Uzaludna i FES-ova evaluacija i “pro memoria za nalijevo ravnajs”

Piše:  Mile Lasić

Friedrich Ebert Stiftung (FES) je njemačka zaklada, bliska SPD-u, koja od 1996. ima svoj ured u Sarajevu, a od 1998. i u Banja Luci. Prava je šteta što FES nema ured i u Mostaru, ali taj propust nadoknađuje suradnjom s pojedincima socijaldemokratske orijentacije i institucijama, ne uvijek na najs(p)retniji način. Dakako, lako je pojedincu poput mene zvocati izvana, za FES-a je ključno pitanje koga uopće podržati u zemlji „zamrznutog konflikta“ ili „obrnutih tranzicija“. I iz ovih razloga i iz moralnih obveza prema FES-u, jer  je držao do mene i kad su me dojučerašnji prijatelji proglasili kripto-nacionalistom, „čovićevcem“, čak i „nacional socijalistom“, neprijatno mi je ispisati ovu oproštajnu  kolumnu  s prijateljima u FES-u,  pogotovu što mi je FES objavio tri studije:  o bespućima na putu BiH ka EU, o kulturi sjećanja i prokletstvu kulture selektivnog sjećanja. Povremeno me je FES znao zamoliti i da se susretnem  s njemačkim socijaldemokratima, uključivo s Martinom Schulzom, dok je bio u EP-u, ili da održim višesatna predavanja, primjerice u restoranu „Radobolja“ za  SPD seniore (2011.),  u OKC Abrašević za skupinu mladih njemačkih socijademokrata (2016.),  ili u hotelu „Bristol“ u Mostaru za SPD Dahlem iz Berlina (2017.). Uostalom,  ukazana mi je i čast da govorim na svečanosti u Zemaljskom muzeju u Sarajevu prije dvije godine na kojoj je obilježena 20. obljetnica FES-ova djelovanja u BiH. Pa ipak, procijenio sam da je suvišno moje dalje sudjelovanje u FES-ovim programima, jer FES i nema izbora do podržati one koji se samodefiniraju socijaldemokratama, ma što da jesu, a ja ne mogu s takvima ako cijenim da su sve drugo samo nisu ono što kažu da jesu. O suštini moje ogorčenosti raspletom u BiH, uključivo i u Mostaru, razgovarao sam s FES-ovim čelnim ljudima nedavno baš u Mostaru, ali o detaljima razgovora ne mogu ovdje govoriti.  No, nije tajna da se uzroci prekida suradnje kriju u odgovorima na FES-ovo uzaludno propitivanje SDPBiH-ovih bespuća s kraja 2016. godine.

„Ljevica koja to nije“

Sudjelujući u FES-ovoj evaluaciji „Socijaldemokratske stranke i demokracija u jugoistočnoj Europi“, preporučio sam, naime, i izrijekom FES-u da žurno prestane podržavati izvitoperene socijaldemokracije u BiH, a da podrži alternative u povoju, kakvom mi se učinila nevladina udruga „Igg Socijaldemokrati“. Nažalost, nisu me poslušali u FES-u , pa su nastavili podrškom SDP-u, dok je izostala podrška skupini socijaldemokratski orijentiranih mladih „Igg Scocijaldemokrati“. Oni su u međuvremenu mahom prešli u druge stranke, odustajući od osnivanja nove socijaldemokracije u BiH na što sam ih nagovarao. I u FES-u i u Igg Socijaldemokrati i u bh. javnosti je, dakle, dobro znano da sam se bezrezervno založio za formiranje alternative tzv. lijevoj sceni u BiH, polazeći od procjene da su postojeći „ljevičari“ i „građani“ u biti najkonzervativniji dio političke scene u BiH. Imao sam u vidu skoro pa nikakve reformske potencijale i u SNSD-u i SPS-u, i u SDPBiH i u DF-u i GS-u, ali i sudbinu “Pokreta za BiH”, već zaboravljene inicijative od prije desetak godina, koju sam podržao još dok sam živio u inozemstvu. Otuda sam i argumentirao da Igg Socijaldemokrati ne smiju ostati na ideji nevladine udruge, te da je nužno formirati istinsku lijevu i socijaldemokratsku alternativu u formi nove političke stranke, ma koliko to bilo teško, kako ne bi Igg Socijaldemokrati ostali samo “političko nedonošče” poput “Pokreta za BiH”.

Uostalom, sudjelovao sam u nekolicini workshopova i na jednoj tribini u Mostaru u organizaciji Igg Socijaldemokrati, a i obrazložio sam ovu ideju u javnosti kao nitko drugi u tekstu „Pro memoria za nalijevo ravnajs”, što je izazvalo očekivanu buku i bijes među lažnim bh. ljevičarima, što je bilo i očekivati. Ali nije bilo očekivati da  i FES i Igg Socijaldemokrati odustanu isuviše olako od pokušaja traganja za alternativom , te pogotovu nije bilo očekivati od FES-a da nastavi podržavati korumpirane socijaldemokratske stranke, te njihove lažnoljevičarske portale i centre za dogmatsko mišljenje, a to se upravo dogodilo. Prošlo je, dakle, više od godinu dana i od interne FES-ove evaluacije i od moje javne dekonstrukcije „Ljevice koja to nije“, u kojoj sam ustvrdio da se u BiH „Ljevicom“ smatra nereformirani dogmatski bućkuriš, sličan bivšim Honeckerovim staljinistima („Die Linke“), pa je nužno bili povući konzekvence.  Pojmio sam po običaju presporo da sam  po svoj prilici u istom društvu s onima koji temeljito brišu na društvenim mrežama sve moje kritičke priloge o sunovratu socijaldemokracije i lijeve ideje u ništavilo. Primjerice, netko ih je konzekventno obrisao na online stranama Dnevnog lista, netko kontinuirano hakira web stranicu www.milelasic.com, koja je i sada u blokadi. U izbrisanim prilozima sam argumentirao samo da BiH žurno potrebuje temeljne reforme, što uključuje i tzv. konstitucionalni re-dizajn, koji je ne bi razbucao, nego funkcionalno uvezao i učinio kompatibilnom njezinu budućnost s budućnošću EU. U već spomenutom prilogu „Pro memoria za nalijevo ravnajs, za ‘Lijevi socijaldemokratski centar’“ (Dnevni list od 24. siječnja 2017.) objasnio  sam  i da je žurno potrebno osmisliti privlačan politički program koji uvažava BiH onakvu kakva jest u identitarnom pogledu, koji slijedi logiku europeizacije i javnih narativa i javnih politika, te time i logiku“političke zajednice” jednakopravnih građana svih konstitutivnih naroda, građana iz reda nacionalnih manjina i građana iz reda tzv. novih identiteta u svim općinama i kantonima i entitetima, u svim dijelovima BiH. I to je bilo dovoljno kako bi me besprizorni „socijademokrati“ svrstali u „nacional-socijalistu“. Ne boli mene pri tomu što unutar SDP BiH dominira ova vrst nekulture, nego što FES podržava i implicite i explicite ovu vrst političkog prostakluka.

FES-ov workshop

Na sve ovo sam se podsjetio ovih dana listajući online stranice najčitanijeg hercegovačkog portala Bljesak.info, koji je korektno prepričao moju prošlogodišnju, pobrisanu dekonstrukciju u Dnevnom listu, u kojoj se radilo o sažetku mojih ocjena iznijetih u svojstvu komentatora FES-ova projekta „Socijaldemokratske stranke i demokracija u jugoistočnoj Europi“. Dakako, imam pravo govoriti samo o vlastitom doprinosu skupnoj analizi bh. i njemačkih  neovisnih intelektualaca. Svatko od imenovanih u FES-ovu evaluacijsku skupinu odgovarao je na standardizirani FES-ov upitnik, pa smo potom i sudjelovali u FES-ovom workshopu, 15. prosinca 2016. godine u hotelu Bosnia u Sarajevu. U sedmosatnoj raspravi sudjelovali su: Nermina Mujagić, Žarko Papić, Enes Osmančević, Dino Abazović, Enver Kazaz i Mile Lasić, dok je Srđan Blagovčanin samo pismeno odgovorio na FES-ovu anketu. Projekt je koordinirao mladi politolog Adis Arapović, dok su mu pomagali i bivši i aktualni ravnatelji FES-a u BiH – Michael Weiser i Marius Mueller-Henning sa suradnicima.

U Bljeskovoj reinterpretaciju moje dekonstrukcije „Ljevice koja to nije“ izvučeno je u prvi plan kako je za mene, dokument ”Jahorinska deklaracija” tzv. „nove ljevice“  tek obično „šminkanje mrtvaca“, pa se potom veli kako potpisnicima ovog političkog dokumenta najviše zamjeram što u svome tekstu nisu ni slova posvetili samoskrivljenoj ništavnosti političkih stranaka tzv. lijeve provenijencije. „Takvo slovo se i nije moglo očekivati od političkih prvaka SDP BiH, Demokratske fronte ili Građanskog saveza, stranaka zbog kojih se i organiziralo jahorinsko sijelo, ali se očekivalo od onih supotpisnika dokumenta koji o sebi misle kao uglednim profesorima, redateljima, novinarima i pripadnicima civilnog društva“, korektno je naveo Bljesak.info. Napominje se dalje, kako je u mojemu razumijevanju ponajveći grijeh supotpisnika „Jahorinske deklaracije“ u tomu što nisu bili u stanju dijagnosticirati kako u BiH ne postoji ni istinski desni ni istinski lijevi politički centar, ma koliko bili potrebni. „Još im je veći grijeh što nisu prepoznali kako je ‘Jahorinska deklaracija’ neojakobinska, dogmatska podvala tzv. antinacionalističkog nacionalizma, nesposobnog za autorefleksiju, pa vlastitom nacionalizmu tepa ‘patriotizam’“, navedeno je u reinterpretaciji portala Bljesak.info. Ponajgore je, pak, što se ‘Jahorinska deklaracija’ uopće ne bavi stvarnim životnim problemima, te što nema dodira s antidogmatskim i kozmopolitskim idejama, kako bi se mijenjala odurna bh. stvarnost. Otuda je nesuvisao i dogmatski sadržaj ‘Jahorinske deklaracije’ samo u službi političkog i pravnog nasilja u BiH.

