Pojava „novih zidova“ u Njemačkoj, a „Berlinskog“ kod nas

Piše: Mile Lasić

Facebook me u prošli utorak podsjetio da su Nijemci po 27. put obilježavali 03. listopad – “Dan Nijemaca” (Der Tag der Deutschen), odnosno “Dan njemačkog jedinstva” (Der Tag der deutschen Einheit), iliti “Dan ponovnog ujedinjenja Njemačke” (Der Tag der Wiedervereinigung Deutschlands). Kao što čitatelji vjerojatno znaju, SR Njemačka je igrom sudbine postala i mojom drugom domovinom i u njoj žive i moji najbliži. No, to su strogo osobne stvari, puno je relevantnije za ovu priču što sam je tijekom dugih 18 godina koje sam proživio u njoj naučio cijeniti kao nijednu drugu zemlju u svijetu. Iz kritičke vizure sveučilišnog profesora politologije i „eurologije“ posebice cijenim, naravno, što joj je  – poslije dvostrukog sunovrata u dva svjetska rata, uključivo strmoglava u Holokaust i uopće u  barbarizam Drugog svjetskog rata –  uspjelo postati  “zdravim društvom“, pa čak i središnjom zemljom obzirne političke kulture i svojevrsnim „motorom“ europskih integracija. Njoj su se posrećili 09. studenog 1989. godine i pad Berlinskog zida i ukidanje  „željezne zavjese“, pa potom i par excellence „političko čudo“ mirnog ujedinjenja dviju njemačkih država 03. listopada 1990. godine. Naravno, u njoj nije ni 27 godina poslije „ponovno sraslo ono što pripada jedno drugomu“, kako je svojoj ujedinjenoj zemlji poželio njezin bivši kancelar i dobitnik Nobelove nagrade za mir Willy Brandt u momentu ujedinjenja, ali u njezinom životu danas sa svim problemima ima više normalnosti nego u bilo kojem drugom kutku svijeta. Ovi su redovi, dakako, isprovocirani posve pogrešnim interpretacijama posljednjih njemačkih saveznih izbora, onih od 24. rujna ove godine, na kojima nije pobijedio fašizam, kako se posve pristrano i pogrešno interpretiraju rezultati izbora u zemljama sumnjivih demokratskih mjerila i u svijetu i na prostorima „Zapadnog Balkana“.

„Novi zidovi“ ne smiju stajati „na putu našem zdravom razumu“!

Razumljivo je, pak, što njemački politički čelnici upozoravaju i ovim povodom na probleme. Tako je aktualni predsjednik SR Njemačke dr. Franck Walter Steinmeier u prošli utorak, 03. listopada, na središnjoj svečanosti u Mainzu, kazao da su izbori održani 24. rujna pokazali da je njegova zemlja još uvijek podijeljena novim, manje vidljivim zidovima, te da su izbori za 19. saziv Bundestaga, na kojima je krajnja desnica ušla po prvi put poslije Drugog svjetskog rata  u Bundestag, pokazali “male i velike rascijepe” u društvu.  „Postalo je jasno da su novi zidovi podignuti, ma koliko bili manje vidljivi, bez bodljikave žice i zona smrti, ali to nisu zidovi koji stoje na putu našem zdravom razumu“, precizirao je njemački predsjednik kako bi pozvao sve demokratske zastupnike u Bundestagu da rade zajednički u borbi protiv svakog povratka nacionalizma. U njegovom objašnjenju, SR  Njemačka “sada ima zidove između naših životnih okoliša”, koji se protežu “među gradovima i zemljom, online i offline, siromašnih i bogatih, starih i mladih – zidovi iza kojih ljudi jedva razumiju jedni duge”.

O njemačkim izborima su i mene pitali u razgovoru za Večernji list, par dana uoči njemačkog praznika, da bi intervju bio objavljen i u hrvatskom i u bh. izdanju ove tiskovine upravo za 03. listopad, izazvavši pristojan interes čitatelja i online izdanja VL-a u Hrvatskoj (preko šest tisuća čitanja) i u BiH (preko dvije tisuće). Ukoliko ima interesa, pogledati intervju u cijelosti,  https://www.vecernji.hr/vijesti/mile-lasic-politicko-sarajevo-ponavlja-slicne-pogreske-beograda-pri-raspadu-jugoslavije-1198483, jer u nastavku izdvojit ću samo akcente koji se izravno tiču posljednjih njemačkih izbora. Ovo činim i iz razloga što su brojni mediji u zemljama “zapadnog Balkana” požurili s površnim porukama, shodno kojima bi se moglo pomisliti da je ksenofobna Alternativa za Njemačku (AfD), osvojivši 13% naklonosti biračkog tijela, pobjednica izbora, iako s AfD-om nitko neće u koaliciju, precizirao sam u odgovoru na prvo pitanje VL-a. I ja sam, naravno, zabrinut onim što je vjerojatno i natjeralo umjerenog njemačkog predsjednika Steinmeiera da progovori o „novim zidovima“, jer je AfD u dvije istočnonjemačke savezne pokrajine postao druga politička snaga (osvojivši u Mecklenburg-Vorpommernu 21%, a u Sachsen-Anhaltu 24% glasova), precizirao sam u intervjuu za VL.

