Tijekom svoje političke karijere, Bakir Izetbegović, predsjednik SDA, na sebe je navukao različite epitete, pozitivne i negativne. Međutim, još nikada nije rečeno da se radi o političkom vizionaru koji prije svih prepoznaje trendove i posljedice.

Gospodin Izetbegović izjavio je prije par dana kako Draganu Čoviću odgovara da Željko Komšić sjedi u Predsjedništvu BiH, te obrazložio:

“On onda i dalje ostaje šef svim Hrvatima. Bojim se da njemu odgovara da ostane Komšić gdje jeste, da je riješio kampanju, da je tada neosporni vođa svih Hrvata, da nema konkurenciju unutar korupusa hrvatskog izbornog tijela, i zadržava sve mehanizme da koči tri godine FBiH. I uspjeva da dobije veći udio kolača u podjeli vlasti”.

Nema sumnje da šefu SDA također više odgovara Komšić, makar mu je jasno da je uloga Predsjedništva uglavnom simbolička, bez stvarnih ovlasti. I ne treba ulaziti u motive izjave, jer su zapravo nebitni. Poanta je u tome da je ono što je gospodin Izetbegović izjavio notorna, očigledna istina.

Na ovoj stranici i još ponegdje pisano je o štetnosti gospodina Komšića i njegovom pogubnom utjecaju na Bosnu i Hercegovinu, posebno na međunacionalne odnose i na povjerenje u politiku kao mogućnost promjena nabolje. Ono što je manje komentirano je koliko je Željko Komšić koristan najvećoj hrvatskoj stranci u BiH i Draganu Čoviću. Ovaj smiješni i žalosni populist najbolje je što se ikada dogodilo HDZ-u i hrvatskom nacionalizmu u BiH. Umjesto izborne odgovornosti i potopa zbog masovnog iseljavanja ili propasti Aluminija, HDZ BiH i njegov vječiti lider uspješno se prikazuju žrtvom. Ove godine, neće im trebati niti predizborna kampanja, dovoljno je da njihovi glasači barem jednom vide Komšića i njegove istupe. Čak je i Bakir Izetbegović primijetio da Čović “žrtvuje Predsjedništvo da bi dobio sve ostalo” (to “sve ostalo” neusporedivo je važnije u smislu stvarne političke moći i upravljanja budžetskim novcem).

Ono što je zabrinjavajuće, pa i pomalo obeshrabrujuće je da popriličan broj ljudi još uvijek ne vidi tako očiglednu stvar: glas za Komšića u praksi je glas i za Čovića.    

Da nije tako, lukavi makijavelist poput Dragana Čovića potrudio bi se dodvoriti bošnjačkim glasačima kojom ispraznom gestom, barem u izbornoj godini. Ovako, nedavnim govorom u Banjaluci gdje apelira da se “čuva Republika Srpska”, ovaj političar kao da, pored drugih nečasnih namjera, provocira Bošnjake da opet glasaju za Željka Komšića.

Postoje sigurno i oni koji dobro razumiju pogubnu korelaciju ova dva kandidata, ali im ne smeta ili, još gore, odgovara. To je već druga tema, koja se tiče nacionalizma, mržnje i revanšizma, tj. stvari koje nažalost nisu iznimka u bosanskohercegovačkoj politici i društvu uopće.

Naravno, ni Dragan Čović u Predsjedništvu nije dobar rasplet. I on i Komšić dio su problema a ne rješenja, s tim da bi Čović, ako se nažalost uspije ufoteljiti, barem izgubio adut žrtve. U tom slučaju morao bi se ozbiljnije potruditi oko svojih birača, koji bi se vremenom zasitili priče o majorizaciji i okrenuli drugim, suštinskim stvarima pa prije ili kasnije uvidjeli da ih HDZ ne vodi u svijetlu budućnost nego u iseljavanje i dalju marginalizaciju.

Predsjedništvo BiH imalo je hrvatske članove koji nisu izazivali glavobolju i stid. Jozo Križanović, iako u kratkome mandatu, dobar je primjer. Prije četiri godine, jedan od kandidata za hrvatskog člana Predsjedništva bio je Boriša Falatar, koji je na svaki mogući način predstavljao napredak u odnosu i na Čovića i na Komšića. Nije prošao, a od strane komšićiziranih građanskih patriota napadan je kao najveći neprijatelj, više nego Čović, što govori puno. Nacionalisti su slični, dobro se poznaju i prepoznaju.

Ako Komšić pobijedi i ovaj put, male su šanse da će se u Predsjedništvu nešto suštinski promijeniti. Nastavit će izdavati beskorisna saopćenja, te i dalje biti simbol podjela, a sve više i predmet podsmijeha. A Bosna i Hercegovina bit će još podijeljenija, zemlja iz koje se odlazi ne samo zbog posla nego i zbog beznađa i mržnje. To je prava, dugoročna šteta i tragedija.          

Građani koji glasaju za Željka Komšića itekako doprinose tim podjelama, nacionalizmu i beznađu, a usput pomažu Čoviću da zadrži svoj monopol. Krajnje je vrijeme da to shvate. A što prije se pojavi  izgledna alternativa ovoj dvojici kandidata, tim bolje za sve.    

Dražen Šimić