Kolegama iz akademske zajednice, navodi dalje Bljesak.info, Lasić najviše zamjera što su, stavljajući svoje potpise na spomenuti dokument postali posljednjom crtom obrane onih politika i političara koji ne znaju, ili ne žele znati kako BiH potrebuje senzibilnu političku kulturu međusobnog uvažavanja i konsenzualnog dogovaranja. „Njihov je grijeh tim veći što bi upravo ovi profesori mogli znati kako je BiH višenacionalna zajednica, a da se od zajedničkog života mora napraviti vrlina, što sve isključuje načelo većinske demokracije ‘jedan čovjek–jedan glas’ kao jedino načelo odlučivanja u zemlji ‘zamrznutog konflikta’, u ‘podijeljenom društvu i nestabilnoj državi’ kakva je BiH“, ističe Lasić, te  upozorava da su konsocijacijske i druge metode upravljanja razlikama u funkciji mirnog razrješenja konflikata i integracije zemlje, a ne cijepanja kako se neodgovorno mantra. Bljesak.info je dobro primijetio, također, da su moje riječi  bile apel onim kolegama koji imaju pretpostavke za kompleksnije promišljanje da prestanu stigmatizirati metode federalizacije, kantonizacije i druge koje vode očuvanju zemlje temeljem uvažavanja institucionalne jednakopravnosti njezinih građana svih nacionalnih i drugih identiteta. „Lijevi intelektualci ne smiju olako prepuštati teorije i prakse upravljanja razlikama ‘desnima’, čak bi morali pokazati da su nadmoćniji tako što će detabuizirati dogme, uključivo strah od ‘trećeg entiteta’“, poantirao je Bljesak.info. U vezi fantomskog „trećeg entiteta“, kazao sam kako ga ne zagovaram, ali da nema nijednog validnog dokaza da su dva bolja od tri ili od četiri ili od pet, pa bi u konačnici trebalo propitati što bi bolje osiguralo tzv. institucionalnu jednakopravnost građana svih ko-nacija i drugih identiteta. Bljesak.info je korektno prenio, također, da je u mojemu razumijevanju  „potpisani dokument, promatran s antidogmatskog, reformskog i kozmopolitskog stajališta, čisti politički i kulturološki promašaj“, pri čemu je sjajno u cijeloj ovoj priči što je i definitivno postalo jasno kako se od kulturološkog i političkog kruga, kojeg oličavaju SDP BiH, DF i GS, a mirne duše im se mogu dodati i SNSD i SDS, nema ama baš ništa dobro i produktivno očekivati“!

FES-ov upitnik o stanju unutar SDPBiH

U nastavku slijede in extenso moji odgovori na pitanja iz FES-ova upitnika s kraja 2016. godine. Prije odgovora na prvo pitanje napisao sam kako  mi je kao sveučilišnom profesoru i zagovorniku otvorenog društva, interkulturalnih susretanja i razumijevanja, pa ako nije neskromno reći i stručnjaku za pitanja europskih integracija, s petnaest objavljenih knjiga o političkim interakcijama, transnacionalnim pulsacijama i socijalizacijama, o  upravljanju identitarnim razlikama, et cetera, ideja socijaldemokracije „u krvi“, jer podrazumijeva i kozmopolitski obzor i obzir prema slabijima i različitima, a isključuje nasilje.  Ali nisam – po povratku u BiH i  poslije iskustva u zapadnom pluralnom svijetu – mogao postati članom SDP BiH, jer je SDP BiH upravo odumirao kao socijaldemokratska stranka. Naravno, ni SDP BiH ni stranke srodne orijentacije nisu primarno krive za post-daytonske nesporazume, objasnio sam u nastavku, ali jesu za nesposobnost artikulacije alternative bezizlazu u BiH. Tom povijesnom fijasku su odlučujući obol dali klijentelizam i antidemokratsko ponašanje vrha SDP BiH u vrijeme autokratskog  upravljanja  SDP-om njezina dugogodišnjeg lidera Zlatka Lagumdžije (1997-2014), kada je od ove stranke i oformljena pretežito bošnjačka nacionalistička stranka, neo-boljševičkog naboja, pa se više i ne može govoriti o masovnijem (više)nacionalnom članstvu u ovoj tobože multietničkoj stranci. U BiH su se u konačnici u SDP-u, SNSD-u i strankama srodne orijentacije odnjegovale porazne ekskluzivno ili pretežito bošnjačke i srpske varijante „socijaldemokracije“, što je contradictio in adjecto. Hrvati u BiH, pak, i ne vide u značajnijoj mjeri svojima ove dvije tobožnje socijaldemokratske stranke (ni Građanski savez, ni Demokratsku frontu), pa niti značajnije participiraju u njihovom članstvu, mada i Hrvata ima u ulozi „smokvina lista“ u gremijima …

Sljedeće važno pitanje u FES-ovom upitniku odnosilo se na način biranja vođa unutar stranaka, pa sam s tim u vezi odgovorio da se kandidati za izbore za čelna mjesta u strankama i u institucijama, biraju tako što bivši ili aktualni tobožnji socijaldemokratski vođa (jednako kao i vođe klero-etno stranaka) prvo izaberu svog klona i osiguraju mu preko armije stranačkih ovisnika podršku ili prolaz, bez obzira na kvalitetu. To se dogodilo i s izborom „nasljednika“ na čelu SDP-a onomu tko je u postdaytonskom periodu od 17 godina uništio i posljednju iluziju o socijaldemokracijskoj alternativi u BiH. (Vjerojatno je ovo „amidžu Idriza“, kako pošprdno i vjerojatno nepravedno zovu Nermina Nikšića zbog sumnjičenja mu strica za ratne zločine, teško uvrijedilo, pa se poslužio objedama i lažima u njegovoj prošlogodišnjoj paškvili u Dnevnom listu protivu mene. Jedva sam mu uspio odgovoriti u listu u kojemu sam pisao redovito, ali nisam ni htio njegovim brojnim „čaušima“, starmalim lažovima i neznalicama velikog formata.) Sustav „kadriranja“ funkcionira i u tobožnjem demokratskom sustavu kao u vrijeme jednostranačkih sustava: prvo podrška željenom kandidatu preko  „klonova“ na nižim razinama, kako bi se eliminirali protukandidati, pa potom orkestrirana kampanja unaprijed „izabranom“. Utoliko i tobožnji novi lider SDP BiH provodi tek tobožnju stranačku konsolidaciju, koje i ne može biti bez unutarnje reforme i propitivanja nasilne i promašene politike svog prethodnika. Otuda „klon“ ili  „nasljednik“ i ne provodi reforme, nego restauraciju lažno socijaldemokratske politike lagumdžijske provenijencije.

Uostalom, upitao sam se dalje u odgovorima na FES-ov upitnik, kako to da nitko tko nije Bošnjak nije mogao biti biran u proteklih četvrt stoljeća na čelo SDP BiH, pa čak ni jedan tako dokazani ustavni patriota i socijaldemokrata kakav je Bogić Bogićević, čija mi je pasivizacija u SDP-u umnogome pomogla u razumijevanju despotije kao stila vladanja u vrhovima SDP BiH. U mojemu razumijevanju, ma koliko to bilo nevažno za SDP BiH, ova stranka žurno potrebuje radikalan zaokret u odnosu na dvodesetljetnu antidemokratsku unutarnju praksu, pa potom podvlačenje crte ispod  klijentelističke i reketarske, nikad rasvijetljene prakse. Ali, ono najvažnije što žurno potrebuje je razumijevanje vlastite zemlje kao višenacionalne zajednice. Uostalom, to je bilo već jasno Savezu komunista BiH, u vrijeme tzv. komunističke konsocijacije, ali je SDP BiH od SK BiH naslijedio samo zgrade za rentiranje i metode upravljanja koje ne mogu donijeti rezultat u pluralnim uvjetima. Pa ipak, prosto je nevjerojatno da je SDP BiH zaboravio i na načelo jednakopravnosti bh. konstitutivnih naroda, dakako uz puno uvažavanje i nacionalnih manjina i svih drugih identiteta. Ali, ne,  ovaj i ovakav SDP svoju dogmatsku sljepoću smatra vrlinom, pa ne  prestaje manipulirati strahovima svojeg članstva od raspada BiH i borbom „protiv etničkog principa“, što je neviđen apsurd u višenacionalnoj zemlji BiH. To je ujedno i ključna ilustracija SDP-ovog „antinacionalističkog nacionalizma“ pod plaštom bh. patriotizma.

Mada je bilo jednostavnije pozvati se na ustavna rješenja, pa pokazati kako se pod plaštom patriotizma radi o „antiustavnoj raboti“,  iz mnoštva razloga ukazao sam u odgovorima na FES-ov upitnik i na knjigu “Multikulturalno građanstvo…“ W. Kymlicke (Jesenski i Turk, Zagreb, 2003.), u kojoj se upozorava da je samoodređenje naroda, zajedno s nacionalnim suverenitetom, bilo polazna poluga za stvaranje nacionalnih država, ali da su u suvremenom svijetu nacionalne države većinom nestale kao spoj jedinstvena identiteta, pa danas etnički homogene države gotovo i ne postoje.  Otuda se i  ne smije previdjeti da „zemlja koja obuhvaća više od jedne nacije stoga nije nacionalna država nego multinacionalna država“ (str. 20), kao što se nikada ne smiju zaboraviti ni tzv. manjinske kulture koje zovemo „nacionalnim manjinama“.  SDP BiH bi, dakle, morao započeti političku i moralnu obnovu, po cijenu cijepanja na korumpirano neo-boljševičko krilo i reformsko krilo, kako bi potom zadobio uporište u svim dijelovima zemlje i članstvo unutar svih bh. ko-nacija i drugih identiteta. Tako ne bi morao više  regrutirati ni pomladak među Hrvatima u BiH linijom sumnjivih rođačkih i poslovnih veza koje mirišu na sramotu i korupciju. U protivnom, SDP BiH ostaje samo bošnjačka stranka kantonalnih dosega i unitarističkih pretenzija, pa time i stranka opasnih namjera sa stanovišta opstojnosti BiH, koja i ne umije povesti BiH u sferu slobode i zaštite ljudskih i kolektivnih prava, što je sinonim modela „političke zajednice“ u svijetu, pa bi morao biti i u BiH. Do „političke zajednice“, pak, može se stići samo odgovornim radom na europeiziranju narativa i politika, kozmopolitizacijom identiteta i ambijenata.

