Velika Britanija i ostatak Europske Unije završili su pregovore o budućem statusu te države unutar Unije. Svi ili skoro svi sudionici su javno rekli da su zadovoljni, a britanski premijer je dodao da će odsada raditi ‘srcem i dušom’ na tome da Britanija ostane dio EU, tj. da će na predstojećem referendumu 23.6. predvoditi kampanju za ostanak. Britanija će ostati globalno relevantna država (naravno pod uvjetom da građani izglasaju ostanak u EU), a EU će izbjeći potencijalno dramatičan razvod.

Europska Unija, iako blago rečeno komplicirana tvorevina, pokazala sa dovoljno tolerantnom i fleksibilnom da omogući zemlji članici – doduše jednoj od najvećih i najvažnijih – da za sebe izbori određene posebne uvjete i načine funkcioniranja, posebno u odnosu na imigrante iz drugih dijelova EU, zajedničku valutu i integracijske principe. To se dešava u trenutku kada se Unija suočava s možda i najvećom krizom u svojoj povijesti – masovnome, milijunskom prilivu izbjeglica koje najvećim dijelom dolaze iz ratom uništene Sirije. Ovaj imigrantski val (koji je prije svega ljudska tragedija i koji je svakako posebna tema) dodatno je ojačao desne populističke ekstremiste – u Britaniji, Francuskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj i drugdje. S druge strane, globalna ekonomska kriza pomogla je ranije marginalnim i također radikalnim lijevim strankama i pokretima, te stvorila nove – npr. u Grčkoj i Španjolskoj. Sve ovo čini da se EU našla na svojevrsnoj političkoj vjetrometini, a predaha nema jer treba se boriti i sa svakodnevnim ekonomskim problemima, a da ne govorimo o sigurnosnoj prijetnji, tj. terorizmu. To nije lako.

Europska Unija nastala je kao izravni odgovor na katastrofu i barbarizam Drugog svjetskog rata. Unija je svojim članicama omogućila period mira i prosperiteta bez presedana. Do globalne ekonomske krize, države poput Španjolske i Irske su kao dio EU ostvarile zadivljujući  ekonomski rast. Također, prije ulaska u EU Španjolska i Grčka bile su diktature. Treba li uopće govoriti o uspjehu Njemačke i koliko je ta država prosperirala dobrim dijelom zahvaljujući članstvu u Uniji (ne samo ekonomski nego i politički – u smislu ujedinjenja)?

Što se tiče Hrvatske i Slovenije, dvije zemlje članice koje su bile dio Jugoslavije, situacija je višestruko pozitivnija u odnosu na alternativu političke i ekonomske „neovisnosti“ u globaliziranome svijetu. Netko će, možda s pravom, reći da se nove zemlje članice – kao manje razvijene – iskorištava kao jeftinu radnu snagu, međutim, što je alternativa? S druge strane, niti najveći skeptik ne može reći da male države članice nisu dovoljno zastupljene u mehanizmima vlasti EU.

Ulazak u Europsku Uniju mogao bi se pokazati kao politički spasonosan za Bosnu i Hercegovinu i Makedoniju. Za Crnu Goru bi značio daljnji napredak. Za Srbiju, članstvo u EU bi u najmanju ruku pomoglo borbi protiv siromaštva i korupcije, pod uvjetom da se prethodno riješe odnosi s Kosovom i otklone sumnje i ambivalentnosti glede ‘bratskih’ odnosa s Putinovom Rusijom.

Europska Unija pati od nekoliko kroničnih problema: nedostatak demokratskoga legitimiteta te sporost i neusaglašenost pri donošenju važnih odluka su samo dva od njih. Uniju treba višestruko reformirati. Dobra vijest je da o tome postoji svijest, što će s vremenom dovesti do konkretnih poteza.

Uza sve nedostatke, EU se pokazala kao fantastičan projekt i nezamjenjiv sastojak europskog mira i prosperiteta.