Angela Merkel je “usisivač ideja” (“Ein Ideenstaubsauger”)

Ali, tomu sam dometnuo da sam već  na dan njemačkih izbora, 24. rujna, u večernjim satima, u osvrtu pisanom za Herzegovina.IN, ustvrdio već u naslovu “… and the winner is Angela Merkel”. Potom sam u intervju za VL ustvrdio da su u SR Njemačkoj na izborima za 19. saziv Bundestaga pobijedile i demokracija i dosadašnja i buduća “Frau Bundeskanzlerin dr. Angela Merkel”, što je dobro i za SR Njemačku i za Europu i svijet. Objasnio sam i da mi je žao što je SPD osvojio samo 20,5% naklonosti njemačkih građana, dospjevši tako na najnižu točku u poslijeratnoj povijesti, pri čemu se ne smije zaboraviti kazati da je Martin Schulz spriječio još dublji sunovrat najstarije socijaldemokratske stranke u svijetu. S obzirom na to da su vrlo solidne rezultate zabilježili i liberali i zeleni i “ljevica”, trebalo bi, zapravo, govoriti o pobjedi 87% demokratski raspoloženog njemačkog građanstva nad 13% ksenofobično raspoloženih Nijemaca, i to u situaciji kad se zaljuljala “bürgerliche Mitte”, građanska sredina, zbog prihvaćanja 1,5 milijuna nepozvanih stranaca u zemlju prethodnih godina, te zbog gubitka povjerenja uopće u etablirane političke stranke.

Objasnio sam i za čitatelje VL-a da mi je iznimno žao što prekrasni programi SPD-ova kandidata za njemačkog kancelara Martina Schulza, oni koji se tiču i reformi obrazovanja i inovacija u sferi rada te više pravičnosti u njemačkom i europskom društvu, neće biti i programi buduće njemačke vlade. Jer, Martin Schulz je odmah po objavljivanju rezultata izbora kazao kako SPD ne stoji na raspolaganju zabilo kakve veliko-koalicijske pregovore. Schulz je u poslijeizbornom talk-showu na Prvom njemačkom TV kanalu (ARD) tomu dodao kako je netko već prije njega za Angelu Merkel ustvrdio da je “usisivač ideja” (“Ein Ideenstaubsauger”), te da s tim moraju računati i liberali (FDP) i zeleni, dodavši ironično kako će sve to morati otrpjeti i “mlađi brat” CDU-a u Uniji – CSU. Mekel je uistinu u proteklih osam godina tijekom “velike koalicije” (Unija i SPD) usisala i ideje i duh socijaldemokracije u njezinu Kršćansko-demokratsku uniju (CDU), što je bilo dobro za Uniju, a loše za SPD. Otuda i jest dobro da se SPD pokuša revitalizirati u oporbenim redovima u Bundestagu.

Svi se slažu ovih dana, inače, da je ostanak Angele Merkel na kormilu Vlade SR Njemačke dobar znak i za Europu i za zemlje “zapadnog Balkana” (“ZB”). Za potonje zemlje, doista, važno je što će Merkel, kao duhovni tvorac “Berlin plus procesa”, tj. politike infrastrukturnih umreženja zemalja “ZB” prije njihova eventualnog umreženja i u EU, i dalje moći isijavati pozitivne impulse. Dakako, pod pretpostavkom da se EU ne raskine u međuvremenu na “jezgru Europe” i “satelite” ili da se ne suspendira acquis – pravna stečevina EU. Ali, ni takvo što nije posve isključeno ako pobijede koncepcije tzv. povratka suvereniteta na članice EU, za što se snažno zalažu zemlje „Višegradske skupine“. Moja je sugestija političarima zemalja “ZB” zbog svega toga da se orijentiraju prema impulsima iz Berlina i Bruxellesa, te da ne slijede slijepo geopolitike s druge strane Atlantika i iz Moskve.

Otkud „Berlinski zid“ be-ha avliji?