Na pitanje kako se izrađuju stranački programi i tko odlučuje o programima, odgovorio sam da su stranački programi tobožnjih socijaldemokratskih stranaka u osnovi reciklaža programa etabliranih europskih socijaldemokratskih stranaka, ali do njih poslije njihova usvajanja nitko i ne drži. Treba se sjetiti  samo tzv. pet politika u programu SDP BiH za izbore 2010., na koje se potom nitko nije ni osvrnuo. Uostalom, neprincipijelno koaliranje sa SDA-om, a izguravanje inačice toj stranci među Hrvatima, dakle HDZ BiH, unatoč njezinom neupitnom izbornom i legalitetu i legitimitetu, uz dovođenje proustaškog HSP BiH i kleptomanske stranke „Radom za boljitak“, razotkrilo je i u očima posljednjeg političkog slijepca što je SDP BiH, te da se ova stranka time i de facto i de iure pretvorila u protagonistu “puzajućeg državnog udara“, kako sam pojavu smisleno označio prije osam godina, čemu bi danas dodao i u antihrvatsku stranku, a što je sve podržao nažalost i čuveni matematičar u liku Visokog predstavnika, upropastivši time i sebe i poziciju koju obnaša. Konkretnije kazano, postojeći  model ponašanja socijaldemokratskih organizacija i članstva u dijelovima BiH s bošnjačkom većinom se donekle i može razumjeti, ali ne i podržati, pri čemu bi svima moralo biti jasno kako je nužan posve drugi model djelovanja u RS-u, ali i posebice na prostorima gdje su Hrvati u većini,  jer građani socijaldemokratske orijentacije iz reda Hrvata više i ne izlaze na izbore. U konačnici, i izravno odgovarajući na pitanje, smije se reći da i u SDP BiH – jednako kao i u političkim strankama drugih političkih orijentacija – samo vrhovi teledirigirano upravljaju, dok su članovi i organizacije na nižim razinama dekor i objekt stranačkih manipulacija…

Na pitanje iz FES-ova upitnika o unutarnjoj demokratsku strukturi SDP-a BiH mjereno s drugim relevantnim političkim strankama, objasnio sam da SDP BiH nije uopće usporediv s onim strankama s kojima bi se rado mjerio, primjerice njemačkom socijaldemokracijom, nego je usporediv s „Die Linke“ i to nereformiranim dijelovima „Ljevice“, dakle Honeckerovim neo-staljinistima, stručnjacima za sipanje iz šupljeg u prazno. Suštinski je usporediv i s Miloševićevim tobožnjim socijalistima, koje predvode Miloševićevi klonovi Dačić, Mrkonjić i drugi besprizorni tipovi. Otuda i preporučujem kao europski socijaldemokrata već godinama da bi SDP BiH trebao početi pripremati vlastiti „Bad-Godesberški kongres“. Upućenima je jasno kako podsjećam na čuveni reformski kongres SPD-a od 10. studenog 1959. u Bad Godesbergu (Bonn), na kojemu je SPD prihvatio njemački ustavni okvir i pluralni ambijent, te se eksplicitno odrekao tzv. revolucionarnog nasljeđa, pravnog i političkog nasilja, postavši potom par excellence motorom unutarnjih ekonomskih i političkih reformi. Ne poduzimati ništa u ovom pravcu u SDP BiH, a  baviti se tobožnjim konsolidacijama, znači ostati strankom opasnih namjera, lova u mutnom, predatorskom i klijentelističkom strankom, ništa posebno gorom, ali ni po čemu boljom od drugih političkih stranaka u BiH, od koje čestiti i neupitni socijaldemokrati bježe u osamu kako se ne bi brukali. U konačnici, u BiH i nema „Ljevice“, ma koliko bila potrebna.

Na izravan zahtjev da ocijenimo kakav je utjecaj SDP BiH na demokratski razvoj BiH od 1990. naovamo, ocijenio sam ga nedostatnim, nedorečenim, pa i kontraproduktivnim i po SDP BiH i cijelu BiH, jer se umjesto putem alternativnih modela i  ponudom boljih rješenja za cijelu zemlju, suprotstavljao „etnonacionalistima“ u pravilu  nedostatno i neadekvatno, a po potrebi paktirajući s njima i politički i duhovno (onim bošnjačkim), pri tomu ignorirajući slične ili iste stranke u Srba i Hrvata. Pri tomu je posebno  pogubno bilo što se odlučio provesti političko nasilje nad hrvatskim političkim izbornim voljama, čime je – uz izdašnu pomoć međunarodne zajednice – postao dijelom problema umjesto da bude dio rješenja. SDP BiH danas je  i zbog toga svega samo slaba stranka s izvjesnim značenjem za kantone u Federaciji BiH i bez ikakvog ugleda kod Hrvata i Srba, izvan tih kantona s bošnjačkim većinama. I time je definitivno postala stranka propuštenih mogućnosti, pa joj je žurno potreban temeljit remont. I još izričitije formulirano,  SDP BiH je dio demokraturskih procesa koje zemlju vode u prošlost, u doba millet sustava, pa je nepravedno izdvajati ovu stranku  iz zatvorenog kruga političkih „niš-koristi“, leziljebovića koji su  samo sebi dovoljni. U konačnici , zajedno sa sličnima sebi, vođe SDP BiH tvore novu političku kastu, otuđenu  od „prekarijata“, sloja očajnika, pa i njegove vođe žive kao bubrezi u loju s malo ili bez ikakvog rada na račun poreskih obveznika, dok se Zemlja pretvorila u zemlju kontejnera i migracija.

A BiH je i zbog toga postala zemlja neuspjelih ili nedovršenih modernizacija: onu prvu u austrougarskoj periodi u životu BiH je prekinuo Prvi svjetski rat, dok su one započete u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća opet prekinute ratom, kako bismo potom završili u demokraturi  i „obrnutim tranzicijima“.  U ovom ambijentu su sva sredstva dozvoljena, pa se ne može uopće govoriti o slobodnim i korektnim izborima, odgovorio sam u FES-ovom upitniku na pitanje o izborima, ali sam se uzdržao da preporučim apstinenciju. Poslije svega izloženog, vjerujem da je svakomu jasno kako i tri glavne nacionalne stranke (i one koje se pojavljuju kao njihova mlađa braća unutar tri nacionalne zajednice u BiH) i SDP BiH (zajedno sa SNSD-om, SPS-om, DF-om, GS-om …) promatram kao sastavni dio problema, te posve nesposobne za alternativna rješenja nenasilnog tipa. Sve ove stranke i njihove vođe su u konačnici stvarni profiteri neuspjelih modernizacija i obrnutih tranzicija u BiH, s čim je povezan i moj apsolutni otklon od sviju njih. Zbog toga sam na FES-ovoj vrijednosnoj skali (krajnje lijevo = 10; krajnje desno = 0) ocijenio da se SDP BiH podobro nagela „udesno“, dodijelivši joj „tricu“ u blizini krajnje desnice!

0 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10
Krajnje desno                                                     Umjereno                                                  Krajnje lijevo

Izdvojit ću iz odgovora na FES-ov upitnik i sumnju da se i vrh SDP BiH nalazi u krugu političkih stranaka koje pripadaju tzv. koordinaciji s unitarističkim predznakom, koju – pored stranaka – čine: a) obavještajne i para-obavještajne službe; b) pro-unitarističke NGO’s, primjerice Krug 99, ili NGO satelitskog tipa – primjerice HNV; c) dijelovi ANU BiH, d) tobožnji javni servisi, koji su moćna sredstva za držanje stranačkog članstva i građanstva u stanju anesteziranosti i apriorne oporbe istinskim europeiziranim narativima i politikama; te korumpirani ili poklopljeni sindikati. A prijatelje u FES-u podsjećam da sam u odgovorima na FES-ova pitanja i izrijekom tada kazao kako bi nepravedno bilo ne spomenuti posve pogrešno partnerstvo niza zaklada iz svijeta, te i posebice posve pogrešnu podršku OHR-a i niza stranih veleposlanstva unitarnom konceptu BiH, što podsjeća na austrijska vremena „kalajisanja Bosne“, koja su okončana kako su i okončana. Naravno, ni od ovih upozorenja nije bilo nikakve koristi …

„Lijevi politički spektar u BiH“

Skoro sam siguran da se nikomu na tzv. lijevom spektru neće dopasti što sam ocijenio da se u BiH nisu uopće oformili klasični politički stožeri (lijevo, desno, centar, liberali…), te da je teško uopće govoriti o postojanju „Ljevice“, te da nje i ne može biti ako nije kozmopolitskih nazora i ne uvažava čvrsto oformljene nacionalne (i sve individualne i sve skupne) identitete, kako bi ih potom europeizirala i povela na put u „političku zajednicu“. (Upućeni znaju da sam i ovdje samo reinterpretirao stajališta pokojnog Ulricha Becka!) Ma koliko bila važna i socijalna i ekonomska i tzv. euro-atlantska pitanja, sve dok “Ljevica“ u razumijevanju svoje zemlje ne pođe od temelja jednakopravnosti u BiH koju je već bio dosegao Savez komunista BiH (uostalom neka zainteresirani zavire u društveni dogovor o kadrovskoj politici, iz 1982.), nijedna od političkih stranaka ne zaslužuje da se zove „Ljevicom“. Jer, istinska „Ljevica“ u BiH se tek treba iznjedriti, ako je to uopće realno očekivati, iz aktualne dogmatske smjese raznih političkih niškoristi i uhljeba, kako bi kroz unutarnje reforme bila u stanju artikulirati alternativu u BiH. Potom sam objasnio kako naduti i neobrazovani „ljevičari“ i ne znaju da su u obvezi poštovati i individualna i kolektivna prava, te da je obveza pravne države skrb i za individualna i skupna prava i slobode. Ponajgore je što ne umiju nijansirano govoriti o opasnostima i monokulturalizma i multikulturalizma, što ne znaju artikulirati inter-kulturalizam temeljem upravljanja identitarnim razlikama i putem potvrđenih metoda upravljanja, kakvi su i kantonalizacija i federalizacija i konsocijacija, nego im je iz ovog seta bliska samo tzv. hegemonistička kontrola, koja je neprimjerena za višenacionalne zemlje. (Vidjeti u zborniku: McGarry, John and O’Leary, Brendan, Introduction: The macro-political regulation of ethnic conflict, in: John McGarry i Brendan O’Leary, editors, The Politics of Ethnic Regulation, London and New York, Routlege, 1993.).

Ne smije se, dakle, bježati od onog što su rat i poraće uradili s „leopardovom kožom“ u BiH, ni ignorirati posljedice grubih nacionalnih koncentracija, koje nitko razuman nije želio, ali su se dogodile, pa je tvrdoglavo inzistiranje na  „većinskoj demokraciji“ i „regionalizaciji“ koja ne bi uvažavala da je BiH pretrpjela i tzv. etničkih čišćenja (koja grozna riječ), te da je BiH još uvijek zemlja „zamrznutog konflikta“, značilo automatski nesposobnost uhvatiti se u koštac s problemima. Upravo nemoć da se izaberu odgovarajuće metode upravljanja identitarnim razlikama,  najporazniji su dokazi besmislene retorike i politika tzv. lijevih stranaka, koje su suštinski postale demagoške, populističke, na čelu s „autoritarnim populistima“ ili neznalicama velikog formata. Dodat ću kako ništa ne mijenja na stvari što se u stvaranju velikih privida traga u međuvremenu za „svježom krvi“ među Srbima i Hrvatima, pa se mladi i nezreli ljudi guraju u vrhove političkih stranaka, mada takvi ništa ne znače nikomu izvan kruga njihovih obitelji i prijatelja …

Na pitanje o uzrocima podjela i raskola u tom tzv. lijevom političkom spektru  procijenio sam u FES-oom upitniku da su uzroci i u silnoj samoljubivosti, u autoritarnom mentalitetu vođa tzv. lijevog političkog spektra, ali i u njihovoj vrlo lošoj izobraženosti po pitanju ljudskih i kolektivnih prava, te i posebice totalno nepoznavanje senzibilne oblasti kakva je fenomen „multinacionalnog građanstva“ (W. Kymlicka), zbog čega se i ne vidi ništa loše u metodama političke prisile, u nasilnim integracijama i asimilacijama. A takve metode se već pola stoljeća u zapadnim sveučilišnim krugovima izučavaju kao metode vrijedna prezrenja, maltene poput genocida ili nasilnog premještanja stanovništva, jer u konačnici i polučuju isti efekt. Onima kojima je još uvijek uzor u promišljanju identitetskih aporija američki „melting pot“ – model “taljenja identiteta“, mora se kazati da se i u SAD-u bude iz sna ne samo „first nations“, nego i stari kolonijalni identiteti (nordijski, njemački…), kao i afro-američki i latino-američki, i drugi novouseljenički, te da upravo sjevernoameričke suptilne teorije sugeriraju uvažavanje svih identiteta u šarolikoj identitetskoj „činiji salate“ (salad bowl), kako se činija ne bi razbila. O američkom „velikdržavnom nacionalizmu“ (Vjeran Katunarić) pod plaštom ljudskih prava da se i ne govori.

