Potezom koji je prizvao jezive povijesne usporedbe, vlade Danske i Švicarske nedavno su donijele  zakon koji dopušta oduzimanje osobnih dragocijenosti izbjeglicama. Osim Njemačke, Austrije, Francuske i Mađarske, i Švedska je zatvorila svoje granice i ograničila slobodu kretanja između svoje države i Danske. U Velikoj Britaniji, azilanti moraju nositi posebne narukvice inače riskiraju da izgube pravo na prehranu. Također moraju živjeti u posebnome smještaju, s crvenim vratima i gdje ih se može jasno identificirati, što je već dovelo do nasilja i rasističkih ispada. Istovremeno, vlada Velike Britanije odbija ispuniti obvezu da izbjeglice u Calaisu (grad na sjeveru Francuske gdje se nalazi veliki broj izbjeglica koje žele doći u Britaniju) spoji s članovima obitelji koji su već u zemlji. Osim toga, suprotno stručnim savjetima, britanska vlada je nedavno proglasila Eritreju kao sigurnu državu u koju se može vratiti, čime si olakšava odbacivanje zahtjeva za azil državljanima te zemlje. Britanski Home Office (ministartstvo unutarnjih poslova), kao i parlamentarni komitet o izbjeglicama izvijestili su o bezobzirnim i neprihvatljivim uvjetima u izbjegličkim prihvatilištima. U isto vrijeme, francuska si vlada dopušta da izbjeglice u Calaisu i Dunkirku borave u mjestima koja nemaju ni osnovnu sanitarnu infrastrukturu i ne pružaju nikakvu zaštitu od vremenskih uvjeta.

Sjećanje na Holokaust

Dvadeset i sedmi siječanj u svijetu se obilježava kao Međunarodni dan sjećanja na Holokaust. Taj dan su odredili Ujedinjeni narodi 2005., a svrha je sjećanje na žrtve Holokausta. To je, moglo bi se reći, i podsjetnik na globalnu predanost ljudskim pravima. Ako znate što je bio Kindertransports – prihvat deset tisuća židovske djece iz Njemačke u Veliku Britaniju između studenog 1938. i rujna 1939. godine – mogli bi pretpostaviti da je Europa bila utočište za židovske izbjeglice iz nacističke Njemačke, te da su tek noviji ratovi i krize doveli do oštrije politika spram azila i imigracije, sve u ime sigurnosti. Međutim, animozitet prema židovskim izbjeglicama koje su bježali iz nacističke Njemačke bio je široko rasprostranjen. Pišući o tome 2002. Anne Karpf je u The Guardianu navela da „umjesto da olakša uvjete za ulazak austrijskih Židova nakon Anschlussa (njemačke aneksije Austrije u ožujku 1938.) britanska vlada ih je otežala uvođenjem novih, strogo kontroliranih viza upravo zato da bi se ograničio broj izbjeglica”.

Lokalno stanovništvo

Međutim, za razliku od službene politike, organizacije civilnog društva su inicirale široki dijapazon odgovora na situaciju, s namjerom da se izbjeglicama pomogne i da im se pruži dobrodošlica. O ovoj akciji treba govoriti jer nudi neke alternativne političke puteve. Lokalni napori doveli su do isporuke značajnih financijskih, obrazovnih i materijalnih resursa izbjeglicama u Calaisu. Lokalni stanovnici i nevladine organizacije u Calaisu i Dunkirku su se oduprli politici francuske vlade koja zanemaruje izbjeglice koje borave u tim gradovima. Volonteri na Lezbosu, Samosu i drugim grčkim otocima su ključni akteri dobrodošlice i pomoći izbjeglicama koje pristižu na grčku obalu – u tim sredinama institucionalni mehanizmi ili nisu uspjeli ili ih nije ni bilo.

Pretpostavljam da je ovakav odgovor bio priznanje o složenosti problema, o tome da su izbjeglice ljudi, a ne potencijalni teroristi, tragači za socijalnom pomoći i prijetnja moralnom tkivu našega društva. Suosjećanje (za razliku od sažaljenja) i solidarnost s izbjeglicama su potrebni da bismo se oduprli politikama koje nastoje dehumanizirati i od sebe odgurnuti izbjeglice i izbjegličke zajednice.

Naomi Head (prilagođeno), Open Democracy

Foto: Ilias Bartolini, Flickr