toliko neupućeni da se zalažu za „građansku BiH“, čemu je doprinijela neizravno i ova KAS-ova studija. Zašto se Nijemci uopće bave hrvatskim pitanjem, kako bi bilo da se neka turska zadužbina pozabavi bošnjačkim pitanjem?, drastično je bilo zaoštravanje jednoga bošnjačkog profesora ustavnog prava, ni njemu neću spominjati ime. U podtekstu dalo se već tada slutiti da se radi o kontraproduktivnoj ofenzivi tzv. probosanskih, bošnjačkih unitarističkih krugova protivu razumijevanja BiH kao višenacionalne zemlje i nužnih suglasnih javnih politika.

U BiH se, nažalost, i danas izbjegava odgovorni javni diskurs o kompromisu ili konsocijacijskoj političkoj kulturi, ma koliko elementi te kulture bili ugrađeni i u postojeća ustavna rješenja, ili bili sofisticirani zahtjevi iz procesa prilagodbe EU. Njeguje se, zapravo, posve tvrdoglavo iluzija kako je moguće upravljati BiH putem pravila koja važe za manje složene zemlje. Takvo što bode oči kod onih koji zagovaraju načelo jedan čovjek – jedan glas, ili traže ukidanje domova naroda (i kantona u Federaciji). Ovaj narativ je i slijep i gluh za činjenicu da se u slučaju post-daytonske BiH radi o maltene dovršenim etno-teritorijalizacijama, o posve odvojenim i paralelnim svjetovima. S druge strane, ove u biti retrogradne pristupe teško je demaskirati, jer se ideološko ignoriranje post-daytonske stvarnosti maskira liberalnim teorijama i uživa podršku iz svijeta. Najgore je što uslijed silne halabuke na tobožnjoj alternativnoj sceni izostaje potpora stvaranju tzv. multikulturalnog građanstva unutar pojedinih nacija, kao i potpora transnacionalnom i trans-entitetskom interesnom uvezivanju srodnih političkih opcija pojedinih bosanskohercegovačkih naroda.

Tko god osporava bosanskohercegovački nacionalni tronožac, zaključio sam prije pet godina, a tako mislim i danas, uključivo tako što negira izbornu političku volju onih građana BiH koji imaju hrvatski identitet, ne čini samo nasilje prema Hrvatima, nego nanosi štetu i sebi i svojoj zemlji. Hrvati, i drugi, imaju pravo birati kompetentne, ma koje nacije bili, da ih kompetentno predstavljaju, ako tako žele. Pri čemu bi  se u višenacionalnoj zemlji kakva je BiH morali uvažiti i drugi kriteriji, poput teritorijalnih, ili  principi političke prihvatljivosti (od strane drugih i trećih) koji bi vodili trans-nacionalnim i trans-entitetskim suradnjama, u krajnjem formiranju političke zajednice i političkog društva u BiH. Ali, ovi se procesi ne mogu otvoriti sve dok se s Hrvatima može dvostruko  manipulirati: jednom preglasavanjem od drugih, a drugi put zlorabom majorizacije od strane vlastitih političkih elita.

Rješenja za Hrvate u BiH se vjerojatno ne nalaze ni u novim teritorijalizacijama zbog njihove disperziranosti, mada i ovo pitanje treba detabuizirati, jer je nepodnošljiva bošnjačka manipulacija tobožnjim opasnostima od hrvatskog, odnosno trećeg entiteta, pri čemu se sluti strah od  vlastitoga ili vlastitih bošnjačkih entiteta. Svi su, pak, entiteti osuđeni da budu multietnički, višenacionalni ukoliko se BiH bude kretala naprijed. U protivnom, oni će biti jednonacionalni, parohijalni, autarkični, pri čemu će Hrvati iscuriti prvo iz Srednje Bosne, pa potom njihovi ostaci ostataka iz Posavine i na kraju i iz Hercegovine. Otuda bi i posljednjem političkom slijepcu trebalo i definitivno biti jasno da hrvatsko pitanje nije takozvano, nego je par excellence pitanje opstojnosti Hrvata i budućnosti BiH

Mile Lasić

Izvor: Herzegovina.in


Pratite nas na Facebooku i Twitteru