Preporuke

Posljednji dio  FES-ova upitnika ticao se budućnosti, pa su evaluatori imali zadaću procijeniti koji su glavni izazovi s kojima će se suočiti socijaldemokracijska ideja u BiH. Odgovorio sam dosljedno ranijim odgovorima da je glavni izazov za SDP BiH unutarnja demokratska reforma, što podrazumijeva i razumijevanje svoje zemlje kao višenacionalne zajednice, pa potom i istinski angažman u pravcu članstva u EU putem usuglašenih europskih politika, a što podrazumijeva i odustajanje od protivljenja „sustavu koordinacije“ u procesu pristupanja europskim integracijama, protiv kojeg je SDP BiH vodio  i još uvijek vodi vrlo kontraproduktivan rat svim sredstvima. Dakako, to je i jedini put da se postane opće-bosansko-hercegovačkom strankom uistinu lijeve i socijaldemokratske provenijencije, ako već nije prekasno, a čini mi se da jeste. Suštinski izazov za SDP BiH se sastoji u nemogućoj aporiji – u osposobljavanju alternative samom sebi, kako ne bi završio na smetljištu povijesti i kao antieuropska stranka i kao protivnik ustavnog preustroja i preustroja izbornog zakonodavstva.

U tzv. reformske prioritete ubrojio sam, pak, odustajanje i od demokraturskih i od neoboljševičkih metoda, kako bi se SDP BiH osamosvijestio i izgradio kao vodeća stranka lijevog političkog centra, europske kakvoće i budućnosti, nikad ne zaboravivši na najugroženije slojeve u BiH, na „prekarijat“, sloj gubitnika tranzicije, kao ni na srednji sloj, ako ga više uopće ima, pa ni na kritički nastrojene intelektualce kozmopolitske orijentacije, jer su upravo oni – i kad su njihove ocjene gorke i analize teške – prirodni saveznici kozmopolitski orijentirane socijaldemokracije. Preporučio sam da se SDP BiH odrekne i odurnih politika njegovanja tzv. poželjnog glasa unutar svojih redova i akademske zajednice, jer se uz te klonirane poslušnike i pohlepnike ne može stići nigdje, a kamo li u europsku budućnost BiH. U vezi tzv. reformskih potencijala kazao sam, pak, da  ih ne vidim u SDP BiH, kao što ih  – istini za volju – ne vidim ni u drugim političkim strankama. Reformski potencijal se – u mojemu razumijevanju – u pravilu  nalazi izvan političkih stranaka, u onim rijetkim i obrazovanim slojevima akademske omladine, ako već nije zatrovana redukcionističkim pričama o tomu što je BiH i kako su zli nacionalisti uvijek oni drugi i treći. A da bi se uopće krenulo u ozdravljenje bh. bolesnog društva potrebno se prvo osloboditi mita o tzv. jednosti zemlje, koja je sve drugo samo nije jedno, pa je čak i žalostan primjer podijeljenosti, pa se potom pažljivo vježbati u europskom mišljenju i učiti konsensualnim političkim kulturama, što u konačnici znači učiti se  upravljanju razlikama. I tako u svakoj političkoj stranci.

Pri samom kraju FES-ova upitnika uputio sam zamolbu i FES-u i drugim zakladama/fondacijama iz svijeta, da ne odustanu od pomoći razvijanju socijaldemokratske ideje u BiH, ali da žurno prestanu podržavati prounitarističke „think tank“-ove,  razne centre za mir ili za tzv. kritičko mišljenje ukoliko su prounitarističke (ne)pameti, jer je to „sipanje vode u rešeto“. Ali, nitko se nije ni počešao iza uha,  sve je ostalo po starom, pa sam bio prisiljen isključiti se. Žao mi je pri tomu što sam ovim činom naljutio prijatelje u FES-u, do kojih i dalje držim. Neka oproste ako mogu, nisam mogao drugačije, kako bih ostao vjeran sebi, struci i savjesti!

***

A mogao sam biti i jezgrovitiji u ovoj posljednjoj kolumni za portal Herzegovina IN,  baš kako je učinio dragi kolega pjesnik-politolog iz Banja Luke,  prof. dr. sc. Đorđe Vuković, opisujući političko ništavilo i „lijevo“ i „desno“, posvuda oko nas. „Ideju ljevice propisno su iskompromitovali debeloguzi demagozi, intelektualni evnusi, zadrigli antinacionalisti, honorarni borci za ljudska i radnička prava, dokone i frustrirane seronje koje vode revolucije selfijima i tvitovanjem, ali – ideje ljevice su nam nasušno potrebne! Isto je i sa brigom za nacionalna pitanja. I nju su iskompromitovali sjecikese i prostaci, rodoljupci dupeljupci, nezasite barabe naoružane parolama, ništarije zakićene simbolima, ali – nacionalna pitanja su sudbonosno važna! Dakle, nema ovdje podjela na lijeve i desne ideologije, već se sudaraju lijevi i desni populisti, pobratimi primitivci…“, veli Đorđe. Amen!

Preuzeto s portala Herzegovina.in


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Oglasi

Zanimanje Komšić

Piše: Franjo Šarčević

Nekadašnji član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda Željko Komšić, najavio je kako će se ponovo kandidirati za člana Predsjedništva BiH. Kroz osam godina njegovih prošlih mandata, od 2006. do 2014., puno svjesniji i pozvaniji od mene (mada su bili rijetki) pisali su analize Komšićevog političkog djelovanja, njegovih kvaliteta i posljedica. Priznajem, u to vrijeme sam – dijelom kao slijepi patriot, dijelom vodeći se onom „neka je bilo tko, samo da nisu Čović i HDZ“ – podržavao Komšića i glasao za njega, pa su mi i te analize i osvrti izlazili na drugo uho. Nastavi čitati “Zanimanje Komšić”

Lijevi nacionalizam

Naravno da je naslov teksta svojevrsni oksimoron. Jer jedna od važnijih klasičnih odrednica ljevice jeste ona koja apostrofira njen internacionalni karakter. I oni slabije upućeni u sociološka, politološka ili filozofska određenja ljevice znaju da je kategorija klase ono sto suštinski ljevicu čini političkom i ideološkom formacijom. Nacionalizam i nacija klasičnoj su ljevici manje bitni. Međutim, nemali je broj lijevih pokreta koji su u praksi koketirali ili bivali u romantičnoj vezi sa nacionalizmom, poput sjevernoirskog Sinn Feina, baskijske Komunističke partije ili nekih južnoamerickih lijevih pokreta. No osnovna ideja ljevice bila je i ostala socijalno i klasno pravednije društvo. Barem je tako bilo u 19. i 20. stoljeću. Šta se u međuvremenu promijenilo?

Svijet se u međuvremenu promijenio. I ljevica i desnica su se transformirale. Klasična podjela političkog spektra na ljevicu, desnicu i centar relikt je nekog ranijeg vremena. To nije teško vidjeti i na konkretnim primjerima gdje, recimo, socijalisti smanjuju radnička prava pri donošenju novih zakona o radu, a konzervativci pozivaju rijeke imigranata u državu povećavajući socijalna davanja. Nije neobično ni da radnici 21. stoljeća i socijalno ugroženi podržavaju Marine Le Penn i Geerta Wildersa, a konzervativci, demokršćani i liberalni socijalisti Macrona i Ruttea. Ljevica i desnica 21. stoljeća slabo ili nikako korespondiraju sa ljevicom i desnicom 20. stoljeća. Svijet se brže mijenja, pa i novim političkim podjelama treba više vremena da se jasnije isprofiliraju.  Mnogi će nanovo reaktuelizirati Francisa Fukuyamu i objašnjavati ovu epohu njegovom tezom o ‘’kraju povijesti’’. Ovu će epohu nazvati postideološkom, onom u kojoj su pojmovi ‘’lijevo’’ I ‘’desno’’ obesmišljeni ili relativizirani. Zašto se ljevica i desnica prožimaju kao nikad do sada? Zažto ulaze na teren jedna drugoj i zbunjuju demos? Jesu li zamijenile uloge? Deveraju li ljevica i desnica s krizom identiteta? Jesu li se doktor Jekyll i mister Hyde pobrinuli za njihovu ideološku podvojenost? Ili je naprosto riječ o nekoj vrsti ideološko-političke evolucije?

Ali manimo se teoretiziranja, tzv općih mjesta, pop kulturnih referenci i koječega drugoga. I pređimo na stvar. Kako ljevica ili ono što se nominalno ljevicom zove izgleda u bh uvjetima? Ne misli se pritom na tzv banjalučku ljevicu koja je nepovratno ukalupljena u srpski nacionalistički diskurs. Sarajevska je ljevica ona što nas zanima i koja još uvijek surfa na valu bratstvo-jedinstvene frazeologije kojom, evo reći cemo odmah, prikriva vlastiti nacionalizam.

Atrofija lijeve političke pameti

Nerijetko će sarajevska ljevica staviti sebe na pijedestal jedinih istinskih zaštitnika domovine, fetišizirajući je do razine metafizičkog. Kad fetišiziraš domovinu ili narod uletio si, htio-nehtio, na teren nacionalizma. Sarajevska ljevica, kao uostalom i banjalučka, dobro zna da se ljudi ovdje puno više seksualno uzbude na priču o naciji i domovini nego na onu o radničkim pravima i jednakosti. A politika je, nemojmo se zvavaravati, čista i gola pragma, pa tako i koketiranje sa nacional-patriotskim sentimentima nije nešto neočekivano. To će uvijek donijeti pokoji glas više na svakim budućim izborima. Problem sarajevske ljevice je što u BiH postoje tri takva nacional-patriotska sentimenta, a oni, sarajevski lijevi akteri, samo surfaju na jednoj od ovdašnje tri nacionalističke pripovijesti, trajno sukobljene i međusobno nepomirljive. A kada flertuješ sa jednim od ta tri sentimenta automatski si se svrstao u jedan etnopolitički blok. I to nije teško razumjeti, osim ako baš nisi pelcovan od elementarne političke logike. Ipak, sarajevska ljevica i dalje samu sebe kiti mulietničkim lentama i svebosanskom agendom. Kako to objasniti? Insistirati na univerzalnosti svoje pozicije i svebosanstvu u situaciji kad si etnopolitički svrstan naprosto je glupo. Osim ako nije riječ o poodmakloj ideološkoj dioptriji koja ti ne dopušta da realno sagledaš stvari.

