Korak naprijed, dva koraka nazad. Bez obzira na određene pomake, nakon nedavnih općih izbora teško je oteti se zaključku da je i ovaj put pobijedio nacionalizam, sada normaliziran u cijeloj zemlji.

Iako će SDA, već izvjesno, ostati izvan vlasti u ovome mandatu, druge dvije ispostave, HDZ BiH i SNSD, premoćne su u svojim sredinama. SDA je nadigrana od strane koalicije opozicijskih stranaka koju neformalno predvodi Elmedin Konaković, vješt i inteligentan političar. Nažalost, Milorad Dodik nema takvog suparnika na svom terenu. Dragan Čović ima ga još manje (vidjet ćemo kako će se Mario Kordić pozicionirati u budućnosti), a uz to ima Željka Komšića i “građane” koji mu uvelike olakšavaju izborni i svaki drugi posao.

Ono što bh. politici i društvu kronično i fatalno nedostaje su političari prihvatljivi širom zemlje, među građanima i svim narodima. Pod “prihvatljivi” se podrazumijeva da ne bi bili tek tolerirani, nego bi osvajali glasove i postali nezaobilazni u formiranju vlasti. Trebalo bi biti očigledno zašto je ovo bitno – ako takvih političara nema, kako je moguće uistinu boriti se i graditi multietničku BiH i suživot, zasnovane na politici ideja a ne politici identiteta?

Jasno je da bi u podijeljenom društvu kakva BiH nažalost jeste ovakva vrsta angažmana bila teška i neizvjesna rabota. Ali, nije niti smije biti nemoguća i mora postojati kao vizija i cilj.

Bosna i Hercegovina imala je državnike i političare koji su bili prihvaćeni i poštovani u cijeloj zemlji, tako da ovo nije tek sanjarenje o nemogućem. To su bili ljudi poput Hamdije Pozderca, Branka Mikulića, Rate Dugonjića i Emerika Bluma, da nabrojimo samo neke. Ovi lideri bili su poštivani u svoje vrijeme, i ne samo zato što su djelovali u sistemu koji nije tolerirao opoziciju. Ostali su uglavnom na dobrom glasu u narodu, što u BiH uopće nije lako zaslužiti, a ni ozbiljna povijest nema važnije zamjerke, što je skupa sasvim dovoljan test i preporuka.

Kada usporedimo ove ljude s današnjim pandanima, iskristalizira nam se tužna slika moderne BiH.

Ako je poželjno opet imati ljude takvoga kalibra, a odgovor se čini jednostavan i nedvosmislen, gdje bi se u bh. politici danas mogli naći takvi, prijeko potrebni, vizionari i političari?

Za početak, sasvim sigurno ne u SDP-u. Sa stanovišta BiH kao multinacionalne, komplicirane sredine, ovakav SDP je promašaj, možda i nepovratno. Iako je svoj mandat u Predsjedništvu počeo pomirljivo, zbog svog cjelokupnog staža političar poput Denisa Bećirovića može samo i jedino biti relevantan državotvornim Bošnjacima, ali nikada u cijeloj zemlji i među svima. Gospodin Bećirović je Komšić lite, i ako ne bude tektonskih političkih promjena, to je sve što o njemu treba znati. Irfan Čengić, bivši glavni sekretar stranke, bavi se čistom etno-politikom. Nadalje, šarlatani poput Vojina Mijatovića i nemušti populisti poput Benjamine Karić dodatno ukopavaju SDP i čine ga, sasvim zasluženo, opcijom na zalasku, makar im zadnji rezultati i nisu loši, ali ključno – samo u jednom dijelu Bosne i Hercegovine.

U ovom trenutku, Naša stranka trebala bi biti najizgledniji politički subjekt otkud bi dolazile ideje i politike kompatibilne s ciljem o kojem se ovdje govori. Predsjednik stranke, Edin Forto, može se smatrati dobronamjernim političarem koji može biti privatljiv svima ako bi mu bila pružena šansa da se pokaže. Međutim, ostali vodeći kadrovi Naše stranke su nešto drugo. Peđa Kojović i Sabina Ćudić išli su prije dvije godine na mezar Alije Izetbegovića na dan državnosti. To je privatno neosporno, ali simbolički šalje sasvim neprimjerenu poruku, kontroverznu za političare koji navodno žele biti iznad etničkih podjela. Bilo bi zanimljivo čuti kako ovo dvoje očigledno inteligentnih ljudi s ovakvim gestama u današnjoj BiH misle osvajati glasove najprije Hrvata i Srba, a onda i Bošnjaka i svih ostalih kojima je puna kapa ratnih priča i lidera iz prošlosti.