U mojoj knjizi „Kultura sjećanja“ (FES, 2011.) zapitao sam se povodom 20 obljetnice od stvarnog i metaforičkog pada Berlinskoga zida i tzv. željezne zavjese, otkud baš da se “Berlinski zid“ našao u našem dvorištu, u našoj bh. avliji. U Berlinu se ovim povodom, inače,  počast odavala najzaslužnijima, kakvi su u danima ponovnog ujedinjenja Njemačke neupitno bili i bivši njemački „kancelar ujedinitelj“, nedavno preminuli Helmut Kohl, bivši sovjetski predsjednik Mihail Gorbačov i ex-američki predsjednik George Bush Senior. Općeprihvatljivo je mišljenje, naime, da su njih trojica bolje od drugih prepoznali historijski moment, pa potom zajednički i izveli fantastičnu političku predstavu ponovnog ujedinjenja jedne duboko podijeljene zemlje, bez ispaljenog metka, što se tih dana s razlogom i vrednovalo kao „državno umijeće“ bez presedana. O (ne)mudrosti onih koji su se izrijekom protivili ujedinjenju Njemačke (F. Mitterrand, M. Thatcher…) politološka i povijesna znanost je već kazala svoj sud.

Izlizana priča o „željeznoj zavjesi“, koja je kao razdvajala „carstvo dobra“ od „carstva zla“ (Reagan, Bush Junior) je bila i ostala  klasična hladnoratovska priča. Podsjetimo se, ipak, da se u međuvremenu odustalo i od prenapuhane teze o „kraju povijesti“ (F. Fukuyma) poslije pada „željezne zavjese“, jer je, po toj klimavoj teoriji, nakon što se istočna Europa demokratizirala, postignut puni smisao povijesnog hoda. Istini za volju, zapadna i posebice zapadnoeuropska demokratska društva ne ratuju među sobom, pa se može govoriti o izvjesnom napretku, mjereno faktorom sigurnosti i mira, posebice u Europi (minus Balkan i Kavkaz), odnosno smanjenju opasnosti od novih ratova. Ali, ostaje činjenica da i tzv. stvarne demokracije ratuju protiv drugih država, pogotovu manjih, i kad su uvjerene da će ratove dobiti. Nisu moral i etika, nažalost, glavne kočnica u razmišljanju zapadnih političara, nego strah od gubitka ratova pa time i izbora. U politološkoj teoriji se inače izbjegavanje ratova između velikih sila zove „dugim mirom“, a neratovanje demokracija među sobom „demokratskim mirom“. No, svim time se još nije u tzv. post-hladnoratovskoj situaciji ni dotaklo pitanje unilateralne koncepcije uređenja svijeta (Pax Americana), koja bi trebala da je otišla u ropotarnicu historije zajedno s George Bushom Juniorom, ali nije, nego imamo obnovljeni „Hladni rat“ i prijetnju Trećim svjetskim ratom. Nikad nisam u predavanjima mojim studentima, doduše, ni ustvrdio da se poslije 1989/1990. godine uspostavio „novi svjetski poredak“, ali se jesam nadao da se suvremeni svijet nalazi u potrazi za novom svjetskom sigurnosnom i gospodarskom  arhitekturom, a što se u međuvremenu razgolitilo nažalost kao surova beskrupulozna geopolitika.

No, ovom prigodom ukažimo tek na apsurd da su se bivša staljnizirana društva istočne Europe brže i bez veće muke tranzitirala u pluralna i demokratska društva, i tako postala kompatibilna sa zapadnim i zapadnoeuropskim društvima, dok su zemlje bivše SFRJ duboko potonule u plemensku matricu uređenja vlastitih društava, pa time i u plemenske sukobe, pri čemu je ponajgore prošla upravo BiH. U svakom slučaju be-ha zidovi su tvrđi i opasniji i od onoga „Berlinskog“, između ostalog i zato što oni razdvajaju tri nacije i vjere, koje muku muče s malim razlikama među sobom, te nedostatkom političke kulture koja bi podrazumijevala međusobno uvažavanje, toleranciju i spremnost na kompromis. I, dok se Berlinski zid, čim su se stekle povijesne konstelacije, urušio sam od sebe i zbog toga što je četiri desetljeća  neprirodno razdvajao jednu naciju u dvije države, kod nas se na političkoj sceni ustoličio model p(o)raznoga demokraturskoga govora i ponašanja koji i nije drugo do paravan za manipulaciju strahovima i sterotipima, te u konačnici za pljačku.