Sarajevskoj ljevici ne manjka nesuvislih sadržaja i nacional-patriotskog patosa, ali je vrlo deficitarna kad su u pitanju politička razboritost i alternativne, integrirajuće politike. U nedostatku jasne političke vizije ostaje im samo isprazno moraliziranje i militantno zazivanje građanstva. Busajući se u svoja pravednička antifašistička prsa, koristeći antifašizam kao smokvin list za svoju idejnu golotinju i vlastiti nacionalizam, ovdašnja ljevica u tako o(be)smišljen okvir trpa svoje destruktivne unitarističke obrazce, za složena društva jednako pogubne kao separatizam ili iredentizam. Njihovo shvaćanje pluralizma i demokracije ideološki je ograničeno, često rigidno i s potpunim nerazumijevanjem lokalnog konteksta i politike kao umijeća mogućeg. Namjesto toga insistiraju, a gdje mogu i nameću, koncepte potpuno neprimjerene za zemlju kao što je BiH, nesvjesni kakvu su štetu već napravili i ljevici i zemlji za koju deklarativno tako rado i često ističu da je vole. Sarajevska ljevica zagovara ideološki propisani patriotizam i koncepte koji su kao malo šta omrznuli socijalističku Jugoslaviju. Paralele sa Jugoslavijom iznimno su važne i zanimljive, ali prije toga o jednoj nimalo bezazlenoj tradiciji.

Nastavak tradicije proizvođenja neprijatelja

Ono što se u BiH naziva ljevicom, socijaldemokracijom, političkom alternativom, kakogod, neuspio je projekat jer ključne pozicije drže ideološki dogmati, pa čak i opskurni nacionalistički huškači zaogrnuti u svoje građanske plaštove. Višak etnofobije i politicke arogancije, a nedostatak bilo kakve idejne supstance tjera ih da pronalaze fašizam ispod svakog kamena, veoma često i tamo gdje ga objektivno nema. Ali to je credo svake nacionalističke politke: proizvodnja neprijatelja, antagonistički odnos ‘’mi’’ i ‘’oni’’. Tradicija je to vrlo dugovječna i maligna na Balkanu. Sadašnja ljevica parazitira na nacionalizmu i podjelama i daleko je od bilo kakve društvene koristi. Takvoj ljevici potreban je dubinski remont i potpuno novi ljudi, ideje i koncepti. Ovi sadašnji samo su sukreatori nacionalističkog pandemoniuma u kojem BiH već predugo životari. I koji za vlastiti nacionalizam koriste zamjenske termine koji tako ljupko zvuče. Patriotizam, građanska BiH, građanska većina, probosanske snage, samo su neki od tremina od kojih se usplahiri prosječan nacional-patriotski zanesenjak. Građanske orijentacije, naravno.

Posebno ironično zvuči naročito im draga sintagma ‘’probosanske snage’’. Jer rečeni probosanci ljekoviti su za ozdravljenje bh društva taman otprilike koliko i Miloševićevi komunisti za ozdravljenje jugoslovenskog. Vrlo probosanski proizvode nacionalizam kod drugih i zajedno s njima cementiraju međunacionalnu isključivost i podjele. I daju dodatne argumente jednom banjalučkom socijalisti i akademiku, poznatom po tezi da je BiH nemoguća država. S takvom lijevom pameću Bosna i Hercegovina je osuđena da još dugo tavori bez ozbiljne političke alternative. Istinska probosanska politika bila bi ona koja će se bez straha, i bez fige u džepu, suočiti sa sadašnjim podjelama u društvu, podjelama koje su ne mogu prevladati ignorancijom ili receptima svojstvenim isključivo za monoetničke države. Istinska probosanska politika, ako je već tako zovemo, može biti jedino ona koja će imati punu svijest o tome da se država BiH ne prostire od Kozje ćuprije do Rimskog mosta, i da je riječ o mnogo širem pojmu. I koja, ne manje važno, neće bježati od politike konsenzusa i dogovora. O konsenzualnoj političkoj kulturi lijevo misleće glave bi dosta toga mogle naučiti i od svojih kolega iz njemačkog SPD-a, samo da imaju malo više sluha, volje, strpljenja. I političke mudrosti.

Nije rijetkost da sarajevska ljevica svaki hrabriji iskorak ili primjer konsenzualne politike dijaloga atribuira kao izdajnički, kukavički ili neprijateljski čin. To samo govori o sistemskim defektima ovdašnje političke kulture i same ljevice. Treba li uopće reći da je ta vrsta rezona samo još jedan od nacionalističkih klišea. U tom kontekstu nije loše sjetiti se Sulejmana Tihića i histeričnih reakcija prema njemu, u vrijeme kada je Tihić pokušavao izvući SDA iz nacionalističkih i viktimizacijskih šablona. Izdajnik, petokolonaš, kukavica, beskičmenjak, neke su od etiketa koje mu je na glavu sručila ovdašnja politička i medijska kultura. I radikalna struja unutar vlastite stranke. Radi sticanja jeftinih političkih poena ljevica nerijetko slijedi ovakvu političku praksu i kulturu etiketiranja. Ona je po tome i po mnogo čemu drugom jedna od najkonzervativnijih skupina u bh društvu.

Stožerna stranka

Lijevi politički front drže SDP, DF i GS. Stožerna stranka ljevice, da se poslužimo hdz-ovskom terminologijom, jeste SDP BiH. Na zadnjim stranačkim izborima za novo rukovodstvo SDP-a pobijedio je politički dogmatizam naspram političke razboritosti. Pobijedio je isti politički mentalitet zbog kojeg je SDP u konačnici i krahirao na izborima 2014. Isti onaj politički mentalitet koji je proizveo najveću političku krizu nakon Daytona i učinio Federaciju problematičnijim dijelom države. U jednom konsolidiranom društvu SDP bi mogao biti opcija koja će biti prihvatljiva svima, neovisno o tome gdje živiš ili kako se zoveš. Ali za to treba imati političku odgovornost i pamet, ono što SDP-u već godinama nedostaje. U sadašnjem kontekstu i sa sadašnjim perjanicama ova stranka je samo proizvođač populističke magle i međunacionalnih tenzija.

Četiri godine vlasti SDP-a (2010-2014) empirijski je dokaz da vlast etnonacionalnih partija ne mora biti jedino dno koje se može dosegnuti. Korupcija i nepotizam u tom su razdoblju samo promijenile pakovanje, a pogoršanje međunacionalnih odnosa od toga je vremena u stalnom progresu. Tome je u najvećoj mjeri doprinijela politička arogancija i nezajažljivost čelništva SDP-a. Već je spomenuto da isti politički mentalitet i danas upravlja SDP-om. Pokazuju to i njihove eskapade u Parlamentu Federacije sa Rezolucijom kojom se osuđuju inicijative za federalizaciju države i entiteta. Rečena rezolucija usvojena je dvotrećinskom većinom i ostvarenje je sda-ovskog ideala o bošnjačkom jedinstvu. Aferim za SDP i sarajevsku multi-kulti ljevicu! I nije ovom rezolucijom ljevica nimalo naštetila HDZ-u, eh da barem jest, nego mu je dodatno učvrstila poziciju i osigurala još jedan oreol žrtve u političkim nadbijanjima sa bošnjačkim političkim blokom. Rezolucija je, vele iz lijevog tabora, usvojena s ciljem da se stane u kraj etnonacionalnim podjelama i osnaživanju separatizma. Koliko je samo ironije sadržano u ovom objašnjenju. Sarajevska ljevica ovom je rezolucijom dodatno osnažila treći entitet. Ali ne toliko onaj o kojem sanjare herceg-bosanski iredentistički rodoljubi, nego onaj čije granice se poklapaju sa Sarajevskim kantonom i još pokojom čaršijom. Ljevica živi i djeluje u svojim nacionalnim rezervatima i ne pomišljajući da pređe granicu.

Osim što po ko zna koji put govori o ‘’lijevom’’ shvaćanju političkog pluralizma, ovaj slučaj sa rezolucijom svakog malo upućenijeg u politički historijat Balkana podsjeća na većinsku aroganciju srpskog političkog vodstva, ispoljenu na već legendarnom 14. kongresu SKJ. Tada su hrvatski i slovenački delegati napustili Skupštinu Jugoslavije, baš kao hrvatski delegati Federalni parlament zbog spomenute rezolucije. Sarajevski lijevi akteri zaboravljaju ili svjesno ignoriraju da je takav politički monizam potpuno destruirao odnose u socijalističkoj Jugoslaviji i utro put nacionalizmu i podjelama. Preuzimajući obrasce ponašanja koji su dotukli Jugoslaviju, sarajevski lijevi mainstream uvjerava sebe i ovdašnju javnost da je to lijek za bosanskohercegovačke probleme. Kao da su ostali mentalno zarobljeni u bivšem socijalističkom sistemu, uzimajući iz njega samo ono lošije. Jedina nada za tadašnju Jugoslaviju bio je reformistički kurs Ante Markovića, kojeg su, nažalost, porazili nacionalizam i miloševićevsko-tuđmanovska politička iracionalnost. Šta bi bila nada za Bosnu i Hercegovinu? Za početak, jedna nova ljevica, pametnija i odgovornija od ove sadašnje. Ako bismo se igrali analogije, onda bi rekli da se sarajevski ljevičari politički ponašaju kao miloševićevski nacional-komunisti, dok su oni banjalučki više na liniji tuđmanovskih nacionalističkih revolucionara.

U svakoj ozbiljnijoj politološkoj studiji treba kao egzamplar uzeti političko ponašanje SDP-a, naročito u razdoblju 2010-2014, i argumentirano upozoravati kako se ljevica ne treba ponašati u etnički složenom i ideološki duboko podijeljenom i posvađanom društvu. Jer takvo društvo treba recepte za ozdravljenje, a ne dodatne antagonizme i podjele. Mnogi su te recepte, naivno ili ne, očekivali upravo od ljevice. Porazno je i za ljevicu i za BiH da lekcija nije naučena. O DF-u i GS-u teško je bilo šta reći, osim da se radi o žalosnim političkim pojavama. Dio lijevog političkog fronta je i Naša stranka, partija koja na lokalnim razinama umije ponuditi zanimljive i kreativne ideje. Ali čim skliznu na teren osjetljivih društveno-političkih i ustavno-pravnih pitanja pokazuju istu vrstu autizma i arogancije, tako svojstvene fenomenu sarajevske (malo)građanštine o kojem je već pisano.

Zamjenski nacionalisti crvene boje

Svi ti nikšići, komšići, bajrovići, mašići, bećirovići i ostali suljagići politička su ukazanja s viškom nacional-patriotskog žara i demagoškog populizma, a s ozbiljnim pomanjkanjem bilo kakvog smislenog političkog koncepta, ideje i vizije. U jednom politički i ideološki raspolućenom društvu oni samo multipliciraju nacionalizam, parazitirajući na podjelama i navodno se boreći protiv njih. Namjesto toga, kako je već rečeno, nude isprazne moralizatorske invektive, političku aroganciju, pa čak i sirovi nacionalistički šovinizam, a koji su samo loš paravan za potpunu političku bezidejnost i prazninu. Ali ne može ni biti drugačije, jer takav je i milje koji ih intelektualno i medijski opslužuje.