Osim toga, treba podsjetiti da je Damir Arnaut, parlamentarac Naše stranke, bio dio ekipe koja je Harisu Silajdžiću pomogla oboriti Aprilski paket iz 2006, što je, pokazalo se, epohalno štetan potez. Od tada, BiH je politički u silaznoj putanji, a Milorad Dodik i njegov populizam praktično nedodirljivi. To bi trebala biti dovoljna i zaslužena politička diskvalifikacija za sva vremena, ali iz nekog razloga u Našoj stranci nije. Također, nije najjasnije niti zašto je gospodin Arnaut uopće tu, osim iz očiglednih karijerno-egzistencijalnih razloga. Nije poznato ni kakve veze imaju SBiH i SBB s Našom strankom. Jedina nesretna poveznica može biti etnički obojeno populističko državotvorstvo, koje nema baš nikakvu šansu zaživjeti u cijeloj zemlji. Takav idološko-karijerni bućkuriš i takvog političara nemoguće je stoga uzimati ozbiljno, bez obzira na inteligenciju i aktivnost u parlamentu.

Nedavno naivno upadanje u zamku SDA u Mostaru i izlazak Boške Ćavar iz stranke dodatno će otežati koncilijatorske ambicije Naše stranke, ako ih i dalje ima. Stoga, ako stvarno želi biti relevantna u cijeloj BiH, Naša stranka treba dobro razmisliti o putu kojim ide.    

Na nacionalne stranke i njihove vedete ne treba trošiti mnogo riječi. Oni su sve suprotno od ideala pomirene, stabilne i uspješne Bosne i Hercegovine. Treba konstatirati istinu – te stranke i njihovi glasači ne žele multietničku BiH i suživot, nego nacionalizam i pripadajuće nadmetanje. Neki od njih, i političara i glasača,  možda su izmanipulirani i ne razumiju što čine, ali neki se, prvenstveno oni okupljeni oko Komšića, sladostrasno kupaju u sada već levenfeldovskoj bujici mržnje, što je istinski uznemirujuće iz mnogo razloga. U takvom kontekstu, političke i ljudske pojave poput Sulejmana Tihića bile su rijetka i dragocjena iznimka.

Vrijedi ponoviti da je politička i ljudska misija traženja zajedničkog jezika u bh. politici i društvu sve osim laganog zadatka. Ali, taj zadatak je etički imperativan i politički ključan za pozitivnu, podjelama neopterećenu budućnost. To što su građani navikli i u dobroj mjeri oguglali na nestvarne razmjere nemara, sebičnosti, korupcije i raspirivanja mržnje, u politici a i inače, ne znači da ne vrijedi probati.

Težinu i obim posla svakom aktivistu, intelektualcu i političaru koji bi se posvetio istinskom napretku u današnjoj BiH Miljenko Jergović je sublimirao na ovaj način:

“Voljeti i prihvaćati Bosnu danas znači voljeti i prihvaćati najprije ono što nam se čini najneprihvatljivijim. Ono što nam je najstranije, najtuđije, to je u osnovi i najbosanskije. Prihvaćati Bosnu i zamišljati budućnost svoje djece u njoj nužno znači zamišljati budućnost s neprijateljem u sebi i izvan sebe.”

Bilo bi korisno kada bi ovu misao uzeli kao početnu točku, bremenitu ali realnu, i krenuli od nje. I samo jedan konkretan korak u pravome smjeru mogao bi označiti početak kraja jedne noćne more. Možda i naznake dugoročnog raspleta jedne strašne tragedije. Taj prvi korak je najteži, ali jednom kada se krene, bilo bi spoticanja ali ne i stajanja.

Bosna i Hercegovina simbolički jeca za politikom i stavom koji bi išli protiv dominantnog nacionalističkog narativa, ako treba i glavom u glavu. Treba joj anti-nacionalistički fokus i želja za promjenama. Potrebni su realisti koji prepoznaju i prihvaćaju tešku ali neporecivu istinu o nepostojanju konsenzusa oko često najosnovnijih stvari, od nedavne prošlosti do viđenja budućnosti. Ljudi koji bi pružili ruku onom drugome i radili na onome na čemu se može, a tenzije izbjegavali po svaku cijenu. Fale i građani, svih generacija, koji će se probuditi i aktivirati, boriti za svaki pomak i svaki progresivni glas na izborima, otkud god dolazio. Idealizam je dobar ali sam po sebi nedostatan, a jaka doza strpljenja i realizma nužni.      

Samo oni dobro spremljeni i organizirani, spremni na dugoročnu bitku a u isto vrijeme i za iznenađujuće i brze pobjede, imaju šanse. Spletkarenje i osobne ambicije, koketiranje s nacionalizmom i foteljma propast su u startu. Bosna i Hercegovina je u takvoj situaciji da joj treba intelektualni i politički prevrat. Resetiranje, koje bi potom konsenzusom težilo što bržem zacjelenju i ulasku u usporedno mirne i dosadne vode politike uspješnih država. Sretno svima koji se odluče.  

Dražen Šimić