U recentnoj političkoj povijesti Bosne i Hercegovine nema velikih govora. Nema guski u magli, nema onih koji su imali san. Nadajmo se da će ih jednom biti. U zadnjih tridesetak godina, najpoznatiji “govor” bile su strašne prijetnje Radovana Karadžića o nestanku jednog naroda, izgovorene u Skupštini BiH. Najbolji je vjerojatno govor Sulejmana Tihića iz 2008. u kojem glavnom odboru svoje stranke obrazlaže potrebu deviktimizacije bošnjačke politike i preuzimanja inicijative. Trenutno, u javnom prostoru, u medijima i na društvenim mrežama dominiraju površni populisti, strojevi za proizvodnju mržnje s ljudskim obrisima, Facebook i Twitter bojovnici, kontekstualizatori napada po vjerskoj osnovi, providni stranački botovi, provokatori svih vrsta. Politički govor kao sredstvo komuniciranja, za animiranje javnosti i za testiranje novih politika zasad nije zaživio. Ovdašnji govori i saopćenja na razini su jednokratne populističke provokacije, a to što bljuvanje mržnje ima bolju prođu od smislenih sadržaja je nažalost odraz stanja u kojem se nalazi bosanskohercegovačko društvo, posebno mediji.

Nedavno smo ipak vidjeli jedan javni nastup vrijedan pažnje. Edin Forto, novi predsjednik Naše stranke, održao je govor u sarajevskoj Vijećnici povodom dana državnosti Bosne i Hercegovine. Govor sam po sebi možda nije bio antologijski, ali je važan. Pogotovo ako se izrečene poruke usvoje i primjene. U jedva devet minuta čulo se više zdravog razuma, naznaka razumijevanja glavnih društvenih problema i dobrih namjera nego za dugo vremena s bilo koje adrese. 

Gospodin Forto govorio je o potrebi da se pomogne samom sebi, o trojnoj BiH i famoznom  nacionalnom ključu, o samopoštovanju, o “krizi nade” kao najvećem problemu. Sve izgovoreno doima se ozbiljnije, promišljenije, odmjerenije, racionalnije i – u pozitivnom smislu ovog stereotipa – zapadnjačkije od dominantnog, otužnog i zlokobnog provincijskog prepucavanja (Dodik, Komšić, Bećirović itd.).   

Mali dio govora sramotno je iskorišten i izmanipuliran od strane nacionalista i njima sklonih medija, s jasnom namjerom da se diskreditiraju ovaj političar i stranka iz koje dolazi. Implicirali su da gospodin Forto hoće da se svi poklonimo pred „obrtnikom iz Širokog Brijega“, koji u ovoj interpretaciji predstavlja HDZ. To je naravno bezočna laž, a za one kojima su činjenice važne, ovo je citat iz govora:

„Da neki obrtnik sad uđe na ova vrata, obrtnik iz Širokog Brijega, moramo mu ustati, nakloniti se i reći „Šefe, ti si ovdje glavni“. Zemljoradnik iz Bijeljine, profesorica iz Bihaća, ugostiteljica iz Neuma, da uđu sad ovdje moramo ustati, pokloniti se i reći „Vi ste ovdje glavni.“. Da im vratimo nadu…“

To što je izdvojen samo dio o obrtniku iz Širokog Brijega valjda znači da je svetogrđe da takva osoba bude dobrodošla u Sarajevu. Ovo jako puno govori o dominantnoj društvenoj klimi u Sarajevu i nacionalistima koji je kreiraju (u ovom slučaju bošnjačkim, a posve lako im je naći hrvatske ili srpske pandane), o njihovim namjerama i njihovoj već podobro ukorijenjenoj mržnji.