Inače, na njemačkom jeziku se prije desetak godina pojavila knjiga eksperta za međunarodnu politiku Dominique Moïsija „Borba emocija“ (Kampf der Emotionen: Wie Kulturen der Angst, Demütigung und Hoffnung die Weltpolitik bestimmen”), čija je osnovna poruka: onaj tko želi razumjeti što se od „11. rujna“ događa u svjetskoj politici, mora uzeti u obzir i emocije, i strahove, i međusobne zazore i nade, kako u zapadnom tako i u islamskom svijetu.  Po ovom autoru, posebice je izražen osjećaj straha od terorizma s islamističkim predznakom na Zapadu, dok je osjećaj povrijeđenosti i podčinjenosti jako rasprostranjen u islamskom svijetu. O tomu se, čini nam se, radi i u našoj zemlji, s tim što je apsurd savršen što mi međusobno zaziremo jedni od drugih unatoč neoborivih bliskosti. Za takvo porazno stanje duha, krivicu snose gotovo sve institucije društva, počevši od školskih do religijskih, ali ponajviše političke institucije. Uostalom, to što se događa kod nas već 20 godina i nije drugo do parlamentarno demokraturska imitacija stvarne pluralizacije, pravne države  i demokracije…

U jednu riječ, dok se kod većine istočnoeuropskih naroda dvije decenije od pada “željezne zavjese” i ujedinjenja Njemačke pretvorile u dvije decenije mukotrpnih, a smislenih gospodarsko-političkih tranzicija, balkanskim narodima su se dogodile kulturološko-političke utrke u prošla stoljeća. Na Balkanu je vjerojatno ponajgore i danas što se kvazi-političke elite salonski odnose prema fašizmu. Akademske i duhovne elite, a ne samo političke, koketiraju s vrlo problematičnim idejama i likovima iz recentne prošlosti. Viktimizacija je i dalje omiljena neznanstvena disciplina na svim stranama. Mrtvi se ubijaju i po drugi i tko zna koji put. Posljedica toga je što se i dalje među pučanstvom masovno misli da su za posvemašnja stradanja samo oni drugi krivi, zli i prljavi, kakvi bi već mogli biti kad su već drugi i drugačiji. Povratak u normalu i vrijednostima koje karakteriziraju civiliziran svijet je, međutim, vrlo kompleksna aktivnost. Što barbari mogu upropastiti za kratko, civiliziranim za popravak trebaju decenije i stoljeća.

Podsjetit ću zbog toga i ovdje tek lapidarno na  mišljenje pokojnog britanskog sociologa njemačkog podrijetla Sir Ralpha Dahrendorfa, kako se političke promjene u nekom društvu mogu postići  za šest mjeseci, gospodarske za šest godina, a kulturološke, ergo civilizacijske ne mogu bez protoka cijelih 60 godina. U skladu s tim, ono što se događalo i još uvijek događa u zemljama “Zapadnog Balkana”, dakle uporno omamljivanje etnonacionalističkim otrovom, pa i njegovanje arhaičnih predstava o sebi i drugima, u krajnjem nespremnost za suočavanje sa samim sobom, te prihvaćanje «drugosti» tu oko sebe, i nije palo s neba, nego je za takvo što netko kriv. A taj netko jesu i svi prošli okupacijski sustavi, pa i onaj prošli sustav zbog svojih ideoloških ograničenja, ali ponajviše sadašnje klero-nacionalističke, tzv. etno-političke elite, uključivo i vjerske i akademske elite, da ne bude nikakve zablude…

Boraveći skoro dvije posljednje decenije među Germanima, uvjerio sam se da su suvremeni Nijemci  s mukom naučili lekciju o stidu kao prapočetku ozdravljenja. Govorim, dakako, o demokratskoj većini u ovoj zemlji i o divnim ljudima kakvih nema u tom broju nigdje drugdje. O betonskim, neo-nacističkim glavama i dušama, ili o oportunistima koji kažu da je glavni Hitlerov problem što je zaratio s cijelim svijetom, ne vrijedi trošiti previše riječi. Oni su tako slični našim betonskim glavama, političarima, religijskim prvacima, profesorima  i akademicima, koji mistificiraju povijest i nije im ni na kraj pameti da tako i s time rade nešto loše i protiv interesa vlastitog naroda u kojeg se toliku zaklinju.

I izrijekom kazano, Nijemci su nakon dvostrukog “bjekstva od slobode” (Erich Fromm), u totalitarizme i desne i lijeve provenijencije, ponovno postali “zdravo društvo” (E. Fromm), politička zajednica u kojoj se živi alteritet i u kojoj se život u glavnim linijama odvija temeljem vladavine zakona. A svim time su i svjetlosne godine ispred “Zapadnog Balkana”. A trebalo bi konačno i kod nas shvatiti da su Nijemci ponovno postali respektabilan član međunarodne zajednice tek onda kada su  prošli kroz pakao denacifikacije i demokratizacije zemlje, kad su se suočili sa sobom kako bi se potom mogli miriti s drugima. Za takvo što im je – za divno čudo – bilo potrebno manje od šest decenija koje je spominjao mudri profesor Dahrendorf. Drugoga puta nema!

Izvor: Herzegovina.in

Foto: Pixabay


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s