Da zaključimo. Sadašnja bh ljevica otjelovljenje je protivrječnosti, hodajući paradoks, podvojenost u pokretu. Sarajevski ljevičari su borci protiv podjela koje i sami kreiraju. Borci protiv etnicizacije društva koju svojim etnopolitičkim svrstavanjem i sami podržavaju. Gnušaju se koncepta konstitutivnih naroda dok idolatrijski štuju ZAVNOBIH, rodno mjesto tih istih konstitutivnih naroda. Učahurena u svoju viziju svijeta, domaća ljevica pokazuje nadmenost i prijezir prema svemu što ne dijeli njihov pogled na svijet. Njihov raison d’etre je proizvođenje krize a ne politički racionalitet, što ih demaskira kao zamjenske nacionaliste crvene boje. Jer upravo je proizvođenje neprijatelja suštinska odlika svakog nacionalizma. Nacionalističkom i svakom drugom populizmu treba binarni pogled na svijet, ‘’mi’’ i ‘’oni’’.

Takva ljevica nikome ne treba. Pa ni samoj sebi, jer gubi na duge staze. 2014. godina zorno je to pokazala. Takvoj ljevici očigledno treba barem još jedan veliki krah da se otrijezni i presabere, poput spomenutog iz 2014., i neki novi ljudi i ideje. I nema tu ništa zlurado. Štaviše, na dobitku bi bili i ljevica i BiH. Bilo bi korisno za društvo u cjelini kada bi isplivala neka nova lijeva garnitura, ona koja bi  napustila politički dogmatizam sadašnjih perjanica i povezala se sa dijelom intelektualne zajednice kojoj ideološki virus nije popio ono malo zdrave pameti. Ima li među lijevim akterima dovoljno kritične mase i slobodoumnih pojedinaca koji nisu ušančeni u spomenutu dogmatiku i idolatriju? I koji su spremni preuzeti odgovornost i nositi se sa pluralnošću ove zemlje? Ili su sve ovo samo naivna pitanja koja su odavno izgubila smisao?

Neven Šimić


Ilustracija: Flickr

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Osigurač za čuvanje vlasti

U‭ ‬javnom političkom i informativnom prostoru‭ ‬u Hrvatskoj‭ ‬vrlo često se u posljenje vrijeme upotrebljava sintagma‭ ‘‬konzervativna revolucija‭’‬.‭ ‬Tim imenom naziva se društveni angažman ultra konzervativnih nacionalističkih‭ ‬organizacija i pojedinaca:‭ ‬nekoliko minornih političkih stranaka,‭ ‬nevladinih organizacija,‭ ‬pojedinih internetskih portala.‭ ‬Termin revolucija je adekvatan jer spomenuti‭ ‘‬revolucionari‭’ ‬žele graditi društvo kakvo ne postoji u demokratskom svijetu.‭ ‬To bi bilo društvo u kojem su nacionalističke i klerikalističke dogme najveće vrijednosti,‭ ‬kategorije čiji se sadržaji i praksa prihvaćaju onako kako ih propovijeda Katolička crkva i periferne organizacije koje je Crkva proizvela.‭ ‬Jedan vrlo utjecajan takav produkt Katoličke crkve je udruga‭ ‘‬U ime obitelji‭’ ‬koja provodi sve ideje najkonzervativnijega dijela Crkve,‭ ‬a takvim idejama Crkva se ne želi javno baviti.

Andrej Plenković,‭ ‬premijer Vlade i predsjednik HDZ-a,‭ ‬javno se deklarira kao političar desnoga centra‭; ‬kao političar on se tako i ponaša,‭ ‬a kao privatna osoba on je i liberalniji od te odrednice.‭ ‬Poznato je da su Plenković i njegovi ministri‭ (‬osim nekoliko izuzetaka‭) ‬protiv svjetonazorskih‭ ‘‬vrijednosti‭’ ‬gore spomenutih subjekata,‭ ‬ali to ne pokazuju javno.‭ ‬Takve‭ ‬stavove povremeno i prihvaćaju jer im je potreban kompromis sa jakom desnom frakcijom‭ ‬unutar HDZ-a.‭ ‬Ti su kompromisi štetni za hrvatsko društvo,‭ ‬ali i za Plenkovićevu vladu.‭ ‬Opasnost je u tome sto kompromiserstvo otvara šanse političkom ekstremizmu.‭ ‬Ima više takvih primjera,‭ ‬a kao ilustracija lošeg kompromisa vrlo jasno govori slučaj ministra obrazovanja i znanosti Pave Barišića.‭ ‬Poznati‭ ‘‬znanstvenik‭’ ‬i mnogo poznatiji plagijator česta je tema u javnosti.‭ ‬U vezi sa temom Barišić je i neuspješni pokušaj rasprave o plagiranju na Odboru za etiku u znanosti u obrazovanju.‭ ‬Većina nije podržala osudu Barišićevog čina,‭ ‬pa je predsjednik odbora akademik Vlatko Silobrčić podnio ostavku.‭ ‬Podržali su ga još neki članovi i to se tijelo raspalo.‭ ‬Drastičniji je i opasniji sljedeći primjer.‭ ‬U Jasenovcu,‭ ‬vrlo blizu nekadašnjeg ustaškog koncentracijskog logora,‭ ‬veterani HOS-a otkrili su spomenik na kojem je uklesan ustaški pozdrav‭ ”‬za dom spremni‭”‬.‭ ‬Na tom skupu održala je govor i načelnica općine Jasenovac Marija Mačković iz HDZ-a.‭ ‬Prošlo je više od mjesec dana od te profašističke provokacije a reakcije državnog vrha Hrvatske niti nižih nivoa nema.

spomenik-jasenovac_page_1
HOS-ov spomenik u Jasenovcu

Plenković ima problema i u svojoj stranci,‭ ‬on nema punu kontrolu u HDZ-u.‭ ‬Formalno Plenkovićev zamjenik Milijan Brkić,‭ ‬koji je u stranci marginaliziran‭ (‬kao Karamarkov kadar‭)‬,‭ ‬ima punu kontrolu nad organizacijom HDZ-a u Zagrebu‭; ‬ima još takvih slučajeva.‭ ‬Ni koalicija HDZ-Most nije posve skladna.‭ ‬Most ima velike zahtjeve i često zauzima nekorektnu poziciju kao da je neka kvazi opozicija u vlastitoj vladi.‭ ‬Dešavaju se i slučajevi vrbovanja kadrova HDZ-a.‭ ‬Jedan sviježi primjer:‭ ‬HDZ je‭ ‬01.12.‭ ‬smijenio uspješnog direktora komunalnog poduzeća u općini Vodice Ivicu Slavicu,‭ ‬a razlog je što je Slavica pristupio Mostu.‭ ‬Ima veliki broj nesporazuma na relaciji HDZ-Most,‭ ‬međutim još uvijek su to sukobi niskog intenziteta i za sada ne ugrožavaju funkcioniranje Vlade.‭

Poslije rigidnog‭ ‬nacionaliste Karamarka Plenković je dočekan kao pravo osvježenje i nova nada.‭ ‬Od njega se previše očekivalo,‭ ‬a već stižu i prva razočarenja.‭ ‬Plenković je počeo griješiti i tamo gdje se od njega‭ ‬očekivalo da bude skoro nepogrešiv,‭ ‬a to je oblast vanjske politike.‭ ‬On ima iskustvo u diplomatskoj službi i iskustvo zastupnika u EU Parlamentu,‭ ‬a već se desilo da je nepotrebno opteretio odnose Hrvatske i Rusije.‭ ‬Prilikom zvanične posjete Ukrajini davao‭ ‬je obećanja kao da govori u ime Europske Unije,‭ ‬a ne kao dužnosnik jedne male članice Unije.‭ ‬Plenkovićeva politika prema Bosni i Hercegovini,‭ ‬barem na nivou verbalnih konstrukcija,‭ ‬apsolutno je korektna.‭ ‬Praksa i tu već bilježi pogreške.‭ ‬Samo nekoliko dana poslije izbora za premijera zvanično je posjetio BiH.‭ ‬Bila je to‭ ‬dobra odluka.‭ ‬Međutim,‭ ‬u Sarajevo je došao potpuno nepripremljen i napravio nekoliko pogrešaka.‭ ‬Osnovna je‭ ‬pogreška što je položaj Hrvata u BiH tretirao s pomanjkanjem diplomatske opreznosti pa je bilo više negativnih nego pozitivnih reakcija na tu posjetu.‭ ‬Istina je da u BiH postoji problem ustavno-pravnog položaja Hrvata,‭ ‬ali se to pitanje mora tretirati sa dovoljno znanja i takta.‭ ‬Da je toga bilo ne bi se desila jedna kadrovska smutnja,‭ ‬već poznata kao slučaj Željana Zovko.‭ ‬Gospođa Zovko,‭ ‬ambasadorica BiH u Rimu,‭ ‬na izborima za Europski parlament u Hrvatskoj bila je na listi Domoljubne koalicije‭ ‬i nije izabrana.‭ ‬Kada je zastupnik u Europskom parlamentu Davor Ivo Stier izabran za ministra vanjksih poslova Hrvatske Željana Zovko poslana je u Europski parlament kao njegova zamjena.‭ ‬Takva kadrovska vratolomija nezabilježena je u parlamentarnoj praksi.

Većina onih koji promišljaju i komentiraju politička i društvena zbivanja mišljenja su da bi Plenković mogao dugo vladati Hrvatskom.‭ ‬Kompromisi i kompromiserstvo ne doprinose ni demokratskom ni ekonomskom napretku,‭ ‬ali su provjereni osigurač za čuvanje vlasti.‭ ‬Malo‭ ‬je vremena trebalo Plenkoviću da demonstrira spremnost i potrebne‭ ‘‬kompetencije‭’ ‬za kojekakve kompromise.‭ ‬Naruku HDZ-u i Plenkoviću dobro je došlo SDP-ovo traženje novih političkih sadržaja i identiteta.‭ ‬Teško da Davor Bernardić na čelu SDP-a može biti generator takvih promjena.‭ ‬To bi mogao biti dobitak za Plenkovićevu vladu,‭ ‬ali nije dobro za Hrvatsku.‭ ‬Vlast bez dobro organizirane opozicije isto je kao bilo koji rad bez kontrolnih mjera.

Zlatko Bosnić

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

SDP i Davor Bernardić moraju stranku napraviti konkurentnom, privući nove članove, a trebaju razmisliti i o povratku Ive Josipovića

Novi šef SDP-a Davor Bernardić ima pred sobom veliki posao. Svoju stranku mora ponovno učiniti konkurentnom nakon neočekivanog poraza na zadnjim općim izborima. To je puno lakše reći nego učiniti uz Andreja Plenkovića kao premijera, te uz predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović koja će manje-više otvoreno podržavati svoga stranačkog šefa.