S ovakvim metodama, nacionalisti su zapravo uputili jedan nehotični kompliment gospodinu Forti. Oni znaju nanjušiti i prepoznati prijetnju svom tridesetogodišnjem koalicijskom monopolu, i čine što mogu da otklone opasnost za sebe. Iako će ovakvi nastupi isprva možda antagonizirati jedan dio javnosti, oni su dugoročno jako dobar potez, simbolički i praktično. Gospodin Forto izgleda razumije da ljude širom BiH treba pridobijati za svoje ideje (političke, ekonomske, kulturne, svejedno), a ne nametati im svoje ideološke ili matematičke matrice. To je već vidljiv napredak u odnosu na većinsku stvarnost i nadajmo se da će ga mnogi slijediti.

Osim ovog govora, ohrabrujuće su konkretne stvari koje se rade u Kantonu Sarajevo, gdje je Forto na vlasti kao kantonalni premijer. Nakon dugo vremena, u Sarajevu su se počele rješavati konkretne stvari. Između ostalog popravlja se dotrajala tramvajska pruga, radi se na reformi GRAS-a, izlazi u susret ljudima pogođenim nedavnim poplavama. Trebat će više vremena za konkretniju valorizaciju njihovog rada, ali samo ovo je već više nego što su nacionalisti i njihovi privjesci uradili za skoro 30 godina.

Za godinu koja je počela najavljuje se niz konkretnih mjera (dio o porodiljama već je ispunjen), a građani će naravno prosuditi o omjeru obećanog i ispunjenog.

Građani srećom znaju prepoznati kada netko radi konkretne stvari u njihovu korist, i spremni su to dugoročno nagrađivati na izborima. Treba samo pogledati primjer Jasmina Imamovića u Tuzli.

Gorespomenuti govor i konkretne mjere u Kantonu Sarajevo nesumnjivo su dobar početak i prilika za širenje. Najvažnije od svega, ako ovako nastavi, gospodin Forto i njegova stranka možda vremenom uspiju ozbiljnije doprijeti do dijelova Bosne i Hercegovine o kojima druge stranke sa sjedištem u Sarajevu (uključujući nažalost i današnji SDP) mogu samo sanjati, ako ih uopće i zanima takvo što. Ovo bi trebala biti zasebna tema, ali čini se da neke stranke i političari možda upravo antagoniziranjem s tim drugima pokušavaju osvajati glasove u sredinama u kojima djeluju. Ako je tako, ta sramotna rabota posebno je tužna i odbojna kada dolazi iz Sarajeva, grada koji je prošao kroz pakao opsade i ciljane mržnje. Tužno i pomalo predvidljivo, nažalost.

Gospodin Forto je u donekle unikatnoj poziciji jer je nov i neiskvaren. Teško da bi drugi vodeći ljudi Naše stranke mogli pretendirati na glasove širom BiH. Sabina Ćudić i Predrag Kojović, unatoč izraženoj inteligenciji i dobrim namjerama, to ne mogu. Kod njih postoje elementi ovovremenog ‘patriotskog refleksa’ koji se manifestira, naprimjer, posjetom mezaru Alije Izetbegovića na dan državnosti BiH. Što god mislili o liku i djelu gospodina Izetbegovića, ako su vam cilj cijela Bosna i Hercegovina i svi njeni narodi, tako se odašilje pogrešna poruka. Na taj način se ne osvajaju bosanskohercegovački nego bošnjački glasovi, i krajnje je vrijeme da se prepozna ta ključna razlika. Treba se znati paziti državotvornih, a zapravo nacionalističkih zamki, i čini se da gospodin Forto u tome zasad uspijeva.

Edin Forto i njegova koalicija zaslužuju šansu da pokažu što mogu uraditi izvan Sarajeva, na svim razinama vlasti. Građani će o tome odlučivati već na općim izborima ove godine. Ako je suditi po dosadašnjem učinku, u dobrom broju slučajeva radi se o političarima koji barem pokušavaju, a ponekad i uspijevaju, biti korisni i u službi građana. Političari kojima je narod cilj a ne taoc.

Dražen Šimić