Kao Amerikanka rođena u konzervativnoj kršćanskoj obitelji, odrastala sam okružena šovinističkim porukama da živim u “najboljoj zemlji na svijetu”. Ova je poruka dodatno podcrtana u popularnim medijima koje sam smjela konzumirati, kod kuće, u crkvi i u mojoj kršćanskoj školi, gdje se uvođenje učenika u kršćanski nacionalizam proširilo na recitiranje ne jednog već tri zakletve svakog jutra: američkoj zastavi, kršćanskoj zastavi i Bibliji. 

Bile su to godine pred kraj hladnog rata. Tadašnji predsjednik Ronald Reagan redovito je, kao dio svog performativnog domoljublja, vršio pritisak na sovjetskog lidera Mihaila Gorbačova, a mi evangelici uživali smo u tome. 

Naravno, i sovjetskim građanima je često govoreno, baš kao i nama Amerikancima, da žive u “najboljoj zemlji na svijetu”. 

Ja sam inače stručnjak za Rusiju i provela sam nekoliko godina živeći u post-sovjetskoj Rusiji. Razgovarala sam s ljudima koji su bili mlađi odrasli ljudi tijekom razdoblja detanta, kada je Leonid Brežnjev bio na čelu SSSR-a. Prisjećaju se tih vremena s nostalgijom i određenom sjetom za gubitkom statusa svoje zemlje kao ‘velike sile’ – nešto što aktualni ruski predsjednik Vladimir Putin nastoji obnoviti kroz revanšizam i rusku verziju kršćanske imperijalne ideologije. 

Početak 1990-ih bio je razdoblje velike traume. SSSR je prestao postojati, vladala je ekonomska oskudica, rastući etno-nacionalizam i socijalno nezadovoljstvo dijelom potaknuto iznimnom otvorenošću Gorbačovljevog režima o sovjetskim zločinima iz prošlosti (što je samo po sebi, naravno, bilo dobro). 

Može li se ovo isto dogoditi i Sjedinjenim Državama? Pitanje se nekima može učiniti alarmantnim ili čak apsurdnim, ali postoje paralele između iskustva zadnjih dana Sovjetskog Saveza i današnjeg SAD-a. 

Još više političkog nasilja je neizbježno 

Kao prvo, SAD je izrazito podijeljena zemlja koja gotovo kipti od nezadovoljstva i međusobnih optužbi. Osim toga, baš kao što SSSR nije uspio uraditi toliko potrebnu nadogradnju infrastrukture izgrađene uglavnom 1930-ih, američki Kongres nije u stanju usvojiti čak ni osnovni zakon o poboljšanju infrastrukture svoje zemlje, koja datira uglavnom iz 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća. 

U međuvremenu, većina Amerikanaca suočava se s ekonomskim poteškoćama unatoč visokom (ali skandalozno neravnomjerno raspoređenom) BDP-u. Bijeli nacionalizam je u porastu. Prema Institutu za javno istraživanje religije, među američkim desničarima, posebno među bijelim evanđeoskim protestantima i Trumpovim pristašama, gotovo 20% vjeruje da bi “pravi američki domoljubi možda morali pribjeći nasilju kako bi spasili našu zemlju”. 

Na godišnjicu pobune na Capitol Hillu, istaknuti stručnjaci i komentatori predvidjeli su da ćemo u bliskoj budućnosti vjerojatno vidjeti još više političkog nasilja. Vodeći kanadski politolog i akademik Thomas Homer-Dixon otišao je još dalje, upozorivši da bi se “američka demokracija mogla urušiti” već 2025. godine, također zagovarajući da kanadska vlada poduzima mjere kako bi se pripremila za ovu nepredviđenu situaciju.  

Profesor Homer-Dixon odbacuje ideju da su demokrati i republikanci podjednako odgovorni za današnju polarizaciju. On ne štedi riječi kritike kada opisuje kako su “gospodin Trump i gomila pomoćnika i imitatora, poput  Fox-ovog Tucker Carlsona i zastupnice iz savezne države Georgia Marjorie Taylor Greene, zarobili slavnu republikansku stranku i transformirali je u gotovo fašistički kult ličnosti koji je savršen instrument za uništavanje demokracije”, tako što iskorištavaju strah i bijes bijelih kršćanskih konzervativaca. 

Homer-Dixon zaključuje, iako je nemoguće predvidjeti točan post-demokratski oblik koji bi SAD mogao poprimiti, te da li je moguć građanski rat, da su određene stvari prilično jasne. Vrati li se Trump na vlast na predsjedničkim izborima 2024., “liberalizam će biti marginaliziran, a desničarske kršćanske skupine super-ovlaštene, dok će nasilje dobrovoljnih paravojnih skupina naglo porasti”. 

Demokracija na aparatima  

Homer-Dixonov otrežnjujući komentar dugačak je i detaljan, s tim da su mi neki dijelovi njegovog argumenta uvjerljiviji od drugih. Ovdje teško mogu prenijeti sve te ideje, pa bih snažno potaknula čitatelje da se uvjere sami. Ali zato imam nekoliko vlastitih misli za podijeliti. 

Prvo, iako smo navikli SAD zvati demokracijom, pa čak je (po mom mišljenju netočno) smatrati i uzorom koji treba oponašati, moja zemlja nikada nije bila blizu potpunog utjelovljenja demokratskih ideala. Zasigurno nikada nije zaslužila da bude nazvana “najboljom zemljom na svijetu”. 

Osnivači SAD-a (founding fathers, op. prev.) ostavili su nam robovlasnički ustav koji bogatim bijelcima daje nerazmjernu moć. Iako za svoje vrijeme izvanredan, ustav doista treba nekoliko novih amandmana, ne samo ukidanje izbornog kolegija putem kojeg savezne države, a ne građani pojedinačno, glasaju za predsjednika. Rezultat ovog duboko nedemokratskog sustava je to da su neki recentni republikanski kandidati, uključujući Trumpa, pobijedili na izborima iako su izgubili po broju osvojenih glasova. 

Američka demokracija uvijek je bila u najboljem slučaju aspirativna, ali čak i ta djelomično ostvarena demokracija trenutno je na aparatima za održavanje u životu. 

S tim u vezi, želim izraziti svoju zahvalnost profesoru Homer-Dixonu što je javno iznio mogućnost da će sadašnji američki sustav propasti. Naravno, kao Amerikanki, prilično mi je zabrinjavajuće čitati analize stranih stručnjaka koje govore o vjerojatnom kolapsu moje zemlje. 

Isto tako, iznimno je važno da se o ovoj mogućnosti raspravlja, što glasnije i od strane što većeg broja sudionika. SAD je u teškoj političkoj situaciji i većina nas ne shvaća neuspjehe naše politike ni približno onoliko ozbiljno koliko bismo trebali. 

Što se više bavimo stvarnim problemima, vjerojatnije je da ćemo pronaći način da izbjegnemo najgori mogući ishod. To donosi barem djelić nade koju trenutno pokušavam zadržati. 

Chrissy Stroop, Open Democracy