Par stvari nameću se same od sebe i od njih treba početi. Gospodin Bernardić je u razgovoru za Hinu dao do znanja da ima posložene prioritete. Rekao je da SDP mora izgraditi jaču organizaciju na terenu i privući nove ljude u stranku. Ako uspije, te dvije stvare bile bi veliki iskorak naprijed, ne samo za SDP nego i za hrvatsku politiku uopće. Tradicionalno dominantni HDZ, koji otvoreno pomažu crkva, branitelji i djelomično državni mediji, mora imati jakoga protivnika.

Da bi privukao nove članove , SDP mora ići među ljude – doslovno. U naredne četiri godine moraju voditi svojevrsnu kampanju na ulici. Moraju postaviti svoje štandove tamo gdje građana ima u većem broju (ulice, trgovi, trgovački centri itd.), razgovarati s njima, slušati i učiti. Samo tako mogu sa sebe ukloniti image elitista i dobiti svježu krv. Stranka također mora naučiti nositi se s lijevim populistima. Njih se može pobijediti ako se razgovara s njihovim simpatizerima, poglavito mlađima, i vidjeti što ih odbija od SDP-a.

Osim novih ljudi, Davor Bernardić i stranka treba razmisliti o vraćanju nekih starih članova. Tu se prije svega misli na Ivu Josipovića. Kao predsjednik, gospodin Josipović bio je poštivan i od svojih političkih protivnika zbog svoje pristojnosti i umjerenosti. On je u međuvremen osnovao svoju stranku, Naprijed Hrvatska, ali šanse takvim projektima realno su male. To zna i gospodin Josipović koji sa strankom nije niti izlazio na opće izbore. Ako bi se ova mala stranka i njezini članovi vratili pod okrilje SDP-a to bi barem simbolički doprinijelo ukrupnjavanju ljevice i dalo pozitivan signal javnosti, a ‘onaj stari’ Ivo Josipović mogao bi biti veliki dobitak za SDP. Ako je i postojalo stanovito razilaženje između gospodina Josipovića i bivšeg šefa stranke Milanovića, to više ne bi trebalo biti relevantno.

Iako je gospodin Bernardić naveo i neke druge strateške planove, od kojih je posebno važan veći fokus na selo, jačanje stranke na terenu i privlačenje novih ljudi (uz povratak važnih bivših članova) trebali bi biti prioriteti. To je vjerojatno težak posao ali ne mora biti nemoguća misija. Nagrada za dobar rad je povratak na vlast, kao i konkurentnija ljevica i kvalitetnija hrvatska politička scena.

Gospodinu Bernardiću treba dati onih relativno uobičajenih stotinu dana na dužnosti da bi se formirali prvi utisci o njegovom radu. Taj rad važan je ne samo za SDP nego i za cijelu Hrvatsku.

Fotografija: republika.eu

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Izbori u Hrvatskoj i političke refleksije na Balkan

U Hrvatskoj su 11.09. održani parlamentarni izbori, deveti od njene neovisnosti. Manje od jedne godine prošlo je od prethodnih, a na izbore se moralo zbog nelogičnog, neuspješnog i štetnog eksperimenta u izvedbi koalicije HDZ-Most. Ovi će izbori biti zapamćeni jer su prvi izvanredni-prijevremeni, a bit će zapamćeni i po nekim negativnim rekordima. Na izbore je izašlo 52,59% birača, što je najmanja izlaznost do sada. Zastupljenost žena na izbornim listama također je bila vrlo mala, samo 12%, pa javnost u Hrvatskoj tu činjenicu kvalificira kao sramotu ovih izbora. Mnogo je više informacija i komentara u evropskim i svjetskim medijima nego što ih je bilo o ranijim izborima u Hrvatskoj. Zajednički stavovi stranih medija mogu se svesti na nekoliko mišljenja: poslije izbora ostaju isti ekonomski problemi, te da će i dalje rasti već prisutni nacionalizam. Dnevni list The Guardian ide i dalje i kaže da su mogući i novi sukobi na Balkanu, i to povezuje sa najavljenim referendumom u Republici Srpskoj. Takvo mišljenje objašnjava se tvrdnjom da su Vladimiru Putinu i ovdje potrebni pijuni (poput Milorada Dodika i dr.) kao što ih ima na Baltiku, Ukraijni, Siriji.

Relativni pobjednik izbora u Hrvatskoj je HDZ. To znači da samostalno ne može formirati vladu, parlamentarnu većinu formirat će sa Mostom. Ta vlada neće biti stabilna jer će kao i do sada biti sukoba sa Mostom. Most više sliči na neku religijsku sektu nego na političku stranku, a poznato je da iza njih stoje najkonzervativnije organizacije Katoličke crkve. Vlada će biti nestabilna i zbog odnosa unutar HDZ-a. Novi predsjednik stranke Andrej Plenković još ništa nije promijenio, i dalje su na pozicijama ostali Karamarkovi kadrovi i najtvrđi nacionalisti; npr Zlatko Hasanbegović, ministar kulture koji se ‘’proslavio’’ profašističkim izjavama i ponašanjem.

Ovi izbori imat će utjecaj i na odnose hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini. Iskustva postjugoslovenske političke klime govore da ti odnosi neće bit iskreni. HDZ-ova vlada verbalno će podržavati Bosnu i Hercegovinu, ali će iza scene podržavati i ideju o trećem entitetu u BiH. Božo Ljubić, nositelj HDZ-ove liste za 11. izbornu jedinicu, u Mostaru je rekao: ‘’Hrvatska republika Herceg-Bosna nije ugašena …, a s obzirom na stanje u BiH i sve što govore političko Sarajevo i Banjaluka, Herceg-Bosna je danas aktualnija nego ikada zadnjih 20 godina’’. Na istom skupu u Mostaru Plenković se nije ogradio od Ljubićeve izjave. Mada je u posljednje vrijeme bilo zategnutih odnosa na relaciji Zagreb-Beograd, očekuje se da će se ti odnosi poboljšati. Moglo se to zaključiti prateći medijsku scenu u Srbiji, bilo je glasno navijanje za HDZ. Vladajuća Srpska napredna partija (SNP) u proceduri je prijema u političku grupaciju evropskih narodnjačkih stranaka čiji je član i HDZ. Osim toga, SAD i EU žele Srbiju približavati Zapadu, tj otežati Putinu političko osvajanje Balkana, pa će Hrvatska morati uvažavati te činjenice.

Izvjesno je da ni nakon ovih izbora Hrvatska neće imati stabilnu vladu pa će Plenkoviću trebati vremena i puno strpljenja da procese pokrene u dobrom smjeru.

Neven Šimić

Foto kredit: nacional.hr

Zašto je sučeljavanje Milanović-Plenković dobro za Hrvatsku

Televizijsko sučeljavanje lidera dvije naveće hrvatske stranke, HDZ-a i SDP-a, već je donijelo brojne reakcije i namjera ovoga kratkog teksta nije da ga detaljno analizira u smislu onoga što je rečeno ili obećano. Međutim, ono što je ostavilo najjači dojam na gledatelja bio je kvalitativni pomak naprijed u smislu kako je to rečeno i, iznad svega, o čemu se raspravljalo.

Kao prvo, Milanović i Plenković ophodili su se civilizirano jedan prema drugome. Ako je i bilo povišenih tonova – a nije puno – to nikada nije prešlo u otvoreno, agresivno napadanje ili vrijeđanje. Iako se privatno znaju iz vremena kada su radili kao službenici u istome ministarstvu, to nije morao biti ključni razlog. Oba političara doimali su se kao trezveni, pristojni ljudi koji će, nadajmo se, tako voditi i politiku svoje zemlje nakon novih izbora (gotovo je sigurno da će Milanović ili Plenković postati premijerom).

Ono što je daleko najvažnije – i sada i dugoročno – u vezi s ovom debatom je neosporna činjenica da je fokus cijeloga odmjeravanja bio na ekonomskim a ne na svjetonazorskim ili povijesnim temama. To definitivno pokazuje određenu političku zrelost, koja je čak impresivna s obzirom na politički i povijesni kontekst Hrvatske kao nezavisne države. Ako se uzme u obzir da je u Hrvatskoj katastrofalni rat završio prije dvadeset i jednu godinu, te ako se sjetimo svih mogućih ideoloških i političkih nebuloza iz ovoga perioda (npr. od koncepta “nacionalnog pomirenja” do “šatoraša”), televizijska debata koja je sličila mnogim drugim ‘dosadnim’ političkim bitkama u stabilnim europskim zemljama bez recentnih traumatičnih iskustava svakako predstavlja uspjeh. To ne znači da će sve i uvijek odsada biti bolje, ali također teško je povjerovati i da će biti potpunog povratka na stara, istrošena prepucavanja.

Za kraj, bilo bi lijepo vidjeti ovu vrstu i razinu političke komunikacije u drugim državama regije. Zvuči jednostavno, ali mnogi još nisu usvojili ideju da će svima u ovome dijelu svijeta biti bolje kada istinski važna, svakodnevna pitanja koja obično dominiraju u razvijenim europskim demokracijama zamijene “važne” teme poput nacionalnog pitanja, jeftinih a opasnih predizbornih prepucavanja i “slavne prošlosti”.

Novi izbori su najbolje rješenje za Hrvatsku

Hrvatska je u velikoj krizi. To vide građani Hrvatske, a znaju se i razlozi: potpuni gubitak povjerenja u predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka, svađa između dva potpredsjednika vlade, Karamarka i Petrova, te blokiranje reformi obrazovnog sustava. Čini se da hrvatska vlada uopće ne funkcionira, turistička sezona je tu, a posla i inače ima preko glave i da je sve u najboljem redu.

U ovakvoj situaciji novi izbori su vjerojatno najpoštenije i najučinkovitije rješenje: najpoštenije jer hrvatskim građanima treba dati da odluče što misle o ovakvoj vladi, a najučinkovitije jer jedina druga opcija je patetično traženje nove saborske većine. Prioriteti moraju biti jasni: ili je to opstanak ovakve vlade ili su to interesi hrvatskih građana. Tu ne bi trebalo biti dilema.

Ako se novi izbori dogode, bit će zanimljivo vidjeti na koji način je kriza utjecala na popularnost glavnih aktera. Koalicija Most mogla bi izgubiti veliki broj glasova, ali to se može desiti i HDZ-u koji ima stabilno biračko tijelo. Živi zid mogao bi biti veliki dobitinik, ali u tome slučaju postoji mogućnost – s obzirom da oni sigurno ne bi podržali novu desnu vladu na čelu s HDZ-om – da  u nekoj novoj SDP-ovoj vladi budu ono što je Most bio HDZ-u. Takvo preslaganje ne bi dovelo do stabilne vlade, a stabilna vlada je upravo ono što Hrvatska treba. Jedino što je sigurno predvidjeti jeste da predstoje zanimljivi dani i tjedni.

DD

Lekcije za budućnost: kriza vlasti i društvena kriza u Hrvatskoj

 

Aktualna vlast u Hrvatskoj bit ce upamćena kao neosporni rekorder. Nažalost, ti rekordi se ne mjere uspjesima nego uvjerljivim minusima. Za samo tri mjeseca učinili su štetu hrvatskom društvu i državi koju je nemoguće popraviti za mnogo više vremena od ta tri mjeseca. Zadnjih nekoliko godina narasle su ideološke podjele pa hrvatsko društvo funkcionira kao podijeljeno tijelo. Ta situacija nelogična je i teško objašnjiva, tim više što se kulturna i civilizacijska dostignuća Hrvatske mogu svrstati u srednjo-europski i mediteranski kontekst jer tamo i pripadaju. A kako onda nazvati ovo što se sada dešava u Hrvatskoj? Dešava se vrlo vidljiva nacionalizacija, fašizacija i klerikalizacija društva. Slične regresije počele su za vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji. Hrvatska je tada bezočno i kukavički napadnuta od moćne JNA. Razarani su gradovi i sela, stanovništvo ubijano i protjerivano. Ratna stradanja, neosjetljivost i nepravda međunarodnih politika spram nečijih stradanja u pravilu proizvode revanšizme. To se desilo i u Hrvatskoj. Vlast predsjednika Franje Tuđmana podržavala je narastanje i fetišizaciju novonastale države. Međutim, Tuđman je znao da to može nositi i opasnosti, te autoritarnom vlašću i vlastitom karizmom nije dopustio da nacionalistički revanšizam ode predaleko.

Nakon 2000. godine hrvatsko društvo postupno se oslobađa štetnih zabluda i sve su rijeđi pregrijani nacionalistički tonovi. U četiri sljedeća izborna mandata, dva HDZ-ova i dva SDP-ova, vlast je pozitivnim činjenjem obeshrabrila ekstremizme i društvo se kretalo normalnim ritmom građanskoga života. Demokratska posrnuća pojavljuju se ponovo dolaskom Tomislava Karamarka na čelo HDZ-a prije četiri godine. Karamarko je netalentirani političar, slabo obrazovani i prosječan špijun, on je čovjek koji vjeruje da je država samo represivni aparat, druge državne funkcije ne razumije pa ih zato i ne cijeni. Novi predsjednik Stranku je organizirao po strogim kriterijima centralističkog upravljanja. Politički program HDZ-a ideologiziran je i oslonjen na kategorije ekstremnog nacionalizma i ultradesničarske netolerancije. Tako spolna i rodna diskriminacija biva tolerirana, a sve vrste manjinskih prava postaju upitne. Apsurd je da i ovakav HDZ ima punu podršku većine katoličkih biskupa, vjerskih medija i emisija. Zahvaljujući toj podršci i neuspješnoj SDP-ovoj vladi HDZ je relativni pobjednik izbora iz novembra 2015.

Vrlo tijesna izborna pobjeda diktirala je formiranje koalicijske vlade. Koalicijski partner HDZ-a MOST neobična je politička pojava (nije politička stranka, nego savez neovisnih izbornih lista). Imao je MOST i neke čudne zahtjeve, npr da predsjednik Vlade bude nestranačka ličnost. Morao je HDZ udovoljiti njihovom zahtjevu, jer bez glasova MOST-a nije bilo moguće formirati vladu. Tako je premijer postao Tihomir Orešković, državljanin Kanade rođen u Hrvatskoj koji uopće nije sudjelovao na izborima i nema nikakav izborni legitimitet. Zbog neobičnog načina izbora premijera Vlada također funkcionira neuobičajeno. Umjesto da je premijer najutjecajniji i najodgovorniji, osim njega postoje još dvije moćne adrese: Karamarko i šef MOST-a Božo Petrov. Tako umjesto premijera postoje tri kvazi-premijera pa u takvoj konstelaciji Vlada ne funkcionira kao tim, nego je to labava unija tri tima. U takvom formatu Vlada neće moći ispunjavati svoje obaveze, a vjerojatno neće ni dugo trajati.

Hrvatska javnost u početku je začuđeno šutjela, a kasnije je uslijedila bujica pitanja. O slabim rezultatima i o načinu rada Vlade i Parlamenta počela su prvo argumentirana i dobronamjerna propitivanja, ali su ubrzo počela i ona suprotnog predznaka. Sve vrste medija puni su komentara. Govore pravni i ekonomski eksperti, biznismeni, novinari, umjetnici, sindikalni aktivisti. U manjini su oni koji imaju razumijevanja za ovakvu vladu, čak i među HDZ-ovim pristašama. Napisano je i objavljeno stotine i stotine rasprava i registara neuređenih ili pogrešno urađenih vladinih obaveza. Samo površan pregled svega rečenoga zahtijevao bi veliki i ozbiljan posao. Kao ilustraciju predhodno rečenog, dovoljno je spomenuti i zainteresirane uputiti na kvalitetnu i intelgentnu inventuru Jurice Pavičića, uglednog intelektualca, novinara i književnika. Brojnim tekstovima i izjavama akcentira se vladino nečinjenje, nekompetentno tretiranje važnih pitanja, sporost i neodlučnost. Ove odrednice odnose se na sve oblasti društvenog života: na ekonomiju, infrastrukturu, kulturu, unutrašnju i vanjsku politiku.

Prve oštre kritike, čak i prosvjedi građana i umjetničkih udruga, desile su se zbog imenovanja Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture. Hasanbegović je Karamarkov prijatelj i to mu je bila ulaznica za ministarsku poziciju. Njegove izjave i autorski tekstovi relativiziraju antifašističke tradicije i vrijednosti iz Drugog svjetskog rata i poslije njega. Hasanbegović je ujedno nostalgičan spram zločinačko-marionetske Pavelićeve Nezavisne države Hrvatske (NDH). Saznanja o ovakvoj političkoj orijentaciji ministra kulture  i njegove aktualne izjave, te izjave i postupci drugih političara vladajuće koalicije, isprovocirali su veliki politički i međunacionalni skandal. Državna komemoracija i odavanje počasti žrtvama zloglasnog ustaškog logora Jasenovac održava se svake godine u aprilu mjesecu. Zvanična državna komemoracija ove godine će se održati 22. aprila. Savez židovskih općina Hrvatske, Srpsko narodno vijeće i Savez antifašista Hrvatske odbijaju prisustvo tom činu. Židovske općine svoju komemoraciju održali su 13. aprila, a Srpsko narodno vijeće će komemorirati 22. aprila, samo u različitom terminu od zvanične državne komemoracije. Komemoracija Saveza antifašista Hrvatske održat će se 24. aprila. Na komemoraciji Saveza židovskih općina Hrvatske 13. aprila osim organizatora prisustvovao je i veliki broj uglednih građana Zagreba i Hrvatske te ambasadori SAD i EU, što je znakovita poruka vladinoj politici.

Potpuni poraz nacionalističke politike Tomislava Karamarka i Kolinde Grabar Kitarović, predsjednice Hrvatske, počinje se dešavati 12. aprila. Toga dana su u odvojenim izjavama predsjednica Grabar-Kitarović i premijer Orešković govorili apsolutno drugačijim političkim jezikom od onoga kojeg inače koriste. Morali su snažno progovoriti protiv režima Pavelićeve NDH i priznati strašne ustaške zločine, što do tada nikada nisu činili. Poslje njih učinit će isto i Tomislav Karamarko. Nikako to nije slučajno, jer je 12. aprila u Zagrebu u službenom posjetu boravio Nicholas Dean, specijalni izaslanik Vlade SAD za pitanje Holokausta i sastao se s predsjednicom i premijerom. Brzo će se pokazati hoće li hrvatski visoki dužnosnici ostati na tim pozicijama ili je to bilo samo jednokratno savijanje kičme pod teretom pritiska politike SAD-a.

Zapletena i mučna politička situacija u Hrvatskoj osim depresivnih učinaka na hrvatsko društvo ima i loše vanjsko-političke odjeke. Šteta i neinteligentan pokušaj blokade Srbije na putu ka EU ima naročito negativne odjeke u državama bivše Jugoslavije. Taj postupak osuđen je i u nekoliko zemalja EU pa neke od tih reakcija prenose i mediji u RH i BiH. Često je citirana oštra kritika predsjednika odbora za EU njemačkog Bundestaga Gunthera Krichbauma (CDU) koji kritizira blokadu otvaranja poglavlja o pravosuđu Srbije. Isti dan predsjednik Parlamenta Hrvatske Željko Reiner potpuno relativizira kritiku gospodina Krichbauma i kaže da mediji tome daju nepotrebno veliku pažnju. Istoj kritici pridružio se Josip Juratović (SPD), zastupnik u Bundestagu i član vanjsko-političkog odbora. Juratović (porijeklom Hrvat) kaže da je Hrvatska iznevjerila očekivanja EU.

Vrlo je štetan i gaf koji Hrvatska čini u odnosu na kandidaturu bivše ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić na mjesto generalnog sekretara UN-a. Bivša vlada dala je podršku gospođi Pusić, sadašnja vlada ili je ne podržava ili je potpuno indolentna prema toj činjenici. A sama kandidatura, bez obzira na konačan ishod, mogla bi se iskoristiti za promociju Hrvatske. Veliki korak nazad nova hrvatska vlada učinila je i ograničavanjem slobode medija. Već su vidljivi i rezultati; zabrana pojedinih emisija na javnoj tv i prestanak finansiranja nekoliko neprofitnih medija zato što se ministru kulture ne sviđaju njihovi sadržaji. Ta je pojava toliko očita da su se njome počeli baviti i akreditirani diplomatski predstavnici u Zagrebu. Austrijski ambasador Andreas Wiedenhoff na Twiteru je 14. aprila objavio da je održan zanimljiv sastanak o slobodi medija na kojem su prisustvovali ambasadori SAD, Norveške, Njemačke, Velike Britanije i Austrije. Isti dan je hrvatska predsjednica reagirala na tu izjavu. ‘’Veleposlanici se ne mogu i ne smiju miješati u unutrašnje stvari zemlje primateljice ‘’, izjavila je Grabar-Kitarović, ali nije se dotakla teme o kojoj su ambasadori raspravljali.

Hrvatska je na krivom putu. Njezina vlast upustila se u štetnu ideologizaciju društva vjerovatno i zbog toga što je nesposobna za rješavanje znatno težih pitanja. Unutarkoalicijski nesporazumi i sukobi, brojni nacionalistički i šovinistički ispadi za koje niko ne odgovara čine Hrvatskoj štetu i u društvu proizvode nervozu. Zbog toga će padati i međunarodni rejting Hrvatske. Nestabilna vlada i podijeljeno društvo zaustavljaju svaki napredak. Kriza vlasti i društvena kriza u Hrvatskoj ima destimulativan utjecaj i na Bosnu i Hercegovinu jer se od Hrvatske očekivala podrška i pomoć za priključivanje BiH međunarodnim asocijacijama. Hrvatska neće brzo riješiti svoje unutrašnje nesporazume, ali će zbog štete koja joj se time dešava naučiti lekciju koja će joj u budućnosti koristiti.

DD

Foto: Wikipedia